Kada je prema Homo Collectivusu vlast dovoljno velika?

Pitanje iz naslova prvo je pitanje koje treba postaviti socijalistima, socijaldemokratima i ostalim oblicima Homo Collectivusa. G. Borković piše za Forum.tm kako socijaldemokracija u Hrvatskoj izumire iako nikad nije zapravo ni zaživjela, a rastući neoliberalizam mogao bi dovesti do novog svjetskog rata:

Socijaldemokrati polako nestaju, baš kao i konzervativci, a da u Hrvatskoj zapravo te opcije nikada nisu ni zaživjele. I jedni i drugi utapaju se u iznimno opasnu amorfnu globalnu pojavu dezideologizacije koja pod maskom neoliberalizma, odnosno neolibertarijanstva, može biti jednako opasna baš što je bio opasan višak ideologije čiji je zametak, nastao prije stotinjak godina, doveo do najveće svjetske klaonice.

Neimenovana opasna ideologija koja je dominirala prije Drugog svjetskog rata upravo je nacional socijalizam, ideja koju je Hitler preuzeo od Karla Luegera, gradonačelnika Beča s kraja XIX stoljeća. Pod Luegerovim vodstvom gradska infrastruktura postepeno je oduzeta privatnim vlasnicima i dana na upravljanje gradskoj birokraciji. Tako su brojne plinare, klaonice, elektrane, pivnice, banke i slični poslovi u Beču nacionalizirani, a ostalima su propisane “poštene cijene” roba i usluga. Izgradnje škola i bolnica financirane su oduzimanjem imovine Židova, te kreditima koje su otplaćivale buduće generacije. Hitler je o Luegeru napisao: “Sve što danas znamo o samoupravljanju grada potječe od Luegera. On je privatne poslove pretvorio u gradska poduzeća, putem kojih je mogao Beč učiniti lijepšim i većim bez ikakvog dizanja poreza.” Na slici desno možete vidjeti još jedan prikaz sličnosti socijalističkih ideja putem usporedbe izbornih rezultata u Njemačkoj: crne pokrajine na lijevoj strani predstavljaju pobjedu nacista na izborima 31. srpnja 1932. godine, a crne pokrajine na desnoj strani prikazuju izbornu pobjedu SPD-a 19. studenog 1972. godine. Ukoliko i dalje smatrate da nacisti nisu ljevica, evo nekoliko točaka iz NSDAP-ova programa – Osnova nacional socijalizma je zajedništvo ispred pojedinca:

• Država se mora o narodu brinuti u svakom pogledu. Ukoliko to nije moguće, sve osobe stranih narodnosti moraju biti protjerane
• Ukidanje kamata
• Ukidanje svih oblika zarade osim rada
• Svaki vid osobnog bogaćenja potrebno je smatrati zločinom protiv nacije i države
• Nacionalizacija svih korporacija i trgovačkih lanaca
• Zemljišna i agrarna reforma koja uključuje eksproprijaciju bez odštete
• Besplatno školstvo uz programe propisane od države
• Stvaranje državno kontroliranog tiska, sav nepoćudan tisak potrebno je zabraniti

Nacisti i Sovjeti provodili su gotovo identične mjere u svojim dijelovima Poljske. Dok je Gestapo progonio rasne i neprijatelje režima, NKVD je sastavio dekret 14 nepoćudnih kategorija ljudi. Iako bi netko pomislio kako je riječ “socijalizam” u nacional socijalizam dodana kako bi se privukli glasovi lijevih opcija, Hitler je favorizirao i prigrlio brojne mjere po uzoru na Sovjete. To opisuje i socijal-demokrat Carl Landauer koji razliku nacizma i socijalizma vidi samo u namjerama, ali ne i u metodama. Dok su sovjetski internacional socijalisti prvo željeli uspostaviti socijalizam, a zatim ga “izvoziti”, njemački nacional socijalisti su prethodno željeli stvoriti Lebensraum. Gospodarske mjere Trećeg Reicha uvelike su se bazirale na regulaciji vanjske trgovine i poljoprivrede, te cjenovne kontrole i velike radne akcije po uzoru na sovjetski model. David Schoenbaum u svojoj knjizi Hitlerova socijalna revolucija napisao je:

Plaće, cijene, radni uvjeti, alokacija resursa: ništa od toga nije bila odluka upravitelja niti tržišta. Investicije su kontrolirane, cijene fiksirane, svaki dio ekonomije bio je žrtva ili kolaborator režima. Tvornice su propadale ili cvjetale proporcionalno volji za suradnjom sa režimom.

Dalje se u tekstu s Foruma spominje neoliberalna stranka na vlasti koja umjesto da brine o radnicima, podiže granicu za odlazak u mirovinu, te zatvara kafiće zbog nekoliko kuna viška u blagajni. No obje značajke nemaju veze sa (neo)liberalizmom, nego upravo sa socijalizmom. Sustav međugeneracijske solidarnosti kakav ima Hrvatska izmišljotina je socijalne države. Iako je odavno bankrotirao, ta činjenica ne sprječava trenutnu vlast da podigne troškove sustava za 30 milijuna kuna mjesečno, tj. za 360 milijuna kuna godišnje, iako građani već sad kroz veće poreze godišnje dodatno izdvajaju više od 16 milijardi kuna za spašavanje tog istog sustava. Jedini načini za produljenje iluzije o održivosti takvog sustava su pomicanje granice odlaska u mirovinu ili rast poreza, a ovo drugo ipak obuhvaća veće izborno tijelo. Politika koja smatra da sav prihod pojedinca pripada prvenstveno državi, pa tek onda pojedincu, te oporezuje svaki vid ljudske djelatnosti nije ništa drugo nego socijalizam.

I gdje smo sada?

Svi znamo kako socijalna država izgleda na početku: beneficije se dodjeljuju gotovo bez pravila, a obećanja teku odavde do vječnosti. Desetljeća socijalne politike i rast države čiji su sve veći apetiti doveli do rasta poreznog opterećenja i zaduženja, te u konačnici gospodarskog kolapsa i rasprodaje državne imovine najednom postaju odgovornost i propust liberalnog kapitalizma koji u Hrvatskoj zapravo nikada nije ni zaživio. Totalitarne ideje poput nacizma i komunizma koje obećavaju ekonomska čuda i jednakost materijalnih dobara su ideologije koje u takvom okruženju jačaju, što pokazuje i primjer Zlatne Zore koja je od osnutka 1980. uvijek bila na margini sa otprilike 0,1% glasova, a tokom krize njihov udio glasova popeo se na 7%, te je stranka ušla u Parlament. No nažalost svi znamo i kako izgleda kada se socijalna država urušava. Ako totalitarna stranka dobije prevlast reakcija je brutalna sila, jer država redistribuciju i jednakost može provoditi jedino silom.

Target-2

U posljednjem postu Tržišta kapitala, Kako stoje stvari sa Grčkom, naišao sam na link koji objašnjava funkcioniranje i svrhu Target-2. Za razliku od autora Felix Salmona, ne bih se složio da ne treba brinuti oko tog sustava, iz razloga što on uništava signale određenih ekonomskih pokazatelja, te tako navodi na pogrešne odluke.

The ECB itself sets interest rates, and has a modest balance sheet of its own, but the only banks it deals with are the national central banks. It’s the central banks, like the Bundesbank or the Banco de España, which perform all the liquidity operations, lend money to their commercial banks, and generally keep the euro functioning as a currency.

Every bank in the eurosystem has an account at its respective national central bank — and if you add up all the money in all those accounts, the total is the Target2 balance at the central bank in question.

Let’s say our Spanish depositor decides to move €1,000 from Banco Santander to an account at Deutsche Bank. In that case, the balance on her Santander account will go down by €1,000, and the Banco de España will likewise deduct €1,000 from Santander’s account at the central bank. In Germany, €1,000 appears in the Deutsche Bank account, and in the first instance Deutsche Bank will keep that money in its account at the Bundesbank, so the Bundesbank adds €1,000 to Deutsche Bank’s balance. Essentially, the Banco de España just destroyed €1,000, and the Bundesbank just created €1,000.

Ovaj mehanizam izbacio je kamatne stope koje funkcioniraju otprilike po ovom principu:

Kada depozitor prebaci €1.000 iz Španjolske u Njemačku, njemačka banka kreditira španjolsku banku za taj iznos. Ukoliko mnoštvo depozita na takav način ode iz Španjolske u Njemačku, Španjolska je u deficitu jer odlazi više novca nego što dolazi. U tom trenutku, španjolske banke moraju podići kamate na depozite kako bi privukle dodatni novac. Samim činom dizanja kamatnih stopa, smanjit će se kreditiranje i obuzdati zaduživanje koje rade Španjolski ili Grčki političari.

No to se ne događa. Upravo zbog Target-2 mehanizma kojeg su uveli EU birokrati, umjetnog spuštanja kamatne stope u cijeloj eurozoni i izjednačavanja razlika. U Target sustavu, kako je Felix Salmon opisao, sve transakcije prebačene su na razine centralnih banaka, tako da ukoliko Španjolac plaća Nijemcu, novac ide iz španjolske banke u Banco de España, Bundesbank to bilježi kao kredit (za koji garantira ECB) prema Banco de España, i šalje novac njemačkoj banci. Ukratko, razlike nastaju samo u odnosu Banco de España i Bundesbanke, a ne (kako bi trebalo biti) u trgovinskoj razmjeni dvaju zemalja. Sustav je ostao bez prirodne kočnice samoregulacije putem kamatnih stopa.

Također, nedavno prebacivanje grčkih depozita u njemačke banke dovelo je do dodatne izloženosti Bundesbanka nenaplativim potraživanjima jer je, prema opisanom modelu, morala kreditirati CB Grčke, tj. kreditni rizik prebačen sa grčke CB na njemačku.

Kreirajući ovakve zakonitosti, omogućilo se ECB-u igranje s kamatnim stopama i brisanje kreditnih rizika među državama, te vjerovanje u nemogućnost bankrota.

EU odobrila pomoć za Španjolsku

Ministri financija Francuske Pierre Moscovici i Njemačke Wolfgang Schauble pozdravili su sporazum u eurozoni o pomoći Španjolskoj u iznosu 100 milijardi eura za dokapitalizaciju njezinih banaka i ocijenili da se radi o “jakom znaku solidarnosti i dobrom putu”.

Ti štedljivi Europljani

Krugman u svojoj kolumni tvrdi kako je konačno došlo vrijeme ustanka Europe protiv mjera štednje, te pozitivno gleda na izborne pobjede socijalista u Europskim državama:

The French are revolting. The Greeks, too. And it’s about time. Both countries held elections Sunday that were in effect referendums on the current European economic strategy, and in both countries voters turned two thumbs down. It’s far from clear how soon the votes will lead to changes in actual policy, but time is clearly running out for the strategy of recovery through austerity — and that’s a good thing.

S druge strane, podaci o potrošnji pojedinih članica EU govore kako tu nema ni govora o štednji, jedino Grčka (koja je već neko vrijeme na koljenima) pokušava održati razinu državne potrošnje.

Ako pogledamo Francusku, ono što su odbacili na nedavnim izborima jest sama pomisao na štednju, pošto ona kao takva tamo niti ne postoji. Barem što se državne potrošnje tiče.

Ne zaboravimo kako su porezne stope posvuda porasle, što je značilo manji prihod državljanima. To su vjerojatno jedine mjere štednje koje su zaista provedene.

Mitovi o grčkim mitovima

Portal Advance pozabavio se razbijanjem “neutemeljenih mitova o Grcima”, u kojem na razne načine uspoređuje Grčku i ostale (najviše Njemačku) ekonomije pokušavajući opovrgnuti mitove, pa kaže:

Mitovi o lijenosti i produktivnosti

Razmotrimo detalj vezan uz utrošak radnih sati po glavi radnika. Opsežno istraživanje centra OECD (Organisation for Economic Co-operation and Development) pokazuje kako grčki radnik godišnje radi 2,109 sati i nalazi se u samom vrhu ljestvice.

Zatim slijedi dobro obrazloženje kako ključ problema može biti u produktivnosti radnika, te pruža link na istraživanje o produktivnosti radnika, koji bi trebao prikazati grčke radnike kao produktivne. Nažalost, istraživanje je iz 1998. godine (a i tu je značajna razlika Njemačke i Grčke produktivnosti), te uopće ne uspijeva potvrditi stav gospodina Marjanovića. Priloženo istraživanje uopće se ne bavi ekonomskom isplativošću proizvoda koje ti radnici proizvedu, niti participacijom u radnoj snazi. Ono što želim reći jest, istraživanje je pokazalo nešto u smislu “njemački radnik će iskopati rupu za 10 minuta, dok će nigerijskom radniku za istu rupu trebati 5 sati.” Razlozi su znanje, tehnološki napredak, mehanizacija, akumulirani kapital i slično, što je jasno samo po sebi. Ono čime se to istraživanje ne bavi jest pitanje je li ta rupa uopće potrebna. Evo jednog stvarnog primjera u kojem se grčki radnik može pokazati kao efikasan, no njegov produkt je potpuni financijski fijasko:

The 2004 Athens Olympics cost nearly $11 billion by current exchange rates, double the initial budget. And that figure that does not include major infrastructure projects rushed to completion at inflated costs. In addition, the tab for security alone was more than $1.2 billion. The money spent on the Olympics is equivalent to one quarter of last year’s budget deficit. Six years later, more than half of Athens’ Olympic sites are barely used or empty.

Radnici rade prekovremeno, gradi se, BDP raste, svi pokazatelji cvjetaju, ali gdje je isplativost svega toga? Naravno, nisu Olimpijske igre same uzrok današnjeg stanja Grčke, ali skupilo se neisplativih projekata koje se provodilo kako bi ljudi imali posao.

Mit o ogromnom javnom sektoru

Nadalje, često se govori o “ogromnom” javnom sektoru u Grčkoj, što nije ništa drugo nego samo još jedan mit.
Prema istraživanju centra International Labour Organisation (ILO), u državnoj službi u Grčkoj radi 22.3% radne snage. Za usporedbu u Francuskoj je ta brojka 30%, u Nizozemskoj 27%, u Švedskoj 34%.
U Britaniji 20% radi u javnom sektoru, u Njemačkoj 14%.
Iz tih brojki je jasno kako Grčka spada ispod prosjeka.

Ok, možemo se složiti kako je Grčka prosječna po tom pitanju, ali ovo samo po sebi opet nije dovoljno dobar pokazatelj bilo čega. Idemo pogledati kretanje broja zaposelnika grčkog javnog sektora kroz godine:

Grčki državni aparat u 30 godina narastao je za više od 100%, dok je populacija u istom periodu narasla oko 20%. Ovaj graf prikazuje samo porast birokracije, ali ne i porast njihovih plaća. Uz to, grčki javni sektor izdašno plaća zaposlenike u odnosu na privatni sektor. Tu poveznicu dijele države PIIGS-a:

Uz rast birokracije značajan je i porast raznih povlastica za brojne poslove i socijalne skupine. Tako su između ostalog i svirači puhačkih instrumenata klasificirani kao radnici na opasnim radnim mjestima, stoga imaju beneficirani radni staž, a država financijski podupire narkomane i oboljele od HIV-a. Također je zabilježen porast oboljenja od HIV-a, od kojih su pojedini slučajevi svjesno i namjerno izazvani kako bi se dobila socijalna pomoć, a situacija oko borbe za financijsku pomoć mogla bi eskalirati kako se gospodarska situacija pogoršava.

Mit o nemarnosti i nedostatku regulativa

Njemački list Spiegel također donosi nekoliko detalja koji upućuju da je priča o “lijenim” Grcima stvar mita, a ne stvarnosti. Tako se navodi kako PDV u Grčkoj iznosi 23%, u Njemačkoj 19%, a u Španjolskoj 18%. Grčka je također uvela visoke poreze na prodaju goriva i cigareta, a uveden je i tzv. “porez na luksuz” koji iznosi dodatnih 10% u slučaju kupnje skupih automobila, jahti itd.

Moram priznati, ovo mi uopće nije jasno. Veće porezne stope mogu povezati sa većom rastrošnošću državnog aparata ili većim nemarom države u korištenju sredstava. No, kada je već spomenuto oporezivanje i marljivost, Grci su postali poprilično marljivi u izbjegavanju plaćanja poreza. Njihovi političari usredotočeni su na dizanje poreznih stopa kako bi pokrpali proračunsku rupu, a uopće ne shvaćaju da su već duže vrijeme na pogrešnoj strani Lafferove krivulje. Sam trošak prikupljanja poreza iznosi 2.4% od ukupnog prihoda, što je oko 4 puta više nego u Americi.

Što se nemarnosti i neodgovornosti države tiče, poslužit ću se izvorom koji je g. Marjanović naveo u tekstu kao pobijanje mita o javnom sektoru, iako ga ja vidim kao potvrdu:

From 1952 to 1980, Greece had a small public deficit and debt. The PASOK governments that followed did something more drastic. Their effort was to enlist the support of entire social groups by satisfying their demands regardless of costs. The increase in the state’s wage costs, undoubtedly, contributed to the fiscal derailment of the 1980’s and 2000’s. The increase of the 80’s was due both to the swelling in the numbers of the people employed and the disproportionate rise in their pay. This was not the only factor, however. In these two critical decades, government spending on transfers was both larger and increased faster.

To je upravo put od “države blagostavanja” do sloma, tj. situacije u kojoj je Grčka danas. Jasna stvar koja slijedi je pogoršanje položaja radnika kada raste nezaposlenost, nesigurnost i dug. 

Kad smo već kod Grčke, ne razumijem zašto ne bankrotiraju. Sigurno razlog nije čuvanje ugleda ili zadržavanje investitora.