Nebitno je što pričaju, gledajte što čine

Kada sam pisao o razlikama u doniranju novčane pomoći lijevih i desnih glasača, te spominjao darežljivost državnih intervencionista napisao sam:

Iako se neprestano skrivaju iza retorike poštenja i socijalne pravednosti, socijalisti (osim na riječima) u pravilu nisu socijalno osjetljivija, darežljivija i društveno odgovornija društvena skupina od skupina koji zagovaraju ekonomsku slobodu, prava i samostalnost pojedinaca. Državni intervencionisti samo se pretvaraju dobrotvorima, no u stvarnosti svoju škrtost skrivaju trošenjem tuđeg novca. Kada svoju ideologiju trebaju dokazati iz vlastitog novčanika, stvari izgledaju potpuno drugačije.

Pola godine kasnije stiže još jedna zanimljiva potvrda.

Devyani Khobragade, diplomatkinja i aktivistica poznata po rasipništvu tuđeg novca u borbi za ženska prava i rodnu jednakost, u intervjuu o poslu koji obavlja između ostalog odgovara:

Moja ambicija je direktno utjecati na zakonodavstvo kada su u pitanju prava siromašnih žena. Zbog toga bih radila kao savjetnik u nevladinoj organizaciji kako bih mogla biti u bliskom kontaktu sa zajednicama i potrebitima.

No što u situacijama kada taj aktivizam treba potkrijepiti vlastitim financijama i zalaganjem?

Zamjenica glavnoga konzula za politička, gospodarska, trgovinska i ženska pitanja, Devyani Khobragade, uhićena je u četvrtak. Američki istražitelji tvrde da je diplomatkinja u zahtjevu za vizu napisala kako čistačici plaća 4.500 dolara na mjesec, a plaća joj tek 480 dolara mjesečno. To znači da je riječ o satnici od 3,31 dolar, što je manje od polovine od američkog zakonskog minimuma od 7,25 dolara na sat.

Postoje još i neke sitnice vezane uz lažiranje dokumentacije i kršenja nekoliko zakona, no sve u svemu vrlo neočekivan rezultat. Usporedbe radi, vječiti negativac Foxconn plaća radnike $2.50 po satu ($3,75 za prekovremene), što je iznadprosječno u Kini. Borac za prava žena plaća radnicu $3,31 po satu, što je  više nego duplo manje od minimalca. U slučaju kada umjesto vješanja o skute države moraju koristiti vlastita sredstva, plemeniti borci za siromašne ponovno ispadaju veći izrabljivači od robovlasničkih kapitalista.

Dvostruki standardi?

Vox Feminae jučer je objavio dramatičnu vijest kako je Twitter kompanija bez ijedne žene u Odboru:

Sve članove Twitterovog odbora čine muškarci, jednako kao i investitore, a na pozicijama izvršnih direktora bila je sam jedna žena, glavna savjetnica Vijaya Gadde, koja je tu dužnost obnašala samo pet tjedana.

Vijaya Gadde bila je direktorica u Twitteru više od dvije godine, da bi prije tri mjeseca došla na poziciju glavne savjetnice. Nije pet tjedana kako Vox Feminae tvrdi i još uvijek je tamo. U čemu je zapravo problem? Twitter je privatna kompanija koju su 2006. osnovali Jack Dorsey, Evan Williams, Biz Stone i Noah Glass. Otkad je diskriminatorno da grupa pojedinaca riskira u poslovnom poduhvatu i uloži svoj novac u posao kojim zatim upravlja onako kako smatra najbolje?

Neovisno od nekoliko iznimaka, poput Sheryl Sandberg u Facebooku ili Marisse Mayer u Yahoou te inicijative Girls Who Code, program obuke softverskog inženjeringa, muška dominacija na Twitteru ukazuje na prisutnost prepreka s kojima se žene susreću pri dolasku na pozicije moći i utjecaja u području tehnologije.

Uskoro je IPO Twittera, pa ukoliko domaćim i stranim feministiknjama smeta nedostatak žena u odboru, bit će slobodne pokušati kupiti većinski udio i glasati za odbor po svojoj mjeri. Ili mogu osnovati svoju tvrtku i baviti se računalnom industrijom uz pomoć poslovnih anđela.

Dosadašnji primjeri zakonske prisile ipak se nisu pokazali uspješnima, jer većina ljudi ne voli naređenja kako da upravljaju vlastitom imovinom. Dobar primjer toga je pokušaj provedbe mjera o minimalnom 40-postotnom udjelu žena u nadzornim odborima norveških kompanija na burzi. Udio žena u odborima zaista jest porastao sa 10% na 40%, ali te kompanije u odborima su odjednom imale neiskusnije članove koji su donosili lošije poslovne odluke i srušili cijene dionica. No većina norveških kompanija donošenjem tog zakona ipak se preoblikovala iz Public Limited (one koje su obvezne poštivati) u Private Limited, tj. one koje nisu obvezne poštivati navedene propise.

Koliko žene zapravo interesira računalna industrija govori i zadnja rečenica iz članka o neravnopravnosti:

Prema istraživanju organizacije Catalyst, samo 5.7% zaposlenih žena u SAD-u radi u računalnoj industriji, a tek 2% žena ima diplomu iz područja visokih tehnologija.

Jesu li FER ili ETF prema tome rodno diskriminatorni fakulteti? Kako sam već napisao ovdje, za ravnopravnost nije bitan udio spola u pojedinoj djelatnosti, nego interes za rad u toj djelatnosti, sposobnosti i kvalifikacije onih koji tu djelatnost obavljaju, te način ophođenja prema tim djelatnicima.

Uostalom, kratkim pogledom na Impressium Vox Feminae može se vidjeti kako je glavna urednica žensko, kompletan urednički kolegij su žene, kao i svi suradnici i umjetnici. Na cijeloj listi nema niti jednog muškog imena. Iako troše proračunski novac na inicijative poput ravnopravnosti žena i muškaraca, njihovo cjelokupno osoblje odražava rodnu neravnotežu na najvišoj razini. Ako su baš toliko nezadovoljni poslovnom politikom Facebooka i Twittera, zašto na svakoj stranici svog portala imaju njihov logo i koriste usluge obje kompanije putem kreiranih profila? Dvostruki standardi. Ništa novo.

Žene, majke, kraljice – političarke

Povodom dana žena, brojne feminističke udruge, kao i svake godine do sad, skočile su na činjenicu kako u politici ima manje žena od muškaraca, te su prosvjedom na Markovom trgu zahtijevale minimalno 40% žena na izbornim listama. Prošle godine pisao sam o nevjerojatnom prijedlogu V. Reding u kojem je tražila nametanje minimalnih kvota čak i za privatne tvrtke.

Zakon o ravnopravnosti poslova postoji, međutim žene i dalje nisu dovoljno u politici, stoga treba naplaćivati kazne i tjerati žene u politiku po svaku cijenu kako bi se zadovoljio zamišljeni postotak i usrećilo udruge. Sve mogućnosti tako su Ženskoj mreži pale na pamet osim jedne – možda žene politika jednostavno ne zanima u mjeri u kojoj privlači muškarce? Kad sam već na temi, provjerio sam udio ženskih lajkova bloga, usporedio ga sa zastupnicima Hrvatskog sabora 2011. godine i primjetio nešto zanimljivo:

u Saboru koji ima zakonom propisanu minimalnu kvotu od 40%, postotak žena gotovo je identičan postotku čitateljica ovog bloga koji nema apsolutno nikakav propis, zakon, niti minimalnu kvotu – Sabor 20%, Monopolizam blog 23%. Uistinu sramotno i diskriminatorno, zar ne?

Kako bih ispravio nepravdu s moje strane, mogu paradirati pred Vladom i tražiti od države da prisili žene na lajkanje ovoga, ili prestati pisati o politici i pokušati naći temu koja bi možda više zanimala žene, a maknula muškarce. S druge strane, na blogovima posvećenim šminki ili odjeći vlada tolika nestašica muškaraca da to već postaje ozbiljan društveni problem.

Zaposleni prema djelatnosti 2010.

Pogledajte recimo odnose veličina muških i ženskih odjela u trgovinama. Trebamo li prisiliti trgovce na “pošteniju” podjelu prostora, makar to značilo kako će muški odjeli zjapiti poluprazni? Trebamo li pisati kazne stadionima jer iz nekog razloga ženska populacija tamo nije čest gost?

Trebamo li prosvjedovati na Markovom trgu jer od ukupnog broja državnih odvjetnika i njihovih zamjenika 65% pripada ženama? Ili možda zato što je udio žena u građevini samo 12%?

Aktivistice Ženske mreže potpuno pogrešno pristupaju problemu spolne ravnopravnosti kada inzistiraju na provedbi paušalnih postotaka:

“Ženska mreža” Hrvatske poručuje da političke stranke moraju osigurati 40 posto žena pozicioniranih na izbornim listama po tzv. „zip sistemu“ (žena-muškarac-žena ili obratno).

 Za ravnopravnost nije bitan udio spola u pojedinoj djelatnosti, nego interes za rad u toj djelatnosti, sposobnosti i kvalifikacije onih koji tu djelatnost obavljaju, te način ophođenja prema tim djelatnicima.

 

Mislim da niti ovim tekstom neću bitnije promijeniti odnos čitateljske populacije kako bih se približio zadovoljenju izmišljene birokratske kvote, ali zato možete pročitati još par postova na temu diskriminacije:

To je diskriminacija

Diskriminacija tragedije

Cjenovna diskriminacija i natjecanje

To je diskriminacija!

U današnje, politički korektno vrijeme, optužbe za diskriminaciju su poput Vegete: možeš ih staviti u sve i svašta. O diskriminaciji i jednakosti prilikom zapošljavanja već sam pisao. U ovom slučaju, dvije LGBT djevojke pripremaju tužbu protiv vlasnika stana koji im ne želi iznajmiti stan zbog njihove seksualne orijentacije:

Nataša i Sandra tražit će utvrđivanje diskriminatorskog postupanja i naknade štete. S obzirom na to da je iznajmljivanje stana tržišna usluga, radi se o izravnoj diskriminaciji, i to u ovom slučaju na temelju seksualne orijentacije.

Netko bi mogao prigovoriti kako se radi o privatnom vlasništvu najmodavke te da je njeno ustavno pravo da njime raspolaže kako hoće. No, pitanje privatnog vlasništva za ovakve je slučajeve potpuno irelevantno jer je odlučila koristiti tržište usluga kako bi od svoje imovine ostvarila profit. A tržište usluga je ‘javno dobro’ – objašnjava pravobraniteljica.

Kao prvo, tržište bi trebalo biti mjesto gdje obje strane dobrovoljno sudjeluju u trgovini radi vlastite koristi i pitanje privatnog vlasništva u potpunosti je relevantno. Ukoliko ga definiramo kao javno dobro poput pravobraniteljice, i dalje u tržište ne možemo i ne smijemo uvesti element prisile, jer samim time razmjena prestaje biti dobrovoljna i obostrano korisna. Iz članka je vidljivo kako je stan i dalje prazan, dakle tržište je stanodavce već kaznilo za njihovo diskriminatorno razmišljanje, tako što ne ostvaruju potencijanu zaradu od iznajmljivanja. Kada bi se vodili idejom pravobraniteljice kako je privatno vlasništvo potpuno irelevantno na tržištu, Meggle bi na primjer dobio mogućnost putem države prisiljavati korisnike na kupnju Meggle proizvoda pod izlikom kako kupci diskriminiraju u korist Dukata, što je očito iz tržišnih udjela.

Stanodavci neprestano diskriminiraju. Jedni ne žele životinje u stanu jer se boje štete ili ne vole miris životinje. Drugi odbijaju pušače. Neki ne žele iznajmiti stan muškim osobama jer smatraju da su žene urednije, iako to sve to nije nužno istina.

Kupci diskriminiraju. Kao kupci, slobodni smo trošiti svoj novac prema vlastitim željama. Recimo da netko ne voli Slovence, potpuno je slobodan izbjegavati Mercator. Protiv te odluke Mercator nema, i ne bi smio imati, nikakvu mogućnost tužbe, te je dužan poštivati ju, iako je diskriminatorna i smanjuje mu prihod. Ljude ništa ne obvezuje na novčanu isplatu Mercatoru, niti je Mercator dužan pružati usluge ljudima koji u njemu ne kupuju.

S druge strane, država često provodi diskriminatorne politike prema svojim stanovnicima, iako su oni istovremeno prisiljeni plaćati porez pomoću kojeg se one provode. Sanacije šteta diskriminatorne su mjere. Akcije poput “Kupujmo hrvatsko” ili poticaji zapošljavanja određenim grupama negativno utječu na druge grupe ljudi, a djelomično su plaćene iz njihovog džepa. Iako Mercator zapošljava hrvatske državljane i plaća porez Hrvatskoj, država je pokrenula kampanju koja im direktno šteti. Stariji radnici iz svojih poreza plaćaju poticaje zapošljavanja mladih, te su tim poticajima dvostruko oštećeni: zbog poreza imaju manja primanja, te podupiru zapošljavanje radne snage koja će lako moguće dovesti do njihovog otkaza. Sad vidimo da ministar Mrsić jednu diskriminatornu politiku pokušava ispraviti drugom, jasno, opet na trošak svih poreznih obveznika: ukoliko netko zaposli otpuštenog starijeg radnika, porezni obveznici će podmirivati 50% njegove plaće.

Životni prostor također odabiremo diskriminatornim odlukama, jer tražimo područje gdje žive ljudi sličniji nama. Iako u Zakonu o suzbijanju diskriminacije između ostalog stoji zabrana segregacije i diskriminacije na osnovi nacionalnog ili socijalnog podrijetla i imovnog stanja, ljudi su se prirodno segregirali. Činjenica je da osobe sa sličnim etničkim ili specifičnim
demografskim pokazateljima koncentrirano obitavaju u određenim područjima. Fizička blizina socijalno i kulturološko vrlo različitih osoba u pravilu ne funkcionira, te zato i dolazi do prostornog odvajanja takvih osoba. Kada su stanovnici bliski u fizičkom prostoru, ali udaljeni u društvenom, rijetko dolazi do značajnije interakcije. Drugim riječima, radije i češće komunicirate sa susjedima koji su po karakteristikama bliži vama.

Diskriminacija je zaista sveprisutna, ali to nije samo mržnja ili neinformiranost prema određenoj skupini, već svakodnevni način odlučivanja o svemu temeljen na racionalnim ili iracionalnim stavovima. Svjesni mi toga ili ne, svaki dan diskriminiramo proizvode na osnovi osobnih stavova o kvaliteti, cijeni ili vizualnom dojmu, odabir partnera temelji se na diskriminaciji vanjštine, ponašanja i spola (zapravo biseksualne osobe najmanje diskriminiraju pri odabiru, a društvo ih najviše diskriminira), autostopere diskriminiramo prema izgledu (sumnjam da će netko stati nepoznatom bradatom čovjeku sa sjekirom) itd.

Pozivanje države da prisilom ispravlja diskriminaciju otvaranje je Pandorine kutije. Vjerujem kako većina ne podržava diskriminaciju isključivo na osnovama poput spola, rase, religije, invalidnosti, seksualne orijentacije ili državljanstva, ali to ne znači da zbog toga imamo pravo koristiti silu nad onom manjinom koja iz nekog (vjerojatno pogrešnog) razloga diskriminira. Dati državi mogućnost intervencije za stvari koje nam se sviđaju nužno znači dati mogućnost i za djelovanja koja nam ne odgovaraju. Ispravan način promjene mišljenja nije prisila, nego edukacija o pojedinim iracionalnim diskriminatornim stavovima.

Diskriminacija tragedije

S vremena na vrijeme događaju se prirodne nepogode poput suše, poplave, tuče i sličnog, a njihove žrtve sve češće traže krivce u drugima ili očekuju nadoknadu štete od države. Svake godine, pa tako i ove, pogođene skupine iznova se vješaju o skute države (tj. ostalih poreznih obveznika), tražeći nadoknadu štete: 

Voćari traže hitno djelovanje i osnivanje komisije mjerodavnih institucija za obeštećenje voćara. Traže da im država nadoknadi barem 30% šteta. Ivković kaže kako bi država voćarima trebala oprostiti zakup svoje zemlje na dvije godine, smanjiti kamate na kredite sa 5-6 na 1,5 do 2 posto kakve im nudi IPARD, a naknade za elementarne nepogode isplatiti plantažerima, umjesto, što je dosad bila praksa, i ‘pokojnicima’ sa po dva stabla.

Po kojem principu oštećene strane traže od ostatka stanovništva, osiguranog i neosiguranog, bogatog i siromašnog da subvencionira njihove troškove?

No ovdje postoji još jedan problem koji se može uočiti u posljednjoj rečenici citata: odšteta samo za masovnije događaje, ili događaje koji uključuju veću populaciju, a ništa za manji, osobni opseg tragedije.

Usporedimo dva primjera katastrofe koje je proizvela elementarna nepogoda. U prvom primjeru udar munje u uličnu mrežu kablovima je došao do kuće, te prouzročio požar. U drugom primjeru poplava je pogodila Metković i uništila imovinu mnoštva građana.

Prvi slučaj završio je kao članak u novinama uz eventualnu pomoć rodbine, prijatelja ili neke organizirane humanitarne akcije. Drugi slučaj završio je posjetom tadašnje Premijerke, brojnih državnih dužnosnika i doniranjem novca poreznih obveznika. Na kojoj točci uništenja ili količine žrtava počinje ta intervencija? Koliko je onaj požar iz prvog primjera trebao ubiti ljudi, ili zahvatiti kuća da dužnosnici posjete lokaciju? Vjerojatno je riječ o marginalnom trošku kupovine glasova. Nije li obiteljski dom uništen u Čakovcu jednaka tragedija kao onaj uništen u Metkoviću?

Popravak jedne kuće oštećene ili uništene u nepogodi pada isključivo na teret vlasnika (ili osiguravajućeg društva ukoliko je vlasnik uplaćivao premiju). Ali, ukoliko ista kuća nastrada zajedno sa stotinjak drugih u blizini, to postaje odgovornost svih poreznih obveznika, iako osobna tragedija nije ništa veća.

Samo državna intervencija, financirana sredstvima poreznih obveznika, može na takav način marginalizirati i diskriminirati osobnu tragediju radi političkih bodova i glasova, te čovjeku dati misao kako je bolje, kad je već njegova imovina uništena, da i sve oko njega nastrada, jer jedino tada može očekivati pomoć.

Još malo jednakosti

U vremenu kad su pojedine članice EU pred bankrotom, birokrati imaju važnijeg posla. Tako Europska povjerenica za pravosuđe Viviane Reding predlaže uvođenje ženske kvote za sve firme unutar EU:

‘Nisam velika obožavateljica zakonski određenih kvota, ali mi se sviđaju rezultati!’, izjavila je Reding u intervjuu za njemačke novine Die Welt, najavivši kako će do ljeta pripremiti odgovarajući zakonski prijedlog. Reding također predlaže da se do 2015. europske firme obavežu broj žena na vodećim mjestima povećati na 30 posto, a do 2020. godine na 40 posto.

Sve su to lijepe želje, no ne bi li vlasnici kompanija trebali sami imati mogućnost odabira svojih zaposlenika? Ukoliko ste vlasnik tvrtke, trebali bi imati pravo zaposliti koga želite na poziciju koju želite.

Takav princip poprilično je izravan kada je riječ o osobnim stvarima. Gospođi Reding vjerojatno ne bi na pamet pala ideja o predlaganju zakona o diskriminaciji preferencija kupaca, jer ljudi iz nekog razloga više kupuju u jednom trgovačkom lancu, a to je diskriminatorno za druge. Ili zakona koji određuje koga zvati u svoj dom.

Ukoliko odemo na neki svečani domjenak i usporedimo hostese koje nas dočekuju i čistačice primjetit ćemo jednu očitu razliku u njihovoj vanjštini – ove prve su fizički puno atraktivnije. Je li to također jedan od slučajeva prilikom kojih poslodavac diskriminira?

Kada poslodavac bira hostese prvenstveno na temelju izgleda, to je normalna poslovna odluka temeljena na želji ljudi da ih na ulazu dočekuju mlade, lijepe djevojke, te će takva odluka u konačnici rezultirati dodatnom zaradom. S druge strane, ukoliko isti poslodavac zapošljava peračice, tajnice ili slično prvenstveno na temelju izgleda, takva poslovna odluka temeljena je osobnim željama i ne služi klijentima, te se kao takva može pokazati kao izrazito loš poslovni i financijski potez.

Uzmimo jedan primjer bliži uvodu ovog teksta:

Recimo kako se za natječaj na rukovodeće radno mjesto s plaćom 20.000 kn javljaju muška i ženska osoba. Muškarac kompaniji može svojim radom donijeti zaradu (na računajući njegovu plaću) 35.000 kn, a žena 45.000 kn. Poslodavac se iz nekog razloga (smatra kako će žena uskoro željeti djecu, muškarac mu je simpatičniji, nema visoko mišljenje o ženama, ili nešto drugo) ipak odluči zaposliti muškarca.

Kompanija će u tom slučaju, zbog diskiminatorske odluke mjesečno gubiti 10.000 kuna potencijalnog profita. E sad, nije li malo čudno da kompanije koje se vječito optužuje za pohlepu i trčanje za novcem namjerno odluče gubiti novac? Kada bi se ovo razmišljanje poslodavca preslikalo na cijelu kompaniju, tj. recimo da poslodavac promiče samo muškarce, dok žene ostavlja na nižim poslovima, ne postoji li mogućnost da konkurencija “ukrade” kvalitetne potplaćene radnice, zaposli ih u skladu s njihovim vještinama i znanjima, te tako pregazi konkurenciju koja odluke donosi na bazi osobnih, a ne poslovnih interesa? 

Poslodavci i vlasnici kompanija trebali bi imati pravo “diskriminiranja” prilikom odabira svojih zaposlenika. U praksi postoje uobičajeni razni oblici takvog ponašanja, a one “loše” tržište ionako kažnjava, ponekad do te mjere da poslodavac mora zatvoriti kompaniju. Diskriminacija na temelju rase, spola ili nacionalnosti vjerojatno će uvijek postojati u određenoj mjeri, te će i dalje utjecati na odluke pojedinaca. Takve odluke rezultirat će određenim posljedicama za poslodavca same po sebi, stoga zaista nema potrebe da država prisilno uređuje privatna prava.

Cjenovna diskriminacija i natjecanje

Evo još jednog primjera koliko je ponašanje ljudi i samo tržište kompleksno i raznoliko, te stoga nemoguće za kontrolirati bez naknadnih (vidljivih ili nevidljivih) posljedica negdje drugdje:

Zamislimo neki trgovački lanac poput Konzuma ili Mercatora. Zamislimo sada da im se u susjedstvu otvori niskobudžetni Lidl i ponudi neku robu po nižim cijenama od Konzuma. Što će se dogoditi s cijenama u Konzumu? Hoće li rasti ili pasti? Točan odgovor bio bi “ovisi”. Dakle, ukoliko je do sad Konzum bio bez konkurencije, cijene bi nakon dolaska Lidla definitivno pale, a Konzum bi srezao marže kako bi zadržao kupce. No ukoliko Lidl dolazi u vremenu kada Konzum već ima konkurenciju i pokušava podjednako udovoljiti bogatijim kupcima i lovcima na popuste, neće moći dovoljno spustiti cijene. Lidl će svojom niskobudžetnom politikom svakako povući kupce koji vode brigu o svakoj potrošenoj kupnji, tako da niti nema smisla pokušavati parirati mu. U ovom slučaju, pojedine cijene u Konzumu mogle bi čak i porasti, jer će pokušati s većim maržama za bogatije kupce, a prihvatiti gubitak kupaca slabije kupovne moći.

Primjetimo da su usprkos tome svi kupci na dobitku. Oni koji svojevoljno plaćaju veću cijenu proizvoda, čine to iz razloga što ne žele kupovati u trgovini gdje roba stoji na paletama, tj. nije uredno posložena na police, ili ne vole biti u blizini siromašnijih od sebe. Možemo ne odobravati takve stavove, ali oni su stvarni kod dijela ljudi. S druge strane, kupci koji brinu o potrošnji prolaze bolje dolaskom niskobudžetne trgovine, jer mogu kupiti robu jeftinije nego do sad.