Arhiva

Archive for the ‘kapitalizam’ Category

Kada je prema Homo Collectivusu vlast dovoljno velika?

Kolovoz 23, 2013 9 komentara

nazi_hellerPitanje iz naslova prvo je pitanje koje treba postaviti socijalistima, socijaldemokratima i ostalim oblicima Homo Collectivusa. G. Borković piše za Forum.tm kako socijaldemokracija u Hrvatskoj izumire iako nikad nije zapravo ni zaživjela, a rastući neoliberalizam mogao bi dovesti do novog svjetskog rata:

Socijaldemokrati polako nestaju, baš kao i konzervativci, a da u Hrvatskoj zapravo te opcije nikada nisu ni zaživjele. I jedni i drugi utapaju se u iznimno opasnu amorfnu globalnu pojavu dezideologizacije koja pod maskom neoliberalizma, odnosno neolibertarijanstva, može biti jednako opasna baš što je bio opasan višak ideologije čiji je zametak, nastao prije stotinjak godina, doveo do najveće svjetske klaonice.

Neimenovana opasna ideologija koja je dominirala prije Drugog svjetskog rata upravo je nacional socijalizam, ideja koju je Hitler preuzeo od Karla Luegera, gradonačelnika Beča s kraja XIX stoljeća. Pod Luegerovim vodstvom gradska infrastruktura postepeno je oduzeta privatnim vlasnicima i dana na upravljanje gradskoj birokraciji. Tako su brojne plinare, klaonice, elektrane, pivnice, banke i slični poslovi u Beču nacionalizirani, a ostalima su propisane “poštene cijene” roba i usluga. Izgradnje škola i bolnica financirane su oduzimanjem imovine Židova, te kreditima koje su otplaćivale buduće generacije. Hitler je o Luegeru napisao: “Sve što danas znamo o samoupravljanju grada potječe od Luegera. nacisti_SPDOn je privatne poslove pretvorio u gradska poduzeća, putem kojih je mogao Beč učiniti lijepšim i većim bez ikakvog dizanja poreza.” Na slici desno možete vidjeti još jedan prikaz sličnosti socijalističkih ideja putem usporedbe izbornih rezultata u Njemačkoj: crne pokrajine na lijevoj strani predstavljaju pobjedu nacista na izborima 31. srpnja 1932. godine, a crne pokrajine na desnoj strani prikazuju izbornu pobjedu SPD-a 19. studenog 1972. godine. Ukoliko i dalje smatrate da nacisti nisu ljevica, evo nekoliko točaka iz NSDAP-ova programa – Osnova nacional socijalizma je zajedništvo ispred pojedinca:

  • Država se mora o narodu brinuti u svakom pogledu. Ukoliko to nije moguće, sve osobe stranih narodnosti moraju biti protjerane
  • Ukidanje kamata
  • Ukidanje svih oblika zarade osim rada
  • Svaki vid osobnog bogaćenja potrebno je smatrati zločinom protiv nacije i države
  • Nacionalizacija svih korporacija i trgovačkih lanaca
  • Zemljišna i agrarna reforma koja uključuje eksproprijaciju bez odštete
  • Besplatno školstvo uz programe propisane od države
  • Stvaranje državno kontroliranog tiska, sav nepoćudan tisak potrebno je zabraniti

Nacisti i Sovjeti provodili su gotovo identične mjere u svojim dijelovima Poljske. Dok je Gestapo progonio rasne i neprijatelje režima, NKVD je sastavio dekret 14 nepoćudnih kategorija ljudi. Iako bi netko pomislio kako je riječ “socijalizam” u nacional socijalizam dodana kako bi se privukli glasovi lijevih opcija, Hitler je favorizirao i prigrlio brojne mjere po uzoru na Sovjete. To opisuje i socijal-demokrat Carl Landauer koji razliku nacizma i socijalizma vidi samo u namjerama, ali ne i u metodama. Dok su sovjetski internacional socijalisti prvo željeli uspostaviti socijalizam, a zatim ga “izvoziti”, njemački nacional socijalisti su prethodno željeli stvoriti Lebensraum. Gospodarske mjere Trećeg Reicha uvelike su se bazirale na regulaciji vanjske trgovine i poljoprivrede, te cjenovne kontrole i velike radne akcije po uzoru na sovjetski model. David Schoenbaum u svojoj knjizi Hitlerova socijalna revolucija napisao je:

Plaće, cijene, radni uvjeti, alokacija resursa: ništa od toga nije bila odluka upravitelja niti tržišta. Investicije su kontrolirane, cijene fiksirane, svaki dio ekonomije bio je žrtva ili kolaborator režima. Tvornice su propadale ili cvjetale proporcionalno volji za suradnjom sa režimom.

Dalje se u tekstu s Foruma spominje neoliberalna stranka na vlasti koja umjesto da brine o radnicima, podiže granicu za odlazak u mirovinu, te zatvara kafiće zbog nekoliko kuna viška u blagajni. No obje značajke nemaju veze sa (neo)liberalizmom, nego upravo sa socijalizmom. Sustav međugeneracijske solidarnosti kakav ima Hrvatska izmišljotina je socijalne države. Iako je odavno bankrotirao, ta činjenica ne sprječava trenutnu vlast da podigne troškove sustava za 30 milijuna kuna mjesečno, tj. za 360 milijuna kuna godišnje, iako građani već sad kroz veće poreze godišnje dodatno izdvajaju više od 16 milijardi kuna za spašavanje tog istog sustava. Jedini načini za produljenje iluzije o održivosti takvog sustava su pomicanje granice odlaska u mirovinu ili rast poreza, a ovo drugo ipak obuhvaća veće izborno tijelo. Politika koja smatra da sav prihod pojedinca pripada prvenstveno državi, pa tek onda pojedincu, te oporezuje svaki vid ljudske djelatnosti nije ništa drugo nego socijalizam.

I gdje smo sada?

Svi znamo kako socijalna država izgleda na početku: beneficije se dodjeljuju gotovo bez pravila, a obećanja teku odavde do vječnosti. Desetljeća socijalne politike i rast države čiji su sve veći apetiti doveli do rasta poreznog opterećenja i zaduženja, te u konačnici gospodarskog kolapsa i rasprodaje državne imovine najednom postaju odgovornost i propust liberalnog kapitalizma koji u Hrvatskoj zapravo nikada nije ni zaživio. Totalitarne ideje poput nacizma i komunizma koje obećavaju ekonomska čuda i jednakost materijalnih dobara su ideologije koje u takvom okruženju jačaju, što pokazuje i primjer Zlatne Zore koja je od osnutka 1980. uvijek bila na margini sa otprilike 0,1% glasova, a tokom krize njihov udio glasova popeo se na 7%, te je stranka ušla u Parlament. No nažalost svi znamo i kako izgleda kada se socijalna država urušava. Ako totalitarna stranka dobije prevlast reakcija je brutalna sila, jer država redistribuciju i jednakost može provoditi jedino silom.

Oglasi

Pivo i kapitalizam 30.08.2013

Kolovoz 21, 2013 Komentiraj

Pivo i kapitalizamLjetna pauza je gotova, a vrijeme je i za napisati neki novi tekst nakod odmora. Idući petak je nova runda “Pivo i kapitalizam”. Ako imate vremena, pridružite nam se 30.08. poslije 20 sati u Pivnici Medvedgrad, Ilica 49.

Kategorije:kapitalizam Oznake:, ,

Pravda i poštenje

Prosinac 12, 2012 2 komentara

socijalizamPrilikom prihvaćanja proračuna za 2013. ponovno se počelo (samo) raspravljati o uštedama, te rezanjima plaća i beneficija državnim i javnim zaposlenicima. Naravno, protivnici “uravnoteženja” proračuna, koliko god ti rezovi bili imaginarni (što smo vidjeli i prema rebalansu i prema visini plana za iduću godinu) pozivaju se na pravdu i poštenje.

Da vidimo malo kako pravednost izgleda ovih dana:

Što su primanja veća i porezna stopa mora biti veća, jer je “pravedno” da oni koji više zarađuju plaćaju po većim stopama. Oni koji zarađuju više svejedno bi plaćali više od onih koji zarađuju manje čak i da su im stope identične. No socijalistima kojima ni trenutne progresivne stope nisu dovoljno pravedne idu u suprotnom smjeru, te zagovaraju još veće oporezivanje većih primanja. Redistribucija je omiljena igra socijalnih planera: nekome uzmeš novac, daš ga nekom drugom i eto pravednosti. Tako se samoprozvani pravednici odmah bolje osjećaju čim nekome pomognu tuđim novcem, no da je takav sustav zaista pravedan, Hrvatska bi danas bila jedna od najpoštenijih zemalja u svijetu.

U praksi, socijalna pravednost izgleda otprilike tako da za prosječnu plaću radnici više od pola svog radnog vremena provode radeći za državu, kako bi platili prireze, trošarine, doprinose, carine, PDV, subvencije, zdravstvo, školstvo, pokrili gubitke javnih tvrtki poput HŽ-a, Croatia Airlinesa, HRT-a, HAC-a i sličnih. Ukoliko zbog sporosti, neznanja, nesposobnosti ili nezadovoljstva javnim sektorom odluče otići u privatnu obrazovnu ustanovu ili privatnom liječniku, današnja vizija pravednosti nalaže da istovremeno plate i javni sektor. Zar je zaista pravedno pod prijetnjom zatvora ili zaplijene imovine plaćati nešto što ne želite?

Socijalna pravednost danas također znači pod prijetnjom zatvora uplaćivanje u mirovinski sustav za nekog drugog, uz obećanje države  kako će se netko treći pobrinuti za vas u budućnosti. No kao što narod kaže: obećanje – ludom radovanje, jer takav sustav za opstanak traži sve širu bazu, tj. prirodni prirast i veći broj radnika, a u Hrvatskoj se događa upravo suprotno. Sustav jede sam sebe, a Vlada pokušava problem riješiti pomakom zakonske granice za odlazak u mirovinu. No to je samo odgađanje kolapsa i prebacivanje problema na buduću vlast. Zar je zaista pravedno biti prisiljen plaćati i vjerovati obećanjima nekih budućih vlasti da ćete dobiti barem manji dio vašeg novca natrag i biti kažnjeni ukoliko idete u mirovinu kad sami želite?

Socijalna pravednost također znači plaćati nebrojene oblike socijalnih pomoći, što je u vrlo kratkom roku dovelo do velikog broja ljudi koji ne žele raditi, jer im je jednostavnije primati neki oblik socijalne pomoći. Umjesto da sami pomognemo istinski nemoćnima i nezaposlenima, danas je pravednije biti prisiljen raditi i plaćati pomoć nekome tko vam u lice otvoreno izjavi nešto poput:

socijalna naknada

Socijalna pravednost danas također znači uzimati svima, kako bi se namirile određene interesne skupine sa takozvanim stečenim pravima. Ironično, ali upravo oni koji najglasnije galame protiv raznih lobija i poreza, upravo su oni koji najviše lobiraju protiv drugih i za sebe. Nemojmo se zavaravati, vlast i interesne skupine vole drugima nametati poreze, jer veći porezi znače veći priljev novca u vlastitu blagajnu. Jedan od najsvjetlijih primjera današnje socijalne pravednosti pokazuje veliki zagovornik iste, g. Vilim Ribić, u svom govoru u kojem hvali vlastitu ideju uvođenja kriznog poreza:

Krizni porez izazvao je lavinu kritika, ali ovdje moramo primijetiti da je on ravnomjerno raspodijelio teret krizne situacije u srpnju mjesecu i da je kao takav bio pravedno rješenje u odnosu na alternativu koja je glasila ponovno smanjenje plaća nastavniku i medicinaru.

Zar je zaista pravedno svim radnicima u državi smanjiti plaću, a nekima priuštiti i otkaze, kako bi određene skupine zadržala svoja stečena prava, unatoč sve gorim poslovnim rezultatima? Zar je zaista pravedno zadužiti sve građane Hrvatske i uništavati sve oko sebe, kako bi se spašavale pojedine državne tvrtke nesposobne za samostalan opstanak i rad?

Kao što možemo zaključiti, današnji pojam poštenja svodi se na odlučivanje političara i interesnih skupina o novčanim transferima, a obzirom kako se država petlja u veliki dio ekonomije, to je ogroman posao. Stavovi poput “država mora pomoći” nesposobni su dovesti do bilo kakvih pozitivnih ishoda i samo doprinose istinskom nepoštenju. Poštenje bi trebalo biti pravda, a pravda i zakon nalažu da je krađa tuđe imovine zločin. Zakon također govori kako je prisiljavanje pojedinca na akciju zločin. Kako smo onda došli do točke u kojoj je nepravda i zločin nekome uzeti novac iz novčanika jer smatramo da imamo pravo na njega, ali je istovremeno pravedno poslati državu da za nas učini istu stvar u vidu uvođenja nečega poput kriznog poreza?

Pojam socijalne pravednosti nema istinske poveznice za pravdom i poštenjem, nego je u potpunosti vezan uz redistibuciju i privilegiranje neproduktivnih interesnih skupina koje svoja prava osiguravaju lobiranjem, a ne produktivnošću. Jesu li bolničke usluge postale kvalitetnije unatoč sve većim rashodima? Je li školstvo postalo kvalitetnije? Jesu li brodogradilišta ili željeznice nakon 20-ak godina iscrpljivanja poreznih obveznika postale motori ekonomije? Proizvode li poljoprivrednici sve više i kvalitetnije? Sustav socijalne pravednosti jedino uspješno uništava poticaje za radom i utječe na porast siromaštva u budućnosti.

Tako da idući put kad netko zavapi za socijalnom pravdom, treba se upitati: pravda za koga? Za one kojima račun te pravde dolazi na naplatu, zasigurno ne.

Koliko dugo bi stvari trebale trajati?

Studeni 14, 2012 4 komentara

Ovih dana niste mogli zaobići članke o prevarenim kupcima kojima se prodaju proizvodi namjerno napravljeni da traju točno do isteka garancije. Deutsche Welle pokrenuo je lavinu:

Vaš televizor ili mobitel su se pokvarili tek što je istekao jamstveni rok? Možda to i nije slučajnost. Neovisni stručnjaci su uvjereni kako proizvođači namjerno prave proizvode koji će se kvariti – da bi prodali nove.

Već školski primjer kako se proizvođačima jednostavno ne isplati proizvoditi nešto što će trajati gotovo vječno jest svojedobna pojava ženskih čarapa od umjetne svile (najlona). U reklamama su te čarape izlagali svim mogućim iskušenjima, čak su vukli automobile sa parom ženskih čarapa – koje su ostale čitave kao da su upravo izašle iz tvornice.

U reklamama usred kina iz torbica izvlače i desetlitarske karnistere deterdženta koji boju čini boljom od originalne, pa nekako nisam uvjeren da se stvari tako odvijaju u stvarnosti.

Što da tvornice rade i kome da prodaju, ako se nose čarape koje će trajati godinama ili uređaji koji će trajati desetljećima? Time je rođen razmjerno složen izraz “planirana obsolencija”. Neovisni stručnjaci su uvjereni: to nije tek kuknjava starijih građana kako je sve “prije bilo bolje”, nego su mnogi predmeti i proizvedeni tako da traju samo ograničeno vrijeme, od električnih žarulja pa do vrhunskih elektronskih uređaja i mehaničkih dijelova.

Ovo na prvi pogled možda djeluje točno, no zapravo je vrlo nelogično. Jeste li ikad više išli u restoran koji je po vašem mišljenju nudi premalo za cijenu koju ste platili? Kupujete li ponovno robnu marku koja vas je razočarala kvalitetom ili radije tražite druge? Kakvu dugoročnu financijsku korist imaju pohlepni proizvođači koji rastjeruju klijente i tako si smanjuju prihode? Ova teorija nas kupce proglašava pravim budalama koje ne znaju prepoznati kad ih netko pelješi. U stvarnosti, tvrtke se svakodnevno bore kako privući što više kupaca. Kia je tako uvela 7 godina garancije na svoja vozila kako bi uvjerila kupce u svoju kvalitetu. Pogledajte recenzije televizora u zadnjih nekoliko godina i vidjet ćete kako se deklarirani radni sati povećavaju iz godine u godinu. Drugi proizvođači nude opciju doplate za povećanje garantnog roka. Djeluje li sve to kao napor za skraćivanje životnog vijeka proizvoda?

Ukoliko proizvođač prodaje inferioran proizvod, ljudi će idući put kupiti proizvod drugog proizvođača. Ako netko proizvede žarulju koja traje 1000 sati, te uloži dodatan napor i novac kako bi umjetno ograničio njen vijek trajanja na 900 sati, konkurent koji uspije proizvesti žarulju sa trajanjem od 1500 sati pomest će ga s tržišta. Ljudi nemaju naviku kupovanja proizvoda za koje znaju da kraće traju, osim ukoliko se odnos cijene i kvalitete ne pokaže povoljnijim za nekvalitetniji proizvod.

Nadalje, ova teorija prezentira čudnu ideju da postoji nekakva jedinstvena norma životnog vijeka proizvoda. U stvarnosti ne postoji jednoglasna želja o trajanju pojedinog proizvoda. Želite li da vaše računalo radi vječno? Ili kupujete novo kada postojeće više nije doraslo zadatcima naprednijeg softvera. Osjećate li se opljačkanim kada nakon nekoliko godina postojeće računalo ili mobitel više ne zadovoljavaju vaše nove potrebe? U vrijeme brzog razvoja tehnologije potpuno je besmisleno raditi računalo koje će raditi barem 10 godina. Stavljanje najkvalitetnijih materijala kako bi nešto radilo preko vremena svoje korisnosti rasipanje je resursa i samo poskupljuje cijenu proizvoda. Današnji mobiteli možda ne traju toliko dugo kao njihovi prethodnici, ali ih možete kupiti za samo djelić cijene njihovih prethodnika. Današnje veš mašine cjenovno su pristupačnije prosječnoj osobi nego prije, puno učinkovitije raspolažu energijom i vodom, te samim time smanjuju troškove režija.

Često se čini kako je glavni argument ugraditi manje kvalitetan dio u neki proizvod njegova manja cijena. To u pravilu nije točno: trošak samih materijala ugrađenih u nekom proizvodu je u pravilu beznačajan u usporedbi s drugim troškovima proizvodnje. Drugim riječima, jedva da ima razlike na konačnoj cijeni da li je negdje ugrađen zupčanik od nekvalitetne plastike ili od vrhunskog čelika.

Odlična vijest! Netko bi ovakvo razmišljanje pod hitno trebao javiti autoindustiji i Zelenima. Možda nas onda razvesele masovnom proivodnjom vozila sa laganim karoserijama od aluminija i karbona, što znači bolje performanse i izdržljivost, te manju potrošnju. A sve za istu cijenu kao čelične karoserije! Zar zaista netko vjeruje kako zupčanik od plastike i metala može imati cijenu? U tom slučaju smo zaista prevareni prilikom kupnje, recimo, pribora za jelo. Usporedite samo cijene plastičnog i metalnog pribora. Čista pljačka.

Možemo ovo zvati planirana obsolencija, ali nju su proizvođači planirali zbog želja potrošača. Potrošači su ti koji za većinu proizvoda više vole novo od postojećeg i zamjenu umjesto popravka. Ne postoji jedinstveni standard pri kojem možemo mjeriti racionalnost i želje kupaca. To je nešto što isključivo pojedinac može odlučiti za sebe, te reagirati sukladno svojim željama. Ukoliko neke proizvode želimo dugotrajne, reagirat ćemo na način da tražimo i kupujemo robusnije i izdržljivije, no ukoliko druge proizvode želimo neprestano mijenjati, ponašat ćemo se sukladno tome i kupovati “smeće”. Sukladno našem ponašanju, proizvođači će reagirati kako bi ispunili naše želje.

Nemojmo težiti tome da šaroliku lepezu želja stavljamo u jedan kalup, jer bi mogli završiti sa proizvodom koji ne odgovara našim potrebama niti kvalitetom, niti cijenom.

10 zapovijedi

Listopad 13, 2012 Komentiraj

1. Ne guši tržište, jer ćeš stvoriti kriminal.

2. Ako siješ novac, žanješ inflaciju.

3. Ne dopusti državi kontrolu cijena jer ćeš stradati od loše kvalitete, nestašice, gladi ili gore.

4. Država i tržište ne mogu se pošteno natjecati. Prvi mogu igrati i postavljati pravila igre.

5. Ne zagovaraj intervencionizam. Državna rješenja u pravilu su gora od problema.

6. Radi ono u čemu si dobar, drugo prepusti ostalima.

7. Komunizam i fašizam dvije su strane iste medalje.

8. Veći porezi dovode do rastrošnije, ne bogatije države.

9. Redistribucijom bogatstva dovodiš do smanjenja poduzetničke aktivnosti i rasta siromaštva.

10. Ne traži od države da drugima radi nešto što bi proglasio pljačkom kad bi se radilo tebi.

Krugman u Hrvatskoj

Listopad 7, 2012 Komentiraj

Svi mediji prenijeli su vijest o dolasku i predavanju Paula Krugmana na Adris Business Forumu u Rovinju. Između ostalog u Jutarnjem stoji sljedeće:

Krugmanova nesklonost europskoj valuti odavno je poznata, pa je tako i jučer ponovio tezu da bi svima u EU danas bilo bolje da ideja eura nikada nije zaživjela.

Krugmanova nesklonost euru počela je daleke 2011, možda čak i pradavne 2010. Ukoliko odemo još malo unatrag, tamo negdje u 1999, na Krugmanovom blogu pronaći ćemo njegovo sasvim suprotno mišljenje:

For all the seven long years since the signing of the Maastricht treaty started Europe on the road to that unified currency, critics have warned that the plan was an invitation to disaster… Well, here we are, right on the brink of the creation of “euroland”, and it is now clear that none of the problems EMU critics have warned about will arise, at least for a while. Indeed, it turns out that Murphy was wrong: not everything that can go wrong, does.

Krajem 90-ih, ekonomisti Milton Friedman i Robert Murphy, trn u oku mnogim socijalnim inžinjerima poput Krugmana, upozoravali su da zajednička valuta EU ima ogromne nedostatke, pri čemu je Friedman izjavio kako euro neće preživjeti prvu veću europsku recesiju:

It seems to me that Europe, especially with the addition of more countries, is becoming ever-more susceptible to any asymmetric shock. Sooner or later, when the global economy hits a real bump, Europe’s internal contradictions will tear it apart.

Iako je Srbiji predlagao devalvaciju dinara radi povećanja konkurentnosti i izvoza, prilikom govora u Rovinju bio je nešto oprezniji, te je zaključio kako je u Hrvatskoj to trenutno neprovedivo, jer je Hrvatska već prilično vezana i zadužena u euru. Detaljnu situaciju Srbije nisam pratio, ali pretpostavljam kako su i njihovi privatni i javni dugovi u euru, što znači da bi devalvacija kune/dinara taj dug samo povećala i učinila situaciju gorom nego što jest. Nadalje, male ekonomije poput Hrvatske ili Srbije nisu dovoljno utjecajne na tržištu i  za većinu robe su price-takeri, tj. nemaju proizvodnju kojom mogu diktirati cijene, a devalvacija bi time samo poskupila uvoz.

Krugman griješi kada smatra da je sve u izvozu, te kako će država postati bogatija isključivo ukoliko više izvozi a manje uvozi, iako su te merkantilističke ideje navodno srušene. Tu pogrešku čini većina država danas bilo subvencioniranjem proizvodnje, visokim carinama ili raznim poticajima i olakšicama dodijeljenim odabranim sektorima. Merkantilisti su smatrali kako izvoz veći od uvoza za posljedicu ima priliv zlata u državnu riznicu, te tako država postaje bogatija. Neki te ideje dovode do krajnjih granica, smatrajući kako država mora biti samodostatna i sama proizvoditi sve potrebno. No nije sve u izvozu. Uvoz također čini državu bogatom. Uvozom proizvoda po nižoj cijeni od one koju je moguće ostvariti domaćom proizvodnjom, narod može imati pristup robi, ali i višak novca za druge potrebe. To stanovništvo čini bogatijima nego da kupuju skuplji proizvod u samodostatnoj ekonomiji. Možemo u Hrvatskoj uzgajati tropsko voće za cijenu 10 puta veću nego uvoz iz Filipina i plaćati kilogram 89 kuna, no u slučaju uvoza platit ćemo kilogram 8,90 kuna i ostat će nam 80 kuna za druge stvari.

Još jedna zabluda koju Krugman niti ovaj put nije zaboravio spomenuti je politika štednje. U Rovinju je ponovno spomenuo štednju europskih država kao uzrok krize eurozone, preporučio Hrvatskoj prestanak politike štednje, te savjetovao jaču državnu potrošnju kao lijek. Klikom na link možete vidjeti politiku štednje europskih zemalja, a ovdje politiku štednje u Hrvatskoj. To je upravo ono što zagovaratelji socijalne države žele čuti, no nikako da spomene onim mlađim naraštajima dio kako će upravo oni plaćati sve te državne kredite i kamate, bilo kroz veće poreze ili inflaciju.

Medijske objave većinom razočarano zaključuju kako Krugman u Rovinju nije rekao ništa značajno i specifično za hrvatsku situaciju. Opravdanje pronalaze u činjenici kako smo mali, kako nije imao vremena proučiti naše pokazatelje, što je vrlo vjerojatno i istina. No možda je razlog šutnje i činjenica kako je Hrvatska ogledni primjer katastrofalnih mjera koje Krugman propagira. Izjava kako mala Hrvatska ekonomija pored velike EU nema izbora jednostavno ne drži vodu, jer ukoliko pogledamo male Hong Kong ili Singapur pored velike Kine, vidjet ćemo da nije riječ o veličini, nego upravo onome što Krugman propagira kao pogrešno – slobodnoj trgovini i kapitalističkom uređenju države.

Uzroci siromaštva

Listopad 5, 2012 4 komentara

Cronomy je u jednom od svojih komentara postavio zanimljivo pitanje:

Zašto siromašni nisu bogatiji i kako da budu bogatiji? E to je pitanje nad pitanjima!

Siromaštvo je normalno stanje koje se događa kada se ništa produktivno ne radi, tj. stanje u kojem je odsutna (efikasna) djelatnost. Jednako kao što je mrak odsustvo svjetla ili hladnoća odsustvo toplinske energije. Siromaštvo je odsutnost bogatstva. Ako želimo iskusiti siromaštvo, dovoljno je ne raditi ništa i ono će doći.

Kroz veći dio ljudske povijesti siromaštvo je bilo prirodno stanje, a bogatstvo “nenormalno” stanje koje poboljšava životne uvjete. Ono što bi se morali pitati jest što je uzrok bogatstva i kako do njega doći, te kako ponavljati uvjete koji će u konačnici stvoriti bogatstvo i olakšati život. Ljudi često griješe kada zamišljaju bogatstvo kao jedan kolač fiksne veličine, pri čemu je netko gladniji ako netko drugi uzme veći dio.

Bogatstvo se neprestano kreira novim idejama i izumima, proizvodnjom i trgovinom. Razvoj tehnologije otkriva nove resurse i nove mogućnosti stjecanja bogatstva. Nekad beznačajna tekućina danas se naziva crno zlato. Razvoj Interneta omogućio je siromašnim zemljama nove mogućnosti zarade. Tako na primjer Savezne Države Mikronezije i Tuvalu velike udjele svojih proračuna pune zahvaljujući posjedovanju .fm i .tv domene.

Ono čime se većina političara danas bavi je upravo suprotno, jer postavljaju kriva pitanja i dobivaju krive odgovore. Sve veće uzimanje bogatstva bogatijima kako bi se redistribuiralo siromašnijima neće dovesti do većeg bogatstva i porasta blagostanja. Takvi postupci za svoju posljedicu imaju upravo suprotan učinak od najavljenog, jer ograničavaju osobne slobode i guše sposobnost razvoja (regulatorne agencije), poskupljuju finalnu cijenu proizvoda (razni fiskalni i parafiskalni nameti), smanjuju učinkovitost (subvencije), trgovinu (carine) i neoptimalno alociraju resurse.

Birajući vladu koja na taj način vodi gospodarstvo udaljujemo se od sustava u kojem se što veći mogući broj ljudi može uključiti u samostalno kreiranje novih vrijednosti. Siromašni neće postati bogatiji preraspodjelom, nego na isti način kako su to napravili bogati: inovacijama, investicijama, radom i trgovinom.

%d bloggers like this: