Štednja? Koja štednja!?

U svojoj kolumni, u članku pod nazivom Štednja, bolna i beskorisna, g. Romac iznosi besmislenu i činjenično neutemeljenu tezu kako su sve europske države koje slijede neoliberalnu politiku štednje završile u velikim gospodarskim problemima. Osim baltičkih zemalja koje spas duguju svojim specifičnostima:

Sve europske zemlje koje su bolest visokih proračunskih deficita i dugova odlučile liječiti receptom Angele Merkel, krizu su samo produbile, uz pad gospodarstva i rast nezaposlenih.

Jedina europska iznimka od tog pravila tri su baltičke republike, no stručnjaci njihov uspjeh pripisuju posebnim okolnostima i povezanošću sa skandinavskim gospodarstvima, a ne mjerama štednje. Za sve ostale zemlje koje provode radikalne mjere štednje vrijedi gorko pravilo: što veća štednja, to veći kaos. Pogledajmo današnju Španjolsku. Vlada te zemlje revnosno smanjuje javne izdatke, spašavajući svoje banke, no situacija je sve gora.

Da vidimo sad malo kako stvari stoje u stvarnom svijetu. Španjolske “mjere štednje” dovele su državnu potrošnju sa 284 milijarde eura 2002. godine na 469 milijardi eura u 2011. Grčka štedljivost u istom razdoblju “smanjila” je potrošnju sa 70 na 108 milijardi eura, Italija sa 613 na 788 milijardi, Britanija sa 442 na 739 milijardi, a apsolutni rekorder, Francuska, sa 816 milijardi na 1,1 bilijun eura. Sve to rezultiralo je dizanjem poreznog opterećenja građanima navedenih zemalja. Dakle možemo reći kako postoje mjere štednje i “mjere štednje”. Građani jesu počeli prisilno manje trošiti, ali samo zato jer su njihove države postale rastrošnije i počele ubirati veće poreze, te posljedično ostavile manje novca na raspolaganje svojim državljanima.

Bacimo sad kratki pogled na gorespomenute specifičnosti baltičkih zemalja koje “nemaju veze sa štednjom”:

Primjećujete li ovdje navedene specifičnosti? Biste li im dali nazive poput mjere štednje i smanjenje državne potrošnje? Interesantno, ali te specifičnosti uzrok su oporavka baltičkih zemalja, Estonija trenutno čak ima i proračunski suficit. Iako je utjecaj države i dalje popriličan, a baltičke zemlje daleko od idealnog, barem djelomično smanjenje pokazalo se kao pomak u pravom smijeru.

Doktrina njemačke kancelarke – na koju je jeftino nasjela i aktualna hrvatska vlada – temelji se na logici prosječne kućanice, koja u situaciji smanjenja priljeva u kućni budžet smanjuje izdatke. Međutim, ekonomija nije domaćinstvo. Takav pristup krizi, koji se svodi isključivo na stezanje remena u javnom sektoru, fatalno je pogrešan.

Slažem se kako vođenje države nije poput vođenja domaćinstva, zapravo je mnogo sličnije organiziranom kriminalu u kojem imate zakonske ovlasti pljačkati i obavljati ostale poslove zbog kojih bi kao običan državljanin završili u zatvoru. Vođenje države jednostavnije je od vođenja kućanstva, jer ukoliko ste domaćica, trošit ćete koliko vaš muž privređuje ili sami potražiti posao ukoliko prihodi nisu dovoljni za uzdržavanje. Ukoliko vodite državu, dat ćete suprugu pištolj i poslati ga da opljačka dječju štednju, vaše roditelje i sve ostale kojih se možete domoći, jer vam ovih 10 bundi u ormaru jednostavno nije dovoljno. A nećete morati odgovarati za slične postupke, jer u ovom slučaju ulazite u domenu “dobrobiti nacije”.

Javni sektor, s aspekta gospodarskog rasta, u potpunosti je ravnopravan privatnom sektoru.

Javni sektor i privatni sektor u potpunosti su dijametralne pozicije. Prvi živi od poreza, dok drugi taj porez osigurava. Nažalost, gotovo svi naši ekonomisti, političari, novinari, ostale javne osobe i kreatori javnog mišljenja zagovaraju rast parazitizma zvanog državna potrošnja. S aspekta gospodarskog rasta, privatni sektor opstaje ukoliko ljudima ponudi proizvod ili uslugu koju su voljni kupiti po ponuđenoj cijeni, dok javni sektor nudi uslugu koju su ljudi prisiljeni plaćati, željeli oni to ili ne. Samim time, privatni sektor prisiljen je poslovati efikasno ukoliko želi opstati, što dovoljno govori koji rast je stvaran, a koji umjetan.

Kako je to ovih dana lucidno zaključio slovenski ekonomist Maks Tajnikar, slovenska, hrvatska i skoro sve europske vlade, opsjednute histeričnom štednjom, u potpunosti zanemaruju Walrasov zakon, jedan od zacijelo najvažnijih ekonomskih postulata, koji kaže da možemo zaraditi samo onoliko koliko potrošimo, odnosno da možemo potrošiti samo onoliko koliko zaradimo.

Kako izgledaju bolni rezovi i drastične mjere štednje hrvatske vlade možete vidjeti ovdje, a izjave “možemo zaraditi samo onoliko koliko potrošimo” i “možemo potrošiti samo onoliko koliko zaradimo” uopće nisu sinonimi, te (koliko sam upućen) nemaju nikakve veze sa Walrasovim zakonom ravnoteže tržišta.

I tako, dakle, dolazimo do zaključka. Gospodarski je pad jedini rezultat famoznih »bolnih rezova«, a jedino što primjenom tih mjera raste su nezaposlenost i proračunski deficit, iako se upravo zbog smanjenja tog deficita takve mjere navodno provode.

Dolazimo do zaključka kako bi članak možda bolje odgovarao rubrici “mitovi i legende”, pošto novinar nije u stanju provjeriti barem osnovne podatke o kojima piše, pa bismo mogli diskutirati o prezentiranome. Vrh svega jest prezentiranje većih poreza, povećanje reguliranosti tržišta i državne potrošnje, te njihove posljedice kao (neo)liberalni potez. Liberalizam zagovara smanjenje državnog aparata, manju birokraciju, smanjenje poreznog opterećenja građana i kompanija, te veću slobodu ljudi da sami odlučuju gdje i kako će trošiti novac koji zarađuju. Ovako jedino preostaje obarati demagoške izjave jednostavno poput glinenih golubova. Čak i ukoliko postoje mjere državne štednje u Hrvatskoj i EU (što smo utvrdili da nije točno), ona sama po sebi nema smisla ukoliko se ne očisti se put za oporavak i rast privatnog sektora. Dok god ne vidimo znakove smanjivanja birokratiziranosti, državnog regulatornog sistema, poreznog pritiska i ovisnosti o proračunu, trenutna situacija može postati samo lošija.

Za trenutnu situaciju Hrvatske nikako ne možemo okrivljavati liberalnu politiku, koja se u našim medijima olako koristi kao sinonim svih zala, iako nikad nismo imali niti približan ekonomsko politički sustav vrijednosti.

Protiv korporacija u Nike odjeći

Danas je u Zagrebu održan prosvjed u sklopu akcije protiv kapitalizma. Mogu reći da se slažem s njima u jednoj stvari: kronizam (crony kapitalizam), sustav koji pogrešno nazivaju (neo)liberalnim, u kojem korporacije šire svoj utjecaj putem politike, zadržavaju dobit i socijaliziraju gubitke, promašen je sustav koji treba mijenjati. Nažalost, prosvjednici smatraju da promjena mora ići u smjeru još većeg državnog intervencionizma, nadzora, nacionalizacije i općenito veće ovlasti države, ne shvaćajući da su upravo te mjere i dovele svijet u trenutnu situaciju.

Osim što se protiv propalih državnih intervencija bore zalaganjem za još veće državne intervencije, prosvjednici se protiv kapitalizma bore podržavanjem korporacija poput Adidas, Nike, Apple, Convers…. čudna neka logika:

Foto: Jutarnji list

Foto: Jutarnji list

Prosvjed protiv neoliberalnog kapitalizma

Globalni prosvjedi protiv kapitalizma, 15.10. su pronašli svoje pristaše i u Hrvatskoj. Za razliku od onih u Rimu, naši su srećom prošli bez nasilja. Očekivano, najveći broj prosvjednika okupio se u Zagrebu, a sastojali su se, među ostalim, od aktivista Građanske akcije, Društvene mreže građana, Plenum Filozofskog fakulteta i pet najvećih hrvatskih sindikalnih središnjica. Svi su imali neke svoje vizije, ali zajednički cilj svih okupljenih bila je borba protiv onoga što nazivaju neoliberalni kapitalizam.

Zašto baš neoliberalni kapitalizam? Tko je njega počeo provlačiti kroz izjave i medije kao glavnog krivca trenutnog stanja? Upravo oni koji su na vlasti ili se bore kako bi došli na vlast. Zašto baš oni? Većina političara, kakvi god bili, u jednoj stvari su nenadmašni – odlični su stratezi. U ovom slučaju, iskoristili su jedan od najstarijih trikova kako bi učvrstili moć države, a samim time i svoju. Uperili su prst u nekog drugog i smislili dobru priču. Narod, lakovjeran kakav jest, povjerovao je bez provjere što liberalni kapitalizam zapravo jest.

Dakle, političari koji vole intervencije i petljanja kako u gospodarstvo, tako i u građanske slobode, optužili su sustav koji zagovara upravo suprotno da je kriv za današnje stanje. Odgovor ljudi je protest protiv takvog sustava i traženje sve jačih državnih kontrola i intervencija. Može li koji političar poželjeti više od ovoga?

Ovo je Manifest prosvjeda 15.10. u kojem očito šeću od koketiranja s liberalizmom do snažnog državnog intervencionizma, ovisno o situaciji u kojoj im što odgovara:

1. Prioriteti svakog naprednog društva trebaju biti jednakost, napredak, solidarnost, sloboda, održivi razvoj i napredak, socijalna skrb i sreća ljudi.

2. Neotuđiva prava na kojima trebamo ustrajati u našem društvu su: pravo na stambeno zbrinjavanje, zapošljavanje, kultura, zdravstvo, obrazovanje, izravnija politička participacija, sloboda osobnog razvoja i prava građana na zdrav i sretan život.

3. U ovom trenutku naša Vlada i ekonomski sustav uopće ne mare za ova prava i na različite načine ih sputavaju i ograničavaju.

4. Demokracija pripada narodu (demos – narod, kratos – vladati, tj. vladavina naroda) što znači da je vlast satkana od svakoga od nas. Mi, obični građani, mi smo vlast. Međutim, većina političara nas uopće ne želi čuti. Političari bi trebali biti naš glas u institucijama, olakšati participaciju građana u politici kroz izravne kanale koji omogućuju korist čitavom društvu, a ne da bi se bogatili i napredovali na naš račun ponizno slušajući samo diktaturu glavnih ekonomskih centara moći koji ih drže na vlasti kroz bipolarizaciju na čelu s nepokretnim akronimima PP (HDZ) i PSOE (SDP).

5. Požuda za vlašću i njezina akumulacija samo na nekolicinu odabranih stvara samo nejednakost, tenzije i nepravde, a to onda vodi nasilju koje mi odbacujemo. Zastarjeli i neprirodni ekonomski sustav crpi gorivo iz našeg društvenog stroja u rastuću spiralu koja hrani sebe na način da obogaćuje nekolicinu, a ostale gura u siromaštvo sve do kolapsa na kraju.

6. Cilj je i svrha postojećeg sustava akumulacija novca, a ne briga za efikasnost sustava i dobrobit društva. Trošeći resurse, uništavajući planet, stvaraju nezaposlenost i ponižene građane.

7. Građani su zupčanici u stroju oblikovani tako da bi bogatili nekolicinu koja se uopće ne obazire na naše potrebe, koja nas ignorira. Mi smo anonimci, ali bez nas ništa od ovoga ne bi postojalo, jer mi pokrećemo svijet.

8. Ako kao društvo naučimo da ne povjeravamo našu budućnost ovakvom sustavu koji nam ne daje ništa zauzvrat, možemo se osloboditi tlake koja nas guši.

9. Mi trebamo etičku revoluciju. Umjesto što čovjek služi novcu, mi trebamo novac vratiti u pravu svrhu, a to je da služi čovjeku.

Treba biti svjestan da političari i kapitalisti s vezama u politici ne vole liberalni kapitalizam. Financijske institucije i razne kompanije ne bi mogle napraviti ovo što su napravile bez pomoći države koja im čuva leđa i spašava ih proračunskim novcem ukoliko posluju s gubitcima. Uz to, problem je što ljudi vide samo velike korporacije kao problematične, ali poticaje “malim ljudima” smatraju poželjne. Takvi poticaji zapravo su ista stvar – spašavanje gubitaša proračunskim (ako hoćete zajedničkim) novcem. Kriza nije izazvana kapitalizmom, nego državom koja posvuda dirigira i preraspodjeljuje.

Stoga, nemojte ojačavati moć države i političara zagovarajući državni intervencionizam, državni monopolizam, subvencije i slična izobličavanja slobodnog tržišta, jer nas je upravo to dovelo do situacije u kojoj smo sad.