Arhiva

Posts Tagged ‘školstvo’

Cijena mogućeg štrajka javnog sektora

7 veljače, 2014 12 komentara

strajkŠto je zajedničko radnicima u državnoj upravi, zdravstvu, obrazovanju, policiji, kulturi, carini, mirovinskom, pošti, elektroprivredi, ZG Holdingu, željeznici, zračnim lukama i vodoopskrbi? Osim što plaće uglavnom dobivaju iz proračuna, također su najavili i zajednički generalni štrajk. Čelnici pet sindikalnih središnjica tako su prošlog tjedna održali konferenciju za novinare na kojoj su izvijestiti o Rezultatima osobnog izjašnjavanja o organiziranju generalnog štrajka i daljnje aktivnosti. Od ukupno 382.190 članova sindikata, 71,65 posto izašlo je na glasovanje, te je od 273.839 glasova 92,31 posto izjašnjeno za opći štrajk.

Jedan od problema štrajka javnog sektora je činjenica kako su poslovi koje on obavlja uglavnom monopolistički. Štrajk radnika pojedinog trgovačkog lanca jednostavno će kupce preusmjeriti u kupovinu kod konkurencije. Štrajk prosvjetnog, željezničkog ili komunalnog sindikata paralizira cijeli sektor za čitavo vrijeme trajanja, a usluge poput željezničkog prijevoza, edukacije ili odvožnje smeća u tom periodu građanima jednostavno nisu dostupne. Štrajk privatnog sektora test je između poslodavaca i posloprimaca. Radnici se odriču plaća za vrijeme štrajka, a poslodavci zarade koja bi postojala u normalnom poslovanju. Obje strane snose gubitke, te imaju želju pronaći kompromis u što kraćem vremenu. Radnici znaju da ukoliko pretjeruju sa zahtjevima mogu poslodavca učiniti nekonkurentnim, te upropastiti i tvrtku i svoja radna mjesta. S druge strane, poslodavci koji pretjeruju s pritiskom vrlo brzo će izgubiti najbolje radnike. Štrajk javnog sektora koji nije opterećen bankrotom svoju snagu bazira na političkim pritiscima. Porezni obveznici, nezadovoljni situacijom u kojoj su brojne usluge nedostupne zbog monopolističkih privilegija, tražit će od nadležnih tijela što hitnije rješavanje problema, što u pravilu znači i brzo popuštanje zahtjevima prosvjednika kako bi nervozna vlast udobrovoljila glasače. Ovaj proces jedan je od glavnih razloga pada kvalitete i produktivnosti državno garantiranih monopola, te rasta troškova javnog sektora iz godine u godinu. Pročitaj više…

Pravda i poštenje

12 prosinca, 2012 2 komentara

socijalizamPrilikom prihvaćanja proračuna za 2013. ponovno se počelo (samo) raspravljati o uštedama, te rezanjima plaća i beneficija državnim i javnim zaposlenicima. Naravno, protivnici “uravnoteženja” proračuna, koliko god ti rezovi bili imaginarni (što smo vidjeli i prema rebalansu i prema visini plana za iduću godinu) pozivaju se na pravdu i poštenje.

Da vidimo malo kako pravednost izgleda ovih dana:

Što su primanja veća i porezna stopa mora biti veća, jer je “pravedno” da oni koji više zarađuju plaćaju po većim stopama. Oni koji zarađuju više svejedno bi plaćali više od onih koji zarađuju manje čak i da su im stope identične. No socijalistima kojima ni trenutne progresivne stope nisu dovoljno pravedne idu u suprotnom smjeru, te zagovaraju još veće oporezivanje većih primanja. Redistribucija je omiljena igra socijalnih planera: nekome uzmeš novac, daš ga nekom drugom i eto pravednosti. Tako se samoprozvani pravednici odmah bolje osjećaju čim nekome pomognu tuđim novcem, no da je takav sustav zaista pravedan, Hrvatska bi danas bila jedna od najpoštenijih zemalja u svijetu.

U praksi, socijalna pravednost izgleda otprilike tako da za prosječnu plaću radnici više od pola svog radnog vremena provode radeći za državu, kako bi platili prireze, trošarine, doprinose, carine, PDV, subvencije, zdravstvo, školstvo, pokrili gubitke javnih tvrtki poput HŽ-a, Croatia Airlinesa, HRT-a, HAC-a i sličnih. Ukoliko zbog sporosti, neznanja, nesposobnosti ili nezadovoljstva javnim sektorom odluče otići u privatnu obrazovnu ustanovu ili privatnom liječniku, današnja vizija pravednosti nalaže da istovremeno plate i javni sektor. Zar je zaista pravedno pod prijetnjom zatvora ili zaplijene imovine plaćati nešto što ne želite?

Socijalna pravednost danas također znači pod prijetnjom zatvora uplaćivanje u mirovinski sustav za nekog drugog, uz obećanje države  kako će se netko treći pobrinuti za vas u budućnosti. No kao što narod kaže: obećanje – ludom radovanje, jer takav sustav za opstanak traži sve širu bazu, tj. prirodni prirast i veći broj radnika, a u Hrvatskoj se događa upravo suprotno. Sustav jede sam sebe, a Vlada pokušava problem riješiti pomakom zakonske granice za odlazak u mirovinu. No to je samo odgađanje kolapsa i prebacivanje problema na buduću vlast. Zar je zaista pravedno biti prisiljen plaćati i vjerovati obećanjima nekih budućih vlasti da ćete dobiti barem manji dio vašeg novca natrag i biti kažnjeni ukoliko idete u mirovinu kad sami želite?

Socijalna pravednost također znači plaćati nebrojene oblike socijalnih pomoći, što je u vrlo kratkom roku dovelo do velikog broja ljudi koji ne žele raditi, jer im je jednostavnije primati neki oblik socijalne pomoći. Umjesto da sami pomognemo istinski nemoćnima i nezaposlenima, danas je pravednije biti prisiljen raditi i plaćati pomoć nekome tko vam u lice otvoreno izjavi nešto poput:

socijalna naknada

Socijalna pravednost danas također znači uzimati svima, kako bi se namirile određene interesne skupine sa takozvanim stečenim pravima. Ironično, ali upravo oni koji najglasnije galame protiv raznih lobija i poreza, upravo su oni koji najviše lobiraju protiv drugih i za sebe. Nemojmo se zavaravati, vlast i interesne skupine vole drugima nametati poreze, jer veći porezi znače veći priljev novca u vlastitu blagajnu. Jedan od najsvjetlijih primjera današnje socijalne pravednosti pokazuje veliki zagovornik iste, g. Vilim Ribić, u svom govoru u kojem hvali vlastitu ideju uvođenja kriznog poreza:

Krizni porez izazvao je lavinu kritika, ali ovdje moramo primijetiti da je on ravnomjerno raspodijelio teret krizne situacije u srpnju mjesecu i da je kao takav bio pravedno rješenje u odnosu na alternativu koja je glasila ponovno smanjenje plaća nastavniku i medicinaru.

Zar je zaista pravedno svim radnicima u državi smanjiti plaću, a nekima priuštiti i otkaze, kako bi određene skupine zadržala svoja stečena prava, unatoč sve gorim poslovnim rezultatima? Zar je zaista pravedno zadužiti sve građane Hrvatske i uništavati sve oko sebe, kako bi se spašavale pojedine državne tvrtke nesposobne za samostalan opstanak i rad?

Kao što možemo zaključiti, današnji pojam poštenja svodi se na odlučivanje političara i interesnih skupina o novčanim transferima, a obzirom kako se država petlja u veliki dio ekonomije, to je ogroman posao. Stavovi poput “država mora pomoći” nesposobni su dovesti do bilo kakvih pozitivnih ishoda i samo doprinose istinskom nepoštenju. Poštenje bi trebalo biti pravda, a pravda i zakon nalažu da je krađa tuđe imovine zločin. Zakon također govori kako je prisiljavanje pojedinca na akciju zločin. Kako smo onda došli do točke u kojoj je nepravda i zločin nekome uzeti novac iz novčanika jer smatramo da imamo pravo na njega, ali je istovremeno pravedno poslati državu da za nas učini istu stvar u vidu uvođenja nečega poput kriznog poreza?

Pojam socijalne pravednosti nema istinske poveznice za pravdom i poštenjem, nego je u potpunosti vezan uz redistibuciju i privilegiranje neproduktivnih interesnih skupina koje svoja prava osiguravaju lobiranjem, a ne produktivnošću. Jesu li bolničke usluge postale kvalitetnije unatoč sve većim rashodima? Je li školstvo postalo kvalitetnije? Jesu li brodogradilišta ili željeznice nakon 20-ak godina iscrpljivanja poreznih obveznika postale motori ekonomije? Proizvode li poljoprivrednici sve više i kvalitetnije? Sustav socijalne pravednosti jedino uspješno uništava poticaje za radom i utječe na porast siromaštva u budućnosti.

Tako da idući put kad netko zavapi za socijalnom pravdom, treba se upitati: pravda za koga? Za one kojima račun te pravde dolazi na naplatu, zasigurno ne.

Učinkovitost hrvatskog školstva

2 prosinca, 2012 39 komentara

Vilim Ribić

„Vlada je pogazila načela slobode kolektivnog ugovaranja zakonom suspendirajući kolektivne ugovore, a mjerama štednje u javnom sektoru udarila je u bit interesa zaposlenih i društva u cjelini“ izjavio je nedavno predsjednik Matice hrvatskih sindikata Vilim Ribić.

Kvalitetno obrazovanje je važno, a kako bi se kvaliteta obrazovnog sustava poboljšala, sindikati tvrde da proračunska izdvajanja za obrazovanje moraju rasti, kao i plaće, jer su trenutna sredstva nedovoljna. Općeprihvaćeni je stav kako manji razredi doprinose boljem obrazovanju. No je li zaista tako? I što je s efikasnošću obrazovnog sustava?

Broj učenika i profesora po godinama

Ako pogledamo proračunska izdvajanja za školstvo, te odnos broja profesora i učenika, ono što na prvi pogled možemo primjetiti je rast troškova obrazovanja, te rast broja novih škola, učitelja i profesora u svim razinama, iako je broj djece istovremeno u kontinuiranom padu.  Brojke pokazuju dvije očite stvari: sredstva za obrazovanje rastu, a odnos broja učenika i profesora se smanjuje. U periodu 2000. – 2010. godine broj učenika smanjio se 11,5%, a broj učitelja i profesora istovremeno je narastao za 21,4%. Tako je 2000. godine prosječan broj učenika po školi iznosio 217, a broj profesora 17 po školi. Kroz idućih deset godina prosječan broj učenika po školi pao je na 187, a broj profesora narastao je na 20, što znači da ponuda profesorskih radnih mjesta i dalje ne reagira na demografske promjene i smanjenu potražnju za njima. Pročitaj više…

Ako izjednačavamo dohodak, zašto ne i ocjene?

29 listopada, 2012 6 komentara

Sudeći po raznim komentarima o jednakosti i poštenju, brojni studenti (posebno na Filozofskom fakultetu) vole redistribuciju. Pošteno uzmimo bogatima i dajmo siromašnima. Plemenito je pomoći slabijima. Posebno kada to radimo iz tuđeg džepa, truda, vremena ili imovine.

Kad već radimo tako sa dohotkom, mogli bismo i s ocjenama. Onima sa slabijim ocjenama sigurno ne bi smetalo pošteno dobiti dio bodova onih pohlepnijih studenata sa boljim prosjekom. Bi li oni uspješniji solidarno pristali na redistribuciju ocjena ili bi se pobunili jer su naporno radili za njih?

Zamislimo situaciju da većina demokratskim putem izglasa redistribuciju ocjena na Filozofskom. Nakon svakog kolokvija i ispita, izračunat će se prosjek i svaki student će dobiti tu ocjenu, značilo to rušenje cijele grupe ili odlična ocjena svima.

Nakon računanja prosjeka prvog ispita, profesor je svim studentima dao 4. Jasno, oni koji su trebali dobiti odličan, bili su nezadovoljni, svi drugi bili su sretni. Kada je drugi ispit došao na red, oni koji su učili za odličan nisu se više toliko trudili, a oni najlošiji uvidjeli su kako je ovo odličan način prolaska bez učenja, te se uopće nisu trudili. Prosjek je sada bio 3.

Pred treći ispit najbolji studenti uvidjeli su da njihov trud nema smisla. Oni pohlepni za dobrim ocjenama su preselili na drugi fakultet, dio se nastavio truditi, a preostali nisu toliko učili. Najlošiji su i dalje pogrešno smatrali kako će dovoljan broj učiti za dobre ocjene i cijela je grupa pala. Nitko više nije htio učiti i trošiti svoje vrijeme za nekog drugog.

Možda će netko reći kako je ovo imaginarna situacija, no sigurno ste barem jednom u životu morali raditi projekt ili zadaću u grupi s nekim tko nije pokazivao niti najmanju želju za suradnjom, jer je znao kako će ostatak grupe obaviti cjelokupni zadatak, te će i on dobiti ocjenu.

Nitko nema pravo prisilno uzeti nešto što je druga osoba pošteno postigla vlastitim trudom – bilo da je riječ o ocjenama ili privatnoj imovini. Činjenica da je netko bogatiji i uspješniji od nas ne znači da smijemo putem zakona i poreza legalizirati pljačku. Umjesto toga, trebali bi se i sami malo više potruditi za iduće ispite. Što je put teži, nagrada je veća, a ukoliko nam netko na kraju oduzme tu nagradu, to putovanje nećemo niti započeti.

Kako funkcionira porezni sustav na primjeru plaćanja rundi u kafiću možete pročitati ovdje.

Nepravda socijalne pravde

31 listopada, 2011 Komentiraj

Svako malo netko dođe na savršeno ispravnu ideju o socijalnoj pravdi i pravima grupe.  Za njih su takvi zahtjevi jednostavno prava, koja obilježava zahtjev za bilo koji poželjnim dobrom, nebitno o čemu se radilo, a svode se na čisto navođenje namjere dobivanja tražene želje. U stvarnosti ta socijalna pravda neminovno zahtjeva intervenciju države, koja mora nekome uzeti zarađeno, kako bi određenoj grupi dala “stečeno”.

U takvim zahtjevima nenadmašni su sindikati i studenti. Uz besplatno obrazovanje, današnji studenti zahtjevaju i besplatan prijevoz:

Iznos od 83 kn koliko bi jedan student trebao mjesečno izdvajati za pokaz ili 830 kn za godišnji pokaz (samo ZET) te 247 kn mjesečno ili 2676 kn za godišnji pokaz (ZET + HŽ), izravan je udarac na ionako loše financijsko stanje studentske populacije. Nedopustivi su pokušaji „krpanja“ proračunskih rupa dokidanjem naših prava.
Spomenuta odluka Skupštine ne samo da izravno utječe na ionako loš socijalni status studenata, nego otvoreno diskriminira studente s prebivalištem izvan Zagreba. S obzirom na uočene socio-ekonomske posljedice ovakve odluke i njene diskriminatorne osnove zahtijevamo da javni gradski prijevoz bude doista javan i dostupan, dakle besplatan, svim studentima grada Zagreba.

Čini se da su studenti obespravljeni i diskriminirani time što moraju plaćati prijevoz čak i po subvencioniranoj cijeni. Izgleda kako nema ni logike da bi osoba (student) koja putuje vlakom i tramvajem (dakle, prelazi veći put) trebala plaćati više od onoga koji putuje samo tramvajem. Također je potpuno diskriminatorno po studente što oni plaćaju godišnji pokaz 830 kn, dok radnik (koji puni i proračun grada plaćanjem prireza) plaća istu kartu u godišnjem iznosu od 2.900 kn.

Daleko od toga da opravdavam ovakve cijene i neučinkovitost Holdinga i ZET-a, te rasipništvo Bandićevog populizma koje sad dolazi na naplatu, ali ovakav vid prava i način zahtjeva navedenih je potpuno pogrešan. Pravo nije proizvoljni subjektivni zahtjev kako se danas često tretira. Današnja “prava” poput besplatnog školovanja, zdravstva, studentskog prijevoza i sličnih, traže od nekog drugog da te želje omogući na vlastiti trošak, te se mogu gledati kao legalna krađa. Socijalna pravda spominje samo zahtjevana prava, ali skriva neugodnu istinu kako do tih prava dolazi. Nikad u kampanjama jednakosti nećemo vidjeti prisilno uzimanje novca drugima, kako bi se prava svima mogla ostvariti. Nemojmo se zavaravati pridjevom besplatno, jer to ne postoji – posebno ukoliko država vodi igru.

Većina tih traženih prava ima dobar cilj – od boljeg obrazovanja, veće plaće, boljeg zdravlja.. ukratko boljeg života. Međutim, problem je u pogrešnom shvaćanju što su sve prava i na koji način se ona mogu i trebaju steći. Većina ljudi nije upoznata s prirodom prava, nego su upoznati samo sa načinima traženja povlastica putem demagogije političara.

Zašto ljudi žmire na nesposobnost države?

29 listopada, 2011 Komentiraj

Ljudi iz nekog razloga primjenjuju puno niže standarde kad je riječ o efikasnosti države, nego kad komentiraju privatni sektor, a rezultat toga je puno skuplji život. Primjeri neefikasnosti mogu se naći od zdravstva, preko školstva, do državnog deficita. Ovakvi promašaji su mogući i ponavljaju se, jer ih ljudi dozvoljavaju. Privatnik bi zbog takve neučinkovitosti propao, jer bi se ljudi okrenuli nekom drugom. Država jednostavno održava niska očekivanja svojih stanovnika, kako bi mogla nastaviti sa svojim (ne)radom. Po medijima se svakodnevno provlače skupa telefonija, domaće robne marke koje su skuplje kod nas nego u inozemstvu i slično, a svi za to okrivljuju pohlepne kapitaliste, dok nitko ne razmišlja kako su za veću cijenu istog proizvoda možda odgovorni veći porezi, ili je za skupoću pojedine usluge odgovoran ograničen broj licenci, tj. određena dopuštena količina prodavača na tržištu omogućuje kartelizaciju. Točno je da će privatnik, ukoliko mu se ukaže prilika, držati cijene visokima, te tako imati veći profit, ali takvu priliku omogućuje mu država, nedopuštanjem dolaska konkurencije.

Slična stvar je s mirovinskim sustavom. Na spomen privatnog sustava, svi se boje povjeriti novac i sa zebnjom pitaju što bi se dogodilo s mirovinama u tom slučaju, a začudo, današnji državni mirovinski sustav dobiva prolaznu ocjenu, iako je potpuni promašaj. Uz to što umirovljenici imaju niske mirovine, država se svake godine dodatno zadužuje kako bi uopće bilo mirovina. Ljudi su se jednostavno pomirili da od državne mirovine neće biti ništa, iako je to novac koji su oni zaradili i uplatili, te sami dodatno štede na druge načine. Ironično, najčešće upravo kod privatnika. Bi li se tako ponašali kad bi saznali da privatni fond uništava njihovo bogatstvo? Naravno da bi prebacili novac u uspješniji fond koji je sposoban očuvati i uvećati povjerenu ušteđevinu.

Na takav način, država je stvorila ljude ovisne o proračunu, dakle svoje glasačko tijelo, kojim političari jednostavno manipuliraju obećavajući razne povlastice kako se izbori bliže i kupuju glasove kako bi imali većinu u Saboru.

Slični primjeri mogu se pokazati u svakom slučaju državnog upravljanja, a za svaki primjer je karakteristično da država svojim vođenjem rasipa novac poreznih obveznika i osiromašuje ih. Takvo ponašanje ima za konačan rezultat sve veću glad države za novcem i rast državne potrošnje, što nas dovodi do sve većeg opterećenja gospodarstva i populacije. Kratkoročni politički benefiti koji osiguravaju još koju godinu vlasti zasljepljuju političare da vide dugoročne posljedice “države blagostanja”. Ono što iz toga može izaći je sukob generacija, kada mlađe generacije postanu sve opterećenije zbog sve rastrošnije države.

Uvođenje uniformi u škole

10 listopada, 2011 3 komentara

skolske uniformePrema anketi net.hr-a, 75% anketiranih izjasnilo se kako bi trebalo uvesti školske uniforme, kako bi se zaštitilo siromašnu djecu koju zadirkuju bogatija, zbog slabijeg imovinskog stanja.

Neka su djeca uspješnija u savladavanju školskog gradiva od druge, neki ljepše pišu, bolje računaju.. i tu zna krenut ruganje. No to se nekako da podnijeti. No kad vas uzmu na zub zato što dolazite iz siromašnije kuće, ako vam se nabija na nos vaša isprana, stara majica… e, onda duša boli. Ona dječja duša, koja ne bi smjela boljeti.

Kako bi se spriječilo ovakvo stravično maltretiranje djece skromnijih materijalnih mogućnosti, ili djece koja dolaze iz obitelji u kojima se ne veliča materijalno kao ‘svetinja’, dvije trećine naših čitatelja predlaže da se u škole vrate kute, školske uniforme u kojima bi sva djeca izgledala isto, čime niti jedno dijete ne bi ‘bolo oči’ svojom skupom, markiranom odjećom s jedne, ili skromnom s druge strane. Djeca bi se tako u školi razlikovala tek po tome kakav je tko učenik, koliko i kako čita, zna li tablicu množenja… Baš kako bi trebalo biti.

Uvođenje jedinstvene uniforme neće ništa riješiti. Bolja opcija, ukoliko se nešto ide poduzeti po tom pitanju, bio bi umjereni kodeks odijevanja (npr. zabrana golotinje ili parola sa pozivima na neki vid nasilja). Također, postoji vjerojatnost da će uniforme dodatno opteretiti budžet siromašnijih obitelji, posebno ukoliko kupuju jeftiniju second-hand odjeću.

Ljudi se razlikuju od rođenja, po visini, građi tijela, inteligenciji, boji kože, bogatstvu, osobnim stavovima i preferencijama… uvođenjem jednakih uniformi, te razlike neće nestati. Što se bogatstva tiče, i dalje će se znati tko je bogatiji, tko siromašniji, samo će biti teže uočljivo na prvi pogled. Pojedine grupe i dalje će maltretirati pojedince jer su “debeli”, “štreberi”, “patuljci”, “cvikeraši”, “glupani”… Uniforme  neće zaustaviti nasilnike, samo šalju poruku da svi učenici moraju biti “isti”, pošto neki ne znaju prihvatiti različitosti. To je metoda skrivanja i odgađanja, a ne rješavanja problema, te se nameće pitanje reakcija takvih odraslih osoba kada u životu susretnu različite i drugačije od sebe.

Sve ljudske jedinke uče cijeli život iz svoje okoline, a najviše djeca. Umjesto da ih se stavlja u kalupe i izjednačava s drugima, potrebno ih je naučiti prihvaćati različitosti oko sebe i misliti svojom glavom.

Opet gradimo kuću od krova

5 listopada, 2011 1 komentar

O prosvjedima studenata na Filozofskom već sam pisao. Ovo se može shvatiti kao svojevrsni nastavak, a ovoga puta glavnu ulogu ima Institut za razvoj obrazovanja koji je danas izdao priopćenje:

Ekonomskom logikom se lako može doći do zaključka da je nužno osigurati jednakost pristupa obrazovanju želimo li izaći iz ekonomske krize te razviti ekonomiju utemeljenu na znanju.

Ekonomskom logikom, plaćanje svima, tj. “besplatno” kako svi vole tepati, dovodi do rasipanja i uništavanja postojeće vrijednosti, jer svi pokušavaju ostvariti bolji položaj za sebe, na račun drugih. Sumnjam da netko rasipanje gleda kao put prema bogatstvu.

Nacionalno vijeće za konkurentnost smatra da bi Hrvatska do 2025. g. trebala povećati udio visoko obrazovanih u radnoj snazi s trenutnih 20% na 30% kako bi Hrvatska dostigla projicirani prosjek BDP-a Europske unije od 30.000 EUR po stanovniku. To znači da bi Hrvatska trebala povećati udio visokoobrazovanih u radnoj snazi za više od 170.000 osoba.

Uzročno posljedična veza kakvu samo birokracija može pronaći. Plaće VSS su veće, što dovodi do zaključka kako će sa većim postotkom visokoobrazovanih, više ljudi imati bolje plaće. Točno? Netočno.

Novac za obrazovanje daju svi, dakle svi osiromašuju kako bi obogatili nekolicinu.

Kada drugi plaćaju, mogućnost koriste svi koji je mogu ugrabiti, nebitno ima li to ekonomskog smisla u budućnosti (ljudi predaju papire na nekoliko fakulteta istovremeno, pa gdje upadnu), što dovodi do mase nepotrebnih kadrova s jedne strane, a s druge strane rupe u ponudi potrebnih kadrova. Birokrati ne razmišljaju da svi ti ljudi negdje moraju i naći posao, tako da nepotrebni VSS opet pada na teret drugima ukoliko ne može pronaći posao, a ukoliko nađe posao, neće biti zadovoljan plaćom jer ponuda sličnih kadrova ruši cijenu.

Čak ukoliko bi bili zaposleni svi nezaposleni koji imaju visoko obrazovanje (trenutno ukupno 30.358 osoba), još uvijek bi trebalo do 2025. godine osigurati veliki broj visokoobrazovanih. Kreatori politika visokog obrazovanja morat će pronaći način kako bi se proširio pristup visokom obrazovanju.

Dakle, iako već sad imamo višak, treba uložiti u kreiranje još većeg viška?

Ako se uzme u obzir negativan demografski trend u Hrvatskoj, evidentno je da će Hrvatska morati poduzeti konkretne mjere te aktivno poticati širenje pristupa visokom obrazovanju za društvene skupine koje tradicionalno ne sudjeluju ili koje pak imaju otežan pristup visokom obrazovanju.

Zaista ne vidim poveznicu demografskog pada sa (niskim) stupnjem obrazovanosti (možda bi netko mogao komentirati to i razjasniti). Jedino što bih mogao izvesti je: viši stupanj obrazovanja dovodi do većih plaća i blagostanja, što dovodi do demografskog rasta. Što je očito pogrešna logika.

Znači ukratko, moramo povećati izdatke za obrazovanje (vjerojatno većim porezima), kako bi zadovoljili birokratskih 30% (iako i ovih 20% ima problema sa zapošljavanjem)? Čini se da će dodatno osiromašenje građana, uz dodatnu produkciju nepotrebnih kadrova dovest će do rasta bogatstva i shodno tome, rasta populacije.

Kada bi ljudi sami plaćali svoje obrazovanje, ne bi toliko srljali potrošiti novac tek toliko da bi dobili papir, nego bi dobro razmislili koliko je takva investicija isplativa.

<span>%d</span> blogeri kao ovaj: