Ajmo sad svi zajedno: kontrola cijena uzrokuje nestašice

U Venezueli ne odustaju. Iako se stanovnici zemlje s najvećim nalazištima nafte suočavaju sa sve većom nestašicom proizvoda od hrane do tehnike i dalje idu glavom kroz zid. Birokratiziranost, mnoštvo dozvola potrebnih za uvoz sirovina i regulacija cijena doveli su do kronične nestašice wc papira, koja je “riješena” vojnim preuzimanjem tvornica i dizanjem kredita od 79 milijuna dolara radi interventnog uvoza 50 milijuna roli toaletnog papira i ostalih higijenskih potrepština. Isto rješenje sada se provodi za elektroničku robu. Jasno, vlasnici trgovina i u ovom slučaju su uhićeni kao protudržavni element koji podriva temelje socijalističke države:

Predsjednik Nicolas Maduro naredio je okupaciju lanca trgovina koji prodaju elektroničku robu i druge proizvode, ističući kako su “cijene previsoke”. Brojni menadžeri u trgovinskom lancu “Daka” su uhićeni, a kompanija će sada biti prisiljena prodavati proizvode po “fer cijenama”. Radimo ovo za dobrobit nacije, istaknuo je Maduro te rekao kako bogati biznismeni i desničarska politička opozicija poduprta od strane SAD-a, vodi ekonomski rat protiv socijalističke vlade.

Ideja o fer cijeni postoji od kad postoji i trgovina. To ne bi trebalo biti čudno, jer od početka civilizacije nije postojao nedostatak ljudi koji se vole petljati u tuđa posla, a to je posebno točno za socijalne planere koji smatraju kako je njihov posao propisivati drugima kakve životne odluke imaju pravo donositi.

Usrana situacija

Venezuelanski predsjednik Nicolas Maduro ne odustaje od Chávezove politike Socijalizam za 21. stoljeće. Već su nacionalizirane brojne kompanije, farme i privatni posjedi, svaki put pod izlikama kako su vlasnici korumpirani, kako ne znaju upravljati imovinom ili kako rade na štetu siromašnih. U pokušajima kreiranja socijalne države jednakosti i samoodrživosti provedene su brojne nacionalizacije, te uvedene brojne regulacije cijena i blokade uvoza prehrambenih proizvoda i industrijskih sirovina. Stanje u kojem poljoprivrednici i gospodarstvenici moraju prodavati proizvode po cijeni kojom najčešće ne mogu nadoknaditi proizvodne troškove, pravna nesigurnost i oduzimanje vlasništva bez adekvatne naknade doveli su do nestašica raznih proizvoda, među kojima se našao i toaletni papir. Nevjerojatno kako intervencije svaki put završe sa identičnim ishodom. Da, stanovnici zemlje s najvećim nalazištima nafte suočavaju se s nestašicom prehrambenih proizvoda i wc papira, a predsjednik Maduro u svom govoru ponovno optužuje strani utjecaj i pohlepne kapitaliste (Južnoamerikanci imaju taj fetiš poput Hrvata):

Potrebno je maknuti neučinkoviti korumpirani menadžment i narodu osigurati dotok robe. Kronična nestašica toaletnog papira prisilila je vladu da pošalje vojne odrede u tvornicu kako bi osigurala da papir bude ravnopravno dostupan svima.

Venezuela je inače država s najmanjim stupnjem nejednakosti od svih južnoameričkih zemalja. Nedavno preminuli Hugo Chávez za vrijeme svoje vladavine uspio je smanjiti nejednakost među stanovnicima Venezuele.

U Venezueli i Urugvaju razlika između dohotka najbogatijih manja je od deset puta u odnosu na dohodak najsiromašnijih, dok je prosjek Južne Amerike 20 puta. Izvještaj UN-a pokazuje kako je Ginijev koeficijent 0,41 i razina nejednakosti je u konstantnom padu proteklo desetljeće, što nije slučaj u brojnim drugim državama.

Netko bi mogao zadovoljno zaključiti kako je  Socijalizam za 21. stoljeće uspješan set intervencionističkih mjera koji doprinosi jednakosti i izlazu iz siromaštva, no Venezuela ima znatno slabije rezultate u odnosu na druge zemlje bogate naftom. Iako je nejednakost proteklo desetljeće u padu, kriminal je u istom periodu u neprestanom rastu. UN-ovi godišnji podaci pokazuju kako broj ubojstava raste iz godine u godinu, te je sa 20,3 ubojstva na 100.000 stanovnika 1995. godine broj porastao na 45,1 2010. godine. Venezuela se nalazi na 4. mjestu u svijetu po stopi ubojstava (iza Hondurasa, El Salvadora i Obale bjelokosti), a prema ukupnom indeksu kriminala nalazi se na prvom mjestu u svijetu. Ovo je vrlo zanimljivo obzirom da socijalisti smatraju kako je kriminal uzrokovan nejednakošću.

Stranger than fiction

Još jednom istinitom se pokazuje tvrdnja: Kada država viče investicije, provjerite svoje džepove, jer vam vlast kopa po novčaniku. Dnevnik.hr prenosi nove investicijske mjere:

Ministarstvo turizma uskoro kreće u realizaciju poticaja za izgradnju bazena kod privatnih iznajmljivača. Naime, s obzirom na to da ih nemamo dovoljno, država će izgradnju svakog bazena poticati s bespovratnih 50 tisuća kuna.

Prema planu Ministarstva, bolja ponuda bazena trebala bi produžiti predsezonu i posezonu, na godišnjoj razini za 4 do 8 tjedana. Tijekom ove godine očekuje se izgradnja 200 novih bazena, a u iduće tri godine taj bi se broj trebao popeti na tisuću.

Sa sve većom ponudom ovakvih objekata s bazenima u autohtonom ruralnom etno stilu, dobivamo turistički proizvod, i cjelovit i sadržajan, kazao je Vanja Čuljak, direktor TZ-a Benkovac.

Dakle, Vlada je spremna podijeliti  50 milijuna kuna koje je prethodno uzela građanima, kako bi nekolicina odabranih mogla izgraditi bazene, te tako podići vlastite prihode i vrijednost imovine. Zašto? Paušalno su utvrdili kako u Hrvatskoj nema dovoljno bazena.

Zapravo uopće nije začuđujuće da, u društvu desetljećima učenom kako su poticaji i intervencionizam poželjni, novinari i javnost pozdravljaju nove poticaje za izgradnju bazena. Ipak je narodu naučenom na vješanje o skute majke domovine ova mjera predstavljena kao državna pomoć u rješavanju problema i pokretanja ekonomije produljenjem sezone. Ono što je začuđujuće je činjenica da ljudi ni u vrijeme kada moraju svaku kunu okrenuti nekoliko puta ne shvaćaju poveznicu poreza i državne potrošnje, tj. činjenicu kako država ništa ne može trošiti bez da prethodno taj novac nekome od nas ne uzme. Što više budemo odobravali ovakve stvari možemo očekivati samo veće poreze i skuplji život.

Stvarnost je zaista čudnija od mašte. Ili točnije, strašnija od noćne more.

Država predator

Hrvatska je u katastrofalnom fiskalnom stanju. Državna potrošnja dosegla je rekordne razmjere, a političari najavljuju daljnje zaduživanje. Trenutni javni dug iznosi 186 milijardi kuna, što je oko 52% BDP-a, a najava ministra Linića je povećanje na preko 56%, zbog neodgovornog ponašanja brojnih tvrtki prije krize:

Linić je također kritizirao brojne hrvatske tvrtke koje su umjesto da se bave temeljnom djelatnošću počele ulaziti u nekretninski biznis, i to baš 2008. godine, kada je počela globalna ekonomska kriza. To je bilo potpuno krivo usmjereno ulaganje, pa sada treba pronaći dodatna rješenja s bankama kako bi takvim tvrtkama spasili osnovnu djelatnost.

Obzirom da ljudi reagiraju na poticaje, a država je poticala stanogradnju, brojne tvrtke počele su graditi stanove, poput brojnih ljudi koji su se počeli baviti mljekarstvom i poljoprivredom kada je država milijardama kuna odlučila potaknuti taj sektor (znamo kako danas izgleda i jedno i drugo).
Prisjetimo se samo kako je to izgledalo 2007. kada se ministrica Matulović-Dropulić trudila proširiti program POS-a:

“Nitko ne može reći da je ova država zaustavila gradnju POS-a”, kazala je ministrica, te u prilog tome iznijela podatke da su za mandata sadašnje vlasti sagrađena 2.963 stana, 750 ih je u fazi gradnje, a 654 u pripremi, dok je bivša vlast izgradila 906 stanova.

Tih dana redovito smo mogli pratiti prepucavanja vlasti i oporbe tko je sagradio više stanova i tko je pokrenuo više kapitalnih projekata. Drugim riječima, gledali smo natjecanje tko je potrošio više novca poreznih obveznika.

Danas je priča neznatno drugačija. Blagajna je prazna, sve drugo ide po starom. Državni poticaji i kapitalni projekti ponovno su se na opće iznenađenje pokazali kao kapitalni promašaji, stoga je potrebno pronaći krivca. Neprodani stanovi zjape na sve strane, no POS uskoro kreće u novi krug kako bi se opet spašavao građevinski sektor. Tako se ove godine na isti planira potrošiti dodatnih 200 milijuna kuna našeg novca. Jasno, u cijeloj ovoj katastrofi najveći krivci su oni koji izbjegavaju plaćanje poreza koji bi omogućio nastavak rasipništva, a nikako oni koji isti taj novac bacaju na Potemkinova sela.

No što točno imamo i dobivamo plaćanjem sve većeg poreza, osim bizarnih propagandnih poruka koje nam poručuju da cinkanjem postajemo dobri građani koji spašavaju državu, ali i sebe, te ispiranje mozga da u protivnom nećemo imati prirodna bogatstva, autoceste, mirovine, bolnice, škole i ostale blagodati koje samo država može pružiti?

Za početak, imamo bankrotirani, prikriveni piramidalni mirovinski sustav u kojem radnici ne uplaćuju mirovine za sebe, nego pune trenutni proračun i plaćaju trenutne umirovljenike (prave, no većinom lažne). Zauzvrat, dobili su obećanje države kako će budući naraštaji na isti način osigurati njihovu mirovinu. Obzirom da je za piramidalni sustav potrebna sve veća baza, a hrvatska populacija ide u suprotnom smjeru, znamo da će mirovinski sustav završiti poput onih pisama i lanaca sreće koje smo nekad znali dobivati, kada je bilo potrebno poslati novac ljudima s popisa, te povećati popis ljudi koji će isto učiniti za vas. Pogledajte koliko mjesečno uplaćujete u mirovinski fond, pomnožite sa ukupnim radnim stažem, te usporedite sa mirovinom koju ćete primati puno kraći period. Ukratko, dobili smo veliku Ponzi shemu, u kojoj odlično prolaze oni koji su među prvima uskočili u igru, međutim što igra duže traje, sve je veći broj onih koji će ostati bez svega uloženog. Ono što je posebno zanimljivo, u RH su poslovni modeli koji se baziraju na principu kao naš mirovinski sustav zakonom zabranjeni i okarakterizirani kao prijevara.

Imamo i bankrotirani zdravstveni sustav. Iako smo prošle godine za njega dali 21.119.925.828, ili preko 21.000 kuna po zaposlenom, platit ćemo i njegov dug veći od 5 milijardi kuna kada vlast pokrene sanaciju. Zauzvrat stojimo u beskrajnim listama čekanja, oni sretniji ili s vezama dolaze na red, oni drugi umru čekajući. Za njih će država u rukavicama reći kako ih nisu uspjeli spasiti, no realno, njima je liječenje odbijeno. Nažalost, naše ministarstvo nema ili jednostavno ne objavljuje podatke o broju umrlih koji nisu dočekali spasonosne tretmane koje su platili, no činjenica je da takvi slučajevi postoje i druge države objavljuju evidencije o tome.

Imamo i hrvatsko školstvo, kojem proračun raste svake godine, no usprkos tome ima sve lošije rezultate, iako je djece sve manje.

Dobili smo još i brojna ministarstva, agencije, udruge i državne tvrke gubitaše (redom strateške), koji se razbacuju novcem koji smo mi zaradili, a oni prisilno uzeli putem poreza. Uzmimo na primjer vječitog gubitaša, HŽ, kojeg su porezni obveznici u zadnjih 10 godina subvencionirali sa barem 20-ak milijardi kuna, tj. oko 20.000 kuna po zaposlenoj osobi. Imamo i Croatia Airlines, koji je uz svu pomoć (recimo prošlogodišnja dokapitalizacija od 862 milijuna naših kuna) uspio doći do 400 milijuna kuna duga. Imamo i brodogradilišta, koja jedino porezni obveznici drže da ne potonu. Tako su im porezni obveznici od 1997. do 2011. godine više ili manje dragovoljno poklonili preko 35 milijardi kuna, što je godišnje preko 2.000 kuna po zaposlenoj osobi, no brodogradilišta i dalje uspješno slažu kolosalne gubitke. Podsjećam da zaposlenih u hrvatskoj brodogradnji ima oko 12.000, što znači kako hrvatski radnici godišnje subvencioniraju brodogradilišta sa oko 200.000 kuna po zaposlenom u brodogradnji. Jeftinije ćemo proći ukoliko ti radnici samo sjede kod kuće i primaju plaću, nego da nešto rade.
Imamo i Petrokemiju, čije vodstvo otvoreno tvrdi kako mrzi kapital, stoga sretno posluju sa gubitkom. Imamo i Agenciju za civilno zrakoplovstvo, koja godišenje potroši 60-ak milijuna kuna, a nedavno su uspjeli dati 68.000 naših kuna samo za studiju opravdanosti nabave vlastitog aviona.
Imamo i Hrvatske šume, kojima smo u zadnje 3 godine isplatili gotovo milijardu kuna temeljem nameta zvanog općekorisne funkcije šume. Njihovi radnici, kako bi nam se zahvalili na darežljivosti, uz ugovor na neodređeno obično dobiju i liječničku potvrdu kako ne mogu podići teret teži od 2 kilograma, te angažiraju kooperante za koje se ispostavi da su 75% učinkovitiji od onih državnih šumara koji nekim čudom i rade.

Srećom više ne sponzoriramo rad Vjesnika, no zato spremno subvenciniramo HRT, Hrvatske ceste, Hrvatske autoceste, HAKOM, Jadroplov, Jadroliniju, Hrvatske vode itd, itd.. Stavite na papir samo do sad navedeno i doći ćete do iznosa preko 50.000 kuna po zaposlenoj osobi godišnje, a u tekstu je spomenut samo vrh ledene sante. Trebamo biti svjesni činjenice kako država koja prikupi više poreza, više bogatstva i upropaštava, što pokazuju svi dosadašnji propali državni projekti, proračuni i rebalansi. Stoga je jedini način za smanjenje našeg siromaštva – smanjenje prihoda koje država uzima za sebe.

Zagovornici nacionalizacije koji smatraju kako u Hrvatskoj vlada neoliberalizam, trebali bi biti svjesni bolne činjenice kako već sada radnik radi daleko više kako bi zadovoljio vječito rastuće državne apetite, nego što radi za sebe i svoju obitelj. Zar je zaista potrebno da još više radimo za takve i slične, samo da možemo ispred strateških državnih gubitaša imati prefiks hrvatski?

Dobrijaneri štetočine priznaju grešku

Danska vlada objavila je da namjerava ukinuti porez na hranu koja sadrži masti, koji je uvela prije godinu dana. Rezultat mjera bio je u potpunosti očekivan i prije samog uvođenja, ali moram priznati kako nisam očekivao povlačenje poreza nakon uočenih negativnih posljedica, nego uvođenje dodatnih metoda regulacije. Koncept je bio “logičan” – skuplja nezdrava hrana dovodi do zdravije ishrane. Pravi dobrijaneri štetočine, kako bi ih nazvao Nedjeljni Komentar.

Iako je namjera poreza bila regulirati što ljudi jedu i prisilno ih usmjeriti prema onome što ministarstvo smatra zdravijoj hrani, anketa među Dancima pokazala je kako 80% ljudi nije promijenilo prehrambene navike, samo stranu granice na kojoj kupuju. Naime, većina je po “nezdrave” proizvode krenula u Njemačku. Postupci građana obili su se o glavu državi, a posljedice toga bile su gašenje oko 1300 radnih mjesta povezanih sa proizvodnjom hrane pogođene porezom, pad konkurentnosti danskog gospodarstva, dodatan prihod njemačkih trgovačkih lanaca i Njemačke,  te manji iznos prikupljenog poreza u Danskoj. Ovo bi trebao biti dobar signal hrvatskoj Vladi da razmisli zašto hrvatski državljani sve češće ostavljaju svoju plaću s druge strane granice. No mi se i dalje vodimo mjerama “bolje nula kuna prikupljenog poreza nego nešto kuna prikupljenog poreza”, te svesrdno trudimo slati kupce što više van kako bi poticali strano gospodarstvo.

S druge strane, protivnici masne hrane smatraju kako porez i regulacija nisu dovoljno visoki da promijene prehrambene navike. Znamo da znanstvenici još uvijek nisu usuglašeni oko ispravne i zdrave prehrane. Neki smatraju kako su masti vrlo nezdrave, drugi da su potrebne i zdravije od supstituta (vjerojatno jer svaka jedinka ima drugačije potrebe, metabolizam i reakcije), no intervencionisti se nepogrešivo vode najrazvikanijom i sigurni su kako njihovo mišljenje vrijedi za sve jednako.

Ukoliko masti budu toliko oporezovane i regulirane, ljudi će prijeći na substitute, ali to sigurno neće biti salata kako intervencionisti sanjaju, nego ugljikohidrati: tjestenine, kruh, slatkiši i slična hrana. Posljedice toga ne znaju niti stručnjaci za prehranu, što je dovoljno dobar razlog da država ne ide u smjeru regulacije hrane koju jedemo ili trebamo jesti.

Na kraju krajeva, zašto moramo biti prisiljeni na zdrav život? Zar ne bismo trebali biti sami odgovorni za svoje postupke i njihove posljedice?

10 zapovijedi

1. Ne guši tržište, jer ćeš stvoriti kriminal.

2. Ako siješ novac, žanješ inflaciju.

3. Ne dopusti državi kontrolu cijena jer ćeš stradati od loše kvalitete, nestašice, gladi ili gore.

4. Država i tržište ne mogu se pošteno natjecati. Prvi mogu igrati i postavljati pravila igre.

5. Ne zagovaraj intervencionizam. Državna rješenja u pravilu su gora od problema.

6. Radi ono u čemu si dobar, drugo prepusti ostalima.

7. Komunizam i fašizam dvije su strane iste medalje.

8. Veći porezi dovode do rastrošnije, ne bogatije države.

9. Redistribucijom bogatstva dovodiš do smanjenja poduzetničke aktivnosti i rasta siromaštva.

10. Ne traži od države da drugima radi nešto što bi proglasio pljačkom kad bi se radilo tebi.