Još jedan libertarijanac

U današnjem intervjuu za Bloomberg, premijer Milanović opisao se kao socijaldemokrat, libertarijanac i zagovornik slobodnog tržišta. Između ostalog je rekao:

Hrvatska planira kroz EU fondove povući oko 10 milijardi eura do 2020. godine, kako bi država unatoč oslabljenom proračunu tim novcem pomogla infrastrukturne i energetske projekte. Otvorit će se nove mogućnosti i tržišta. Možda ih dobijemo ako budemo naporno radili, ali možemo završiti i kao gubitnici, kao neto platiše, što je suprotno od onoga što smo namjeravali.

Otkad su zakonsko pogodovanje, dodjela novca pojedinim sektorima ili subjektima, te želja za životom od tuđih prihoda sinonimi za slobodno tržište i libertarijanizam?

Intervju za Jutarnji list

Ana Plišić i Ratko Bošković iz Jutarnjeg lista zamolili su nas za intervju o libertarijanskim idejama, te smo se Kapitalac, Nekompetentna reakcija, Iustitia i ja našli na pivu i razgovoru. Potkrala im se sitna greška za koju sam vjerojatno ja odgovoran. Ana i ja nismo se dobro sporazumjeli putem telefona, te je uz jednu sliku umjesto Matijinog stavljeno Danielovo ime.

Ostali, koji iz raznih razloga nisu bili prisutni, ali su spomenuti u članku i vrijedni pažnje su Cronomy, Eclectica, Usporedbe, Strašilo, Money Mischief, I’m an economist i Nedjeljni komentar.

Cijeli intervju možete pročitati u današnjem Jutarnjem. Na najbližem kiosku.

Štednja? Koja štednja!?

U svojoj kolumni, u članku pod nazivom Štednja, bolna i beskorisna, g. Romac iznosi besmislenu i činjenično neutemeljenu tezu kako su sve europske države koje slijede neoliberalnu politiku štednje završile u velikim gospodarskim problemima. Osim baltičkih zemalja koje spas duguju svojim specifičnostima:

Sve europske zemlje koje su bolest visokih proračunskih deficita i dugova odlučile liječiti receptom Angele Merkel, krizu su samo produbile, uz pad gospodarstva i rast nezaposlenih.

Jedina europska iznimka od tog pravila tri su baltičke republike, no stručnjaci njihov uspjeh pripisuju posebnim okolnostima i povezanošću sa skandinavskim gospodarstvima, a ne mjerama štednje. Za sve ostale zemlje koje provode radikalne mjere štednje vrijedi gorko pravilo: što veća štednja, to veći kaos. Pogledajmo današnju Španjolsku. Vlada te zemlje revnosno smanjuje javne izdatke, spašavajući svoje banke, no situacija je sve gora.

Da vidimo sad malo kako stvari stoje u stvarnom svijetu. Španjolske “mjere štednje” dovele su državnu potrošnju sa 284 milijarde eura 2002. godine na 469 milijardi eura u 2011. Grčka štedljivost u istom razdoblju “smanjila” je potrošnju sa 70 na 108 milijardi eura, Italija sa 613 na 788 milijardi, Britanija sa 442 na 739 milijardi, a apsolutni rekorder, Francuska, sa 816 milijardi na 1,1 bilijun eura. Sve to rezultiralo je dizanjem poreznog opterećenja građanima navedenih zemalja. Dakle možemo reći kako postoje mjere štednje i “mjere štednje”. Građani jesu počeli prisilno manje trošiti, ali samo zato jer su njihove države postale rastrošnije i počele ubirati veće poreze, te posljedično ostavile manje novca na raspolaganje svojim državljanima.

Bacimo sad kratki pogled na gorespomenute specifičnosti baltičkih zemalja koje “nemaju veze sa štednjom”:

Primjećujete li ovdje navedene specifičnosti? Biste li im dali nazive poput mjere štednje i smanjenje državne potrošnje? Interesantno, ali te specifičnosti uzrok su oporavka baltičkih zemalja, Estonija trenutno čak ima i proračunski suficit. Iako je utjecaj države i dalje popriličan, a baltičke zemlje daleko od idealnog, barem djelomično smanjenje pokazalo se kao pomak u pravom smijeru.

Doktrina njemačke kancelarke – na koju je jeftino nasjela i aktualna hrvatska vlada – temelji se na logici prosječne kućanice, koja u situaciji smanjenja priljeva u kućni budžet smanjuje izdatke. Međutim, ekonomija nije domaćinstvo. Takav pristup krizi, koji se svodi isključivo na stezanje remena u javnom sektoru, fatalno je pogrešan.

Slažem se kako vođenje države nije poput vođenja domaćinstva, zapravo je mnogo sličnije organiziranom kriminalu u kojem imate zakonske ovlasti pljačkati i obavljati ostale poslove zbog kojih bi kao običan državljanin završili u zatvoru. Vođenje države jednostavnije je od vođenja kućanstva, jer ukoliko ste domaćica, trošit ćete koliko vaš muž privređuje ili sami potražiti posao ukoliko prihodi nisu dovoljni za uzdržavanje. Ukoliko vodite državu, dat ćete suprugu pištolj i poslati ga da opljačka dječju štednju, vaše roditelje i sve ostale kojih se možete domoći, jer vam ovih 10 bundi u ormaru jednostavno nije dovoljno. A nećete morati odgovarati za slične postupke, jer u ovom slučaju ulazite u domenu “dobrobiti nacije”.

Javni sektor, s aspekta gospodarskog rasta, u potpunosti je ravnopravan privatnom sektoru.

Javni sektor i privatni sektor u potpunosti su dijametralne pozicije. Prvi živi od poreza, dok drugi taj porez osigurava. Nažalost, gotovo svi naši ekonomisti, političari, novinari, ostale javne osobe i kreatori javnog mišljenja zagovaraju rast parazitizma zvanog državna potrošnja. S aspekta gospodarskog rasta, privatni sektor opstaje ukoliko ljudima ponudi proizvod ili uslugu koju su voljni kupiti po ponuđenoj cijeni, dok javni sektor nudi uslugu koju su ljudi prisiljeni plaćati, željeli oni to ili ne. Samim time, privatni sektor prisiljen je poslovati efikasno ukoliko želi opstati, što dovoljno govori koji rast je stvaran, a koji umjetan.

Kako je to ovih dana lucidno zaključio slovenski ekonomist Maks Tajnikar, slovenska, hrvatska i skoro sve europske vlade, opsjednute histeričnom štednjom, u potpunosti zanemaruju Walrasov zakon, jedan od zacijelo najvažnijih ekonomskih postulata, koji kaže da možemo zaraditi samo onoliko koliko potrošimo, odnosno da možemo potrošiti samo onoliko koliko zaradimo.

Kako izgledaju bolni rezovi i drastične mjere štednje hrvatske vlade možete vidjeti ovdje, a izjave “možemo zaraditi samo onoliko koliko potrošimo” i “možemo potrošiti samo onoliko koliko zaradimo” uopće nisu sinonimi, te (koliko sam upućen) nemaju nikakve veze sa Walrasovim zakonom ravnoteže tržišta.

I tako, dakle, dolazimo do zaključka. Gospodarski je pad jedini rezultat famoznih »bolnih rezova«, a jedino što primjenom tih mjera raste su nezaposlenost i proračunski deficit, iako se upravo zbog smanjenja tog deficita takve mjere navodno provode.

Dolazimo do zaključka kako bi članak možda bolje odgovarao rubrici “mitovi i legende”, pošto novinar nije u stanju provjeriti barem osnovne podatke o kojima piše, pa bismo mogli diskutirati o prezentiranome. Vrh svega jest prezentiranje većih poreza, povećanje reguliranosti tržišta i državne potrošnje, te njihove posljedice kao (neo)liberalni potez. Liberalizam zagovara smanjenje državnog aparata, manju birokraciju, smanjenje poreznog opterećenja građana i kompanija, te veću slobodu ljudi da sami odlučuju gdje i kako će trošiti novac koji zarađuju. Ovako jedino preostaje obarati demagoške izjave jednostavno poput glinenih golubova. Čak i ukoliko postoje mjere državne štednje u Hrvatskoj i EU (što smo utvrdili da nije točno), ona sama po sebi nema smisla ukoliko se ne očisti se put za oporavak i rast privatnog sektora. Dok god ne vidimo znakove smanjivanja birokratiziranosti, državnog regulatornog sistema, poreznog pritiska i ovisnosti o proračunu, trenutna situacija može postati samo lošija.

Za trenutnu situaciju Hrvatske nikako ne možemo okrivljavati liberalnu politiku, koja se u našim medijima olako koristi kao sinonim svih zala, iako nikad nismo imali niti približan ekonomsko politički sustav vrijednosti.

Liberalizam – činjenice i predrasude (okrugli stol)

Udruga za promicanje individualne slobode “Iustitia” i Centar za javne
politike i ekonomske analize pozivaju na okrugli stol o liberalizmu
koji će se održati u petak 15. lipnja 2012. godine od 17 sati u
sporednoj zgradi Pravnog fakulteta u Zagreba (dakle ne glavnoj, nego južno od kafića Kavkaz i Hemingway), Trg Maršala Tita 3, dvorana 2, prizemlje.

Okrugli stol će voditi Darko Polšek, profesor na Filozofskom fakultetu
u Zagrebu, Vedrana Gujić, potpredsjednica mladih europskih liberala
(LYMEC) i ekonomist Milan Deskar Škrbić.

Svrha prve u nizu rasprava o liberalizmu je demistificirati popularne
predrasude o (neo)liberalnom kapitalizmu koje su svakodnevno prisutne
u hrvatskoj javnosti. Obzirom se postojeći sustav balkanskog
“kapitalizma” ulaskom u tranziciju počeo razvijati na još
neprevladanim strukturama i mentalitetima socijalizma i klerikalnog
konzervativizma, teško se može govoriti o liberalnom kapitalizmu koji
na hrvatskim prostorima zapravo nikada i nije postojao.

Više detalja možete pronaći na stranici udruge Iustitia.

Pecanje bez državnog nadzora

Evo jedne slike koja prikazuje (naravno pogrešno, ali i dalje humoristično) kako su ljudi nemoćni donijeti odluke o vlastitoj sigurnosti bez pomoći i nadzora države, te način funkcioniranja slobodnog tržišta.

Zašto su protivnici kapitalizma opsjednuti novcem?

Kapitaliste se često opisuje kao lopove koji uzimaju od drugih ili na račun tuđeg rada za sebe zgrću bogatstvo, za razliku od anti-kapitalista, koji se redovito bore za važnije stvari u životu poput ravnopravnosti, sreće, socijalne pravde i države. No ipak, pisanja anti-kapitalista uglavnom se baziraju na fascinaciju novcem i jednakošću. Egalitaristi smatraju kako je jednakost vrhunac društva, ili barem put do boljeg društva. Obično tvrde kako jednakost dovodi do većeg zajedništva i solidarnosti, da jednakost pruža više javnih dobara, društvene potpore i kapitala, što u konačnici dovodi do poštenijeg i sretnijeg društva.

No, što se događa s pravilnom raspodjelom ukoliko grupa pojedinca odluči promijeniti raspodjelu, npr. odluče plaćati vrhunskom glazbeniku da im svira? Treba li država u tom i sličnim slučajevima glazbeniku neprestano uzimati viškove novca i ponovno ih preraspoređivati? Stalno baziranje na preraspodjeli dohotka, oporezivanju bogatih, uzimanju viškova kako bi se smanjila razlika bogatih i siromašnih… Egalitarizam zahtjeva konstantne državne intervencije, a sukladno tome, vjerojatno i ogroman državni aparat koji bi suzbijao posljedice slobodne razmjene. Zašto bi se u tom slučaju glazbenik bavio tom profesijom, umjesto da se posveti hobiju slikanja kojeg više voli, ali je društveno u njemu beskoristan i netalentiran? Egalitaristi su u potpunosti fiksirani na raspodjelu novca, a ne shvaćaju da bi ljudi svojevoljno odvojili dio svojih prihoda u zamjenu za vrhunsku glazbu, dok glazbenik više cijeni vrhunska primanja od packanja po platnu. Ono što je u slobodnom društvu bitno je zadovoljstvo na oba kraja dragovoljne razmjene, a ne količina novca na računu, a to se prisilnom preraspodjelom nikada neće postići. Iz tog razloga je ravnopravno društvo ono u kojem su obje strane nakon razmjene jednako zadovoljne, a ne ono u kojem svi imaju ista sredstva. Ljudske potrebe i želje su različite, i nikakav birokrat ne može odrediti prosjek potreba pojedinca. Ukoliko su Microsoft i kupci njihovih Windowsa jednako sretni slobodnom trgovinom, društvo je jednako, bez obzira što Microsoft zarađuje milijune. Ukoliko ljudi kuckaju po DOS-u jer se radnici Microsofta bave nogometom, društvo će biti manje sretno i nejednako, bez obzira na iste iznose na računima.

Postoji još jedan problem u društvu jednakosti – ukoliko se uspješnima neprestano uzima “višak”, tj. ono što je iznadprosječno, uspješni će se prestati truditi i s vremenom će rezultat cjelokupnog društva opadati. Evo primjera:

Studenti u dogovoru s profesorom odluče kako bi cjelokupna grupa trebala biti ocijenjena po metodi ravnopravnosti. Na prvom ispitu dogodit će se situacija u kojoj će profesor pregledati ispite u kojima će varirati ocjene od 1 do 5, ali prosjek grupe će biti 3. Profesor će svim studentima dati ocjenu 3. Oni koji nisu učili biti će zadovoljni i neće učiti niti za slijedeći ispit, a iznadprosječni studenti biti će nezadovoljni i neće se više toliko truditi, pošto njihov trud ne može biti nagrađen iznad prosjeka grupe. Na idućem ispitu više neće biti napisanog rada koji bi mogao dobiti ocjenu 5, ali će broj studenata s ocjenom 1 biti isti ili veći od prethodnog puta, što će prosječnu ocjenu drugog ispita srozati sa trojke na dvojku.

Liberali očito shvaćaju kako postoje i druge stvari osim novca, dok je za egalitariste distribucija bogatstva jedini kriterij – količina bogatstva koje ljudi posjeduju jedino odlučuje je li društvo pravedno ili ne. Kad se stvari pogledaju na taj način, količina novca je najvažnija upravo borcima za socijalizam i jednakost. Za nas ostale, postoje i druge  stvari u životu koje definiraju jednakost i sreću.

Karl Marx na Wall Streetu

Na tportalu objavljen je članak, čiji naslov sam preuzeo jer mi djeluje kao “pogodak u sridu”, samo mi se čini da s autorom članka ne dijelim mišljenje oko uzroka problema:

Danas se čak i neki kritičari Karla Marxa slažu da je suvremeni kapitalizam, a ne socijalizam, već dobrim dijelom uništio srednju klasu u nekim od najrazvijenijih kapitalističkih zemalja.

U onim osnovnim raščlambama, ova se ocjena svodi na Marxovu teoriju samouništavajućeg zatvorenog kruga: kapitalizam želi proizvesti i prodati što više u što kraćem vremenu sa što manje radnika, pa tako na tržištu rada stvara ‘odbačenu armiju radnika’ koja više nema novca da kupuje i troši onoliko koliko bi trebalo trošiti i ulagati da se održi sve vrtoglavija stopa porasta profita u sve većim razlikama između bogatih i siromašnih. Novi se profiti ne ulažu u nova radna mjesta i nove proizvode, budući da općenito pada društvena kupovna moć, već se rastaču u beskonačnim financijskim spekulacijama koje pune balon svakovrsnih dužničkih kriza. Otuda i rasap i pomor srednje klase, koja čini kičmu svakog potrošačkog društva, otuda i priče o bezbrojnim privatnim bankrotima, izgubljenim mladim generacijama i općoj krizi socijalnih, zdravstvenih, kulturnih i obrazovnih povlastica.

Slabija potrošnja ne ovisi isključivo o plaći radnika, nego ovisi prvenstveno o mogućnosti masovnije i jeftinije proizvodnje. Samim time, cijena proizvoda postaje niža. Također potražnja i želja ljudi za proizvodom nije fiksna, nego raste sa opadanjem cijene. Malo je apsurdna izjava da si nitko ne može priuštiti proizvod X, jer je previše proizvedenih proizvoda X na tržištu. Nije točno ni da se profit ne ulaže u nove proizvode: nove generacije telefona, kompjuterskih programa, automobila, ostale potrošačke elektronike, proizvoda koji nisu ni postojali do nedavno, dokaz su kako je u svim granama prisutan konstantan razvoj. Tko god ne ulaže u modernizaciju ne može opstati (osim uz subvencije) uz konkurenciju koja unaprijeđuje svoje proizvode. Što se tiče pada kupovne moći i porasta nezaposlenosti, uzroke možemo pronaći u pojačanom oporezivanju, kako bi se financirala sve rastrošnija država, razni socijalni programi i spašavanje posrnulih kompanija. Drugim riječima, država prikuplja sve veće poreze od uspješnih i preraspodjeljuje ih neuspješnima. Ukoliko pretjera u poreznom opterećenju, država vrlo lako može profitabilnu tvrtku učiniti neuspješnom (što znači više radnika bez posla), a neuspješnoj tvrtki će samo kratkoročno produžiti život.  Kritika kapitalizma u tom vidu je pogrešna, pošto je trenutno stanje (čak i u SAD-u) bliže socijalizmu nego liberalnom kapitalizmu.

Čak i u Wall Streetu, središtu globalnog kapitala, okupljaju se tisuće prosvjednika u neočekivanom ‘antikapitalističkom pokretu’. U posljednjih desetak godina Karl Marx je ponovno došao u modu, a kapitalizam se ponovno našao na optuženičkoj klupi i u mnogim zapadnim intelektualnim krugovima.

Na web stranici OccupyWallStreet može se pronaći lista zahtjeva prosvjednika. Sve u svemu, ta lista predstavlja ogromno bacanje novca i još intenzivnije okretanje socijalnoj politici, a neke ideje poput zabrane fosilnih goriva, garantirane plaće svim stanovnicima neovisno rade li ili ne, opraštanje duga svim dužnicima na cijelom planetu, graniče sa utopijom. Prosvjednici ne shvaćaju da zagovaraju povećanje mjera koje su ih i dovele do trenutne situacije, umjesto da zahtjevaju prestanak spašavanja dužnika novcem poreznih obveznika.

Čini se da se država nema zašto bojati ovih prosvjeda, pošto prosvjednici traže dodatno povećanje kontrole i državnog uplitanja u sustav.

Krugman o problemima u Europi

Poslovni danas prenosi Krugmanova objašnjenja problema u Europi, pa evo par dijelova:

Uvođenje eura 1999. godine dovelo je do velikog procvata zajmova u perifernim europskim gospodarstvima jer su investitori neutemeljeno vjerovali da je zbog iste valute grčko ili španjolsko dugovanje jednako sigurno koliko i njemačko. Unatoč onomu što često čujemo, ovaj procvat zajmova nije financirao rastrošnu javnu potrošnju – Španjolska i Irska uoči krize imale su proračunski višak i vrlo malo dugova.

Ovdje je dao jako dobar argumet liberalizmu, a da toga nije ni svjestan. Dakle, prema njegovim riječima, Španjolska i Irska bile su u suficitu dok ih se puštalo na miru, tj. dok nije nastao procvat zajmova. Čini se da je prema Krugmanu taj procvat nastao magičnim putem (za sve ostale: državnom intervencijom) spuštanja kamatnih stopa. Uz niže kamate (subvencije oko 10%), ljudi su počeli investirati u ono što inače ne bi, jer je postalo isplativo. Naravno, takvo ponašanje objašnjeno je iracionalnim ljudskim ponašanjem ljudi, ali opet je smetnuo s uma da je za takvo ponašanje kriva država koja odašilje pogrešne informacije.  

Privatna potrošnja u zaduženim zemljama pala je na kraju procvata potaknutog zaduživanjem. U isto vrijeme, potrošnja u javnom sektoru također je naglo smanjena zbog programa štednje.

Koliko god se svuda pričalo o štednji, analize državne potrošnje pokazuju suprotno, pa tako i u Irskoj: državna potrošnja padala je do intervencije u tržište, ne nakon.

Čini se da Krugman nije ništa naučio od Velike depresije naovamo, jer naravno, ponovni savjet za izlazak iz krize je povećanje državne potrošnje i pokretanje državnih investicija. Znamo tko će to platiti.

Zašto ne volimo kapitalizam?

 Dolaskom kapitalizma svijet se naglo počeo razvijati. Uveden je drugačiji društveni poredak i organizacija ekonomije, životni standard naglo je počeo rasti, kao i svjetska populacija.  U državama koje su blagonaklono gledale na takav razvoj situacije razvoj je išao bržim tempom. Svaka odrasla jedinka slobodna je krstariti tržištima i uređivati si život po svojoj mjeri (naravno, u granicama nenarušavanja tuđih sloboda). Države koje su se okrenule regulacijama i kolektivizmu, pod parolama zaštite državljana, riskirale su česte revolucije zbog siromaštva.

Zašto onda ljudi ne vole kapitalizam?

Kao prvo, ukoliko sustav dozvoljava, lakše je svaliti vlastite greške i odgovornost na nekoga drugoga, a toga u kapitalizmu nema. Kapitalizam znači neprestanu borbu protiv konkurencije na tržištu. Neprestane inovacije u tehnologijama i načinima poslovanja, napredak uspješnima, pad neuspješnih. U njemu ne postoji (barem u liberalnom obliku) sabotiranje od strane države u smislu uzimanja uspješnima, kako bi se spašavalo neuspješne. Jedini način akumuliranja bogatstva je ostati uspješan na tržištu tako da se najbolje udovoljava potrebama državljana. Potrebna su stalna usavršavanja, kako na osobnom, tako i na poslovnom planu. Za razliku od klasnog sistema, za svoj neuspjeh ne možete okriviti rođenje u krivoj kasti koja vam garantira nepromjenjiv položaj u društvu. Nema sustava “svakome prema njegovim potrebama”, nego svakome prema njegovim zaslugama.

Kapitalizam svima dozvoljava dohvaćanje zvijezda, ali je samo nekolicina kadra dohvatiti ih. Život u takvom društvu, gdje mnogi gledaju uspješne na položajima koje sami nisu uspjeli dohvatiti, za njih je frustrirajući, te se radije okreću metodi “svakome prema potrebama”, tj jednakosti koju propisuje zakon, preferiraju preraspodijelu dobara pod izlikom socijalne jednakosti, ne shvaćajući da će sami bolje proći ukoliko podrže uspješnije i učinkovitije proizvođače, koji su svoju robu u stanju ponuditi pod istom kvalitetom za nižu cijenu.