Tko je kriv za skupo gorivo?

Prije nekoliko dana prilog u Dnevnik.hr govorio je o problemu skupog goriva:

Barel nafte najniži je u posljednje četiri godine. No, cijene na crpkama i dalje su visoke. Nafta je 2010. te godine stajala 88 dolara po barelu. Litru Eurosupera plaćali smo 8 kuna i 98 lipa, dok je za litru Eurodizela bilo potrebno izdvojiti 8 kuna i 32 lipe. Barel nafte danas je gotovo jednak onome iz 2010. godine. No, cijene benzina su znatno više. Litra Eurosupera stoji 10 kuna i 66 lipa, dok je Dizel 10 kuna i dvije lipe.

Uzrok i dalje visoke cijene goriva, iako je cijena sirove nafte pala na razinu 2010. godine, u prilogu je objašnjen tečajnim razlikama, no stvarni razlozi leže negdje drugdje. U listopadu 2010. godine po srednjem tečaju HNB-a bilo je potrebno dati 5,30 kuna za 1 američki dolar, dok je sada potrebno 5,99 kuna, a ta razlika nikako ne odgovara razlici u cijeni goriva. Istina, slabljenje kune prema dolaru podiže cijenu goriva, ali kuna nije toliko oslabila. Ono što je bitno drugačije su trošarine i PDV koji se obračunava ukupan iznos nafte plus trošarine: 2010. godine trošarine su iznosile 2,8 kn/L, a PDV 23%., što znači kako je porastom poreznog opterećenja udio poreza porastao je sa 45% na 55% ukupne maloprodajne cijene benzina. Usput rečeno, trošarine na bezolovno gorivo uvedene su 1994. godine i tada su iznosile 1,60 kuna po litri, a trenutno iznose 3,66 kuna po litri bezolovnog benzina.

Jedna litra Eurosuper 95 benzina do prije nekoliko dana prodavala se za 10,31 kn. U toj cijeni nalazi se sirova nafta (oko 3,32 kn/L), davanja državi (5,72 kn/L) i marža (oko 1,27 kn/L). Drugim riječima, u tih 1,05-1,30 kn/L marže nalaze se troškovi rafiniranja, skladištenja, distribucije i prodaje, plaće radnika, porez na dobit, te profit naftne kompanije. S druge strane, u 5,72 kn/L nalaze se troškovi poput pokrivanja poslovanja HAC-a, HŽ-a i HC-a, poreza na dodanu vrijednost i slično. Iako u Hrvatskoj velik broj građana i dalje smatra kako su krivci za visoke cijene goriva tržište i naftne kompanije, bez tolikog poreznog opterećenja litra Eurosupera sada bi bila jeftinija od litre vode u pojedinim supermarketima. Na grafikonu možete vidjeti kako su se u posljednje dvije godine kretali iznosi Eurosuper95 benzina bez poreza (plavo) i državna davanja (crveno), čiji zbroj čini maloprodajnu cijenu benzina.

Također je potrebno imati na umu kako svako povećanje trošarina na energente utječe i na opći rast cijena, poslovanje i životni standard građana, a stopa PDV-a u Hrvatskoj jedna od najvećih u Europi.

Prihodi državnog proračuna od trošarina na naftne derivate

 

 

 

Opet to tržište

U Hrvatskoj nije neobično da se za brojne gospodarske probleme proziva (slobodno) tržište:

Hrvatska je 19. veljače dobila potpuno liberalizirano određivanje cijena goriva, te od tog dana država više ne određuje maksimalnu dopuštenu cijenu goriva. Posljednja najviša ‘državna’ cijena za eurosuper 95 bila je 10,29 kuna, a jučerašnja liberalizirana iznosila je 11,14 kuna. To je poskupljenje od 85 lipa, piše današnja Slobodna Dalmacija.

Međutim kada tekstovi o protivljenju bilo kakvoj liberalizaciji tržišta počnu dolaziti iz poslovnih tjednika, to je već zabrinjavajuće:

Jasno se vidi kako u stvarnom životu funkcionira liberalizacija tržišta naftnih derivata u Hrvatskoj, koja je dovela do toga da je benzin od 19. veljače poskupio 8,3 posto, a dizel 6,5 posto. I može se očekivati da će gorivo biti još skuplje.

Benzinske postaje mogu mijenjati cijene svakih sat vremena ako žele. Srećom, cijene se zasad mijenjaju u prosjeku jednom na tjedan. Ipak, nastao je kaos. Kada je Ministarstvo gospodarstva određivalo maksimalne cijene naftnih derivata svaka dva tjedna, građani su dan prije znali koliko će gorivo poskupiti ili pojeftiniti.

Pekare mogu mijenjati cijene kruha svaki sat ako žele, trgovine cijene vode, kafići mogu imati happy hour, restorani različite cijene ovisno poslužuju li ručak ili večeru, ali nepošteno je da se cijene goriva mijenjaju češće od jednom u 14 dana, bez prethodne najave u medijima? Nadalje, samo uklanjanje propisane cijene ne znači da je tržište liberalizirano dok god i dalje postoje brojne regulative i snažne prepreke za dolazak konkurentskih kompanija.

Cijena jedne litre Eurosupera 95 u posljednja je četiri mjeseca skočila za čak 85 lipa, a litra Eurodizela skuplja je čak 63 lipe. To znači da vozač koji troši 50 litara benzina na mjesec sada za istu količinu goriva daje 42,5 kuna više, a za 50 litara Eurodizela 31,5 kuna više.

Uz sve to paničarenje o poskupljenjima nakon famozne liberalizacije tržišta, čovjek bi pomislio kako prije navedene pošasti u Hrvatskoj nije bilo rasta cijene goriva, te kako travanjsko povećanje trošarina na gorivo, a samim time i osnovice za obračun PDV-a, nije imalo utjecaj na ukupnu cijenu. No ukoliko pogledamo kretanje cijene Eurosuper 95 od 2012. godine do danas, te kretanje trošarina i PDV-a, možemo uočiti kako je cijena litre benzina bez poreza 21.08.2012. godine iznosila 5,86 kn, porezi 5,15 kn, a 07.07.2014. cijena litre istog goriva iznosila je 5,44 kn, dok su ukupni porezi porasli na 5,93 kn. Drugim riječima (iako je u porastu), cijena neoporezivane litre benzina još uvijek je niža nego prije dvije godine, no ukupan iznos korisnicima je veći zbog rastućih državnih nameta.

Ukratko, problem su kompanije koje su sposobne graditi platforme za crpljenje nafte, prateće brodove, trenirati, opremati, podržavati i plaćati timove ronioca koji po nekoliko tjedana ili mjeseci neprekidno borave i rade na velikim dubinama, preraditi naftu i isporučiti ju na benzinsku postaju u vašoj blizini za samo 5,44 kn po litri, a ne država koja istovremeno uzima 5,93 kn samo zato jer je iz spremnika benzinske postaje prešla u rezervoar vašeg vozila. A porez na dobit, te porezi i prirezi radnika naftnih kompanija ovdje nisu niti uračunati.

Za kraj, unatoč očekivanjima kako nikad više nećemo vidjeti pad cijene, danas je litra Eurosupera pojeftinila 15 lipa bez da je država to propisala.

Kad državna intervencija propadne, okrivi špekulante

Cijene hrane i goriva neprestano rastu, a netko mora biti kriv za to. Mediji prenose izjave naših političara, ekonomista i analitičara koji neprestano okrivljuju špekulante kao glavne uzročnike takvog trenda. Mrski špekulanti tako nisu ostali izostavljeni čak niti prilikom najave budućeg pojeftinjenja goriva:

Nije bilo nikakvih velikih ekscesa i onda su mešetari i trgovci s burze, špekulanti burzovni izgubili osnovu za špekuliranje s višom cijenom. To je rezultiralo nižom cijenom nafte i naftnih derivata i evo nadam se da će takav trend još nešto dulje potrajati.

Špekulanti su osobe koja pokušavaju zaraditi kupujući robu po nižoj cijeni i prodajući po višoj. No njihov posao nije samo ta klišejizirana izjava. Oni također utječu na cijene robe. Kada ustanove podcijenjenu vrijednost robe, kupujući ju dižu joj vrijednost. Prepoznajući precijenjenu robu, uspješni špekulant može očekivati veći pad nego ostatak tržišta prepoznaje, te shortati.

Cijene hrane i nafte vrlo su volatilne i ovise o ciklusima, a špekulanti djelomično izravnavaju te cikluse kupujući u vrijeme obilja i prodavajući u vrijeme nestašice. Tako u vrijeme niske cijene dobijemo nešto skuplju, a u vrijeme visoke cijene nešto jeftiniju robu. Jasno, cijena će biti vrlo visoka prilikom nestašica, ali ne toliko visoka kolika bi bila u situacijama bez prijašnjih skladištenja. Špekulanti svojom aktivnošću ne izazivaju nestašicu (za što ih se generalno optužuje), nego povećavaju ponudu u kriznom vremenu. Nestašice se događaju zbog prirodnih nepogoda (suše, poplave) ili aktivnosti države (zabrane uvoza ili trgovine, cjenovne kontrole i sl.)

Svaka osoba koja nešto radi je špekulant. Svatko od nas donosi odluke prema nekim očekivanjima kretanja cijena, vrijednosti i želja u budućnosti. Sjetimo se samo 300-tinjak tisuća malih špekulanata koji su hrlili po dionice T-HT-a, nadajući se kako će jeftino kupiti i skupo prodati.

Svi mi svojim postupcima, u manjoj ili većoj mjeri utječemo na određivanje finalne cijene na tržištu. Ako pretpostavimo rast cijene mesa, kupit ćemo nešto veću količinu i zamrznuti višak za budućnost. Ukoliko predvidimo rast cijene goriva, točit ćemo vozila danas, a ukoliko očekujemo skorašnji pad, punit ćemo spremnike kada se pad cijene dogodi. Na isti način funkcioniraju i špekulanti, samo u većem obujmu. Ono čime smo bombardirani u medijima samo je jedna strana medalje. Špekulanti jednako tako riskiraju i gubitak ukoliko im procjene budu pogrešne, tj. predvide rast ili pad cijena koji se ne dogode.

Jedan od razloga uspostave raznih agencija za kontrolu cijena jest vjerovanje kako špekulanti loše utječu na tržište. Istina je kako učestale loše odluke špekulanata mogu privremeno utjecati na tržište, ali znatno više utječu na njegov džep, te takvi sudionici tržišta brzo s njega nestaju. Za razliku od njih, državne agencije koje preuzimaju ulogu kontrole cijena imaju zaposlenike koji ne odgovaraju svojom imovinom u slučaju greške. U tom slučaju nema automatskog iskorjenjivanja u slučaju greške i oprez je puno manji.

Ideja kako je špekuliranje štetno nije nova, ali je pogrešna. Tržište je učinkovito koliko i sudionici na njemu, a njihova učinkovitost ovisi o sposobnosti prikupljanja informacija i predviđanja kretanja. Špekulanti su samo jedan dio sudionika tog procesa. Danas zahvaljujući njima nismo u nedoumici, nego danima unaprijed znamo koja cijena će nas dočekati na benzinskim postajama, te na osnovi tih informacija planiramo punjenje spremnika.

Nažalost, brojni komentatori to ne razumiju, te u svojim izjavama i člancima krive tržište za probleme koje uzrokuje netko drugi. Prilikom objave vijesti o uvođenju embarga na iransku naftu 1. srpnja, nitko (ovdje, ovdje, ovdje) nije okrivio vlade koje će takvim postupkom dovesti do vala rasta cijena nafte, ali čim je rast počeo, tekstovi su bili prepuni optužbi prema špekulantima.

Unatoč njihovoj groznoj reputaciji kod naših opinion makera, špekulanti u globalu imaju pozitivan utjecaj na tržište. Razni stručnjaci i poduzetnici proučavaju tisuće parametara radeći za svoju dobrobit, a prosječna osoba ne mora strahovati od neprestane neizvjesnosti promjene cijena ili nestašica robe. Ti ljudi nisu postavljeni u ime politike, a tržište na kojem se nalaze ima neumoljive disciplinske mjere.

Kažnjavanje i uvođenje zabrana na špekulativnog djelovanja imalo bi identičan rezultat nemogućnosti vjeverice na spremanje lješnjaka pred zimu – neizvjesnost, nestašicu i glad.