Arhiva

Posts Tagged ‘mjere štednje’

Traže li sindikati doista promjenu smjera ili ubacivanje u veću brzinu?

Svibanj 4, 2013 38 komentara

sindikalni prosvjedPet godina krize jasno pokazuje da politika štednje ne može izvući zemlju iz recesije. Hrvatska još ima prostora za zaduživanje, a od smanjenja deficita ne treba raditi dogmu, prvo treba izgraditi zdravu ekonomiju, kaže sindikalist Vilim Ribić koji se pritom poziva na nobelovce Paula Krugmana i Josepha Stiglitza, koji su već odavno procijenili da politika štednje ne može pobijediti krizu. Europa je preplavljena sličnim izjavama. Predsjednik Europske komisije Jose Manuel Barroso prošli tjedan u Bruxellesu izjavio je kako je politika štednje došla do svojih granica, te kako moraju imati rješenja skrojena prema potrebama pojedinih zemalja, a ne primjenjivati jedan, uniformni program za sve europske države. Predsjednik Europskog vijeća Herman van Rompuy na istom je sastanku ocijenio da gospodarska kriza traje predugo. Istaknuo je da treba brže provoditi reforme koje najizravnije utječu na rast.

Što znače takva rješenja skrojena prema potrebama država? Znači li to da će nekima dodatno narasti porezi, a drugima potrošnja ili rezovi? Iz njihovih govora može se isčitati kako zapravo ne planiraju odustati od dosadašnjih poteza koje i dalje smatraju pozitivnima, ali pravi problem je što sad dolaze do Francuske i Italije, koje su ipak veći zalogaj od grčke ili španjolske ekonomije. Kad zemlja poput Francuske potpuno utone u krizu, čak ni Njemačka neće moći i htjeti plaćati održanje socijalne države i zajedničke valute.

No postoje li mjere štednje u Europskoj uniji i Hrvatskoj? Sve dosadašnje državne mjere proizvele su učinak upravo suprotan od najavljenog i problemi koji su trebali biti riješeni su eskalirali. Svi pokušaji rezanja deficita doveli su do njegovog rasta, mjere dizajnirane za rezanje državne potrošnje rezultirale su rastom te potrošnje što očigledno rezultira pogoršanjem stanja u Europi i rastom javnog duga. Španjolski javni dug tako je od početka provedbi mjera štednje porastao sa 53% BDP-a na 90%, a Grčka koja je sa mjerama započela 2009. godine sa javnim dugom visine 129% BDP-a skočila je na 170%, francuski javni dug je 90,2% BDP-a, a hrvatski bi sa 29% BDP-a 2008. mogao dosegnuo 65% ove godine.  Kako je moguće da javni dug europskih država, pa tako i Hrvatske, raste ako se provode mjere štednje? Predstavljaju li te mjere štednje samo dizanje poreza građanima kako bi se omogućio daljnji rast državne potrošnje? Pročitaj više…

Oglasi

Stalno ponavljajuće iluzije

Ožujak 6, 2013 2 komentara

U medijima neprestano čitamo i slušamo jedne te iste preporuke i analize o ekonomiji i ekonomskim problemima, te savjete kako izaći iz krize. Neki od njih toliko su u suprotnosti s činjenicama, da ja jednostavno ne shvaćam zašto je toliki problem pogledati činjenice i malo razmisliti prije izlaska u medije.

Evo nekih:

Mjere štednje odgovorne su za trenutnu krizu

Sada ulazimo u recesiju s dvostrukim dnom koja je stvorila samu sebe. To je rezultat pretjerane štednje u južnim zemljama i nespremnosti sjevera da učini nešto više.

Državne mjere štednje ne postoje osim na papiru. Smanjenje brzine rasta proračuna nije štednja. Navedene države ne štede, sve do jedne neprestano povećavaju proračun. Španjolska je u posljednji 10 godina udvostručila državnu potrošnju. Oni koji štede su građani, kojima zbog sve većih poreza radi punjenja sve raskošnijeg proračuna, ostaje sve manje novca za život.

Kako izgledaju “mjere štednje” u EU možete vidjeti ovdje, a kako to izgleda u Hrvatskoj možete vidjeti ovdje.

Država mora povećati potrošnju kako bismo izašli iz krize

Ako vi sada smanjite proračun, netko će izgubiti svoj dohodak, neće biti potražnje i domaća će proizvodnja još više opasti. To će potaknuti novi pad gospodarstva.

Ukoliko želimo povećati državnu potrošnju, potrebno je povećati i državne prihode. Što to točno znači za građane? Veći porezi zbog većeg zaduživanja države, plaćanje kamata u budućnosti, niže plaće privatnog sektora, manja potrošnja građana, manja radnička prava. Drugim riječima, veći radni napori, ali manje novca koji ostaje građanima da ga troše onako kako sami žele. Rastom državne potrošnje država može umjetno stvoriti radno mjesto, no to istovremeno dovodi do pada potrošnje građana i istiskivanja njihovih investicija. Neoptimalno raspolaganje resursima privremeno će povećati zaposlenost i BDP, no smanjuje privatne investicije, te samim time i rast gospodarstva u budućnosti. Sve što rast državne potrošnje donosi jest gašenje produktivnih radnih mjesta kako bi se kreirala nepotrebna birokratska, transferiranje bogatstva iz džepova ljudi u državnu blagajnu, te rast siromaštva.

U konačnici, neprekidno novo zaduživanje kako bi se rastom državne potrošnje zadržao privid rasta standarda, zatvaranje dospjelog duga novim zaduživanjem, te rast kamata koje je potrebno otplatiti unosi nesigurnost u ekonomiju, jer ljudi nikad nisu sigurni hoće li se dug plaćati kroz nove poreze, inflaciju ili slijedi bankrot. Našim ekonomistima koji savjetuju rast državne potrošnje bitna je jedino pozitivna brojka BDP-a, kako bi se ta iluzija napretka dalje održala. Ne ramišljaju pri tome kako je BDP sastavljen od mnoštva čimbenika i daje samo djelomičnu sliku, koja vrlo lako može zavarati.

Ideja kako povećana državna potrošnja doprinosi rastu blagostanja nije točna, ona šalje pogrešne signale i ubija gospodarstvo. Povećana potrošnja kralja neće donijeti veće blagostanje kraljevstvu kada ta potrošnja dolazi od novca prethodno uzetog stanovništvu kroz poreze. U tom slučaju bolje će proći samo oni bliski kralju. Stvarni rast proizlazi iz privatnog sektora, kojeg veći porezi i bujanje birokracije guše.

Subvencije su dobra ideja

Pogrešno vjerovanje kako država najbolje zna što treba proizvoditi jako dobro se ocrtava na politikama subvencija i poticaja izvoza. Hrvatska tako traži razne načine kako subvencionirati domaću proizvodnju i poticati izvoz. Pogledajmo proračun Ministarstva poljoprivrede u razdoblju 1998. – 2007:

Subvencije navodno služe poticanju proizvodnje, modernizaciji proizvodnih procesa i mehanizacije, kako bi proizvođači mogli proizvesti što veću količinu proizvoda. Pogledajmo sada poljoprivrednu proizvodnju:

Iako su u periodu od 2000. do 2004. porasli, kako proračun Ministarstva (za 570 milijuna kuna kn), tako i subvencije, te razne potpore, proizvodnja po hektaru porasla je samo kukuruzu i neznatno zobi. Svi ostali prinosi po hektaru su pali. U tih 4 godine građani Hrvatske poklonili su oko 8 milijardi kuna, što je godišnje otprilike 1.500 kuna po zaposlenoj osobi – bez da su kupili jedno pecivo, ribu, jabuku ili litru mlijeka. Zauzvrat su dobili propalu, nekonkurentnu poljoprivredu koja se potpuno oslanja na pomoć države umjesto na vlastiti trud.

Brojke za cjelokupne potpore gospodarstvu u Hrvatskoj još su katastrofalnije, a izdvajati sve više kako bi se dobilo sve manje je siguran put u propast. Većina ljudi mjesečno ne zaradi neto iznos koji daju kao godišnje sponzoriranje nekonkurentnosti. Umjesto da se svake godine zadužuje ili dodatno oporezuje svoje državljane, Hrvatska bi se trebala okrenuti primjeru Novog Zelanda.

Velike korporacije su neoliberali koji podržavaju slobodno tržište

Occupy prosvjednici poznati su po ideji kako su neoliberalne banke i korporacije i kapitalisti općenito uzrok problema, te kao rješenje istoga predlažu nametanje većeg utjecaja države. Istina je kako većina gospodarstvenika zapravo favorizira zaštitničke, a ne tržišne mjere, no nedvosmislena je činjenica kako privilegije poput financijskih potpora ili zaštite od konkurencije mogu ostvariti samo i isključivo uz pomoć države. Korporacijama odgovara jači utjecaj države, jer na taj način vrlo lako mogu ostvariti vlastitu korist potkupljujući političare. Glasanjem za jači utjecaj države glasamo za manju mogućnost raspolaganja vlastitom zaradom i imovinom. Sustav kojem trebamo težiti jest samostalan odabir gdje želimo trošiti svoj novac. Sustav u kojem naše odluke kupovine ili suzdržavanja od kupovine odlučuju tko opstaje, a tko propada, nikako sustav u kojem drugi lobiranjem odlučuju koliko će naše imovite prisvojiti sebi suprotno našim željama.

Korporacije bez privilegija države nisu niti približno opasne kako to tvrde prosvjednici. Postavite si pitanje, koji poziv bi vas više uznemirio: “Dobar dan, ovdje istraživanje tržišta vozila, zovemo u vezi automobila kojeg ste nedavno kupili” ili “Dobar dan, ovdje Porezna uprava, zovemo u vezi vaše porezne prijave”?

Minimalna plaća štiti siromašne

Minimalna plaća štiti maleni postotak siromašnih, međutim uvelike pogoršava situaciju slične populacije. Ljudi koji danas skupljaju boce ne smiju raditi za iznos ispod minimalne plaće, te se snalaze prosjačenjem, skupljanjem ambalaže ili radom na crno. Ukidanjem minimalca, tim ljudima dali biste pravo na izbor žele li raditi za taj iznos, ili žele sreću potražiti uz neku drugu opciju.

Ukoliko želimo pomoći siromašnima, nemojmo gledati listu opcija koje imaju i zabraniti im upravo onu koju bi sami odabrali kao najbolju u postojećem vremenu.

Kapitalizam je surov sustav u kojem opstaju samo najjači

Istina, opstaju samo najjači, no najjači u čemu? Najjači u svim drugim sustavima su oni koji opstaju zahvaljujući goloj sili i političkim vezama. Najjači na slobodnom tržištu su oni koji se najbolje prilagođavaju služenju društvu, tj. oni čije robe i usluge ljudi dobrovoljno konzumiraju. Dok u ostalim sustavima opstaju oni najbliži vlasti, tj. najuspješniji lobisti i rentijeri koji svojim političkim vezama prisilno prisvajaju vašu imovinu, sudionici slobodnog tržišta jedinu mogućnost bogaćenja imaju u uspješnom služenju svima nama, tj. pružanju usluga koje mi želimo i tražimo. Bogaćenje u drugim sustavima moguće je gotovo isključivo na teret drugih, za razliku od slobodnog tržišta gdje dobrovoljnom razmjenom svi završavaju bolje nego da te razmjene nema. Zapitajte se samo biste li radije veće poreze kako bi davali novac državi na raspolaganje, da bi ga ona slala na recimo subvencioniranje HRT-a, kupovine blindiranih automobila političarima, plaćanje lažnih mirovina i slično? Ili vam bolju opciju predstavlja trošenje vlastitog novca prema vlastitim prioritetima?

U sustavu slobodnog tržišta kupci su ti koji donose odluke tko opstaje, a ne privilegirani pojedinci na vlasti i njihovi suradnici. Nitko vas ne prisiljava da kupite Coca Colu ili mobitel, no vlast vas itekako prisiljava da plaćate njihove greške, krađe, manipulacije, kampanje, ratove, lobiste i spašavanja propalih kompanija sa političkim vezama.

Nastavak politike štednje

Studeni 19, 2012 17 komentara

Vlada je danas predstavila rebalans proračuna 2012, te proračun za 2013. kojim nastavlja politiku brutalne štednje iz 2012. godine.

Prihodi u 2012. ostvareni su po planu, no ne i rashodi. Obzirom da se vodimo politikom štednje, pretpostavili bismo kako su rashodi manji od prošlogodišnjih, ali i planiranih za ovu godinu. Prisjetimo se nakratko prošlogodišnje najave mjera štednje. Pogledajmo sada realno stanje: rebalansom su rashodi za ovu godinu povećani za oko 2 milijarde kuna u odnosu na plan. Od toga je najveća stavka 1,6 milijardi kuna dodatnih izdataka za plaće državnog i javnog sektora. No to nije potpuna slika. Pravi porast izdataka za plaće je oko 2,5 milijarde kuna, od kojih je dio pokriven rebalansom, a dio prenamjenom planiranih troškova za kapitalne investicije. Uz to, povećani su izdaci za poljoprivredu i brodogradnju.

Što se proračuna za 2013. tiče, rashodi se povećavaju za dodatnih 4 milijarde u odnosu na ovaj rebalans, te tako skaču na 124,5 milijardi kuna. Ako ponovno pogledate prošlogodišnji plan štednje za 2013, vidjet ćete kako je planirano ispod 120 milijardi rashoda. Istovremeno, Matica hrvatskih sidnikata, nezadovoljna navedenim oštrim mjerama štednje, najavljuje štrajk.

Rastu državna potrošnja, deficit i zaduživanja, što znači siguran rast poreza, a vjerojatno i pad kreditnog rejtinga iduće godine. Iako Linić tvrdi kako novih poreza neće biti, već planirani dodatni rashodi iz nečega će se morati financirati. Tako već sada znamo kako se ukida nulta stopa PDV-a na kruh, mlijeko, knjige, lijekove, ortopedska pomagala i kino-ulaznice, rastu trošarine na cigarete, uvode se fiskalne blagajne, mijenjaju se trošarine na energente i električnu energiju na koje se uvodi i naknada HANDA-e, raspravlja se o porezu na nekretnine… sve to znači manje novca kojim stanovnici mogu raspolagati i pad kupovne moći, samo kako bi se nahranio rastući državni aparat. Takvo rastuće opterećenje u jednom trenutku će rezultirati sve slabijim punjenjem proračuna te dovesti do rasta deficita ukoliko se rastrošnost države zaista ne dovede pod kontrolu.

Nakon ovako očitog nastavka kretanja u pogrešnom smjeru i realno nepostojećih mjera štednje, zaista je nevjerojatno optimistično najaviti bilo kakav rast BDP-a, a kamoli u visini od 1,8% kakav prognozira Vlada.

Štednja? Koja štednja!?

Srpanj 17, 2012 7 komentara

U svojoj kolumni, u članku pod nazivom Štednja, bolna i beskorisna, g. Romac iznosi besmislenu i činjenično neutemeljenu tezu kako su sve europske države koje slijede neoliberalnu politiku štednje završile u velikim gospodarskim problemima. Osim baltičkih zemalja koje spas duguju svojim specifičnostima:

Sve europske zemlje koje su bolest visokih proračunskih deficita i dugova odlučile liječiti receptom Angele Merkel, krizu su samo produbile, uz pad gospodarstva i rast nezaposlenih.

Jedina europska iznimka od tog pravila tri su baltičke republike, no stručnjaci njihov uspjeh pripisuju posebnim okolnostima i povezanošću sa skandinavskim gospodarstvima, a ne mjerama štednje. Za sve ostale zemlje koje provode radikalne mjere štednje vrijedi gorko pravilo: što veća štednja, to veći kaos. Pogledajmo današnju Španjolsku. Vlada te zemlje revnosno smanjuje javne izdatke, spašavajući svoje banke, no situacija je sve gora.

Da vidimo sad malo kako stvari stoje u stvarnom svijetu. Španjolske “mjere štednje” dovele su državnu potrošnju sa 284 milijarde eura 2002. godine na 469 milijardi eura u 2011. Grčka štedljivost u istom razdoblju “smanjila” je potrošnju sa 70 na 108 milijardi eura, Italija sa 613 na 788 milijardi, Britanija sa 442 na 739 milijardi, a apsolutni rekorder, Francuska, sa 816 milijardi na 1,1 bilijun eura. Sve to rezultiralo je dizanjem poreznog opterećenja građanima navedenih zemalja. Dakle možemo reći kako postoje mjere štednje i “mjere štednje”. Građani jesu počeli prisilno manje trošiti, ali samo zato jer su njihove države postale rastrošnije i počele ubirati veće poreze, te posljedično ostavile manje novca na raspolaganje svojim državljanima.

Bacimo sad kratki pogled na gorespomenute specifičnosti baltičkih zemalja koje “nemaju veze sa štednjom”:

Državna potrošnja baltičkih zemalja

Primjećujete li ovdje navedene specifičnosti? Biste li im dali nazive poput mjere štednje i smanjenje državne potrošnje? Interesantno, ali te specifičnosti uzrok su oporavka baltičkih zemalja, Estonija trenutno čak ima i proračunski suficit. Iako je utjecaj države i dalje popriličan, a baltičke zemlje daleko od idealnog, barem djelomično smanjenje pokazalo se kao pomak u pravom smijeru.

Doktrina njemačke kancelarke – na koju je jeftino nasjela i aktualna hrvatska vlada – temelji se na logici prosječne kućanice, koja u situaciji smanjenja priljeva u kućni budžet smanjuje izdatke. Međutim, ekonomija nije domaćinstvo. Takav pristup krizi, koji se svodi isključivo na stezanje remena u javnom sektoru, fatalno je pogrešan.

Slažem se kako vođenje države nije poput vođenja domaćinstva, zapravo je mnogo sličnije organiziranom kriminalu u kojem imate zakonske ovlasti pljačkati i obavljati ostale poslove zbog kojih bi kao običan državljanin završili u zatvoru. Vođenje države jednostavnije je od vođenja kućanstva, jer ukoliko ste domaćica, trošit ćete koliko vaš muž privređuje ili sami potražiti posao ukoliko prihodi nisu dovoljni za uzdržavanje. Ukoliko vodite državu, dat ćete suprugu pištolj i poslati ga da opljačka dječju štednju, vaše roditelje i sve ostale kojih se možete domoći, jer vam ovih 10 bundi u ormaru jednostavno nije dovoljno. A nećete morati odgovarati za slične postupke, jer u ovom slučaju ulazite u domenu “dobrobiti nacije”.

Javni sektor, s aspekta gospodarskog rasta, u potpunosti je ravnopravan privatnom sektoru.

Javni sektor i privatni sektor u potpunosti su dijametralne pozicije. Prvi živi od poreza, dok drugi taj porez osigurava. Nažalost, gotovo svi naši ekonomisti, političari, novinari, ostale javne osobe i kreatori javnog mišljenja zagovaraju rast parazitizma zvanog državna potrošnja. S aspekta gospodarskog rasta, privatni sektor opstaje ukoliko ljudima ponudi proizvod ili uslugu koju su voljni kupiti po ponuđenoj cijeni, dok javni sektor nudi uslugu koju su ljudi prisiljeni plaćati, željeli oni to ili ne. Samim time, privatni sektor prisiljen je poslovati efikasno ukoliko želi opstati, što dovoljno govori koji rast je stvaran, a koji umjetan.

Kako je to ovih dana lucidno zaključio slovenski ekonomist Maks Tajnikar, slovenska, hrvatska i skoro sve europske vlade, opsjednute histeričnom štednjom, u potpunosti zanemaruju Walrasov zakon, jedan od zacijelo najvažnijih ekonomskih postulata, koji kaže da možemo zaraditi samo onoliko koliko potrošimo, odnosno da možemo potrošiti samo onoliko koliko zaradimo.

Kako izgledaju bolni rezovi i drastične mjere štednje hrvatske vlade možete vidjeti ovdje, a izjave “možemo zaraditi samo onoliko koliko potrošimo” i “možemo potrošiti samo onoliko koliko zaradimo” uopće nisu sinonimi, te (koliko sam upućen) nemaju nikakve veze sa Walrasovim zakonom ravnoteže tržišta.

I tako, dakle, dolazimo do zaključka. Gospodarski je pad jedini rezultat famoznih »bolnih rezova«, a jedino što primjenom tih mjera raste su nezaposlenost i proračunski deficit, iako se upravo zbog smanjenja tog deficita takve mjere navodno provode.

Dolazimo do zaključka kako bi članak možda bolje odgovarao rubrici “mitovi i legende”, pošto novinar nije u stanju provjeriti barem osnovne podatke o kojima piše, pa bismo mogli diskutirati o prezentiranome. Vrh svega jest prezentiranje većih poreza, povećanje reguliranosti tržišta i državne potrošnje, te njihove posljedice kao (neo)liberalni potez. Liberalizam zagovara smanjenje državnog aparata, manju birokraciju, smanjenje poreznog opterećenja građana i kompanija, te veću slobodu ljudi da sami odlučuju gdje i kako će trošiti novac koji zarađuju. Ovako jedino preostaje obarati demagoške izjave jednostavno poput glinenih golubova. Čak i ukoliko postoje mjere državne štednje u Hrvatskoj i EU (što smo utvrdili da nije točno), ona sama po sebi nema smisla ukoliko se ne očisti se put za oporavak i rast privatnog sektora. Dok god ne vidimo znakove smanjivanja birokratiziranosti, državnog regulatornog sistema, poreznog pritiska i ovisnosti o proračunu, trenutna situacija može postati samo lošija.

Za trenutnu situaciju Hrvatske nikako ne možemo okrivljavati liberalnu politiku, koja se u našim medijima olako koristi kao sinonim svih zala, iako nikad nismo imali niti približan ekonomsko politički sustav vrijednosti.

Ti štedljivi Europljani

Svibanj 9, 2012 3 komentara

Krugman u svojoj kolumni tvrdi kako je konačno došlo vrijeme ustanka Europe protiv mjera štednje, te pozitivno gleda na izborne pobjede socijalista u Europskim državama:

The French are revolting. The Greeks, too. And it’s about time. Both countries held elections Sunday that were in effect referendums on the current European economic strategy, and in both countries voters turned two thumbs down. It’s far from clear how soon the votes will lead to changes in actual policy, but time is clearly running out for the strategy of recovery through austerity — and that’s a good thing.

S druge strane, podaci o potrošnji pojedinih članica EU govore kako tu nema ni govora o štednji, jedino Grčka (koja je već neko vrijeme na koljenima) pokušava održati razinu državne potrošnje.

Ako pogledamo Francusku, ono što su odbacili na nedavnim izborima jest sama pomisao na štednju, pošto ona kao takva tamo niti ne postoji. Barem što se državne potrošnje tiče.

Ne zaboravimo kako su porezne stope posvuda porasle, što je značilo manji prihod državljanima. To su vjerojatno jedine mjere štednje koje su zaista provedene.

Brutalne mjere štednje

Veljača 27, 2012 10 komentara

Graf iznad prikazuje državne rashode od 2003. do 2011. te projekcije za 2012.-2014. (izvor). Djeluje li ovo vama kao radikalne mjere štednje?

U najboljem slučaju možemo to okarakterizirati kao ograničenje potrošnje, ništa više. Zašto onda sve izjave političara i novinski naslovi imaju malo sličnosti s ovim? Jedan od glavnih razloga je činjenica kako Vlada svim silama pokušava uvjeriti tržišta i kreditne agencije o svojoj odlučnosti oko smanjenja potrošnje i rasta deficita, kako bi i dalje mogli nastaviti jeftinije posuđivati novac. Zbog toga se konstantno provlači retorika štednje i rezanja, pa i kada to nije potvrđeno stvarnim stanjem.  

Iz prijedloga proračuna za naredne godine vidljivo je smanjenje rashoda za zaposlene, no nije mi jasno na koji način će se to postići, pošto u javnom sektoru nema planova niti za otpuštanja, niti za smanjenja plaće. Jedina činjenica je nastavljen rast zaposlenih u državnim i javnim službama u prošloj godini.

Kako god okrenemo, nema najavljivanih velikih rezova, štednje ili apokalipse javnog sektora. Samo dizanje poreznog opterećenja.

%d bloggers like this: