Početna > EU, Hrvatska, kapitalizam > Koliko dugo bi stvari trebale trajati?

Koliko dugo bi stvari trebale trajati?

Ovih dana niste mogli zaobići članke o prevarenim kupcima kojima se prodaju proizvodi namjerno napravljeni da traju točno do isteka garancije. Deutsche Welle pokrenuo je lavinu:

Vaš televizor ili mobitel su se pokvarili tek što je istekao jamstveni rok? Možda to i nije slučajnost. Neovisni stručnjaci su uvjereni kako proizvođači namjerno prave proizvode koji će se kvariti – da bi prodali nove.

Već školski primjer kako se proizvođačima jednostavno ne isplati proizvoditi nešto što će trajati gotovo vječno jest svojedobna pojava ženskih čarapa od umjetne svile (najlona). U reklamama su te čarape izlagali svim mogućim iskušenjima, čak su vukli automobile sa parom ženskih čarapa – koje su ostale čitave kao da su upravo izašle iz tvornice.

U reklamama usred kina iz torbica izvlače i desetlitarske karnistere deterdženta koji boju čini boljom od originalne, pa nekako nisam uvjeren da se stvari tako odvijaju u stvarnosti.

Što da tvornice rade i kome da prodaju, ako se nose čarape koje će trajati godinama ili uređaji koji će trajati desetljećima? Time je rođen razmjerno složen izraz “planirana obsolencija”. Neovisni stručnjaci su uvjereni: to nije tek kuknjava starijih građana kako je sve “prije bilo bolje”, nego su mnogi predmeti i proizvedeni tako da traju samo ograničeno vrijeme, od električnih žarulja pa do vrhunskih elektronskih uređaja i mehaničkih dijelova.

Ovo na prvi pogled možda djeluje točno, no zapravo je vrlo nelogično. Jeste li ikad više išli u restoran koji je po vašem mišljenju nudi premalo za cijenu koju ste platili? Kupujete li ponovno robnu marku koja vas je razočarala kvalitetom ili radije tražite druge? Kakvu dugoročnu financijsku korist imaju pohlepni proizvođači koji rastjeruju klijente i tako si smanjuju prihode? Ova teorija nas kupce proglašava pravim budalama koje ne znaju prepoznati kad ih netko pelješi. U stvarnosti, tvrtke se svakodnevno bore kako privući što više kupaca. Kia je tako uvela 7 godina garancije na svoja vozila kako bi uvjerila kupce u svoju kvalitetu. Pogledajte recenzije televizora u zadnjih nekoliko godina i vidjet ćete kako se deklarirani radni sati povećavaju iz godine u godinu. Drugi proizvođači nude opciju doplate za povećanje garantnog roka. Djeluje li sve to kao napor za skraćivanje životnog vijeka proizvoda?

Ukoliko proizvođač prodaje inferioran proizvod, ljudi će idući put kupiti proizvod drugog proizvođača. Ako netko proizvede žarulju koja traje 1000 sati, te uloži dodatan napor i novac kako bi umjetno ograničio njen vijek trajanja na 900 sati, konkurent koji uspije proizvesti žarulju sa trajanjem od 1500 sati pomest će ga s tržišta. Ljudi nemaju naviku kupovanja proizvoda za koje znaju da kraće traju, osim ukoliko se odnos cijene i kvalitete ne pokaže povoljnijim za nekvalitetniji proizvod.

Nadalje, ova teorija prezentira čudnu ideju da postoji nekakva jedinstvena norma životnog vijeka proizvoda. U stvarnosti ne postoji jednoglasna želja o trajanju pojedinog proizvoda. Želite li da vaše računalo radi vječno? Ili kupujete novo kada postojeće više nije doraslo zadatcima naprednijeg softvera. Osjećate li se opljačkanim kada nakon nekoliko godina postojeće računalo ili mobitel više ne zadovoljavaju vaše nove potrebe? U vrijeme brzog razvoja tehnologije potpuno je besmisleno raditi računalo koje će raditi barem 10 godina. Stavljanje najkvalitetnijih materijala kako bi nešto radilo preko vremena svoje korisnosti rasipanje je resursa i samo poskupljuje cijenu proizvoda. Današnji mobiteli možda ne traju toliko dugo kao njihovi prethodnici, ali ih možete kupiti za samo djelić cijene njihovih prethodnika. Današnje veš mašine cjenovno su pristupačnije prosječnoj osobi nego prije, puno učinkovitije raspolažu energijom i vodom, te samim time smanjuju troškove režija.

Često se čini kako je glavni argument ugraditi manje kvalitetan dio u neki proizvod njegova manja cijena. To u pravilu nije točno: trošak samih materijala ugrađenih u nekom proizvodu je u pravilu beznačajan u usporedbi s drugim troškovima proizvodnje. Drugim riječima, jedva da ima razlike na konačnoj cijeni da li je negdje ugrađen zupčanik od nekvalitetne plastike ili od vrhunskog čelika.

Odlična vijest! Netko bi ovakvo razmišljanje pod hitno trebao javiti autoindustiji i Zelenima. Možda nas onda razvesele masovnom proivodnjom vozila sa laganim karoserijama od aluminija i karbona, što znači bolje performanse i izdržljivost, te manju potrošnju. A sve za istu cijenu kao čelične karoserije! Zar zaista netko vjeruje kako zupčanik od plastike i metala može imati cijenu? U tom slučaju smo zaista prevareni prilikom kupnje, recimo, pribora za jelo. Usporedite samo cijene plastičnog i metalnog pribora. Čista pljačka.

Možemo ovo zvati planirana obsolencija, ali nju su proizvođači planirali zbog želja potrošača. Potrošači su ti koji za većinu proizvoda više vole novo od postojećeg i zamjenu umjesto popravka. Ne postoji jedinstveni standard pri kojem možemo mjeriti racionalnost i želje kupaca. To je nešto što isključivo pojedinac može odlučiti za sebe, te reagirati sukladno svojim željama. Ukoliko neke proizvode želimo dugotrajne, reagirat ćemo na način da tražimo i kupujemo robusnije i izdržljivije, no ukoliko druge proizvode želimo neprestano mijenjati, ponašat ćemo se sukladno tome i kupovati “smeće”. Sukladno našem ponašanju, proizvođači će reagirati kako bi ispunili naše želje.

Nemojmo težiti tome da šaroliku lepezu želja stavljamo u jedan kalup, jer bi mogli završiti sa proizvodom koji ne odgovara našim potrebama niti kvalitetom, niti cijenom.

  1. Studeni 14, 2012 u 8:19 pm

    Ha ha, preduhitrio sam te za pola dana😛

    Šta sve ljudi ne gutaju… cijena dijelova svih auta je ista, zanemariva, a cijena auta se onda razlikuje valjda onako fore radi.

    • Studeni 14, 2012 u 9:56 pm

      Simun :

      Ha ha, preduhitrio sam te za pola dana :P

      Vi tamo na Zapadu radite brže i efikasnije.

      • Studeni 15, 2012 u 12:05 am

        slažem se s vama no pogledajmo i s druge strane.

        nije li ovo zapravo logična posljedica petljanja države u ekonomiju. opterečivanje proizvođača birokracijom, zaštitom potrošaća, zakonima i propisima. visokim porezima i opterećenjima koje privreda trpi. prije ili kasnije to se prelomi na kvaliteti proizvoda koju proizvođači nude.
        također kako se konkurencija smanjuje, kompanije više logično ne moraju konkurirati najboljim proizvodima, ponekad je dovoljno samo biti proizvođač, još ako si monopolist pod zaštitiom države.

        naravno ne slažem se s općenitim optužbama koje zanemaruju globalni napredak i porast kvalitete mnogih proizvoda u odnosu na prije. Ako je negdje i istina da su proizvodi lošiji nego su bili prije to je uglavnom zato što kupci preferiraju nižu cijenu više nego marginalno veću kvalitetu.

        no ipak mislim da bi kvaliteta na stvarno slobodnom tržištu bila još kudikamo bolja kad bi se dozvolilo da konkurencija odradi svoje i očisti žito od kukolja.

  1. Siječanj 24, 2015 u 7:06 pm

Odgovori

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s

%d bloggers like this: