Zaštita domaće privrede

U medijima i komentarima svakodnevno možemo čuti kako je potrebno subvencionirati domaću poljoprivredu i gospodarstvo kako bismo se mogli natjecati sa drugim državama koje to rade.

Svi mi želimo da nam gospodarstvo bude konkurentno na svjetskom tržištu, a to može uspjeti jedino na način da konkuriramo cijenom, kvalitetom i inovativnošću, tj. ponudimo prepoznatljiv proizvod koji po cijeni i kvaliteti nije lošiji od konkurencije, uspješno pratimo trendove u tehnologiji i zahtjevima kupaca, te pronalazimo rastuće prilike.

Brojni komentari naglašavaju kako su subvencije neophodne, jer ih i druge države imaju. No takva politika u startu je promašena. Hrvatska, kao mala država, ne može se mjeriti sa subvencijama velikih ekonomija, niti podnositi tolike izdatke. Subvencije u pravilu čine poljoprivredu i industriju ovisnima o državnoj pomoći i ruše njihovu poduzetnost i kvalitetu. Subvencionirani sektori vrlo brzo prelaze u poslovanje pri kojem radije traže državnu pomoć nego se prilagođavaju tržištu i moderniziraju način poslovanja, što dovodi do negativnih posljedica poput pada kvalitete, proizvodnje i ukupnog rasta cijena. Ukratko, svi mi plaćamo kako bi se odabrani mogli manje truditi.

Odakle dolaze subvencije? Iz proračuna. Tko puni proračun? Porezni obveznici, tj. mi. Dakle, veće subvencije industriji, poljoprivredi ili nekome trećem znače veće poreze svima nama. Ima li onda smisla plaćati veće poreze kako bismo dobili zastarjelu, manje kvalitetnu i u konačnici skuplju robu? Zamislimo na trenutak idealni svijet u kojem bismo kupovali stranu robu koju subvencioniraju strani državljani. Bili bismo zahvalni na njihovoj ludosti što plaćaju visoke poreze kako bi nama izvezli subvencioniranu, jeftiniju (dio cijene pokrivaju oni kroz svoje poreze) robu. Plaćanjem većih poreza, smanjili bi svoje ukupne prihode, dok bi s druge strane svojim subvencijama nama omogućili manje cijene takvih proizvoda, te samim time više novca koji bi nam ostao da trošimo na druge stvari. Drugim riječima, postali bismo bogatiji.

Pošteno bi bilo imati trgovinski sporazum koji onemogućuje subvencije, no pošto ne živimo u idealnom svijetu, kada se domaće tvrtke susretnu sa subvencioniram proizvodima sa stranog tržišta, najčešće od države traže identičan način pomoći sa još većim subvencijama, a prilikom takvih trgovinskih ratova svi završimo u goroj poziciji od početne.

Ukoliko već moramo reagirati na neki način kako bismo zaštitili domaće gospodarstvo, carine na subvencionirane proizvode puno su bolji način zaštite. Kao prvo, njima nećemo postići efekt dizanja poreza i osiromašenja svih državljana koji postižemo subvencioniranjem domaćeg gospodarstva. Kao drugo, proračun se neće dodatno prazniti zbog troškova subvencija, nego će se puniti zahvaljujući stranim subvencijama. Kao treće, domaće proizvođače dovest ćemo u ravnopravan položaj barem na domaćem tržištu. Zadržani trud i poduzetnički dug tako bi im se mogao isplatiti i na stranim tržištima u odnosu na uspavanu konkurenciju u inozemstvu.

Najgori odgovor na strane subvencije su domaće subvencije. Na taj način ne pomažemo niti nama kao poreznim obveznicima koji to plaćaju, niti domaćem gospodarstvu kojeg pretvaramo u ovisnika o državnoj pomoći.

10 zapovijedi

1. Ne guši tržište, jer ćeš stvoriti kriminal.

2. Ako siješ novac, žanješ inflaciju.

3. Ne dopusti državi kontrolu cijena jer ćeš stradati od loše kvalitete, nestašice, gladi ili gore.

4. Država i tržište ne mogu se pošteno natjecati. Prvi mogu igrati i postavljati pravila igre.

5. Ne zagovaraj intervencionizam. Državna rješenja u pravilu su gora od problema.

6. Radi ono u čemu si dobar, drugo prepusti ostalima.

7. Komunizam i fašizam dvije su strane iste medalje.

8. Veći porezi dovode do rastrošnije, ne bogatije države.

9. Redistribucijom bogatstva dovodiš do smanjenja poduzetničke aktivnosti i rasta siromaštva.

10. Ne traži od države da drugima radi nešto što bi proglasio pljačkom kad bi se radilo tebi.

Ideas for a Free Society

Ovaj CD pod nazivom Ideje za slobodno društvo sadrži preko 100 raznih tekstova o političkoj, socijalnoj i ekonomskoj slobodi, i tu se nalaze djela brojnih filozofa, političara i ekonomista: Voltaire, Adam Smith, Ayn Rand,  Hernando de Soto, Henry Hazlitt, Frederic Bastiat, Ludwig von Mises, Milton Friedman i brojni drugi.

Proizvodi ga Network for a Free Society, a svi željni znanja i učenja o ideji i konceptu slobode, te njenoj primjeni i utjecaju na svijet mogu mi se javiti i poslat ću im primjerak.

Zašto ne volimo kapitalizam?

 Dolaskom kapitalizma svijet se naglo počeo razvijati. Uveden je drugačiji društveni poredak i organizacija ekonomije, životni standard naglo je počeo rasti, kao i svjetska populacija.  U državama koje su blagonaklono gledale na takav razvoj situacije razvoj je išao bržim tempom. Svaka odrasla jedinka slobodna je krstariti tržištima i uređivati si život po svojoj mjeri (naravno, u granicama nenarušavanja tuđih sloboda). Države koje su se okrenule regulacijama i kolektivizmu, pod parolama zaštite državljana, riskirale su česte revolucije zbog siromaštva.

Zašto onda ljudi ne vole kapitalizam?

Kao prvo, ukoliko sustav dozvoljava, lakše je svaliti vlastite greške i odgovornost na nekoga drugoga, a toga u kapitalizmu nema. Kapitalizam znači neprestanu borbu protiv konkurencije na tržištu. Neprestane inovacije u tehnologijama i načinima poslovanja, napredak uspješnima, pad neuspješnih. U njemu ne postoji (barem u liberalnom obliku) sabotiranje od strane države u smislu uzimanja uspješnima, kako bi se spašavalo neuspješne. Jedini način akumuliranja bogatstva je ostati uspješan na tržištu tako da se najbolje udovoljava potrebama državljana. Potrebna su stalna usavršavanja, kako na osobnom, tako i na poslovnom planu. Za razliku od klasnog sistema, za svoj neuspjeh ne možete okriviti rođenje u krivoj kasti koja vam garantira nepromjenjiv položaj u društvu. Nema sustava “svakome prema njegovim potrebama”, nego svakome prema njegovim zaslugama.

Kapitalizam svima dozvoljava dohvaćanje zvijezda, ali je samo nekolicina kadra dohvatiti ih. Život u takvom društvu, gdje mnogi gledaju uspješne na položajima koje sami nisu uspjeli dohvatiti, za njih je frustrirajući, te se radije okreću metodi “svakome prema potrebama”, tj jednakosti koju propisuje zakon, preferiraju preraspodijelu dobara pod izlikom socijalne jednakosti, ne shvaćajući da će sami bolje proći ukoliko podrže uspješnije i učinkovitije proizvođače, koji su svoju robu u stanju ponuditi pod istom kvalitetom za nižu cijenu.