Kada je prema Homo Collectivusu vlast dovoljno velika?

Pitanje iz naslova prvo je pitanje koje treba postaviti socijalistima, socijaldemokratima i ostalim oblicima Homo Collectivusa. G. Borković piše za Forum.tm kako socijaldemokracija u Hrvatskoj izumire iako nikad nije zapravo ni zaživjela, a rastući neoliberalizam mogao bi dovesti do novog svjetskog rata:

Socijaldemokrati polako nestaju, baš kao i konzervativci, a da u Hrvatskoj zapravo te opcije nikada nisu ni zaživjele. I jedni i drugi utapaju se u iznimno opasnu amorfnu globalnu pojavu dezideologizacije koja pod maskom neoliberalizma, odnosno neolibertarijanstva, može biti jednako opasna baš što je bio opasan višak ideologije čiji je zametak, nastao prije stotinjak godina, doveo do najveće svjetske klaonice.

Neimenovana opasna ideologija koja je dominirala prije Drugog svjetskog rata upravo je nacional socijalizam, ideja koju je Hitler preuzeo od Karla Luegera, gradonačelnika Beča s kraja XIX stoljeća. Pod Luegerovim vodstvom gradska infrastruktura postepeno je oduzeta privatnim vlasnicima i dana na upravljanje gradskoj birokraciji. Tako su brojne plinare, klaonice, elektrane, pivnice, banke i slični poslovi u Beču nacionalizirani, a ostalima su propisane “poštene cijene” roba i usluga. Izgradnje škola i bolnica financirane su oduzimanjem imovine Židova, te kreditima koje su otplaćivale buduće generacije. Hitler je o Luegeru napisao: “Sve što danas znamo o samoupravljanju grada potječe od Luegera. On je privatne poslove pretvorio u gradska poduzeća, putem kojih je mogao Beč učiniti lijepšim i većim bez ikakvog dizanja poreza.” Na slici desno možete vidjeti još jedan prikaz sličnosti socijalističkih ideja putem usporedbe izbornih rezultata u Njemačkoj: crne pokrajine na lijevoj strani predstavljaju pobjedu nacista na izborima 31. srpnja 1932. godine, a crne pokrajine na desnoj strani prikazuju izbornu pobjedu SPD-a 19. studenog 1972. godine. Ukoliko i dalje smatrate da nacisti nisu ljevica, evo nekoliko točaka iz NSDAP-ova programa – Osnova nacional socijalizma je zajedništvo ispred pojedinca:

• Država se mora o narodu brinuti u svakom pogledu. Ukoliko to nije moguće, sve osobe stranih narodnosti moraju biti protjerane
• Ukidanje kamata
• Ukidanje svih oblika zarade osim rada
• Svaki vid osobnog bogaćenja potrebno je smatrati zločinom protiv nacije i države
• Nacionalizacija svih korporacija i trgovačkih lanaca
• Zemljišna i agrarna reforma koja uključuje eksproprijaciju bez odštete
• Besplatno školstvo uz programe propisane od države
• Stvaranje državno kontroliranog tiska, sav nepoćudan tisak potrebno je zabraniti

Nacisti i Sovjeti provodili su gotovo identične mjere u svojim dijelovima Poljske. Dok je Gestapo progonio rasne i neprijatelje režima, NKVD je sastavio dekret 14 nepoćudnih kategorija ljudi. Iako bi netko pomislio kako je riječ “socijalizam” u nacional socijalizam dodana kako bi se privukli glasovi lijevih opcija, Hitler je favorizirao i prigrlio brojne mjere po uzoru na Sovjete. To opisuje i socijal-demokrat Carl Landauer koji razliku nacizma i socijalizma vidi samo u namjerama, ali ne i u metodama. Dok su sovjetski internacional socijalisti prvo željeli uspostaviti socijalizam, a zatim ga “izvoziti”, njemački nacional socijalisti su prethodno željeli stvoriti Lebensraum. Gospodarske mjere Trećeg Reicha uvelike su se bazirale na regulaciji vanjske trgovine i poljoprivrede, te cjenovne kontrole i velike radne akcije po uzoru na sovjetski model. David Schoenbaum u svojoj knjizi Hitlerova socijalna revolucija napisao je:

Plaće, cijene, radni uvjeti, alokacija resursa: ništa od toga nije bila odluka upravitelja niti tržišta. Investicije su kontrolirane, cijene fiksirane, svaki dio ekonomije bio je žrtva ili kolaborator režima. Tvornice su propadale ili cvjetale proporcionalno volji za suradnjom sa režimom.

Dalje se u tekstu s Foruma spominje neoliberalna stranka na vlasti koja umjesto da brine o radnicima, podiže granicu za odlazak u mirovinu, te zatvara kafiće zbog nekoliko kuna viška u blagajni. No obje značajke nemaju veze sa (neo)liberalizmom, nego upravo sa socijalizmom. Sustav međugeneracijske solidarnosti kakav ima Hrvatska izmišljotina je socijalne države. Iako je odavno bankrotirao, ta činjenica ne sprječava trenutnu vlast da podigne troškove sustava za 30 milijuna kuna mjesečno, tj. za 360 milijuna kuna godišnje, iako građani već sad kroz veće poreze godišnje dodatno izdvajaju više od 16 milijardi kuna za spašavanje tog istog sustava. Jedini načini za produljenje iluzije o održivosti takvog sustava su pomicanje granice odlaska u mirovinu ili rast poreza, a ovo drugo ipak obuhvaća veće izborno tijelo. Politika koja smatra da sav prihod pojedinca pripada prvenstveno državi, pa tek onda pojedincu, te oporezuje svaki vid ljudske djelatnosti nije ništa drugo nego socijalizam.

I gdje smo sada?

Svi znamo kako socijalna država izgleda na početku: beneficije se dodjeljuju gotovo bez pravila, a obećanja teku odavde do vječnosti. Desetljeća socijalne politike i rast države čiji su sve veći apetiti doveli do rasta poreznog opterećenja i zaduženja, te u konačnici gospodarskog kolapsa i rasprodaje državne imovine najednom postaju odgovornost i propust liberalnog kapitalizma koji u Hrvatskoj zapravo nikada nije ni zaživio. Totalitarne ideje poput nacizma i komunizma koje obećavaju ekonomska čuda i jednakost materijalnih dobara su ideologije koje u takvom okruženju jačaju, što pokazuje i primjer Zlatne Zore koja je od osnutka 1980. uvijek bila na margini sa otprilike 0,1% glasova, a tokom krize njihov udio glasova popeo se na 7%, te je stranka ušla u Parlament. No nažalost svi znamo i kako izgleda kada se socijalna država urušava. Ako totalitarna stranka dobije prevlast reakcija je brutalna sila, jer država redistribuciju i jednakost može provoditi jedino silom.

Pivo i kapitalizam 30.08.2013

Ljetna pauza je gotova, a vrijeme je i za napisati neki novi tekst nakod odmora. Idući petak je nova runda “Pivo i kapitalizam”. Ako imate vremena, pridružite nam se 30.08. poslije 20 sati u Pivnici Medvedgrad, Ilica 49.

Pravda i poštenje

Prilikom prihvaćanja proračuna za 2013. ponovno se počelo (samo) raspravljati o uštedama, te rezanjima plaća i beneficija državnim i javnim zaposlenicima. Naravno, protivnici “uravnoteženja” proračuna, koliko god ti rezovi bili imaginarni (što smo vidjeli i prema rebalansu i prema visini plana za iduću godinu) pozivaju se na pravdu i poštenje.

Da vidimo malo kako pravednost izgleda ovih dana:

Što su primanja veća i porezna stopa mora biti veća, jer je “pravedno” da oni koji više zarađuju plaćaju po većim stopama. Oni koji zarađuju više svejedno bi plaćali više od onih koji zarađuju manje čak i da su im stope identične. No socijalistima kojima ni trenutne progresivne stope nisu dovoljno pravedne idu u suprotnom smjeru, te zagovaraju još veće oporezivanje većih primanja. Redistribucija je omiljena igra socijalnih planera: nekome uzmeš novac, daš ga nekom drugom i eto pravednosti. Tako se samoprozvani pravednici odmah bolje osjećaju čim nekome pomognu tuđim novcem, no da je takav sustav zaista pravedan, Hrvatska bi danas bila jedna od najpoštenijih zemalja u svijetu.

U praksi, socijalna pravednost izgleda otprilike tako da za prosječnu plaću radnici više od pola svog radnog vremena provode radeći za državu, kako bi platili prireze, trošarine, doprinose, carine, PDV, subvencije, zdravstvo, školstvo, pokrili gubitke javnih tvrtki poput HŽ-a, Croatia Airlinesa, HRT-a, HAC-a i sličnih. Ukoliko zbog sporosti, neznanja, nesposobnosti ili nezadovoljstva javnim sektorom odluče otići u privatnu obrazovnu ustanovu ili privatnom liječniku, današnja vizija pravednosti nalaže da istovremeno plate i javni sektor. Zar je zaista pravedno pod prijetnjom zatvora ili zaplijene imovine plaćati nešto što ne želite?

Socijalna pravednost danas također znači pod prijetnjom zatvora uplaćivanje u mirovinski sustav za nekog drugog, uz obećanje države  kako će se netko treći pobrinuti za vas u budućnosti. No kao što narod kaže: obećanje – ludom radovanje, jer takav sustav za opstanak traži sve širu bazu, tj. prirodni prirast i veći broj radnika, a u Hrvatskoj se događa upravo suprotno. Sustav jede sam sebe, a Vlada pokušava problem riješiti pomakom zakonske granice za odlazak u mirovinu. No to je samo odgađanje kolapsa i prebacivanje problema na buduću vlast. Zar je zaista pravedno biti prisiljen plaćati i vjerovati obećanjima nekih budućih vlasti da ćete dobiti barem manji dio vašeg novca natrag i biti kažnjeni ukoliko idete u mirovinu kad sami želite?

Socijalna pravednost također znači plaćati nebrojene oblike socijalnih pomoći, što je u vrlo kratkom roku dovelo do velikog broja ljudi koji ne žele raditi, jer im je jednostavnije primati neki oblik socijalne pomoći. Umjesto da sami pomognemo istinski nemoćnima i nezaposlenima, danas je pravednije biti prisiljen raditi i plaćati pomoć nekome tko vam u lice otvoreno izjavi nešto poput:

Socijalna pravednost danas također znači uzimati svima, kako bi se namirile određene interesne skupine sa takozvanim stečenim pravima. Ironično, ali upravo oni koji najglasnije galame protiv raznih lobija i poreza, upravo su oni koji najviše lobiraju protiv drugih i za sebe. Nemojmo se zavaravati, vlast i interesne skupine vole drugima nametati poreze, jer veći porezi znače veći priljev novca u vlastitu blagajnu. Jedan od najsvjetlijih primjera današnje socijalne pravednosti pokazuje veliki zagovornik iste, g. Vilim Ribić, u svom govoru u kojem hvali vlastitu ideju uvođenja kriznog poreza:

Krizni porez izazvao je lavinu kritika, ali ovdje moramo primijetiti da je on ravnomjerno raspodijelio teret krizne situacije u srpnju mjesecu i da je kao takav bio pravedno rješenje u odnosu na alternativu koja je glasila ponovno smanjenje plaća nastavniku i medicinaru.

Zar je zaista pravedno svim radnicima u državi smanjiti plaću, a nekima priuštiti i otkaze, kako bi određene skupine zadržala svoja stečena prava, unatoč sve gorim poslovnim rezultatima? Zar je zaista pravedno zadužiti sve građane Hrvatske i uništavati sve oko sebe, kako bi se spašavale pojedine državne tvrtke nesposobne za samostalan opstanak i rad?

Kao što možemo zaključiti, današnji pojam poštenja svodi se na odlučivanje političara i interesnih skupina o novčanim transferima, a obzirom kako se država petlja u veliki dio ekonomije, to je ogroman posao. Stavovi poput “država mora pomoći” nesposobni su dovesti do bilo kakvih pozitivnih ishoda i samo doprinose istinskom nepoštenju. Poštenje bi trebalo biti pravda, a pravda i zakon nalažu da je krađa tuđe imovine zločin. Zakon također govori kako je prisiljavanje pojedinca na akciju zločin. Kako smo onda došli do točke u kojoj je nepravda i zločin nekome uzeti novac iz novčanika jer smatramo da imamo pravo na njega, ali je istovremeno pravedno poslati državu da za nas učini istu stvar u vidu uvođenja nečega poput kriznog poreza?

Pojam socijalne pravednosti nema istinske poveznice za pravdom i poštenjem, nego je u potpunosti vezan uz redistibuciju i privilegiranje neproduktivnih interesnih skupina koje svoja prava osiguravaju lobiranjem, a ne produktivnošću. Jesu li bolničke usluge postale kvalitetnije unatoč sve većim rashodima? Je li školstvo postalo kvalitetnije? Jesu li brodogradilišta ili željeznice nakon 20-ak godina iscrpljivanja poreznih obveznika postale motori ekonomije? Proizvode li poljoprivrednici sve više i kvalitetnije? Sustav socijalne pravednosti jedino uspješno uništava poticaje za radom i utječe na porast siromaštva u budućnosti.

Tako da idući put kad netko zavapi za socijalnom pravdom, treba se upitati: pravda za koga? Za one kojima račun te pravde dolazi na naplatu, zasigurno ne.

Koliko dugo bi stvari trebale trajati?

Ovih dana niste mogli zaobići članke o prevarenim kupcima kojima se prodaju proizvodi namjerno napravljeni da traju točno do isteka garancije. Deutsche Welle pokrenuo je lavinu:

Vaš televizor ili mobitel su se pokvarili tek što je istekao jamstveni rok? Možda to i nije slučajnost. Neovisni stručnjaci su uvjereni kako proizvođači namjerno prave proizvode koji će se kvariti – da bi prodali nove.

Već školski primjer kako se proizvođačima jednostavno ne isplati proizvoditi nešto što će trajati gotovo vječno jest svojedobna pojava ženskih čarapa od umjetne svile (najlona). U reklamama su te čarape izlagali svim mogućim iskušenjima, čak su vukli automobile sa parom ženskih čarapa – koje su ostale čitave kao da su upravo izašle iz tvornice.

U reklamama usred kina iz torbica izvlače i desetlitarske karnistere deterdženta koji boju čini boljom od originalne, pa nekako nisam uvjeren da se stvari tako odvijaju u stvarnosti.

Što da tvornice rade i kome da prodaju, ako se nose čarape koje će trajati godinama ili uređaji koji će trajati desetljećima? Time je rođen razmjerno složen izraz “planirana obsolencija”. Neovisni stručnjaci su uvjereni: to nije tek kuknjava starijih građana kako je sve “prije bilo bolje”, nego su mnogi predmeti i proizvedeni tako da traju samo ograničeno vrijeme, od električnih žarulja pa do vrhunskih elektronskih uređaja i mehaničkih dijelova.

Ovo na prvi pogled možda djeluje točno, no zapravo je vrlo nelogično. Jeste li ikad više išli u restoran koji je po vašem mišljenju nudi premalo za cijenu koju ste platili? Kupujete li ponovno robnu marku koja vas je razočarala kvalitetom ili radije tražite druge? Kakvu dugoročnu financijsku korist imaju pohlepni proizvođači koji rastjeruju klijente i tako si smanjuju prihode? Ova teorija nas kupce proglašava pravim budalama koje ne znaju prepoznati kad ih netko pelješi. U stvarnosti, tvrtke se svakodnevno bore kako privući što više kupaca. Kia je tako uvela 7 godina garancije na svoja vozila kako bi uvjerila kupce u svoju kvalitetu. Pogledajte recenzije televizora u zadnjih nekoliko godina i vidjet ćete kako se deklarirani radni sati povećavaju iz godine u godinu. Drugi proizvođači nude opciju doplate za povećanje garantnog roka. Djeluje li sve to kao napor za skraćivanje životnog vijeka proizvoda?

Ukoliko proizvođač prodaje inferioran proizvod, ljudi će idući put kupiti proizvod drugog proizvođača. Ako netko proizvede žarulju koja traje 1000 sati, te uloži dodatan napor i novac kako bi umjetno ograničio njen vijek trajanja na 900 sati, konkurent koji uspije proizvesti žarulju sa trajanjem od 1500 sati pomest će ga s tržišta. Ljudi nemaju naviku kupovanja proizvoda za koje znaju da kraće traju, osim ukoliko se odnos cijene i kvalitete ne pokaže povoljnijim za nekvalitetniji proizvod.

Nadalje, ova teorija prezentira čudnu ideju da postoji nekakva jedinstvena norma životnog vijeka proizvoda. U stvarnosti ne postoji jednoglasna želja o trajanju pojedinog proizvoda. Želite li da vaše računalo radi vječno? Ili kupujete novo kada postojeće više nije doraslo zadatcima naprednijeg softvera. Osjećate li se opljačkanim kada nakon nekoliko godina postojeće računalo ili mobitel više ne zadovoljavaju vaše nove potrebe? U vrijeme brzog razvoja tehnologije potpuno je besmisleno raditi računalo koje će raditi barem 10 godina. Stavljanje najkvalitetnijih materijala kako bi nešto radilo preko vremena svoje korisnosti rasipanje je resursa i samo poskupljuje cijenu proizvoda. Današnji mobiteli možda ne traju toliko dugo kao njihovi prethodnici, ali ih možete kupiti za samo djelić cijene njihovih prethodnika. Današnje veš mašine cjenovno su pristupačnije prosječnoj osobi nego prije, puno učinkovitije raspolažu energijom i vodom, te samim time smanjuju troškove režija.

Često se čini kako je glavni argument ugraditi manje kvalitetan dio u neki proizvod njegova manja cijena. To u pravilu nije točno: trošak samih materijala ugrađenih u nekom proizvodu je u pravilu beznačajan u usporedbi s drugim troškovima proizvodnje. Drugim riječima, jedva da ima razlike na konačnoj cijeni da li je negdje ugrađen zupčanik od nekvalitetne plastike ili od vrhunskog čelika.

Odlična vijest! Netko bi ovakvo razmišljanje pod hitno trebao javiti autoindustiji i Zelenima. Možda nas onda razvesele masovnom proivodnjom vozila sa laganim karoserijama od aluminija i karbona, što znači bolje performanse i izdržljivost, te manju potrošnju. A sve za istu cijenu kao čelične karoserije! Zar zaista netko vjeruje kako zupčanik od plastike i metala može imati cijenu? U tom slučaju smo zaista prevareni prilikom kupnje, recimo, pribora za jelo. Usporedite samo cijene plastičnog i metalnog pribora. Čista pljačka.

Možemo ovo zvati planirana obsolencija, ali nju su proizvođači planirali zbog želja potrošača. Potrošači su ti koji za većinu proizvoda više vole novo od postojećeg i zamjenu umjesto popravka. Ne postoji jedinstveni standard pri kojem možemo mjeriti racionalnost i želje kupaca. To je nešto što isključivo pojedinac može odlučiti za sebe, te reagirati sukladno svojim željama. Ukoliko neke proizvode želimo dugotrajne, reagirat ćemo na način da tražimo i kupujemo robusnije i izdržljivije, no ukoliko druge proizvode želimo neprestano mijenjati, ponašat ćemo se sukladno tome i kupovati “smeće”. Sukladno našem ponašanju, proizvođači će reagirati kako bi ispunili naše želje.

Nemojmo težiti tome da šaroliku lepezu želja stavljamo u jedan kalup, jer bi mogli završiti sa proizvodom koji ne odgovara našim potrebama niti kvalitetom, niti cijenom.

10 zapovijedi

1. Ne guši tržište, jer ćeš stvoriti kriminal.

2. Ako siješ novac, žanješ inflaciju.

3. Ne dopusti državi kontrolu cijena jer ćeš stradati od loše kvalitete, nestašice, gladi ili gore.

4. Država i tržište ne mogu se pošteno natjecati. Prvi mogu igrati i postavljati pravila igre.

5. Ne zagovaraj intervencionizam. Državna rješenja u pravilu su gora od problema.

6. Radi ono u čemu si dobar, drugo prepusti ostalima.

7. Komunizam i fašizam dvije su strane iste medalje.

8. Veći porezi dovode do rastrošnije, ne bogatije države.

9. Redistribucijom bogatstva dovodiš do smanjenja poduzetničke aktivnosti i rasta siromaštva.

10. Ne traži od države da drugima radi nešto što bi proglasio pljačkom kad bi se radilo tebi.

Krugman u Hrvatskoj

Svi mediji prenijeli su vijest o dolasku i predavanju Paula Krugmana na Adris Business Forumu u Rovinju. Između ostalog u Jutarnjem stoji sljedeće:

Krugmanova nesklonost europskoj valuti odavno je poznata, pa je tako i jučer ponovio tezu da bi svima u EU danas bilo bolje da ideja eura nikada nije zaživjela.

Krugmanova nesklonost euru počela je daleke 2011, možda čak i pradavne 2010. Ukoliko odemo još malo unatrag, tamo negdje u 1999, na Krugmanovom blogu pronaći ćemo njegovo sasvim suprotno mišljenje:

For all the seven long years since the signing of the Maastricht treaty started Europe on the road to that unified currency, critics have warned that the plan was an invitation to disaster… Well, here we are, right on the brink of the creation of “euroland”, and it is now clear that none of the problems EMU critics have warned about will arise, at least for a while. Indeed, it turns out that Murphy was wrong: not everything that can go wrong, does.

Krajem 90-ih, ekonomisti Milton Friedman i Robert Murphy, trn u oku mnogim socijalnim inžinjerima poput Krugmana, upozoravali su da zajednička valuta EU ima ogromne nedostatke, pri čemu je Friedman izjavio kako euro neće preživjeti prvu veću europsku recesiju:

It seems to me that Europe, especially with the addition of more countries, is becoming ever-more susceptible to any asymmetric shock. Sooner or later, when the global economy hits a real bump, Europe’s internal contradictions will tear it apart.

Iako je Srbiji predlagao devalvaciju dinara radi povećanja konkurentnosti i izvoza, prilikom govora u Rovinju bio je nešto oprezniji, te je zaključio kako je u Hrvatskoj to trenutno neprovedivo, jer je Hrvatska već prilično vezana i zadužena u euru. Detaljnu situaciju Srbije nisam pratio, ali pretpostavljam kako su i njihovi privatni i javni dugovi u euru, što znači da bi devalvacija kune/dinara taj dug samo povećala i učinila situaciju gorom nego što jest. Nadalje, male ekonomije poput Hrvatske ili Srbije nisu dovoljno utjecajne na tržištu i  za većinu robe su price-takeri, tj. nemaju proizvodnju kojom mogu diktirati cijene, a devalvacija bi time samo poskupila uvoz.

Krugman griješi kada smatra da je sve u izvozu, te kako će država postati bogatija isključivo ukoliko više izvozi a manje uvozi, iako su te merkantilističke ideje navodno srušene. Tu pogrešku čini većina država danas bilo subvencioniranjem proizvodnje, visokim carinama ili raznim poticajima i olakšicama dodijeljenim odabranim sektorima. Merkantilisti su smatrali kako izvoz veći od uvoza za posljedicu ima priliv zlata u državnu riznicu, te tako država postaje bogatija. Neki te ideje dovode do krajnjih granica, smatrajući kako država mora biti samodostatna i sama proizvoditi sve potrebno. No nije sve u izvozu. Uvoz također čini državu bogatom. Uvozom proizvoda po nižoj cijeni od one koju je moguće ostvariti domaćom proizvodnjom, narod može imati pristup robi, ali i višak novca za druge potrebe. To stanovništvo čini bogatijima nego da kupuju skuplji proizvod u samodostatnoj ekonomiji. Možemo u Hrvatskoj uzgajati tropsko voće za cijenu 10 puta veću nego uvoz iz Filipina i plaćati kilogram 89 kuna, no u slučaju uvoza platit ćemo kilogram 8,90 kuna i ostat će nam 80 kuna za druge stvari.

Još jedna zabluda koju Krugman niti ovaj put nije zaboravio spomenuti je politika štednje. U Rovinju je ponovno spomenuo štednju europskih država kao uzrok krize eurozone, preporučio Hrvatskoj prestanak politike štednje, te savjetovao jaču državnu potrošnju kao lijek. Klikom na link možete vidjeti politiku štednje europskih zemalja, a ovdje politiku štednje u Hrvatskoj. To je upravo ono što zagovaratelji socijalne države žele čuti, no nikako da spomene onim mlađim naraštajima dio kako će upravo oni plaćati sve te državne kredite i kamate, bilo kroz veće poreze ili inflaciju.

Medijske objave većinom razočarano zaključuju kako Krugman u Rovinju nije rekao ništa značajno i specifično za hrvatsku situaciju. Opravdanje pronalaze u činjenici kako smo mali, kako nije imao vremena proučiti naše pokazatelje, što je vrlo vjerojatno i istina. No možda je razlog šutnje i činjenica kako je Hrvatska ogledni primjer katastrofalnih mjera koje Krugman propagira. Izjava kako mala Hrvatska ekonomija pored velike EU nema izbora jednostavno ne drži vodu, jer ukoliko pogledamo male Hong Kong ili Singapur pored velike Kine, vidjet ćemo da nije riječ o veličini, nego upravo onome što Krugman propagira kao pogrešno – slobodnoj trgovini i kapitalističkom uređenju države.

Uzroci siromaštva

Cronomy je u jednom od svojih komentara postavio zanimljivo pitanje:

Zašto siromašni nisu bogatiji i kako da budu bogatiji? E to je pitanje nad pitanjima!

Siromaštvo je normalno stanje koje se događa kada se ništa produktivno ne radi, tj. stanje u kojem je odsutna (efikasna) djelatnost. Jednako kao što je mrak odsustvo svjetla ili hladnoća odsustvo toplinske energije. Siromaštvo je odsutnost bogatstva. Ako želimo iskusiti siromaštvo, dovoljno je ne raditi ništa i ono će doći.

Kroz veći dio ljudske povijesti siromaštvo je bilo prirodno stanje, a bogatstvo “nenormalno” stanje koje poboljšava životne uvjete. Ono što bi se morali pitati jest što je uzrok bogatstva i kako do njega doći, te kako ponavljati uvjete koji će u konačnici stvoriti bogatstvo i olakšati život. Ljudi često griješe kada zamišljaju bogatstvo kao jedan kolač fiksne veličine, pri čemu je netko gladniji ako netko drugi uzme veći dio.

Bogatstvo se neprestano kreira novim idejama i izumima, proizvodnjom i trgovinom. Razvoj tehnologije otkriva nove resurse i nove mogućnosti stjecanja bogatstva. Nekad beznačajna tekućina danas se naziva crno zlato. Razvoj Interneta omogućio je siromašnim zemljama nove mogućnosti zarade. Tako na primjer Savezne Države Mikronezije i Tuvalu velike udjele svojih proračuna pune zahvaljujući posjedovanju .fm i .tv domene.

Ono čime se većina političara danas bavi je upravo suprotno, jer postavljaju kriva pitanja i dobivaju krive odgovore. Sve veće uzimanje bogatstva bogatijima kako bi se redistribuiralo siromašnijima neće dovesti do većeg bogatstva i porasta blagostanja. Takvi postupci za svoju posljedicu imaju upravo suprotan učinak od najavljenog, jer ograničavaju osobne slobode i guše sposobnost razvoja (regulatorne agencije), poskupljuju finalnu cijenu proizvoda (razni fiskalni i parafiskalni nameti), smanjuju učinkovitost (subvencije), trgovinu (carine) i neoptimalno alociraju resurse.

Birajući vladu koja na taj način vodi gospodarstvo udaljujemo se od sustava u kojem se što veći mogući broj ljudi može uključiti u samostalno kreiranje novih vrijednosti. Siromašni neće postati bogatiji preraspodjelom, nego na isti način kako su to napravili bogati: inovacijama, investicijama, radom i trgovinom.

Kad državna intervencija propadne, okrivi špekulante

Cijene hrane i goriva neprestano rastu, a netko mora biti kriv za to. Mediji prenose izjave naših političara, ekonomista i analitičara koji neprestano okrivljuju špekulante kao glavne uzročnike takvog trenda. Mrski špekulanti tako nisu ostali izostavljeni čak niti prilikom najave budućeg pojeftinjenja goriva:

Nije bilo nikakvih velikih ekscesa i onda su mešetari i trgovci s burze, špekulanti burzovni izgubili osnovu za špekuliranje s višom cijenom. To je rezultiralo nižom cijenom nafte i naftnih derivata i evo nadam se da će takav trend još nešto dulje potrajati.

Špekulanti su osobe koja pokušavaju zaraditi kupujući robu po nižoj cijeni i prodajući po višoj. No njihov posao nije samo ta klišejizirana izjava. Oni također utječu na cijene robe. Kada ustanove podcijenjenu vrijednost robe, kupujući ju dižu joj vrijednost. Prepoznajući precijenjenu robu, uspješni špekulant može očekivati veći pad nego ostatak tržišta prepoznaje, te shortati.

Cijene hrane i nafte vrlo su volatilne i ovise o ciklusima, a špekulanti djelomično izravnavaju te cikluse kupujući u vrijeme obilja i prodavajući u vrijeme nestašice. Tako u vrijeme niske cijene dobijemo nešto skuplju, a u vrijeme visoke cijene nešto jeftiniju robu. Jasno, cijena će biti vrlo visoka prilikom nestašica, ali ne toliko visoka kolika bi bila u situacijama bez prijašnjih skladištenja. Špekulanti svojom aktivnošću ne izazivaju nestašicu (za što ih se generalno optužuje), nego povećavaju ponudu u kriznom vremenu. Nestašice se događaju zbog prirodnih nepogoda (suše, poplave) ili aktivnosti države (zabrane uvoza ili trgovine, cjenovne kontrole i sl.)

Svaka osoba koja nešto radi je špekulant. Svatko od nas donosi odluke prema nekim očekivanjima kretanja cijena, vrijednosti i želja u budućnosti. Sjetimo se samo 300-tinjak tisuća malih špekulanata koji su hrlili po dionice T-HT-a, nadajući se kako će jeftino kupiti i skupo prodati.

Svi mi svojim postupcima, u manjoj ili većoj mjeri utječemo na određivanje finalne cijene na tržištu. Ako pretpostavimo rast cijene mesa, kupit ćemo nešto veću količinu i zamrznuti višak za budućnost. Ukoliko predvidimo rast cijene goriva, točit ćemo vozila danas, a ukoliko očekujemo skorašnji pad, punit ćemo spremnike kada se pad cijene dogodi. Na isti način funkcioniraju i špekulanti, samo u većem obujmu. Ono čime smo bombardirani u medijima samo je jedna strana medalje. Špekulanti jednako tako riskiraju i gubitak ukoliko im procjene budu pogrešne, tj. predvide rast ili pad cijena koji se ne dogode.

Jedan od razloga uspostave raznih agencija za kontrolu cijena jest vjerovanje kako špekulanti loše utječu na tržište. Istina je kako učestale loše odluke špekulanata mogu privremeno utjecati na tržište, ali znatno više utječu na njegov džep, te takvi sudionici tržišta brzo s njega nestaju. Za razliku od njih, državne agencije koje preuzimaju ulogu kontrole cijena imaju zaposlenike koji ne odgovaraju svojom imovinom u slučaju greške. U tom slučaju nema automatskog iskorjenjivanja u slučaju greške i oprez je puno manji.

Ideja kako je špekuliranje štetno nije nova, ali je pogrešna. Tržište je učinkovito koliko i sudionici na njemu, a njihova učinkovitost ovisi o sposobnosti prikupljanja informacija i predviđanja kretanja. Špekulanti su samo jedan dio sudionika tog procesa. Danas zahvaljujući njima nismo u nedoumici, nego danima unaprijed znamo koja cijena će nas dočekati na benzinskim postajama, te na osnovi tih informacija planiramo punjenje spremnika.

Nažalost, brojni komentatori to ne razumiju, te u svojim izjavama i člancima krive tržište za probleme koje uzrokuje netko drugi. Prilikom objave vijesti o uvođenju embarga na iransku naftu 1. srpnja, nitko (ovdje, ovdje, ovdje) nije okrivio vlade koje će takvim postupkom dovesti do vala rasta cijena nafte, ali čim je rast počeo, tekstovi su bili prepuni optužbi prema špekulantima.

Unatoč njihovoj groznoj reputaciji kod naših opinion makera, špekulanti u globalu imaju pozitivan utjecaj na tržište. Razni stručnjaci i poduzetnici proučavaju tisuće parametara radeći za svoju dobrobit, a prosječna osoba ne mora strahovati od neprestane neizvjesnosti promjene cijena ili nestašica robe. Ti ljudi nisu postavljeni u ime politike, a tržište na kojem se nalaze ima neumoljive disciplinske mjere.

Kažnjavanje i uvođenje zabrana na špekulativnog djelovanja imalo bi identičan rezultat nemogućnosti vjeverice na spremanje lješnjaka pred zimu – neizvjesnost, nestašicu i glad.

Narodno veselje

Izgleda kako najsretniji ljudi ne žive u najbogatijim državama poput SAD-a, Švicarske ili Njemačke:

Najviše sretnih ljudi živi u Kostarici! Kostarika je najsretnija država na svijetu, otkrilo je istraživanje britanske The New Economics Foundation. Istraživači su 151 državu rangirali po kvaliteti života, životnom vijeku i brizi za okoliš.

Kvaliteta života u ovom istraživanju je anketna, tj. ispitanici sami definiraju svoju ocjenu, a zadnji čimbenik, pojam ecological footprint koji je Večernji preveo “briga za okoliš”, zapravo je količina korištenja resursa u odnosu prema obnavljanja istih (što nije nužno i briga za okoliš) iz nekog razloga najviše utječe na izračun. Tako su Kostarikanci ispali najsretniji stanovnici Zemlje. U stopu ih slijede Vijetnam, Kolumbija, Belize i Salvador.

Nesretni stanovnici Norveške (29.), Švicarske (34.), Švedske (52.) , te posebno Luksemburga (138.) vjerojatno već migriraju u sretnije susjedstvo poput Nikaragve (8.), Iraka (38.) ili Ruande (108). Ok, priznajem, Ruanda će trenutno ipak biti primamljiva jedino stanovnicima Luksemburga, ali ukoliko nabave par solarnih elektrana, mogli bi skočiti na ljestvici, te tako prestići možda i Švicarce.

Nakon samo letimičnog pogleda na listu, teško je ovaj indeks smatrati iole ozbiljnim, a još je teže shvatiti zašto se na njega troše sredstva poreznih obveznika.

Bodovanja ekonomskog napretka naravno nema, kao niti ekonomske i osobne slobode, nema čak niti sveprisutnog Gini koeficijenta jednakosti raspodjele. Tako smo kao uzor kuda trebamo ići dobili “ekološki osvještene” banana republike u kojima su ljudi sretni jer možda niti ne znaju za bolje.

Za kraj, Hrvatska je 82. na listi, 0.3 boda ispred Gane (srećom imamo veći životni vijek), BiH je 74, Srbija 78, a Slovenija 87. Eto, makar smo u bedastim istraživanjima ispred Slovenaca.

Broj bogataša u porastu

Nakon ljetne stanke nastavljam sa jednom dobrom vijesti:

Najnovije izvješće o kretanju svjetskog bogatstva The Wealth Report 2012 pokazuje da su, unatoč financijskoj krizi, najbogatiji stanovnici Zemlje postali još bogatiji. Analitičari procjenjuju da će se ovakvi trendovi nastaviti. Do 2016. očekuje se porast globalnog broja superbogataša za 37 posto.

No novinarka Večernjeg lista ne smatra izvještaj pozitivnim, nego ga objašnjava poznatom uzrečicom “bogati postaju bogatiji, a siromašni siromašniji”:

Unatoč padu ekonomskih aktivnosti svijet se sve jače raslojava na bogate i siromašne, pa je u prošloj godini broj najbogatijih narastao za 7 posto.

I to je to. Podatci o kretanju broja siromašnih nisu izrečeni u tekstu, samo je broj bogatih narastao. Ako gledamo količinu bogatstva kao jedan kolač (kako ga gleda novinarka), onda je sasvim razumljivo da ukoliko netko uzme veći dio, nekome će ostati manji. Ali takvo gledanje na stvari nije ispravno. Ukoliko Pero Perić počne zarađivati 5.000 kuna više, to ne znači kako će Ivo Ivić i Ana Anić zarađivati po 2.500 kuna manje (osim ukoliko Perina plaća dolazi iz poreznih prihoda).

Pogledajmo kretanje realnih i nominalnih neto plaća u Hrvatskoj:

Ok, ovo je prosjek, pa nismo saznali ništa osim da prosjek raste, no pogledajmo usporedbu kretanja po percentilima:

Izvor: I. Urban: Progresivnost poreza na dohodak u Hrvatskoj: dekompozicija učinaka osnovice i poreznih stopa
Financijska teorija i praksa 30 (3) str. 205-230 (2006.)

Nažalost, novije podatke o prosječnim plaćama po percentilima nisam našao, no i ovo dovoljno pokazuje kako nejednakost prihoda među grupama raste. Ovakve stvari (posebno ukoliko se gledaju samo kao brojevi Gini koeficijenta) brojne ljude dovode do vjerovanja kako bogati postaju bogatiji, a siromašni siromašniji, te pokreću razna politička pitanja. Kao što vidimo, dohodak raste i najbogatijima i najsiromašnijima, ali ne raste istim tempom. Iz toga je jasno kako su obje skupine u boljem položaju nego prije. No prema zagovarateljima jednakosti, samo bogati prolaze bolje. I ne samo to, siromašnima je prema tim stajalištima zapravo gore nakon povećanja vlastitih prihoda, samo zato jer su nečija primanja još veća.

Ono što se iz ovakvih podataka ne vidi, posebno ukoliko se promatra u dužem vremenskom periodu, jest činjenica da nisu uvijek isti ljudi u istim skupinama. Netko je u međuvremenu povećao svoja primanja i bogatstvo, a netko smanjio, te tako ušao ili ispao iz određene statističke skupine. Ako pogledate Forbes-ove liste najbogatijih, svake godine pojavi se dio novih imena, a dio starih nestane.

Ali što je nejednakost i kako ju jednoznačno definirati? Je li misao vodilja slična pogledu na pornografiju; ne mogu ju objasniti, ali prepoznat ću kad ju vidim? Pogledajmo nakratko odnos osobnih automobila i mobitela u relativno kratkom vremenskom razmaku:

Broj registriranih osobnih automobila 2003. iznosio je 1.293.421, a 2009. 1.532.549.

Broj korisnika mobilnih mreža 2003. godine iznosio je 2.551.000, a 2009. broj je porastao na 6.035.000.

Jasno je kako ne voze svi najnovije i najbolje automobile, ali konačni cilj putovanja sa točke A na točku B u vlastitom vozilu postao je dostupniji većem broju ljudi. Ista je situacija sa mobitelima i brojnim drugim robama i uslugama. 

Dakle, ukoliko pojam “nejednakost” gledamo kao nedostupnost siromašnih sličnim zamjenskim dobrima koje koriste bogati (npr. bogati imaju plazmu, a siromašni supstitut plazmi je televizor sa katodnom cijevi), onda se nejednakost u Hrvatskoj zapravo sve više smanjuje.

Štednja? Koja štednja!?

U svojoj kolumni, u članku pod nazivom Štednja, bolna i beskorisna, g. Romac iznosi besmislenu i činjenično neutemeljenu tezu kako su sve europske države koje slijede neoliberalnu politiku štednje završile u velikim gospodarskim problemima. Osim baltičkih zemalja koje spas duguju svojim specifičnostima:

Sve europske zemlje koje su bolest visokih proračunskih deficita i dugova odlučile liječiti receptom Angele Merkel, krizu su samo produbile, uz pad gospodarstva i rast nezaposlenih.

Jedina europska iznimka od tog pravila tri su baltičke republike, no stručnjaci njihov uspjeh pripisuju posebnim okolnostima i povezanošću sa skandinavskim gospodarstvima, a ne mjerama štednje. Za sve ostale zemlje koje provode radikalne mjere štednje vrijedi gorko pravilo: što veća štednja, to veći kaos. Pogledajmo današnju Španjolsku. Vlada te zemlje revnosno smanjuje javne izdatke, spašavajući svoje banke, no situacija je sve gora.

Da vidimo sad malo kako stvari stoje u stvarnom svijetu. Španjolske “mjere štednje” dovele su državnu potrošnju sa 284 milijarde eura 2002. godine na 469 milijardi eura u 2011. Grčka štedljivost u istom razdoblju “smanjila” je potrošnju sa 70 na 108 milijardi eura, Italija sa 613 na 788 milijardi, Britanija sa 442 na 739 milijardi, a apsolutni rekorder, Francuska, sa 816 milijardi na 1,1 bilijun eura. Sve to rezultiralo je dizanjem poreznog opterećenja građanima navedenih zemalja. Dakle možemo reći kako postoje mjere štednje i “mjere štednje”. Građani jesu počeli prisilno manje trošiti, ali samo zato jer su njihove države postale rastrošnije i počele ubirati veće poreze, te posljedično ostavile manje novca na raspolaganje svojim državljanima.

Bacimo sad kratki pogled na gorespomenute specifičnosti baltičkih zemalja koje “nemaju veze sa štednjom”:

Primjećujete li ovdje navedene specifičnosti? Biste li im dali nazive poput mjere štednje i smanjenje državne potrošnje? Interesantno, ali te specifičnosti uzrok su oporavka baltičkih zemalja, Estonija trenutno čak ima i proračunski suficit. Iako je utjecaj države i dalje popriličan, a baltičke zemlje daleko od idealnog, barem djelomično smanjenje pokazalo se kao pomak u pravom smijeru.

Doktrina njemačke kancelarke – na koju je jeftino nasjela i aktualna hrvatska vlada – temelji se na logici prosječne kućanice, koja u situaciji smanjenja priljeva u kućni budžet smanjuje izdatke. Međutim, ekonomija nije domaćinstvo. Takav pristup krizi, koji se svodi isključivo na stezanje remena u javnom sektoru, fatalno je pogrešan.

Slažem se kako vođenje države nije poput vođenja domaćinstva, zapravo je mnogo sličnije organiziranom kriminalu u kojem imate zakonske ovlasti pljačkati i obavljati ostale poslove zbog kojih bi kao običan državljanin završili u zatvoru. Vođenje države jednostavnije je od vođenja kućanstva, jer ukoliko ste domaćica, trošit ćete koliko vaš muž privređuje ili sami potražiti posao ukoliko prihodi nisu dovoljni za uzdržavanje. Ukoliko vodite državu, dat ćete suprugu pištolj i poslati ga da opljačka dječju štednju, vaše roditelje i sve ostale kojih se možete domoći, jer vam ovih 10 bundi u ormaru jednostavno nije dovoljno. A nećete morati odgovarati za slične postupke, jer u ovom slučaju ulazite u domenu “dobrobiti nacije”.

Javni sektor, s aspekta gospodarskog rasta, u potpunosti je ravnopravan privatnom sektoru.

Javni sektor i privatni sektor u potpunosti su dijametralne pozicije. Prvi živi od poreza, dok drugi taj porez osigurava. Nažalost, gotovo svi naši ekonomisti, političari, novinari, ostale javne osobe i kreatori javnog mišljenja zagovaraju rast parazitizma zvanog državna potrošnja. S aspekta gospodarskog rasta, privatni sektor opstaje ukoliko ljudima ponudi proizvod ili uslugu koju su voljni kupiti po ponuđenoj cijeni, dok javni sektor nudi uslugu koju su ljudi prisiljeni plaćati, željeli oni to ili ne. Samim time, privatni sektor prisiljen je poslovati efikasno ukoliko želi opstati, što dovoljno govori koji rast je stvaran, a koji umjetan.

Kako je to ovih dana lucidno zaključio slovenski ekonomist Maks Tajnikar, slovenska, hrvatska i skoro sve europske vlade, opsjednute histeričnom štednjom, u potpunosti zanemaruju Walrasov zakon, jedan od zacijelo najvažnijih ekonomskih postulata, koji kaže da možemo zaraditi samo onoliko koliko potrošimo, odnosno da možemo potrošiti samo onoliko koliko zaradimo.

Kako izgledaju bolni rezovi i drastične mjere štednje hrvatske vlade možete vidjeti ovdje, a izjave “možemo zaraditi samo onoliko koliko potrošimo” i “možemo potrošiti samo onoliko koliko zaradimo” uopće nisu sinonimi, te (koliko sam upućen) nemaju nikakve veze sa Walrasovim zakonom ravnoteže tržišta.

I tako, dakle, dolazimo do zaključka. Gospodarski je pad jedini rezultat famoznih »bolnih rezova«, a jedino što primjenom tih mjera raste su nezaposlenost i proračunski deficit, iako se upravo zbog smanjenja tog deficita takve mjere navodno provode.

Dolazimo do zaključka kako bi članak možda bolje odgovarao rubrici “mitovi i legende”, pošto novinar nije u stanju provjeriti barem osnovne podatke o kojima piše, pa bismo mogli diskutirati o prezentiranome. Vrh svega jest prezentiranje većih poreza, povećanje reguliranosti tržišta i državne potrošnje, te njihove posljedice kao (neo)liberalni potez. Liberalizam zagovara smanjenje državnog aparata, manju birokraciju, smanjenje poreznog opterećenja građana i kompanija, te veću slobodu ljudi da sami odlučuju gdje i kako će trošiti novac koji zarađuju. Ovako jedino preostaje obarati demagoške izjave jednostavno poput glinenih golubova. Čak i ukoliko postoje mjere državne štednje u Hrvatskoj i EU (što smo utvrdili da nije točno), ona sama po sebi nema smisla ukoliko se ne očisti se put za oporavak i rast privatnog sektora. Dok god ne vidimo znakove smanjivanja birokratiziranosti, državnog regulatornog sistema, poreznog pritiska i ovisnosti o proračunu, trenutna situacija može postati samo lošija.

Za trenutnu situaciju Hrvatske nikako ne možemo okrivljavati liberalnu politiku, koja se u našim medijima olako koristi kao sinonim svih zala, iako nikad nismo imali niti približan ekonomsko politički sustav vrijednosti.

Marginalna korisnost

Svaki put u vrijeme nogometnih prvenstava provlače se priče i članci o plaćama nogometaša, pa tako nismo ostali zakinuti niti ove godine. Usporedbe obično idu sa prosječnim plaćama, plaćama profesora ili liječnika.

Sličan problem mučio je još A. Smitha, a odnosio se na cijene dijamanata i vode. Iako je voda neophodna za život, a dijamanti nisu, kako je moguće da je voda tako jeftina, a dijamanti skupi? Ne bi li ljudi trebali nuditi više za vodu nego dijamant?

Rješenje je u tome što ljudi nemaju mogućnost birati između sveukupne količine vode i dijamanata, nego samo jednog dijela, tj. izbor je marginalan. Ukoliko ljudima date odabir: čaša vode ili šaka dijamanata, većina će odabrati dijamante, jer je njihova granična korisnost puno veća. Drugim riječima, odnos potražnje u odnosu na ponudu je puno veći u slučaju dijamanata.

Isti princip možemo prenijeti i na odnos plaća nogometaša i profesora, kada često čitamo komentare o nepravednosti iznosa pojedinih plaća. Činjenica da nogometaš zarađuje više od profesora ne znači da je nogomet važniji od obrazovanja, nego da profesora ima više u odnosu na potražnju nego nogometaša. Ukoliko stotinjak profesora iznenada da otkaz, njihova mjesta popunila bi se vrlo brzo, dok bi nogometnoj ligi trebalo neko vrijeme za oporavak.

Ideas for a Free Society

Ovaj CD pod nazivom Ideje za slobodno društvo sadrži preko 100 raznih tekstova o političkoj, socijalnoj i ekonomskoj slobodi, i tu se nalaze djela brojnih filozofa, političara i ekonomista: Voltaire, Adam Smith, Ayn Rand,  Hernando de Soto, Henry Hazlitt, Frederic Bastiat, Ludwig von Mises, Milton Friedman i brojni drugi.

Proizvodi ga Network for a Free Society, a svi željni znanja i učenja o ideji i konceptu slobode, te njenoj primjeni i utjecaju na svijet mogu mi se javiti i poslat ću im primjerak.

Nejednakost i ekonomija

Američki nobelovac Stiglitz u svojoj novoj knjizi Cijena nejednakosti objašnjava zašto je nejednakost loša za ekonomiju, te prilikom intervjua iznosi ideju kako su bogate zemlje prigrabile prevelik udio svjetskog bogatstva.

Činjenica jest da razvijene zemlje svijeta posjeduju većinu bogatstva, ali one su stvorile veliki dio svjetskog bogatstva. One su odgovorne za razvoj mnogih tehnologija, otkrića brojnih resursa i ekonomija zaslužnih za učinkovite modele razvoja. Bez takvog razvoja, mnogi od navedenih resursa bili bi potpuno nezanimljivi. Nafta bi bila manje vrijedna od pijeska da nije došlo do izuma i razvoja motora sa unutrašnjim izgaranjem.

Stiglitz se zapliće u “zero sum game” zabludu koja pretpostavlja da u svijetu postoji točno određena količina bogatstva, koja je pritom nepravedno i neravnomjerno raspoređena. U stvarnosti, bogatstvo se stvara iz inertnih resursa tehničkim vještinama i ulaganjima, kao odgovor na tržišne prilike i mogućnosti. Resurs sam po sebi bio bi beskoristan bez vještine njegovog korištenja. Bogate zemlje koriste mnogo resursa, ali su i odgovorne za stvaranje većine svjetskog bogatstva. Zamah kineskog gospodarstva nije učinio ostatak svijeta siromašnijim, samo stanovnike Kine bogatijima putem kreiranja vlastitog bogatstva.

Razvijene zemlje svojim razvojem stvorile su prilike i ostalima. Njihova potreba za resursima otvorila je mogućnost trgovine siromašnijim zemljama koje sada imaju nešto za ponuditi. Siromašne zemlje neće postati bogate ukoliko im se dodijeli njihov pošteni udio bogatstva, nego ukoliko stvore vlastito, proizvodnjom i trgovinom, poput bogatih.

Diskriminacija tragedije

S vremena na vrijeme događaju se prirodne nepogode poput suše, poplave, tuče i sličnog, a njihove žrtve sve češće traže krivce u drugima ili očekuju nadoknadu štete od države. Svake godine, pa tako i ove, pogođene skupine iznova se vješaju o skute države (tj. ostalih poreznih obveznika), tražeći nadoknadu štete: 

Voćari traže hitno djelovanje i osnivanje komisije mjerodavnih institucija za obeštećenje voćara. Traže da im država nadoknadi barem 30% šteta. Ivković kaže kako bi država voćarima trebala oprostiti zakup svoje zemlje na dvije godine, smanjiti kamate na kredite sa 5-6 na 1,5 do 2 posto kakve im nudi IPARD, a naknade za elementarne nepogode isplatiti plantažerima, umjesto, što je dosad bila praksa, i ‘pokojnicima’ sa po dva stabla.

Po kojem principu oštećene strane traže od ostatka stanovništva, osiguranog i neosiguranog, bogatog i siromašnog da subvencionira njihove troškove?

No ovdje postoji još jedan problem koji se može uočiti u posljednjoj rečenici citata: odšteta samo za masovnije događaje, ili događaje koji uključuju veću populaciju, a ništa za manji, osobni opseg tragedije.

Usporedimo dva primjera katastrofe koje je proizvela elementarna nepogoda. U prvom primjeru udar munje u uličnu mrežu kablovima je došao do kuće, te prouzročio požar. U drugom primjeru poplava je pogodila Metković i uništila imovinu mnoštva građana.

Prvi slučaj završio je kao članak u novinama uz eventualnu pomoć rodbine, prijatelja ili neke organizirane humanitarne akcije. Drugi slučaj završio je posjetom tadašnje Premijerke, brojnih državnih dužnosnika i doniranjem novca poreznih obveznika. Na kojoj točci uništenja ili količine žrtava počinje ta intervencija? Koliko je onaj požar iz prvog primjera trebao ubiti ljudi, ili zahvatiti kuća da dužnosnici posjete lokaciju? Vjerojatno je riječ o marginalnom trošku kupovine glasova. Nije li obiteljski dom uništen u Čakovcu jednaka tragedija kao onaj uništen u Metkoviću?

Popravak jedne kuće oštećene ili uništene u nepogodi pada isključivo na teret vlasnika (ili osiguravajućeg društva ukoliko je vlasnik uplaćivao premiju). Ali, ukoliko ista kuća nastrada zajedno sa stotinjak drugih u blizini, to postaje odgovornost svih poreznih obveznika, iako osobna tragedija nije ništa veća.

Samo državna intervencija, financirana sredstvima poreznih obveznika, može na takav način marginalizirati i diskriminirati osobnu tragediju radi političkih bodova i glasova, te čovjeku dati misao kako je bolje, kad je već njegova imovina uništena, da i sve oko njega nastrada, jer jedino tada može očekivati pomoć.