EU želi ograničiti brzinu? Za sad ne

Index, 24sata, Večernji, Danas.net, itd. prenose vijest koja uz sve dosadašnje ideje iz kuhinje Europske komisije zapravo ne zvuči čudno:

Maksimalna dozvoljena brzina vožnje automobilom na teritoriju Europske unije uskoro bi mogla biti 115 km/h. Europska komisija zaziva uvođenje limitatora u sve automobile, koji će onemogućiti vožnju bržu od dozvoljene.

Srećom, ovaj put vijest nije točna, a to potvrđuje i objava Europske komisije:

Izvještaji u medijima posljednjih dana sugeriraju kako EU namjerava podnijeti prijedlog o uvođenju automatske kontrole brzine ISA (Inteligentna prilagodba brzine). Ovo jednostavno nije istina, što je Komisija jasno objasnila novinarima. Komisija nema plan niti zakazani termin o sličnoj raspravi. Ne postoji niti vjerojatnost slične preporuke, a kamoli nešto više od toga.

Za sad smo mirni. Kad sam već na temi, evo jedan zanimljiv video izvještaj o ponašanju medija i policije vezano uz ograničenje brzine u Kanadi, koji između ostalog govori kako policija skrivajući se u grmlju za cilj ima represivno kažnjavanje vozača, a ne usporavanje i regulaciju prometa svojom prisutnošću na cesti.

10 zapovijedi

1. Ne guši tržište, jer ćeš stvoriti kriminal.

2. Ako siješ novac, žanješ inflaciju.

3. Ne dopusti državi kontrolu cijena jer ćeš stradati od loše kvalitete, nestašice, gladi ili gore.

4. Država i tržište ne mogu se pošteno natjecati. Prvi mogu igrati i postavljati pravila igre.

5. Ne zagovaraj intervencionizam. Državna rješenja u pravilu su gora od problema.

6. Radi ono u čemu si dobar, drugo prepusti ostalima.

7. Komunizam i fašizam dvije su strane iste medalje.

8. Veći porezi dovode do rastrošnije, ne bogatije države.

9. Redistribucijom bogatstva dovodiš do smanjenja poduzetničke aktivnosti i rasta siromaštva.

10. Ne traži od države da drugima radi nešto što bi proglasio pljačkom kad bi se radilo tebi.

Treba li većina odlučivati baš o svemu?

U današnje vrijeme prevladava mišljenje kako je nemoguće izgubiti slobodu u demokratskom obliku vladavine. Poznato je kako država može porobiti svoje građane. Brojni carevi, diktatori, kraljevi ili generali dokazali su to kroz povijest, ali demokracija osigurava prevlast volje naroda. Iz tog razloga, dok god čuvamo demokraciju, ne moramo se bojati za slobodu.

Demokratski oblik vladavine predstavlja donošenje odluka putem izbora većine, a provedbu može izvršavati narod putem “direktne demokracije” ili putem svojih predstavnika.

No je li baš uvijek tako?

Ukoliko promatramo tržište, tvrtke koje dovoljno uspješno pružaju usluge ljudima oko sebe napreduju i bogate se. Ukratko, svoju pohlepu za bogatstvom moraju zaslužiti radom i idejama (ukoliko izuzmemo rentijerstvo, spregu sa politikom i kriminalne radnje općenito). U određenom trenutku vlasnike uspješnih poslova ostatak društva počinje nazivati gramzivima i pohlepnima. To društvo istovremeno također želi više za sebe: žele tv, kompjuter, internet, auto, stan, vikendicu, ukratko, žele više i bolje nego trenutno imaju. No većina se, umjesto da poduzme korake poput poslovnih ljudi, okreće demokraciji. U svojoj vlastitoj pohlepi, neprestano glasaju za političare koji propagiraju oduzimanje imovine bogatijima, kako bi istu preraspodijelili siromašnijima.

Dakle, iako smo svi mi pohlepni za boljim, lakšim i jednostavnijim životom, neki svoju pohlepu utažuju moralnim putem, tj. vlastitim trudom i radom bilo u svojoj ili tuđoj tvrtki. Drugi demokratskim putem izglasavaju oduzimanje imovine, te sistem pretvaraju u legalnu krađu. Tužna činjenica jest da se demokracija pretvorila upravo u to – sistem kupovine glasova u kojem siromašnija većina bez ikakve odgovornosti neprestano staje uz političare koji propagiraju veće poreze bogatijoj manjini i redistribuiraju tuđu imovinu u zamjenu za glasove na izborima.

Takvo izglasavanje redistirbucije naši političari upakirali su pod terminom socijalna pravednost, koja je naravno za “opće dobro”, zapravo je ništa drugo nego – socijalizam. Redistribucija je krađa. To je ništa drugo nego prisilno uzimanje (pokušajte ne platiti neki državni namet) jednoj skupini, kako bi se dalo drugoj. Ljudi kojima se bogatstvo oduzima najčešće nisu glasali za provedbu takve akcije, ali oni koji bi taj novac trebali primiti uvijek jesu za provedbu te akcije.

Ukoliko pogledamo proračun vidjet ćemo kako ovdje nije riječ samo o pomoći najsiromašnijima i porezu prikupljenom radi funkcioniranja policije, sudstva, vatrogasnih postrojbi ili države općenito, nego činjenici kako većina novca prikupljenog putem poreza zapravo završava u džepovima drugih osoba, bilo da je riječ o potporama raznim strankama, udrugama, subvencijama državnih tvrtki, poljoprivrede, turizma i slično. Drugim riječima, socijalna pravda svodi se na poticanje nerada. Jedan takav pogled na poticaj turizma, koji ljudima izbija novac iz džepa, a zauzvrat im nudi manju vjerojatnost odlaska na ljetovanje napisao je Kapitalac.

Ljudima koji su uložili svoje vrijeme i riskirali novac kako bi poboljšali svoju budućnost, nudeći društvu proizvod koje ono svojevoljno kupuje kako bi poboljšalo svoj život, sada isto to društvo koje ne vidi godine rada i rizika, ljubomorno na vidljivi uspjeh, demokratskim akcijama nameće razne poreze, restrikcije i propise. Sve to u konačnici samo dovodi do smanjenja produktivnosti, poskupljenja proizvoda i cjelokupnog sustava, te u konačnici i veće nezaposlenosti.

Ovo je daleko od vjerovanja kako demokracija sama po sebi čuva slobodu, a pod tom iluzijom vrlo je jednostavno izgubiti slobodu i ne shvatiti to dok nije kasno. Narod može malo po malo, ovisno kako se većina kreće, oduzimati prava pojedinim skupinama, dok se na kraju mjere podržane od većine ne okrenu upravo protiv njih samih. Jedan od takvih primjera jest porez na dodanu vrijednost, čije uvođenje je sredinom XX. stoljeća odobravala većina Francuza kao sredstvo oporezivanja isključivo velikih kompanija, tj. bogatog sloja društva. Danas vidimo kako svi plaćamo taj porez i to u nemalim iznosima. Pošto je bogatstvo prilično proizvoljan pojam, slična stvar se već događa sa imovinom, a uskoro će i sa štednjom.

Sloboda ne znači raditi bilo što ukoliko je to odobreno demokratskim sustavom, niti da je takva akcija sama po sebi značajka slobode i u interesu slobode. Pravo glasanja ne možemo izjednačiti sa slobodom, nego samo kao mogućnost sudjelovanja u demokratskom procesu. U demokraciji uvijek treba biti svjestan kako većina, vođena isključivo pohlepom, a ne i moralom i razumom, vrlo lako može prouzročiti gospodarsko i političko samoubojstvo.

Iluziju kako je sloboda osigurana dok god postoji demokratski izabrana vlast svakodnevno možemo vidjeti i u novinskim člancima, na primjer kada razne službe nalažu roditeljima kako trošiti novac na dijete, ili kako razne agencije za “zaštitu” provode cjenovne kontrole, u pojedinim slučajevima zabranjujući čak i pojeftinjenja. Političari su danas postali dobri glumci na opasnom natjecanju popularnosti, koji u konačnici brinu samo o svojim kampanjama i mandatima, a ne stvarnom napretku zemlje i njenih državljana.

Zaista je čudan taj koncept slobode, u kojoj je pojedinac prisiljen plaćati provedbu zakona koji je usmjeren protiv njega, ili ideje s kojom se ne slaže.

Vrlo jednostavan upitnik

1. Država _________________ korporacijama.

• a) određuje minimalne cijene
• b) određuje maksimalne cijene
• c) regulira gospodarske grane kako bi maknula konkurenciju
• d) dozvoljava političarima da upravljaju
• e) subvencionira i donira novac
• f) regulira kvote
• g) sve navedeno

 

2. Iz tog razloga, korporacije najbolje obuzdavaju propisi _______________.

• a) države
• b) ništa od navedenog

Protekcionizam ruši standard građana

Evo još jednog stvarnog primjera štetnosti regulacije tržišta u izvedbi norveške Vlade:

Mnogi stanovnici Norveške, ovogodišnje će božićne blagdane morati provesti bez tradicionalnih keksa i kolača. U njihovoj zemlji naime već tjednima vlada nestašica maslaca. Mnogi glavnim krivcem smatraju zadružno poduzeće Tine, koje nije samo glavni proizvođač mlječnih proizvoda u Norveškoj, nego po nalogu države i svojevrsni regulator tržišta. Predstavnik te tvrtke je izrazio žaljenje zbog problema u opskrbi te priznao da su potrebe ove godine pogrešno procijenjene.

Glavni krivac za ovu situaciju je državna politika zaštite domaće proizvodnje i poticanje kompanije Tine, koja proizvodi oko 90% maslaca na tržištu, a ujedno ima funkciju državnog regulatora. Norveška takođera ima visoke carine na uvoz maslaca (oko 25 kuna za kilogram), te kvote za proizvodnju mlijeka, u svrhu spriječavanja “pretjerane proizvodnje”. Izgleda kako Norvežani, po mišljenju vlasti, nisu sposobni samostalno zaključiti kolika količina proizvodnje im je potrebna. To je dovelo do trenutne cijene od oko 60 eura za kilogram maslaca, a to si mogu priuštiti samo bogatiji.

Zbog nestašice cijene i dalje rastu, a šverc polako cvjeta. Zvuči apsurdno, ali u situaciji koju stariji Norvežani opisuju kao goru od njemačke okupacije, svi uhićeni u švercu maslaca tretirani su kao pravi kriminalci i kažnjavaju se zatvorom.

Treba li legalizirati prodaju organa?

Povodom Europskog dana darivanja organa evo jedne kontroverzne teme. Doniranje organa jedan je poseban i pohvalan čin, ali pouzdavanje na čisti altruizam očito nije dovoljno. Zašto nam je zabranjeno prodati ili kupiti organ?

Čl. 5 Zakona o uvjetima za uzimanje i presađivanje dijelova ljudskog tijela kaže:

Za uzete dijelove ljudskoga tijela zabranjeno je davati, odnosno primati bilo kakvu novčanu naknadu te ostvarivati drugu materijalnu korist.

Čl. 36 kaže:

Novčanom kaznom od 70.000,00 do 100.000,00 kuna kaznit će se za prekršaj pravna osoba ako:

1. oglašava potrebu ili dostupnost dijela ljudskoga tijela radi ponude ili traženja novčane naknade ili druge materijalne koristi.

Koje su to prednosti u zabrani prodaje organa? Kažu nam kako je regulacija uvedena radi zaštite čovjeka. Pa da vidimo kako ta zaštita funkcionira u Hrvatskoj (podatci su preuzeti sa stranica Hrvatske donorske mreže):

Vrijeme čekanja na transplantaciju

U Hrvatskoj preko 30% ljudi čeka na organ 6 godina ili više. Neki od tih ljudi umru radi zatajenja organa, nikad ne dočekavši svoj red.

Vidljiv je blagi pad broja ljudi koji su na listi za organ, ali s druge strane broj oboljelih koji trebaju dijalizu drastično raste.

Ono što se postiglo regulacijom i zaštitom ljudi je produženo vrijeme čekanja, ne spašavaju se životi (koji se realno mogu spasiti) jer ljudi umiru na listama, nije eliminirano crno tržište, nego samo učinjeno isplatljivijim povećavši cijenu pojedinog organa. Današnja situacija bolesnicima je sve samo ne humana.

Nadalje, ovom regulacijom država je uspjela uništiti upravo onoga koga navodno štiti. Siromašni ljudi i dalje se odlučuju prodati organe na crnom tržištu, no za to dobivaju tek minimalan djelić novca kojeg kupac plati. Prema ovom istraživanju, prosječna cijena koju kupac daje za bubreg je $150.000, a prodavač od tog novca dobije $5.000. Ostatak novca uzmu posrednici, šverceri i liječnici. Dakle, regulacijom profitiraju svi u lancu osim osoba koje bi se ta regulacija trebala ticati – kupac i prodavač.

Prema istraživanju Mayo klinike, na njihovim listama u periodu 1990.-1999. 76% pacijenata obavilo je transplantaciju, 10% umrlo čekajući, 5% se povuklo s liste, 9% još uvijek čeka organ.

New York Times piše kako u SAD-u na listama čeka preko 90.000 ljudi, a prosječno svakih 90 minuta jedna osoba umre zbog nemogućnosti dobivanja organa. To je gotovo polovica broja ljudi ubijenih u SAD-u.

Jasno je da bi se ukidanjem zabrane povećao broj raspoloživih organa, samim time smanjile bi se cijene i liste čekanja. Negativna strana bilo bi smanjenje broja donora, ali ne u tolikoj mjeri da bi potpuno nestalo ili bi nastala veća nestašica.

Današnja regulativa sili čovjeka da se godinama muči i možda na kraju umre, pod izlikom spašavanja života i dostojanstva čovjeka.