Arhiva

Posts Tagged ‘gospodarstvo’

Na putu prema gore (2)

15 srpnja, 2014 6 komentara

Obzirom kako mi zadnjih par dana raste čitanost jednog malo starijeg teksta o proračunskoj potrošnji (ovdje), evo osvježeni grafikon iz tog teksta, koji jasno pokazuje postoji li proračunska štednja u Hrvatskoj, te usporedba broja zaposlenih u pravnim osobama od ožujka 2007. do ožujka 2014.

Kategorije rashoda proracuna 2003-2013

Radna mjesta po djelatnostima 07 do 14

Na valu brige oko toga koliko financiramo državu također preporučam:

Ta besplatna država

Cijena države

Kupovina glasova proračunskim novcem

Kada bismo pivo plaćali kao porez

Što je bruto, a što neto plaća

 

Na putu prema gore

30 rujna, 2013 12 komentara

Milanović LinićRastemo. Idemo gore. Ne, pri tome ne mislim na industrijsku i poljoprivrednu proizvodnju, gospodarstvo ili BDP općenito. Jedino što u Hrvatskoj posljednjih godina kontinuirano raste su proračunski rashodi i deficit. Shodno tome, naravno, rastu i porezi. Tragikomediju situacije odlično je sumirao tportalov naslov članka „Nastavljamo štednju, ali troškovi rastu“ vezan uz nove „Smjernice ekonomske i fiskalne politike za razdoblje od 2014. do 2016. godine.”

rashodi drzavnog proracuna po kategorijamaŠtednja o kojoj se priča nije štednja vezana uz smanjenje proračunskih rashoda i strukturne reforme, nego „štednja“ bazirana na rastu poreznog opterećenja u očajničkom pokušaju pokrivanja bujajućih rashoda. Spomenute trogodišnje smjernice trebale bi predstavljati praznik za sve oni koji smatraju kako je rast državne potrošnje dobar smjer. Vlada predlaže snažan rast proračunskih rashoda uz eksploziju novog zaduženja i rasta proračunskog deficita, te bi samo iduće godine proračun trebao narasti 8 milijardi kuna. Pročitaj više…

Kretanje broja radnih mjesta po djelatnostima

15 svibnja, 2013 10 komentara

Ovdje je kratak pregled promjene u broju radnih mjesta prema djelatnostima u periodu od ožujka 2007. do ožujka 2013. U krizi su najviše stradali prerađivačka industrija i trgovina, dok s druge strane vidimo zapošljavanje u administraciji, zdravstvu i obrazovanju:

Gubitak radnih mjesta po djelatnosti 07_13

Dodatak svibanj 18: Tekst uz graf objavljen je u današnjem Jutarnjem. Nije baš naslov koji bih ja odabrao jer to nisu sve birokrati.

Zaštita domaće privrede

9 studenoga, 2012 14 komentara

U medijima i komentarima svakodnevno možemo čuti kako je potrebno subvencionirati domaću poljoprivredu i gospodarstvo kako bismo se mogli natjecati sa drugim državama koje to rade.

Svi mi želimo da nam gospodarstvo bude konkurentno na svjetskom tržištu, a to može uspjeti jedino na način da konkuriramo cijenom, kvalitetom i inovativnošću, tj. ponudimo prepoznatljiv proizvod koji po cijeni i kvaliteti nije lošiji od konkurencije, uspješno pratimo trendove u tehnologiji i zahtjevima kupaca, te pronalazimo rastuće prilike.

Brojni komentari naglašavaju kako su subvencije neophodne, jer ih i druge države imaju. No takva politika u startu je promašena. Hrvatska, kao mala država, ne može se mjeriti sa subvencijama velikih ekonomija, niti podnositi tolike izdatke. Subvencije u pravilu čine poljoprivredu i industriju ovisnima o državnoj pomoći i ruše njihovu poduzetnost i kvalitetu. Subvencionirani sektori vrlo brzo prelaze u poslovanje pri kojem radije traže državnu pomoć nego se prilagođavaju tržištu i moderniziraju način poslovanja, što dovodi do negativnih posljedica poput pada kvalitete, proizvodnje i ukupnog rasta cijena. Ukratko, svi mi plaćamo kako bi se odabrani mogli manje truditi.

Odakle dolaze subvencije? Iz proračuna. Tko puni proračun? Porezni obveznici, tj. mi. Dakle, veće subvencije industriji, poljoprivredi ili nekome trećem znače veće poreze svima nama. Ima li onda smisla plaćati veće poreze kako bismo dobili zastarjelu, manje kvalitetnu i u konačnici skuplju robu? Zamislimo na trenutak idealni svijet u kojem bismo kupovali stranu robu koju subvencioniraju strani državljani. Bili bismo zahvalni na njihovoj ludosti što plaćaju visoke poreze kako bi nama izvezli subvencioniranu, jeftiniju (dio cijene pokrivaju oni kroz svoje poreze) robu. Plaćanjem većih poreza, smanjili bi svoje ukupne prihode, dok bi s druge strane svojim subvencijama nama omogućili manje cijene takvih proizvoda, te samim time više novca koji bi nam ostao da trošimo na druge stvari. Drugim riječima, postali bismo bogatiji.

Pošteno bi bilo imati trgovinski sporazum koji onemogućuje subvencije, no pošto ne živimo u idealnom svijetu, kada se domaće tvrtke susretnu sa subvencioniram proizvodima sa stranog tržišta, najčešće od države traže identičan način pomoći sa još većim subvencijama, a prilikom takvih trgovinskih ratova svi završimo u goroj poziciji od početne.

Ukoliko već moramo reagirati na neki način kako bismo zaštitili domaće gospodarstvo, carine na subvencionirane proizvode puno su bolji način zaštite. Kao prvo, njima nećemo postići efekt dizanja poreza i osiromašenja svih državljana koji postižemo subvencioniranjem domaćeg gospodarstva. Kao drugo, proračun se neće dodatno prazniti zbog troškova subvencija, nego će se puniti zahvaljujući stranim subvencijama. Kao treće, domaće proizvođače dovest ćemo u ravnopravan položaj barem na domaćem tržištu. Zadržani trud i poduzetnički dug tako bi im se mogao isplatiti i na stranim tržištima u odnosu na uspavanu konkurenciju u inozemstvu.

Najgori odgovor na strane subvencije su domaće subvencije. Na taj način ne pomažemo niti nama kao poreznim obveznicima koji to plaćaju, niti domaćem gospodarstvu kojeg pretvaramo u ovisnika o državnoj pomoći.

Uzroci siromaštva

5 listopada, 2012 4 komentara

Cronomy je u jednom od svojih komentara postavio zanimljivo pitanje:

Zašto siromašni nisu bogatiji i kako da budu bogatiji? E to je pitanje nad pitanjima!

Siromaštvo je normalno stanje koje se događa kada se ništa produktivno ne radi, tj. stanje u kojem je odsutna (efikasna) djelatnost. Jednako kao što je mrak odsustvo svjetla ili hladnoća odsustvo toplinske energije. Siromaštvo je odsutnost bogatstva. Ako želimo iskusiti siromaštvo, dovoljno je ne raditi ništa i ono će doći.

Kroz veći dio ljudske povijesti siromaštvo je bilo prirodno stanje, a bogatstvo “nenormalno” stanje koje poboljšava životne uvjete. Ono što bi se morali pitati jest što je uzrok bogatstva i kako do njega doći, te kako ponavljati uvjete koji će u konačnici stvoriti bogatstvo i olakšati život. Ljudi često griješe kada zamišljaju bogatstvo kao jedan kolač fiksne veličine, pri čemu je netko gladniji ako netko drugi uzme veći dio.

Bogatstvo se neprestano kreira novim idejama i izumima, proizvodnjom i trgovinom. Razvoj tehnologije otkriva nove resurse i nove mogućnosti stjecanja bogatstva. Nekad beznačajna tekućina danas se naziva crno zlato. Razvoj Interneta omogućio je siromašnim zemljama nove mogućnosti zarade. Tako na primjer Savezne Države Mikronezije i Tuvalu velike udjele svojih proračuna pune zahvaljujući posjedovanju .fm i .tv domene.

Ono čime se većina političara danas bavi je upravo suprotno, jer postavljaju kriva pitanja i dobivaju krive odgovore. Sve veće uzimanje bogatstva bogatijima kako bi se redistribuiralo siromašnijima neće dovesti do većeg bogatstva i porasta blagostanja. Takvi postupci za svoju posljedicu imaju upravo suprotan učinak od najavljenog, jer ograničavaju osobne slobode i guše sposobnost razvoja (regulatorne agencije), poskupljuju finalnu cijenu proizvoda (razni fiskalni i parafiskalni nameti), smanjuju učinkovitost (subvencije), trgovinu (carine) i neoptimalno alociraju resurse.

Birajući vladu koja na taj način vodi gospodarstvo udaljujemo se od sustava u kojem se što veći mogući broj ljudi može uključiti u samostalno kreiranje novih vrijednosti. Siromašni neće postati bogatiji preraspodjelom, nego na isti način kako su to napravili bogati: inovacijama, investicijama, radom i trgovinom.

Državno kreiranje poslova

4 travnja, 2012 3 komentara

Ponovno kreću javni radovi:

U Hrvatskom zavodu za zapošljavanje potvrdili su nam da ovih dana učestalo pozivaju nezaposlene radi upućivanja na javne radove. Riječ je o mjeri koja se provodi temeljem Nacionalnog plana za poticanje zapošljavanja i financira sredstvima iz državnog proračuna.

Drugim riječima, sredstvima koja su prikupljena oporezivanjem. Ukoliko država planira trošiti novac na svoje projekte, to znači da privatne osobe neće trošiti taj novac po svojim željama, nego će im ga uzeti država. Može nam se činiti da vlast stvara poslove u vidu državne potrošnje, tj. ulaskom na tržište kao kupac određenih proizvoda, čiji rezultat je kreiranje novih poslova. Ti poslovi duguju svoje postojanje državnoj potražnji, a ukoliko se proračunska potrošnja ne nastavi, novo kreirani poslovi će nestati.

Država takve poslove može financirati na nekoliko načina: oporezivanjem građana i privatnog sektora, zaduživanjem i inflacijom. U svakom slučaju, potrebno je uzeti novac koji održava poslove privatnog sektora. Ljudima ostaje manje novca za osobnu potrošnju i investicije. U svakom slučaju privremeno kreirani državni poslovi stvoreni su na račun poslova u privatnom sektoru.

Još jedan problem je efikasnost države kao poslodavca. Poslove koje obavlja često su puno skuplji nego da ih obavlja privatni sektor. Jedan od razloga je birokratiziranost, a drugi je nedostatak konkurencije koji bi prisiljavao na efikasnije poslovanje.

Krajnji rezultat je više uništenih poslova nego novo kreiranih, ali vlast se uvijek hvali sa vidljivim novim poslovima. Rijetko tko u tim trenutcima spominje sva ona radna mjesta potiho ugašena u privatnom sektoru.

<span>%d</span> blogeri kao ovaj: