Cijena države

Cijena države

Račun je po stanovniku, što znači da je stvarni višestruko veći

U nedavnoj diskusiji s jednim visoko obrazovanim javnim službenikom, jedan od njegovih argumenata bio je:

„Zanimljivo mi je kako se neprestano pozivate na “porezne obveznike” kao na vrhovni autoritet, otprilike kao na Boga: svima je na usnama, svi se u njega zaklinju, a nitko ga nikad nije ništa pitao i malo tko uistinu radi onako kako On želi. Još samo kad bi i Njega netko nešto pitao.“

Zaista, tko je taj Porezni Obveznik koji silom pokušava imati pravo glasa i što si on umišlja? Tko su javni i državni službenici i odakle pristiže novac za punjenje proračuna? Kolika je uopće cijena države?

U Hrvatskoj nažalost ljudi većinom imaju poražavajuće nisko znanje o novcu, radu i plaći, čak i vlastitoj, ali ekonomska (ne)pismenost ne odstupa previše od ostalih post-socijalističkih država. Netko nam je tokom života objasnio kako su doprinosi iz plaće i na plaću troškovi poslodavca s kojima radnici nemaju veze niti se trebaju time zamarati, a naknada za rad je samo ono što (ne)primamo dogovorenog datuma u mjesecu. Ta plaća i nije nešto, prosječna u siječnju 2013. iznosila je 5.529 kuna, a navodno pohlepni poslodavci iz nekog razloga neprestano tvrde kako je cijena rada prevelika. Takva razlika u percepciji nastaje jer prosječan radnik vodi brigu o svojoj prosječnoj neto plaći koja iznosi 5.529 kuna. S druge strane, prosječan poslodavac vodi brigu o ukupnom iznosu koji mora platiti radniku, što za taj iznos plaće iznosi 9.278 kuna. Taj iznos naziva se bruto2 i to je ukupna suma koju vaš poslodavac isplaćuje vama kao radniku, a ako je ne ostvarite taj mjesec tvrtka će poslovati s gubitkom. Prvo pitanje koje svakome pada na pamet je: „zašto bih ja morao poslodavcu zaraditi gotovo 10 tisuća kuna da bih od njega dobio jedva iznad 5 tisuća?“. Poslodavcu je bitan ukupan trošak zaposlenja radnika, a razlika između bruto i neto iznosa trebala bi biti briga radnika. No porezni sustav u Hrvatskoj postavljen je na način da poslodavac u ime radnika uplaćuje doprinose kako bi se radnici što manje zamarali detaljima oko poreza, te je tako kreirana iluzija da tu razliku plaća poslodavac. Državi takav sustav odgovara, poslodavci su neutralni po tom pitanju, a radnici se ne pitaju gdje im završava dobar dio plaće.

Radnici dakle ne znaju kolika im je stvarna plaća i ne vode računa koliko izdvajaju za sve one stvari koje nam serviraju pod epitetima besplatno, naše i hrvatsko. Tako prosječan radnik za zdravstveni sustav svaki mjesec uplaćuje nešto iznad 1.000 kuna, a trenutnim umirovljenicima odmah poklanja 1.200 kuna. S druge strane, za vlastitu mirovinu uplatit će tri puta manje, tj. 400 kuna. Zatim će platiti još između 800 i 900 kuna poreza samo jer je radio čitav mjesec. Kada podmiri sve doprinose ostaje mu već spomenuti neto iznos od 5.529 kuna, ali ni tada nije gotovo s plaćanjem poreza. Ukoliko odlučite potrošiti svoju plaću, čeka vas još PDV u visini 25% i more skrivenih nameta poput carina, trošarina i naknada, što nas dovodi do idućeg koraka.

Tko puni proračun?

Državni proračun puni se putem oporezivanja, inozemnih transfera tj. investicija, kreditnog zaduženja države ili rentnog položaja države (na primjer monopolom nad prirodnim resursima poput vode ili nafte). Prema posljednjim podacima Državnog zavoda za statistiku, u Hrvatskoj je zaposleno 1,4 milijuna ljudi. Ministarstvo uprave nema podatke o zaposlenima u javnom sektoru, tj. imaju ali ih niti oni sami ne smatraju relevantnima iako ih prebrojavaju već više od tri godine jer kako kažu „ne mogu se pouzdati u to da ljudi zaposleni na unosu podataka uredno ažuriraju sve promjene u tijelima za koje su zaduženi“. Takva izjava dovoljno govori o fiskalnoj odgovornosti države i dvostrukim kriterijima unutar same države. Zamislite samo reakciju institucija kada bi im privatnik izjavio da ne zna koliko zaposlenih ima, niti koliko ih plaća, te shodno tome ne može adekvatno uplatiti poreze i doprinose. Ali prema analizi Instituta za javne financije o broju zaposlenih u javnom sektoru 2008. brojka je iznosila oko 390 tisuća, od čega je 81,7% zaposleno u općoj državi, no niti tada ta brojka nije bila konačna. Ukoliko se u periodu od 2008. do danas prati kretanje zaposlenih po djelatnostima, uočljiv je pad tipično privatnih djelatnosti poput obrta, trgovine, poljoprivrede, prijevoza i prerađivačke industrije, ali i rast tipično javnih djelatnosti poput zdravstva, obrazovanja, opskrbe vodom i administrativnih djelatnosti. Dakle odnos zaposlenih u privatnom i javnom sektoru vjerojatno je manji nego prije. Trenutno stanje nije niti blizu preokreta sudeći po ovotjednoj izjavi ministra Mrsića kako će država poreznim novcem garantirati posao svima koji u roku 6 mjeseci od završetka školovanja ne nađu posao, ili će ih na teret proračuna poslati na doškolovanje.

Tko prazni proračun?

Javni sektor i razna državna potrošnja. Javni sektor najveći udio plaća prima iz proračuna, što znači da zaposlenici javnog sektora uglavnom ne pune proračun. Međusobno kritiziranje privatnog i javnog sektora često završava na izjavama kako privatni radi za javni, na što javni odgovara da bi država propala bez njih. Radnici privatnog sektora ne rade posao javnog, ali da bi zaposlenici javnog sektora uopće primili plaću, prethodno država mora oporezovati privatni sektor. U suprotnom, radnici javnog sektora neće imati odakle primiti plaću za svoj rad. Javni sektor također ne puni proračun plaćanjem poreza, nego tim činom samo vraća dio novca u državnu blagajnu iz koje ga je prethodno dobio u obliku plaće. Dakle, istina je negdje između, no činjenica je kako se sredstva privatnog sektora osiguravaju isključivo dobrovoljnom razmjenom i nisu zagarantirana, dok se sredstva javnog sektora osiguravaju prisilnim prikupljanjem poreza, te kao takva mogu osigurati postojanje znatnog broja nepotrebnih radnih mjesta i rast korupcije.

Zaposlenici javnog sektora zbog takve situacije u jedinstvenoj su poziciji. Kao glasači na izborima, mogu istovremeno biti i poslodavac i zaposlenik koji većinskim brojem glasova sam sebi izglasava veću plaću. Obzirom na takav status i želju za rastom plaće, zaposlenici javnog sektora u pravilu uvijek izglasavaju rast proračuna, ne vodeći računa o fiskalnoj stabilnosti države. Takav trend davno je prošao točku održivosti, a dovoljan pokazatelj toga su neprestani rast proračuna, porezne presije i rast zaduženja države, tj. dizanje novih kredita. Dok je plaća radnika u privatnom sektoru definirana profitabilnošću tvrtke u kojoj rade i visine poreznog opterećenja, plaća radnika u javnom sektoru definirana je gotovo isključivo snagom glasačke moći na izborima i kreditnim rejtingom države.

prihodi i rashodi proracuna Hrvatske po godinama

Naši saborski zastupnici, umjesto da se ponašaju kao predstavnici poreznih obveznika, duboko su zagazili u populizam i predstavljanje svih onih koji primaju plaće, subvencije i ostale novčane transfere iz proračuna. Proračun za 2003. iznosio je 80 milijardi kuna, za 2007. 108 milijardi, za 2011. 121 milijardu, plan za 2013. je iznad 124 milijarde, a projekcije za 2015. godinu iznose više od 133 milijarde kuna. Javni dug u istom periodu porastao je sa 81 milijarde kuna na 177 milijardi kuna.

Česti rebalansi državnog proračuna upućuju na nerealne planove i nedovoljno vođenje računa o gospodarstvu i realnim gospodarskim kretanjima. U 2009. godini rađena su čak 3 rebalansa, a planirani proračunski deficit za 2010. ostvario se već sredinom te godine. Uskoro nam slijedi 16. rebalans u posljednjih 12 godina, a Irska je u tom periodu imala samo jedan. Brojne izmjene kroz promatrane godine otežavaju usporedbu i zamagljuju pravo stanje. Tako je prilikom prethodnog rebalansa zabilježen porast izdvajanja za zaposlene u visini 1,1 milijarde kuna, te porast izdvajanja za naknade građanima i kućanstvima. No kako piše Institut za javne financije, naknade građanima zapravo su bile rashodi za zaposlene u zdravstvenim ustanovama. Da su ta dva iznosa bila prikazana na ispravnom mjestu, rashodi za zaposlene porasli bi 1,6 milijardi kuna, a ne 1,1 kako je prikazano. Tokom godina razni korisnici neprestano su uključivani i isključivani iz proračuna i mijenjani su njihovi izvori prihoda. Hrvatske autoceste 2008. godine izašle su iz proračuna, te su se počele financirati trošarinama, doprinosi za mirovinsko osiguranje ubačeni su u proračunske prihode, uvođeni su novi porezi i mijenjane su porezne stope i odbici.

Netransparentnost državnog proračuna pokazuju i podaci IBP-a. Hrvatska je do proračuna za 2012. godinu pripadala grupi država sa djelomično informativnim proračunom, tj. građanima su se pružale samo određene informacije. Proračun za 2012. godinu ipak je pokazao znakove napretka, tako da je Hrvatska uspjela biti na granici grupe zemalja sa značajno informativnim proračunom. No to i dalje nije razlog za zadovoljstvo. Od mogućih 100, hrvatski proračun ocijenjen je sa 61, te i dalje ne zadovoljava neke od osnovnih standarda transparentnosti. Usporedbe radi, Afganistan koji je u kategoriji djelomično informativnih ima 59 bodova Situacija na nižim razinama također nije obećavajuća. Građani se suočavaju sa brojnim nejasnoćama i netransparentnošću čak i ukoliko zatraže detaljnije informacije. Istraživanja pokazuju kako najbolju dostupnost imaju građani Slavonskog Broda i Osijeka, a najlošije informacije imaju Pazin i Šibenik. Javni dug Hrvatske po godinama

Gledajući proračunsku potrošnju Hrvatske kroz godine, lako je zaključiti kako niti jedna dosadašnja vlast na izborima nije riskirala suprotstavljanje apetitima proračunskih korisnika, te odmah pokleknu na najmanju naznaku prosvjeda proračunskih korisnika protiv nikad provedenih mjera štednje. Sve ovo samo govori kako je u Hrvatskoj već dugo praznik demokracije, jer većina demokratskim putem neprestano bira fiskalno neodgovornu vlast koja sve više troši na svoje glasačko tijelo. Vlada koja uzima Petru da bi dala Pavlu, uvijek može računati na Pavlovu podršku. Ostaje na većinskom biračkom tijelu da odluči hoće li izabrati i podržati ekonomski odgovornu vlast koja će raditi na tome da se spasi što se spasiti da, ili će nastaviti vjerovati populistima i rentijerima koji vode državu prema samo jednom sigurnom cilju.

Treba biti svjestan kako niti jedna demokratska država nije u dugoročno održivom stanju ukoliko većina postane proračunski korisnik, a većina u Hrvatskoj jest proračunski korisnik i ta većina svake godine postaje sve veća. U posljednjih 10 godina broj umirovljenika porastao je za 200 tisuća i sada iznosi preko 1,2 milijuna, a svi demografski pokazatelji govore da će se trend nastaviti. Takvo stanje za posljedicu ima situaciju u kojoj izdvajanja za mirovinski sustav ne mogu pokriti troškove trenutnih mirovina, te porezni obveznici u gotovo još tolikom iznosu dodatno pune mirovinski sustav kroz razne poreze. Broj zaposlenih u javnom sektoru također raste ali nitko u državi ne zna točno koliko i svi se vode pretpostavkama. Već su i samo te dvije grupe proračunskih korisnika zajedno veće od brojke zaposlenih koji pune proračun.

Razni oblici državne potrošnje poput poticanja investicija ili subvencija, kapitalni projekti i javni radovi također prazne proračun. U današnje vrijeme vjerojatno ne postoji niti jedna ideja toliko rasprostranjena kao ideja da državna potrošnja predstavlja lijek za posrnulo gospodarstvo. Ta ideja je ništa drugo nego moderna alkemija i pokušaj prikazivanja nastanka nečega iz ničega. Prosječan glasač toliko se puta u životu susreo sa idejom da država može trošiti u nedogled bez potrebe za rastom poreznog opterećenja da se ona u glavama ljudi pretvorila u istinu koju nije potrebno preispitati. Zapitajte se, hoće li povećana potrošnja kralja donijeti veće blagostanje kraljevstvu kada ta potrošnja dolazi od novca prethodno uzetog stanovništvu kroz poreze, ili će bolje proći samo oni bliski kralju? Država koja ne diže poreze, a troši kao da nema sutra ili a) podiže ogromne kredite, b) sjedi na velikim zalihama nafte ili c) prodaje obiteljsko srebro. Obzirom da Hrvatska nema opciju b), već godinama se suočavamo sa neprekidnim rastom poreznog opterećenja i kreditnog zaduživanja uz prodaju poneke srebrne žlice. No i te mjere imaju svoj vijek trajanja, tako da na red dolazi i ostatak obiteljskog srebra. Sva državna potrošnja u konačnici će biti plaćena na ovaj ili onaj način, a odgađanje neizbježnog nastavkom zaduživanja samo će donijeti mnogo težu situaciju u budućnosti. Nemojmo gledati zemlje koje su kroz povijest akumulirale kapital ili su bogate prirodnim resursima, te se voditi njihovom današnjom potrošnjom. Te zemlje mogu pokriti povremene periode neracionalnog ponašanja, a takav luksuz mi nemamo. Nije uzrok susjedovog bogatstva postavljanje mramorne fasade, stoga ne bismo trebali slijediti njegov primjer i dići kredit za mramor, jer to nije ono što će nas učiniti bogatima.

Ovaj problem ne nastaje ukoliko je riječ o investiciji koja je društvu neophodna i ekonomski isplativa. No vlasti puno češće pokreću velike ekonomski neisplative projekte samo kako bi zaposlili ljude, te tako privremeno smanjili broj nezaposlenih. Takvi kapitalni projekti vrlo su štetni za proračun i građane, jer im svrha nije zdrava ekonomska logika povratka investicije, nego kupovina glasova i kratkoročno postizanje pozitivnog mišljenja u narodu. Ukoliko se državna investicija ne isplati, porezni obveznici su ti koji će morati podnijeti teret propalog projekta.

Najpoznatiji primjer takvog ponašanja je izgradnja tvornice Jadral. Radnici su zaposleni, novi proizvodni pogon je nastao i to je ono što je javnosti vidljivo. Ta tvornica glinice u Obrovcu započela je s radom 1978., a zbog nerentabilnosti proizvodnje i nepostojanja vlastitih sirovina prestala je s radom već 1981. godine. No ono što ostaje skriveno su kasnije posljedice ove nerentabilne državne potrošnje. Realizacija takvog projekta plaćena je poreznim novcem. To znači da je svaki dinar utrošen u taj projekt prethodno oduzet poreznim obveznicima, što znači da su porezni obveznici imali toliko manje novca za vlastitu potrošnju ili investicije u druge, rentabilnije stvari.

Nikad dovršena Sveučilišna bolnica u Zagrebu progutala je 157 milijuna eura iz džepova građana, a projekt je propao. Da, određen broj ljudi bio je neko vrijeme zaposlen na izgradnji, ali posljedicu koju ne vidimo je činjenica da su negdje drugdje izgubljeni poslovi u istoj visini. Dakle, nepovratno je izgubljeno 157 milijuna eura potrošnje, investicija i radnih mjesta.

Zagovornici subvencioniranja nerentabilne državne brodogradnje svoje stavove argumentiraju čuvanjem radnih mjesta. To čuvanje radnih mjesta porezne obveznike u posljednjih 20 godina koštalo je 28 milijardi kuna, no brodogradnja i dalje nije očuvana i samo je krpanje poreznim novcem spašava od potonuća. Dakle hrvatski porezni obveznici ostali su bez 28 milijardi kuna investicija. Za svaku kunu poklonjenu brodogradilištu, negdje u gospodarstvu jedna je kuna uništena i neko radno mjesto postalo je ugroženije.

Idući argument govori kako bi bez tih brodogradilišta Hrvatska bila siromašnija za njihovu vrijednost proizvodnje, te bi se suočili sa porastom nezaposlenosti. Oni vide izgrađeno brodogradilište, no ne vide da rast poreznog opterećenja radi održanja njegovog nerentabilnog poslovanja dovodi do nepokrenutih obrta, neizgrađenih rentabilnih tvornica i gašenja postojećeg gospodarstva koje više ne može podnijeti rastuće porezno opterećenje. Oni ne vide ostale radnike kojima porezi uzimaju sve veći dio plaće i smanjuju im kupovnu moć, ili desetke tisuća drugih radnika koji završavaju na zavodu za zapošljavanje jer tvrtke koje ih zapošljavaju više ne mogu opstati. Oba argumenta za subvencije su pogrešna jer ne uzimaju u obzir uništeno bogatstvo i ugašena radna mjesta u nekom drugom području. Psihološka prednost nečega poput brodogradilašta je činjenica da zaista možemo vidjeti ljude kako rade i možemo vidjeti njihov finalni proizvod. Poslove uništene pretjeranim oporezivanjem ne možemo vidjeti, niti možemo zamisliti njihovu nikad proizvedenu robu i usluge.

Isti princip može se upotrijebiti na sve što se financira iz državnog proračuna. Poticaji turizmu prisiljavaju sve građane da plaćanjem većeg poreza subvencioniraju nekolicinu koju je država odabrala. Većina građana time prolazi lošije, jer su odvojili dio svojih primanja na plaćanje usluga koje nikad neće koristiti. Prema Strategiji razvoja turizma u RH, do 2020. Vlada planira investicije u visini 7 milijardi eura za razvoj turizma, što je 1 milijarda eura ili 7,6 milijardi kuna godišnje. To je 1.770 kuna godišnje po stanovniku Hrvatske ili 7.000 kuna po četveročlanoj obitelji godišnje. U planiranih 7 godina to je 50.000 kuna po četveročlanoj obitelji. Ako te iznose i prepolovimo, tj. pola investiraju isključivo privatnici koji se bave turizmom, iznosi su i dalje dovoljni da porezni obveznici odu na nekoliko pristojnih ljetovanja u vlastitom aranžmanu. Mislite li kako ćete barem jednom moći besplatno dovesti svoju obitelj u novi hotel nakon što ste dijelom svoje plaće subvencionirali izgradnju istog?

Samo u 2012. loše upravljanje javnim poduzećima stvorilo je poreznim obveznicima trošak od 800 milijuna kuna. Takva rastrošnost neminovno će dovesti do rasta cijena njihovih usluga poput struje, vode, cestarine i slično kako bi se ti dugovi sanirali. Trenutna vlast ne kreće u privatizaciju Hrvatske poštanske banke i Croatia osiguranja jer žele, nego jer moraju. Danas za njih još mogu postići dobru cijenu, no kada voda dođe do grla svaka ponuda, koliko god niska bila, bit će prihvaćena objeručke. Nagomilane greške prethodnih i trenutne vlasti ubrzano dolaze na naplatu, a dodatna zaduženja i dizanje poreza ne mogu podnijeti teret rasta proračuna. Velik broj takvih grešaka izašao je na svjetlo dana, no mnogo više ih je i dalje uspješno skriveno pod tepihom.

Država, državni proračun i javni sektor ne bi smjeli imati prikaz nečega nadnaravnog i drugačijeg, nečega za što vrijede neka drugačija pravila igre i zakona ekonomije. Svaka tvrtka mora voditi računa o svojoj bilanci inače će bankrotirati. Svaka obitelj mora voditi računa o kućnom budžetu inače će gladovati. Ista pravila moraju vrijediti i za državu, jer kada proračun padne ono što je preostalo od obiteljskog srebra prodavat će se u bescijenje radi pukog preživljavanja.

Ovaj tekst zamislio sam nešto drugačije od onoga kako je ispao, prvenstveno zbog nedostatka brojnih podataka, te netransparentnih izvora financiranja u brojnim slučajevima. Zbog toga su iznosi izraženi po glavi stanovnika, što uključuje većinom osobe koje ne pune proračun, no kada bi se račun mogao prikazati samo za osobe koje zaista pune proračun stvarna brojka bila bi barem 3 puta veća.

Članak je objavljen u Jutarnjem listu.

  1. neo
    Travanj 14, 2013 u 12:09 pm

    Odličan članak u jutarnjem. Obična matematika pokazuje stvari više od ijedne ideološke priče

  2. troopa
    Travanj 14, 2013 u 5:04 pm

    Racun je top! Triba sliku izviralizirat po drustvenim mrezama. Preferirao bih da su “cijene” izrazene po radniku u privatnom sektoru doduse (valjda neka deformacija ostala iz proucavanja neokl. modela rasta😀 )

    @neo, upravo to, problem nikad nije ni bio ideoloski nego aritmeticki. 2+2 nikako ne moze biti 10, koliko god radni narod, politicari i slicne komunjare to zeljeli. Nikako im objasnit da potreba nije kriterij

    Btw. U kojem je jutarnjem to izaslo?

    Pozz

  3. purity_control
    Travanj 14, 2013 u 9:27 pm

    Izvrstan tekst, svaka čast

  4. dandy
    Travanj 15, 2013 u 9:20 pm

    Svaka čast na iscrpnom objašnjenju, ali mislim da to sve znaju i političari na vlasti i poltičari u oporbi samo neznaju naivni porezni obveznici.
    Svi naši političari imaju isti cilj.
    Doći na vlast i legalno pljačkati porezne obveznike, njihovu djecu i unuke i to sve uz priču kako se nadljudskim naporima bore za njihovo (naše) dobro.
    Ta njihova epska borba za našu dobrobit trajat će sve dok većina poreznih obveznika ne progleda, dok ne shvati da političari pričaju priče i legalno otimaju novac naivnim poreznim obveznicima da bi ga podijelili prvenstveno među sobom i svojim prijateljima, a mrvice dali i svojim naivnim zatucanim ideološkim sljedbenicima.
    Najbolji i ujedno najgori primjer takvog političara je Slavko Linić – borac za prava radničke klase, ogorčeni protivnik privatnog vlasništva, poduzetništva i kapitalizma kao sustava.

  5. tomo
    Travanj 17, 2013 u 5:36 pm

    Država je ka i drogirani sin koji tone i povlaći cilu fameju u crnu rupu. Čaća penzioner, mater domaćica, sestra poludila, a jedini koji radi je bogati rodjak u Americi. Blistava budućnost !!

  6. Svibanj 24, 2013 u 3:49 am

    ne treba mi takva veklika mudrost da znam da troškovi države moraju biti što manji Mnei ej to cilj samo po sebi.

  7. mihovil
    Srpanj 11, 2013 u 3:27 am

    ovo je najkraći odgovor na pitanje zašto je stanje u državi loše. najveći apsurd se vidi u turizmu. država subvencionira turizam uzimanjem novca od poreznih obveznika ( 50 000 kuna četveročlanoj obitelji do 2020-te ), znači 7000 kn godišnje, a to je sasvim dovoljno da ta obitelj ode na more. i dalje, ljudi ipak ne kuže…

  1. Srpanj 3, 2013 u 7:29 pm
  2. Kolovoz 23, 2013 u 11:17 pm
  3. Rujan 30, 2013 u 11:53 am
  4. Prosinac 31, 2013 u 4:33 pm
  5. Siječanj 25, 2014 u 11:09 am
  6. Veljača 5, 2014 u 3:57 pm
  7. Srpanj 15, 2014 u 8:23 pm
  8. Srpanj 28, 2015 u 11:38 pm

Odgovori

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s

%d bloggers like this: