Još jedan libertarijanac

U današnjem intervjuu za Bloomberg, premijer Milanović opisao se kao socijaldemokrat, libertarijanac i zagovornik slobodnog tržišta. Između ostalog je rekao:

Hrvatska planira kroz EU fondove povući oko 10 milijardi eura do 2020. godine, kako bi država unatoč oslabljenom proračunu tim novcem pomogla infrastrukturne i energetske projekte. Otvorit će se nove mogućnosti i tržišta. Možda ih dobijemo ako budemo naporno radili, ali možemo završiti i kao gubitnici, kao neto platiše, što je suprotno od onoga što smo namjeravali.

Otkad su zakonsko pogodovanje, dodjela novca pojedinim sektorima ili subjektima, te želja za životom od tuđih prihoda sinonimi za slobodno tržište i libertarijanizam?

Stalno ponavljajuće iluzije

U medijima neprestano čitamo i slušamo jedne te iste preporuke i analize o ekonomiji i ekonomskim problemima, te savjete kako izaći iz krize. Neki od njih toliko su u suprotnosti s činjenicama, da ja jednostavno ne shvaćam zašto je toliki problem pogledati činjenice i malo razmisliti prije izlaska u medije.

Evo nekih:

Mjere štednje odgovorne su za trenutnu krizu

Sada ulazimo u recesiju s dvostrukim dnom koja je stvorila samu sebe. To je rezultat pretjerane štednje u južnim zemljama i nespremnosti sjevera da učini nešto više.

Državne mjere štednje ne postoje osim na papiru. Smanjenje brzine rasta proračuna nije štednja. Navedene države ne štede, sve do jedne neprestano povećavaju proračun. Španjolska je u posljednji 10 godina udvostručila državnu potrošnju. Oni koji štede su građani, kojima zbog sve većih poreza radi punjenja sve raskošnijeg proračuna, ostaje sve manje novca za život.

Kako izgledaju “mjere štednje” u EU možete vidjeti ovdje, a kako to izgleda u Hrvatskoj možete vidjeti ovdje.

Država mora povećati potrošnju kako bismo izašli iz krize

Ako vi sada smanjite proračun, netko će izgubiti svoj dohodak, neće biti potražnje i domaća će proizvodnja još više opasti. To će potaknuti novi pad gospodarstva.

Ukoliko želimo povećati državnu potrošnju, potrebno je povećati i državne prihode. Što to točno znači za građane? Veći porezi zbog većeg zaduživanja države, plaćanje kamata u budućnosti, niže plaće privatnog sektora, manja potrošnja građana, manja radnička prava. Drugim riječima, veći radni napori, ali manje novca koji ostaje građanima da ga troše onako kako sami žele. Rastom državne potrošnje država može umjetno stvoriti radno mjesto, no to istovremeno dovodi do pada potrošnje građana i istiskivanja njihovih investicija. Neoptimalno raspolaganje resursima privremeno će povećati zaposlenost i BDP, no smanjuje privatne investicije, te samim time i rast gospodarstva u budućnosti. Sve što rast državne potrošnje donosi jest gašenje produktivnih radnih mjesta kako bi se kreirala nepotrebna birokratska, transferiranje bogatstva iz džepova ljudi u državnu blagajnu, te rast siromaštva.

U konačnici, neprekidno novo zaduživanje kako bi se rastom državne potrošnje zadržao privid rasta standarda, zatvaranje dospjelog duga novim zaduživanjem, te rast kamata koje je potrebno otplatiti unosi nesigurnost u ekonomiju, jer ljudi nikad nisu sigurni hoće li se dug plaćati kroz nove poreze, inflaciju ili slijedi bankrot. Našim ekonomistima koji savjetuju rast državne potrošnje bitna je jedino pozitivna brojka BDP-a, kako bi se ta iluzija napretka dalje održala. Ne ramišljaju pri tome kako je BDP sastavljen od mnoštva čimbenika i daje samo djelomičnu sliku, koja vrlo lako može zavarati.

Ideja kako povećana državna potrošnja doprinosi rastu blagostanja nije točna, ona šalje pogrešne signale i ubija gospodarstvo. Povećana potrošnja kralja neće donijeti veće blagostanje kraljevstvu kada ta potrošnja dolazi od novca prethodno uzetog stanovništvu kroz poreze. U tom slučaju bolje će proći samo oni bliski kralju. Stvarni rast proizlazi iz privatnog sektora, kojeg veći porezi i bujanje birokracije guše.

Subvencije su dobra ideja

Pogrešno vjerovanje kako država najbolje zna što treba proizvoditi jako dobro se ocrtava na politikama subvencija i poticaja izvoza. Hrvatska tako traži razne načine kako subvencionirati domaću proizvodnju i poticati izvoz. Pogledajmo proračun Ministarstva poljoprivrede u razdoblju 1998. – 2007:

Subvencije navodno služe poticanju proizvodnje, modernizaciji proizvodnih procesa i mehanizacije, kako bi proizvođači mogli proizvesti što veću količinu proizvoda. Pogledajmo sada poljoprivrednu proizvodnju:

Iako su u periodu od 2000. do 2004. porasli, kako proračun Ministarstva (za 570 milijuna kuna kn), tako i subvencije, te razne potpore, proizvodnja po hektaru porasla je samo kukuruzu i neznatno zobi. Svi ostali prinosi po hektaru su pali. U tih 4 godine građani Hrvatske poklonili su oko 8 milijardi kuna, što je godišnje otprilike 1.500 kuna po zaposlenoj osobi – bez da su kupili jedno pecivo, ribu, jabuku ili litru mlijeka. Zauzvrat su dobili propalu, nekonkurentnu poljoprivredu koja se potpuno oslanja na pomoć države umjesto na vlastiti trud.

Brojke za cjelokupne potpore gospodarstvu u Hrvatskoj još su katastrofalnije, a izdvajati sve više kako bi se dobilo sve manje je siguran put u propast. Većina ljudi mjesečno ne zaradi neto iznos koji daju kao godišnje sponzoriranje nekonkurentnosti. Umjesto da se svake godine zadužuje ili dodatno oporezuje svoje državljane, Hrvatska bi se trebala okrenuti primjeru Novog Zelanda.

Velike korporacije su neoliberali koji podržavaju slobodno tržište

Occupy prosvjednici poznati su po ideji kako su neoliberalne banke i korporacije i kapitalisti općenito uzrok problema, te kao rješenje istoga predlažu nametanje većeg utjecaja države. Istina je kako većina gospodarstvenika zapravo favorizira zaštitničke, a ne tržišne mjere, no nedvosmislena je činjenica kako privilegije poput financijskih potpora ili zaštite od konkurencije mogu ostvariti samo i isključivo uz pomoć države. Korporacijama odgovara jači utjecaj države, jer na taj način vrlo lako mogu ostvariti vlastitu korist potkupljujući političare. Glasanjem za jači utjecaj države glasamo za manju mogućnost raspolaganja vlastitom zaradom i imovinom. Sustav kojem trebamo težiti jest samostalan odabir gdje želimo trošiti svoj novac. Sustav u kojem naše odluke kupovine ili suzdržavanja od kupovine odlučuju tko opstaje, a tko propada, nikako sustav u kojem drugi lobiranjem odlučuju koliko će naše imovite prisvojiti sebi suprotno našim željama.

Korporacije bez privilegija države nisu niti približno opasne kako to tvrde prosvjednici. Postavite si pitanje, koji poziv bi vas više uznemirio: “Dobar dan, ovdje istraživanje tržišta vozila, zovemo u vezi automobila kojeg ste nedavno kupili” ili “Dobar dan, ovdje Porezna uprava, zovemo u vezi vaše porezne prijave”?

Minimalna plaća štiti siromašne

Minimalna plaća štiti maleni postotak siromašnih, međutim uvelike pogoršava situaciju slične populacije. Ljudi koji danas skupljaju boce ne smiju raditi za iznos ispod minimalne plaće, te se snalaze prosjačenjem, skupljanjem ambalaže ili radom na crno. Ukidanjem minimalca, tim ljudima dali biste pravo na izbor žele li raditi za taj iznos, ili žele sreću potražiti uz neku drugu opciju.

Ukoliko želimo pomoći siromašnima, nemojmo gledati listu opcija koje imaju i zabraniti im upravo onu koju bi sami odabrali kao najbolju u postojećem vremenu.

Kapitalizam je surov sustav u kojem opstaju samo najjači

Istina, opstaju samo najjači, no najjači u čemu? Najjači u svim drugim sustavima su oni koji opstaju zahvaljujući goloj sili i političkim vezama. Najjači na slobodnom tržištu su oni koji se najbolje prilagođavaju služenju društvu, tj. oni čije robe i usluge ljudi dobrovoljno konzumiraju. Dok u ostalim sustavima opstaju oni najbliži vlasti, tj. najuspješniji lobisti i rentijeri koji svojim političkim vezama prisilno prisvajaju vašu imovinu, sudionici slobodnog tržišta jedinu mogućnost bogaćenja imaju u uspješnom služenju svima nama, tj. pružanju usluga koje mi želimo i tražimo. Bogaćenje u drugim sustavima moguće je gotovo isključivo na teret drugih, za razliku od slobodnog tržišta gdje dobrovoljnom razmjenom svi završavaju bolje nego da te razmjene nema. Zapitajte se samo biste li radije veće poreze kako bi davali novac državi na raspolaganje, da bi ga ona slala na recimo subvencioniranje HRT-a, kupovine blindiranih automobila političarima, plaćanje lažnih mirovina i slično? Ili vam bolju opciju predstavlja trošenje vlastitog novca prema vlastitim prioritetima?

U sustavu slobodnog tržišta kupci su ti koji donose odluke tko opstaje, a ne privilegirani pojedinci na vlasti i njihovi suradnici. Nitko vas ne prisiljava da kupite Coca Colu ili mobitel, no vlast vas itekako prisiljava da plaćate njihove greške, krađe, manipulacije, kampanje, ratove, lobiste i spašavanja propalih kompanija sa političkim vezama.

To je diskriminacija!

U današnje, politički korektno vrijeme, optužbe za diskriminaciju su poput Vegete: možeš ih staviti u sve i svašta. O diskriminaciji i jednakosti prilikom zapošljavanja već sam pisao. U ovom slučaju, dvije LGBT djevojke pripremaju tužbu protiv vlasnika stana koji im ne želi iznajmiti stan zbog njihove seksualne orijentacije:

Nataša i Sandra tražit će utvrđivanje diskriminatorskog postupanja i naknade štete. S obzirom na to da je iznajmljivanje stana tržišna usluga, radi se o izravnoj diskriminaciji, i to u ovom slučaju na temelju seksualne orijentacije.

Netko bi mogao prigovoriti kako se radi o privatnom vlasništvu najmodavke te da je njeno ustavno pravo da njime raspolaže kako hoće. No, pitanje privatnog vlasništva za ovakve je slučajeve potpuno irelevantno jer je odlučila koristiti tržište usluga kako bi od svoje imovine ostvarila profit. A tržište usluga je ‘javno dobro’ – objašnjava pravobraniteljica.

Kao prvo, tržište bi trebalo biti mjesto gdje obje strane dobrovoljno sudjeluju u trgovini radi vlastite koristi i pitanje privatnog vlasništva u potpunosti je relevantno. Ukoliko ga definiramo kao javno dobro poput pravobraniteljice, i dalje u tržište ne možemo i ne smijemo uvesti element prisile, jer samim time razmjena prestaje biti dobrovoljna i obostrano korisna. Iz članka je vidljivo kako je stan i dalje prazan, dakle tržište je stanodavce već kaznilo za njihovo diskriminatorno razmišljanje, tako što ne ostvaruju potencijanu zaradu od iznajmljivanja. Kada bi se vodili idejom pravobraniteljice kako je privatno vlasništvo potpuno irelevantno na tržištu, Meggle bi na primjer dobio mogućnost putem države prisiljavati korisnike na kupnju Meggle proizvoda pod izlikom kako kupci diskriminiraju u korist Dukata, što je očito iz tržišnih udjela.

Stanodavci neprestano diskriminiraju. Jedni ne žele životinje u stanu jer se boje štete ili ne vole miris životinje. Drugi odbijaju pušače. Neki ne žele iznajmiti stan muškim osobama jer smatraju da su žene urednije, iako to sve to nije nužno istina.

Kupci diskriminiraju. Kao kupci, slobodni smo trošiti svoj novac prema vlastitim željama. Recimo da netko ne voli Slovence, potpuno je slobodan izbjegavati Mercator. Protiv te odluke Mercator nema, i ne bi smio imati, nikakvu mogućnost tužbe, te je dužan poštivati ju, iako je diskriminatorna i smanjuje mu prihod. Ljude ništa ne obvezuje na novčanu isplatu Mercatoru, niti je Mercator dužan pružati usluge ljudima koji u njemu ne kupuju.

S druge strane, država često provodi diskriminatorne politike prema svojim stanovnicima, iako su oni istovremeno prisiljeni plaćati porez pomoću kojeg se one provode. Sanacije šteta diskriminatorne su mjere. Akcije poput “Kupujmo hrvatsko” ili poticaji zapošljavanja određenim grupama negativno utječu na druge grupe ljudi, a djelomično su plaćene iz njihovog džepa. Iako Mercator zapošljava hrvatske državljane i plaća porez Hrvatskoj, država je pokrenula kampanju koja im direktno šteti. Stariji radnici iz svojih poreza plaćaju poticaje zapošljavanja mladih, te su tim poticajima dvostruko oštećeni: zbog poreza imaju manja primanja, te podupiru zapošljavanje radne snage koja će lako moguće dovesti do njihovog otkaza. Sad vidimo da ministar Mrsić jednu diskriminatornu politiku pokušava ispraviti drugom, jasno, opet na trošak svih poreznih obveznika: ukoliko netko zaposli otpuštenog starijeg radnika, porezni obveznici će podmirivati 50% njegove plaće.

Životni prostor također odabiremo diskriminatornim odlukama, jer tražimo područje gdje žive ljudi sličniji nama. Iako u Zakonu o suzbijanju diskriminacije između ostalog stoji zabrana segregacije i diskriminacije na osnovi nacionalnog ili socijalnog podrijetla i imovnog stanja, ljudi su se prirodno segregirali. Činjenica je da osobe sa sličnim etničkim ili specifičnim
demografskim pokazateljima koncentrirano obitavaju u određenim područjima. Fizička blizina socijalno i kulturološko vrlo različitih osoba u pravilu ne funkcionira, te zato i dolazi do prostornog odvajanja takvih osoba. Kada su stanovnici bliski u fizičkom prostoru, ali udaljeni u društvenom, rijetko dolazi do značajnije interakcije. Drugim riječima, radije i češće komunicirate sa susjedima koji su po karakteristikama bliži vama.

Diskriminacija je zaista sveprisutna, ali to nije samo mržnja ili neinformiranost prema određenoj skupini, već svakodnevni način odlučivanja o svemu temeljen na racionalnim ili iracionalnim stavovima. Svjesni mi toga ili ne, svaki dan diskriminiramo proizvode na osnovi osobnih stavova o kvaliteti, cijeni ili vizualnom dojmu, odabir partnera temelji se na diskriminaciji vanjštine, ponašanja i spola (zapravo biseksualne osobe najmanje diskriminiraju pri odabiru, a društvo ih najviše diskriminira), autostopere diskriminiramo prema izgledu (sumnjam da će netko stati nepoznatom bradatom čovjeku sa sjekirom) itd.

Pozivanje države da prisilom ispravlja diskriminaciju otvaranje je Pandorine kutije. Vjerujem kako većina ne podržava diskriminaciju isključivo na osnovama poput spola, rase, religije, invalidnosti, seksualne orijentacije ili državljanstva, ali to ne znači da zbog toga imamo pravo koristiti silu nad onom manjinom koja iz nekog (vjerojatno pogrešnog) razloga diskriminira. Dati državi mogućnost intervencije za stvari koje nam se sviđaju nužno znači dati mogućnost i za djelovanja koja nam ne odgovaraju. Ispravan način promjene mišljenja nije prisila, nego edukacija o pojedinim iracionalnim diskriminatornim stavovima.

10 zapovijedi

1. Ne guši tržište, jer ćeš stvoriti kriminal.

2. Ako siješ novac, žanješ inflaciju.

3. Ne dopusti državi kontrolu cijena jer ćeš stradati od loše kvalitete, nestašice, gladi ili gore.

4. Država i tržište ne mogu se pošteno natjecati. Prvi mogu igrati i postavljati pravila igre.

5. Ne zagovaraj intervencionizam. Državna rješenja u pravilu su gora od problema.

6. Radi ono u čemu si dobar, drugo prepusti ostalima.

7. Komunizam i fašizam dvije su strane iste medalje.

8. Veći porezi dovode do rastrošnije, ne bogatije države.

9. Redistribucijom bogatstva dovodiš do smanjenja poduzetničke aktivnosti i rasta siromaštva.

10. Ne traži od države da drugima radi nešto što bi proglasio pljačkom kad bi se radilo tebi.

Free market road show 2012

Predavanje je javno, svi su dobrodošli. Ovogodišnji skup održava se pod nazivom “Europa na prekretnici: Da li je Europa na putu sama sebi da oduzme manevarski prostor? Free Market Road Show zagovara rješenja u duhu austrijske škole ekonomije: osobna odgovornost, slobodno tržišno gospodarstvo i sloboda pojedinca kao okosnica uspješnog društva. 

• Podgorica 17.05.2012.
• Sarajevo 21.05.2012.
• Beograd 23. 05.2012.
• Zagreb 24.05.2012.
• Ljubljana 25.05.2012.

Više informacija:  http://www.freemarket-rs.com/

Dodatak:

U Zagrebu predavanje počinje u 10 sati, Muzej Mimara, Rooseveltov trg 5.

Govornici:

• Sally Razeen, European Centre for International Political Economy
• Hardy Bouillon, New Direction
• John Fund, The Wall Street Journal
• Michael Jäger, Taxpayer’s Association of Europe
• Matt Kibbe, FreedomWorks
• Tom Palmer, Cato Institute
• Dan Mitchell, Cato Institute

Organizacija: 3 panela (svaki u trajanju po 70 minuta)

Potencijalni sudionici: Poduzetnici, političari, policy analitičari, studenti, novinari, diplomati, ostala javnost.

Facebook link za događaj: http://www.facebook.com/events/433386460021896/

Ako je slobodno tržište tako dobro, zašto ne postoji?

Ako je potpuna tržišna ekonomija tako dobra, zašto ne postoji? Ako su državne intervencije tako loše, zašto su posvuda?

Kada gledamo razloge zbog kojih ljudi donose određene izbore, možemo ih podijeliti na izbor pod utjecajem nekog poticaja, ili izbor pod utjecajem određene preferencije. Ipak, kada se ljudima želi promijeniti ponašanje, često se fokusira na poticaje, a zanemaruje preferencije. Jedan od takvih primjera je akcija Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo u kojoj pušači koji ne zapale cigaretu barem 4 tjedna, imaju mogućnost osvojiti nagradu od 10.000 kuna. Povodom akcije, NovaTV napravila je anketu među pušačima, prilikom koje je jedan od anketiranih (Nenad) izjavio sljedeće:

Novinarka: A ne biste se prijavili na natječaj?

Nenad: Ne, ne, ne, ne bih se prijavio.

Novinarka: 10.000 kuna je nagrada.

Nenad: Mmmmm… svejedno

Novinarka: Cigareta vam puno više vrijedi od 10.000 kuna? Što vam predstavlja to?

Nenad: Definitivno. Naviku, užitak…

Iako većina ljudi razmišlja isključivo o promjeni mišljenja kroz poticaje (pozitivne ili negativne) i zabrane (veće trošarine, zabrane pušenja), na mišljenje ljudi može se utjecati i edukacijom o štetnosti cigarete, što se u zadnje vrijeme u nekoj mjeri i događa. Primjeri bivših pušača, koji su putem informacija o štetnosti, promijenili svoje preferencije i odbacili cigaretu su Davor i Željko iz istog priloga.

Vratimo se sada na pitanja iz početka ovog teksta. Ukoliko političari i ekonomisti žele promijeniti stavove ljudi, to mogu učiniti jedino promjenom načina rada institucija i politike, a to može uspjeti samo ukoliko prvo promijene stavove ljudi o institucijama i (pozitivnim ili negativnim) rezultatima rada tih institucija. U protivnom će izgubiti izbore. Socijalne promjene bez prvotnih promjena u stavovima ljudi su iznimno rijetke, a ideja o promjeni politike bez promjene preferencija je iluzija. Dakle, potrebna je određena kritična masa, tj. određen postotak ljudi koji su voljni poduprijeti slobodno društvo i prestati podupirati redistributivne politike.

Trenutna situacija je upravo suprotna, tj. veći broj ljudi preferira državnu regulaciju i prisilu nad slobodnim tržištem. Puno veći broj ljudi traži za sebe socijalne transfere, stečena prava, subvencije ili neki drugi vid državne pomoći, ne razmišljajući kako će zbog toga dobiti po džepu s druge strane. Takva očekivanja znače pojačano oporezivanje drugih grupa ljudi ili dugoročno zaduživanje. Ukoliko to prevedemo na primjer s cigaretama, dio ljudi puši i dalje ne znajući za dugoročne posljedice, ili ih zanemaruju zbog sigurnosne mreže (socijalni transferi u obliku besplatnog zdravstva), koja će podijeliti troškove liječenja sa ostalim državljanima.

Ukoliko se ljudske preferencije mogu promijeniti, tada je moguće da velika vlast države neće biti nešto što bi većina ljudi zagovarala. Promjenom javnog mišljenja, odnosno preferencija, moguće je promijeniti stav ljudi prema državnim intervencijama, a to se uspješno može postići jedino edukacijom o posljedicama utjecaja države na život ljudi. Mnogi ljudi podržavaju razne intervencionističke politike, čvrsto vjerujući kako one mogu riješiti socijalne probleme. Rijetko tko razmišlja o tome kako bi upravo te intervencije mogle biti uzrok problema ili njegovo produbljivanje. Ljudi su jednostavno naučeni kako je državna intervencija neophodna u brojnim slučajevima.

Prvi korak je, čini se, napravljen i ljudi postaju svjesni da država troši previše, te kako to nije dugoročno održiva situacija:

Ovo je malen korak naprijed, ali iz ostatka istraživanja jasno je kako je još dalek put dok ljudi shvate kako smanjenje potrošnje koje zagovaraju znači i smanjivanje subvencija i nekih “besplatnih” usluga koje i sami konzumiraju, kako moraju prestati zagovarati državne intervencije i tražiti od države da rješava njihove probleme metodama distribucije dobara. Takve učinke potrebno je objasniti na stvarnim primjerima i pokazati kako socijalne politike negativno utječu na cjelokupnu populaciju i njeno bogatstvo.

Strah od monopola

Danas je općeprihvaćena tvrdnja kako kapitalizam mora propasti, jer će pojedine tvrtke u slobodnom tržištu ojačati i u konačnici stvoriti monopol. Iz nje se uvijek izvodi zaključak kako država mora intervenirati u tržište, spriječiti takav razvoj situacije, te tako “zaštititi tržišno natjecanje”. Također povremeno možemo čuti kako su vlasnici velikih tvrtki nemjerljivo bogati, te je pošteno da im se oduzme dio imovine i da manje bogatima.

Ideja kako će slobodno tržište dovesti do monopola je potpuno pogrešna. Ukoliko je tržište slobodno i svi imaju pravo natjecanja, “monopolist” će uskoro primjetiti kako ima konkurenciju.

Zamislimo HT i kakve su bile razine cijena i usluga dok je bio jedini ponuđač usluge na tržištu i usporedimo to sa sadašnjim stanjem kada je više konkurenata na tržištu. Zadnjih nekoliko godina uočavamo pad cijena, rezanje troškova i modernizaciju usluga, kao i širenje njihovog spektra. To nam sve pokazuje kako je HT vrlo dobro svjestan postojanja konkurencije i gubitka monopolističke pozicije na tržištu. Neki bi mogli spomenuti kako je to dugogodišnji proces i kako je prošlo preko 10 godina otkad je HT dobio konkurenciju, a mi i dalje imamo cijene veće od onih koje plaćaju stranci. O tom problemu sam već pisao, a ponovno je riječ o državnom protekcionizmu. Kada bi se ukinule cjenovne regulacije i razne barijere koje blokiraju ulazak drugim operaterima, proces liberalizacije tržišta trajao bi puno kraće.

Pretpostavimo da HT u slobodnom tržištu bude toliko uspješan da eliminira cjelokupnu konkurenciju, bilo svojom efikasnošću, bilo spajanjima i kupnjom konkurencije (što bi bilo poprilično skupo i vrlo vjerojatno neprofitabilno). Hoće li tada opet moći proizvoljno podići cijene? Jedna od krajnosti je situacija pri kojoj cijene ostaju na niskim razinama, na kojima se ostalim konkurentima ne isplati ulaziti u utakmicu. Druga mogućnost je porast cijena, ali što su cijene veće, ljudi bi više tražili alternativne načine komunikacije, slali pisma, manje telefonirali, više se viđali uživo itd. Istina, to bi predstavljalo smetnje ljudima, ali takve smetnje su dobar signal tržištu kako u toj grani leži veliki profit i vrlo brzo pojavila bi se konkurencija željna dijela kolača.

Antimonopolistički zakoni kreiraju moralni hazard, spriječavaju samoregulaciju tržišta, a koriste prvenstveno upravo onima protiv kojih su usmjereni. Povijest antimonopolističkih zakona pokazuje kako država uvijek postiže suprotan efekt, te radi na štetu potrošača. Postupci koji za cilj imaju ograničenje konkurencije, ukoliko ih pokreću tvrtke, smatraju se štetnima i kriminalnima, a ukoliko ih pokreću države, hvaljeni su na sva usta. Kako bismo sačuvali tržište, ne možemo “proizvoljno”određivati koliko kompanija treba postojati, njihovu veličinu, koliko moraju proizvoditi, kolike moraju biti njihove cijene, a upravo to rade antimonopolistički zakoni.

Monopole se može vrlo jednostavno omogućiti protekcionizmom. Na primjer, država može ovlastiti jednog ponuđača (telekomunikacije, el. energija, taxi) i onemogućiti ulazak drugim ponuđačima – tako dobivamo zakonom omogućen monopol. U takvim situacijama, monopolist nema motivaciju za inovacijama ili spuštanjem cijena. Za ovakve situacije nisu potrebni nikakvi zakoni koji spriječavaju monopolizam, potrebno je jedino ukinuti protekcionizam.

Jedan od najboljih primjera kako državni intervencionizam kreira lošiji položaj za kupce je slučaj sa naftnom kompanijom Standard Oil. Službeno, Standard Oil uništio je konkurenciju prodajom nafte ispod tržišne cijene, te tako monopolizirao tržište nafte, a zatim je proizvoljno podignuo cijene. Zbog takvog ponašanja kompanija je kažnjena i podijeljena u 4 manje.

Ukoliko pogledamo kretanje cijena nafte u tom periodu, možemo vidjeti kako je 1870. godine, kada je tržišni udio Standard Oila bio 4%, iznosila $3,86, 1885. (85% tržišta) cijena je pala na $0,88, a 1907. (65% tržišta) $0,72. U tom periodu Standard Oil je imao oko 137 konkurenata. 1911. država se odlučila umiješati sa antimonopolističkim zakonima i razbila kompaniju na dijelove. Rezultat – cijena nafte je porasla: 1911. ($0,61), 1912. ($0,74), 1912. ($0,95).

Postavlja se pitanje kakav je to monopol u kojem tržišni udio i cijena padaju.

Antimonopolistički zakoni očito nisu pomogli niti tržištu, niti kupcima. Jedino što su postigli je dovođenje kupaca u nepovoljniji položaj, kažnjavanje uspješnih i inovativnih kompanija, te zaštitu neefikanih kompanija. Drugim riječima, osiromašili su kupce i ekonomiju učinili neučinkovitom, te kao takvi, moraju biti povučeni, a ne konstantno reformirani.