Dobro, loše i zlo u Latviji

„Latvija je na tešku krizu i duboku recesiju odgovorila oštrim rezovima i primjer je kako oštre mjere mogu dovesti do ekonomskog rasta“, rekao je u petak u Rigi hrvatski premijer Zoran Milanović dodavši: „Hrvatska je blagoslovljena jer nije imala tako duboku krizu, ali prokleta jer je to nije natjeralo na rezove kakve je učinila Latvija.“

No koja je cijena njihovog oporavka, te imaju li hrvatski političari snagu i volju za tako velik zalogaj?

Latvija je, poput većine svjetskih država, svoj rast 2000.-ih temeljila na rastu potrošnje i zaduživanju, a optimizam i sigurnost su dodatno poticali ulazak u Europsku uniju i NATO savez. Ekstatičan nivo optimizma koji je vladao pokazuju izjave tadašnje vlasti iz 2006. godine kada su tvrdili kako će standard Latvijaca za samo deset godina prestići bogatstvo Irske. Tadašnji BDP po glavi stanovnika Latvije iznosio je 8,7 tisuća američkih dolara, a Irski 52 tisuće. Cijela situacija možda i nije toliko začuđujuća kada se stavi u kontekst naroda koji je relativno nedavno izašao iza željezne zavjese, pružaju mu se razne nove financijske mogućnosti, svijet optimistično leti na krilima kredita, a svaki spomen problema koji mogu nastati iznimno je anti-domoljuban. U takvim uvjetima posebno raste potrošnja siromašnijih i mlađih obitelji čiji snovi daleko nadmašuju prihode, a najjednostavnije se dižu krediti za stanove i automobile koji ujedno služe kao zalog u slučaju nemogućnosti otplate. 

Traže li sindikati doista promjenu smjera ili ubacivanje u veću brzinu?

Pet godina krize jasno pokazuje da politika štednje ne može izvući zemlju iz recesije. Hrvatska još ima prostora za zaduživanje, a od smanjenja deficita ne treba raditi dogmu, prvo treba izgraditi zdravu ekonomiju, kaže sindikalist Vilim Ribić koji se pritom poziva na nobelovce Paula Krugmana i Josepha Stiglitza, koji su već odavno procijenili da politika štednje ne može pobijediti krizu. Europa je preplavljena sličnim izjavama. Predsjednik Europske komisije Jose Manuel Barroso prošli tjedan u Bruxellesu izjavio je kako je politika štednje došla do svojih granica, te kako moraju imati rješenja skrojena prema potrebama pojedinih zemalja, a ne primjenjivati jedan, uniformni program za sve europske države. Predsjednik Europskog vijeća Herman van Rompuy na istom je sastanku ocijenio da gospodarska kriza traje predugo. Istaknuo je da treba brže provoditi reforme koje najizravnije utječu na rast.

Što znače takva rješenja skrojena prema potrebama država? Znači li to da će nekima dodatno narasti porezi, a drugima potrošnja ili rezovi? Iz njihovih govora može se isčitati kako zapravo ne planiraju odustati od dosadašnjih poteza koje i dalje smatraju pozitivnima, ali pravi problem je što sad dolaze do Francuske i Italije, koje su ipak veći zalogaj od grčke ili španjolske ekonomije. Kad zemlja poput Francuske potpuno utone u krizu, čak ni Njemačka neće moći i htjeti plaćati održanje socijalne države i zajedničke valute.

No postoje li mjere štednje u Europskoj uniji i Hrvatskoj? Sve dosadašnje državne mjere proizvele su učinak upravo suprotan od najavljenog i problemi koji su trebali biti riješeni su eskalirali. Svi pokušaji rezanja deficita doveli su do njegovog rasta, mjere dizajnirane za rezanje državne potrošnje rezultirale su rastom te potrošnje što očigledno rezultira pogoršanjem stanja u Europi i rastom javnog duga. Španjolski javni dug tako je od početka provedbi mjera štednje porastao sa 53% BDP-a na 90%, a Grčka koja je sa mjerama započela 2009. godine sa javnim dugom visine 129% BDP-a skočila je na 170%, francuski javni dug je 90,2% BDP-a, a hrvatski bi sa 29% BDP-a 2008. mogao dosegnuo 65% ove godine.  Kako je moguće da javni dug europskih država, pa tako i Hrvatske, raste ako se provode mjere štednje? Predstavljaju li te mjere štednje samo dizanje poreza građanima kako bi se omogućio daljnji rast državne potrošnje?

Stalno ponavljajuće iluzije

U medijima neprestano čitamo i slušamo jedne te iste preporuke i analize o ekonomiji i ekonomskim problemima, te savjete kako izaći iz krize. Neki od njih toliko su u suprotnosti s činjenicama, da ja jednostavno ne shvaćam zašto je toliki problem pogledati činjenice i malo razmisliti prije izlaska u medije.

Evo nekih:

Mjere štednje odgovorne su za trenutnu krizu

Sada ulazimo u recesiju s dvostrukim dnom koja je stvorila samu sebe. To je rezultat pretjerane štednje u južnim zemljama i nespremnosti sjevera da učini nešto više.

Državne mjere štednje ne postoje osim na papiru. Smanjenje brzine rasta proračuna nije štednja. Navedene države ne štede, sve do jedne neprestano povećavaju proračun. Španjolska je u posljednji 10 godina udvostručila državnu potrošnju. Oni koji štede su građani, kojima zbog sve većih poreza radi punjenja sve raskošnijeg proračuna, ostaje sve manje novca za život.

Kako izgledaju “mjere štednje” u EU možete vidjeti ovdje, a kako to izgleda u Hrvatskoj možete vidjeti ovdje.

Država mora povećati potrošnju kako bismo izašli iz krize

Ako vi sada smanjite proračun, netko će izgubiti svoj dohodak, neće biti potražnje i domaća će proizvodnja još više opasti. To će potaknuti novi pad gospodarstva.

Ukoliko želimo povećati državnu potrošnju, potrebno je povećati i državne prihode. Što to točno znači za građane? Veći porezi zbog većeg zaduživanja države, plaćanje kamata u budućnosti, niže plaće privatnog sektora, manja potrošnja građana, manja radnička prava. Drugim riječima, veći radni napori, ali manje novca koji ostaje građanima da ga troše onako kako sami žele. Rastom državne potrošnje država može umjetno stvoriti radno mjesto, no to istovremeno dovodi do pada potrošnje građana i istiskivanja njihovih investicija. Neoptimalno raspolaganje resursima privremeno će povećati zaposlenost i BDP, no smanjuje privatne investicije, te samim time i rast gospodarstva u budućnosti. Sve što rast državne potrošnje donosi jest gašenje produktivnih radnih mjesta kako bi se kreirala nepotrebna birokratska, transferiranje bogatstva iz džepova ljudi u državnu blagajnu, te rast siromaštva.

U konačnici, neprekidno novo zaduživanje kako bi se rastom državne potrošnje zadržao privid rasta standarda, zatvaranje dospjelog duga novim zaduživanjem, te rast kamata koje je potrebno otplatiti unosi nesigurnost u ekonomiju, jer ljudi nikad nisu sigurni hoće li se dug plaćati kroz nove poreze, inflaciju ili slijedi bankrot. Našim ekonomistima koji savjetuju rast državne potrošnje bitna je jedino pozitivna brojka BDP-a, kako bi se ta iluzija napretka dalje održala. Ne ramišljaju pri tome kako je BDP sastavljen od mnoštva čimbenika i daje samo djelomičnu sliku, koja vrlo lako može zavarati.

Ideja kako povećana državna potrošnja doprinosi rastu blagostanja nije točna, ona šalje pogrešne signale i ubija gospodarstvo. Povećana potrošnja kralja neće donijeti veće blagostanje kraljevstvu kada ta potrošnja dolazi od novca prethodno uzetog stanovništvu kroz poreze. U tom slučaju bolje će proći samo oni bliski kralju. Stvarni rast proizlazi iz privatnog sektora, kojeg veći porezi i bujanje birokracije guše.

Subvencije su dobra ideja

Pogrešno vjerovanje kako država najbolje zna što treba proizvoditi jako dobro se ocrtava na politikama subvencija i poticaja izvoza. Hrvatska tako traži razne načine kako subvencionirati domaću proizvodnju i poticati izvoz. Pogledajmo proračun Ministarstva poljoprivrede u razdoblju 1998. – 2007:

Subvencije navodno služe poticanju proizvodnje, modernizaciji proizvodnih procesa i mehanizacije, kako bi proizvođači mogli proizvesti što veću količinu proizvoda. Pogledajmo sada poljoprivrednu proizvodnju:

Iako su u periodu od 2000. do 2004. porasli, kako proračun Ministarstva (za 570 milijuna kuna kn), tako i subvencije, te razne potpore, proizvodnja po hektaru porasla je samo kukuruzu i neznatno zobi. Svi ostali prinosi po hektaru su pali. U tih 4 godine građani Hrvatske poklonili su oko 8 milijardi kuna, što je godišnje otprilike 1.500 kuna po zaposlenoj osobi – bez da su kupili jedno pecivo, ribu, jabuku ili litru mlijeka. Zauzvrat su dobili propalu, nekonkurentnu poljoprivredu koja se potpuno oslanja na pomoć države umjesto na vlastiti trud.

Brojke za cjelokupne potpore gospodarstvu u Hrvatskoj još su katastrofalnije, a izdvajati sve više kako bi se dobilo sve manje je siguran put u propast. Većina ljudi mjesečno ne zaradi neto iznos koji daju kao godišnje sponzoriranje nekonkurentnosti. Umjesto da se svake godine zadužuje ili dodatno oporezuje svoje državljane, Hrvatska bi se trebala okrenuti primjeru Novog Zelanda.

Velike korporacije su neoliberali koji podržavaju slobodno tržište

Occupy prosvjednici poznati su po ideji kako su neoliberalne banke i korporacije i kapitalisti općenito uzrok problema, te kao rješenje istoga predlažu nametanje većeg utjecaja države. Istina je kako većina gospodarstvenika zapravo favorizira zaštitničke, a ne tržišne mjere, no nedvosmislena je činjenica kako privilegije poput financijskih potpora ili zaštite od konkurencije mogu ostvariti samo i isključivo uz pomoć države. Korporacijama odgovara jači utjecaj države, jer na taj način vrlo lako mogu ostvariti vlastitu korist potkupljujući političare. Glasanjem za jači utjecaj države glasamo za manju mogućnost raspolaganja vlastitom zaradom i imovinom. Sustav kojem trebamo težiti jest samostalan odabir gdje želimo trošiti svoj novac. Sustav u kojem naše odluke kupovine ili suzdržavanja od kupovine odlučuju tko opstaje, a tko propada, nikako sustav u kojem drugi lobiranjem odlučuju koliko će naše imovite prisvojiti sebi suprotno našim željama.

Korporacije bez privilegija države nisu niti približno opasne kako to tvrde prosvjednici. Postavite si pitanje, koji poziv bi vas više uznemirio: “Dobar dan, ovdje istraživanje tržišta vozila, zovemo u vezi automobila kojeg ste nedavno kupili” ili “Dobar dan, ovdje Porezna uprava, zovemo u vezi vaše porezne prijave”?

Minimalna plaća štiti siromašne

Minimalna plaća štiti maleni postotak siromašnih, međutim uvelike pogoršava situaciju slične populacije. Ljudi koji danas skupljaju boce ne smiju raditi za iznos ispod minimalne plaće, te se snalaze prosjačenjem, skupljanjem ambalaže ili radom na crno. Ukidanjem minimalca, tim ljudima dali biste pravo na izbor žele li raditi za taj iznos, ili žele sreću potražiti uz neku drugu opciju.

Ukoliko želimo pomoći siromašnima, nemojmo gledati listu opcija koje imaju i zabraniti im upravo onu koju bi sami odabrali kao najbolju u postojećem vremenu.

Kapitalizam je surov sustav u kojem opstaju samo najjači

Istina, opstaju samo najjači, no najjači u čemu? Najjači u svim drugim sustavima su oni koji opstaju zahvaljujući goloj sili i političkim vezama. Najjači na slobodnom tržištu su oni koji se najbolje prilagođavaju služenju društvu, tj. oni čije robe i usluge ljudi dobrovoljno konzumiraju. Dok u ostalim sustavima opstaju oni najbliži vlasti, tj. najuspješniji lobisti i rentijeri koji svojim političkim vezama prisilno prisvajaju vašu imovinu, sudionici slobodnog tržišta jedinu mogućnost bogaćenja imaju u uspješnom služenju svima nama, tj. pružanju usluga koje mi želimo i tražimo. Bogaćenje u drugim sustavima moguće je gotovo isključivo na teret drugih, za razliku od slobodnog tržišta gdje dobrovoljnom razmjenom svi završavaju bolje nego da te razmjene nema. Zapitajte se samo biste li radije veće poreze kako bi davali novac državi na raspolaganje, da bi ga ona slala na recimo subvencioniranje HRT-a, kupovine blindiranih automobila političarima, plaćanje lažnih mirovina i slično? Ili vam bolju opciju predstavlja trošenje vlastitog novca prema vlastitim prioritetima?

U sustavu slobodnog tržišta kupci su ti koji donose odluke tko opstaje, a ne privilegirani pojedinci na vlasti i njihovi suradnici. Nitko vas ne prisiljava da kupite Coca Colu ili mobitel, no vlast vas itekako prisiljava da plaćate njihove greške, krađe, manipulacije, kampanje, ratove, lobiste i spašavanja propalih kompanija sa političkim vezama.

Problemi seljaka prije sto godina

Povezanost Hrvatske sa svjetskim tržištem, te probleme seljaka s početka XX. stoljeća opisao je O. Frangeš 1920. godine:

Ovi poljoprivredni produkti danas stoje pod uplivom međunarodne utakmice. Evo vam primjera: U Dubrovniku se je g. 1914. trošilo kondenzirano mlijeko iz Švicarske, i ovo švicarsko mlijeko diktiralo je cijenu mlijeka u čitavoj okolici Dubrovnika. U Zagrebu se je prije rata trošio u velikoj mjeri maslac (puter) iz Danske, a ovaj je dolazio onamo velikim dijelom iz Sibirije, i sibirski mljekari opredjeljivali su cijene domaćem maslacu, a po tome i mlijeku, vrhnju, siru u okolici Zagreba.

U domovini sušenih gljiva, u Bosni, tržile su se god. 1912. usred Sarajeva suhe gljive iz Kalifornije i našle su posve dobru prođu. Ne ima danas proizvoda gospodarstva, koji ne bi stajao u cijeni svojoj pod odlučnim uplivom svjetske trgovine. Eno nam goveđe meso, koje dolazi od, na nedogledno velikim pašnjacima južne i sjeverne Amerike poludivlje gojenih goveda, da se smrznuto u limenim kutijama prodaje ne samo u Liverpoolu i Londonu, nego pred našim vratima u Pragu i Beču pod cijenu od 68—80 austr. Kruna ili 40—48 naših Kruna. Kraj te cijene ne možemo mi da na tim tržištima prodajemo naša goveda skuplje od 16—18 K po 1 kg. žive vage.

Eno nam vune iz Australije i Argentine, koju na onim vrlim pašnjacima tamo proizvode gotovo bez ikakovih troškova, a ipak nam ona odmjeruje cijenu, pod koju mi, uz znatne proizvodne troškove, vunu naših krda možemo da prodademo. Eno vam vina iz Italije, koje se danas nuda sa 8% alkohola, kakova su naša laglja vina — po K 1300.— za hl u Pragu i Beču, dok nas naša ovdje stoje 1200—1600—2000.— K prema kvalitetu. Ovo talijansko vino nama, jer vina proizvodimo više nego ga trošimo (na 12,000.000 duša oko 7,000.000 hi.), pak ga moramo iznijeti na svjetsku pijacu, određuje do zadnjega kuta kod Negotina i Dubrovnika i Vrgca, koliko se ondje mole da plati nadničaru u vinogradu, koliko za modri kamen, za kolje, za porez i sve drugo, i koliko ostaje od toga dobiti za gospodara vinograda. Ova talijanska cijena nam odreduje, kako će se isplatiti investicije u vinogradarstvo, koja je cijena vinogradima u Srbiji i Hercegovini i Bačkoj i Zagorju, i dali će se još uopće podizati novi vinogradi, vinogradarstvo uopće još širiti ili propadati u našoj državi.

Eno vam konačno još žito, naročito pšenica i kukuruz. Danas se nuđa žito iz Argentine, iz Amsterdama, Hamburga ili Trsta, po 14 austr. kruna, tj. 7 K. 84 Fil. ili 1 Dinar 95 para u našem novcu. Sav naš pretićak žitne produkciie ovisan je o unovčenju svomu od te cijene, tj. nama svima koji proizvodimo pšenicu bilo u Banatu, bilo u Maćvi, čak u zadnjem kutu Makedonije i Crne Gore, određuje ova cijena, da li nam se i kako isplaćuje gajenje pšenice. Evo, ove granice stavlja cijena, i to cijena svjetske pijace, našoj gospodarskoj produkciji: i za žito, i za vino, i vunu, i stoku, sve to opredjeljuje ne naš rad, naša briga trošak, nego svjetska trgovina, proizvadnja čitave zemaljske kruglje.

Ne utječu tu samo proizvodni troškovi istog proizvoda na pr. pšenice u onim zemljama. Pšenica se u Americi proizvodi vrlo jeftino, sve se obavlja strojevima, koji se u proljeću kupuju, pred zimu prodaju, a na farmi ostaje preko zime tek jedan čuvar. Prihodi nisu veliki, oni su manji od naših, tek 5—6 Mtc. od katastralnog jutra, a dobiveno zrno puno je korovnog sjemena, nečisti itd. Ali se to onda dotjeruje u elevatorima, čisti i prireduje, pak se mole da takmi sa žitima sa najbolje obrađenih polja. Jeftinim proizvodnim troškovima prekomorskih zemalja mi ne bi mogli nikako konkurisati, da k njima ne pridolazi još relativno jeftini, ali apsolutno uzamši uz sadanje prilike ipak visoki dovozni troškovi preko mora. Zapravo samo ti dovozni troškovi, danas omogućuju da se mi možemo da takmimo sa žitom iz Argentine Australije . .

Djeluje poznato?

Učinkovitost hrvatskog školstva

„Vlada je pogazila načela slobode kolektivnog ugovaranja zakonom suspendirajući kolektivne ugovore, a mjerama štednje u javnom sektoru udarila je u bit interesa zaposlenih i društva u cjelini“ izjavio je nedavno predsjednik Matice hrvatskih sindikata Vilim Ribić.

Kvalitetno obrazovanje je važno, a kako bi se kvaliteta obrazovnog sustava poboljšala, sindikati tvrde da proračunska izdvajanja za obrazovanje moraju rasti, kao i plaće, jer su trenutna sredstva nedovoljna. Općeprihvaćeni je stav kako manji razredi doprinose boljem obrazovanju. No je li zaista tako? I što je s efikasnošću obrazovnog sustava?

Ako pogledamo proračunska izdvajanja za školstvo, te odnos broja profesora i učenika, ono što na prvi pogled možemo primjetiti je rast troškova obrazovanja, te rast broja novih škola, učitelja i profesora u svim razinama, iako je broj djece istovremeno u kontinuiranom padu.  Brojke pokazuju dvije očite stvari: sredstva za obrazovanje rastu, a odnos broja učenika i profesora se smanjuje. U periodu 2000. – 2010. godine broj učenika smanjio se 11,5%, a broj učitelja i profesora istovremeno je narastao za 21,4%. Tako je 2000. godine prosječan broj učenika po školi iznosio 217, a broj profesora 17 po školi. Kroz idućih deset godina prosječan broj učenika po školi pao je na 187, a broj profesora narastao je na 20, što znači da ponuda profesorskih radnih mjesta i dalje ne reagira na demografske promjene i smanjenu potražnju za njima.

Nastavak politike štednje

Vlada je danas predstavila rebalans proračuna 2012, te proračun za 2013. kojim nastavlja politiku brutalne štednje iz 2012. godine.

Prihodi u 2012. ostvareni su po planu, no ne i rashodi. Obzirom da se vodimo politikom štednje, pretpostavili bismo kako su rashodi manji od prošlogodišnjih, ali i planiranih za ovu godinu. Prisjetimo se nakratko prošlogodišnje najave mjera štednje. Pogledajmo sada realno stanje: rebalansom su rashodi za ovu godinu povećani za oko 2 milijarde kuna u odnosu na plan. Od toga je najveća stavka 1,6 milijardi kuna dodatnih izdataka za plaće državnog i javnog sektora. No to nije potpuna slika. Pravi porast izdataka za plaće je oko 2,5 milijarde kuna, od kojih je dio pokriven rebalansom, a dio prenamjenom planiranih troškova za kapitalne investicije. Uz to, povećani su izdaci za poljoprivredu i brodogradnju.

Što se proračuna za 2013. tiče, rashodi se povećavaju za dodatnih 4 milijarde u odnosu na ovaj rebalans, te tako skaču na 124,5 milijardi kuna. Ako ponovno pogledate prošlogodišnji plan štednje za 2013, vidjet ćete kako je planirano ispod 120 milijardi rashoda. Istovremeno, Matica hrvatskih sidnikata, nezadovoljna navedenim oštrim mjerama štednje, najavljuje štrajk.

Rastu državna potrošnja, deficit i zaduživanja, što znači siguran rast poreza, a vjerojatno i pad kreditnog rejtinga iduće godine. Iako Linić tvrdi kako novih poreza neće biti, već planirani dodatni rashodi iz nečega će se morati financirati. Tako već sada znamo kako se ukida nulta stopa PDV-a na kruh, mlijeko, knjige, lijekove, ortopedska pomagala i kino-ulaznice, rastu trošarine na cigarete, uvode se fiskalne blagajne, mijenjaju se trošarine na energente i električnu energiju na koje se uvodi i naknada HANDA-e, raspravlja se o porezu na nekretnine… sve to znači manje novca kojim stanovnici mogu raspolagati i pad kupovne moći, samo kako bi se nahranio rastući državni aparat. Takvo rastuće opterećenje u jednom trenutku će rezultirati sve slabijim punjenjem proračuna te dovesti do rasta deficita ukoliko se rastrošnost države zaista ne dovede pod kontrolu.

Nakon ovako očitog nastavka kretanja u pogrešnom smjeru i realno nepostojećih mjera štednje, zaista je nevjerojatno optimistično najaviti bilo kakav rast BDP-a, a kamoli u visini od 1,8% kakav prognozira Vlada.

Poštovana Vlado

Poštovana Vlado,

prošlo je već gotovo godinu dana od Vaše izborne pobjede. Svi smo manje ili više svjesni stanja u državi koje ste naslijedili i kredita koji tek dolaze na naplatu. Također smo svjesni da država nije stan koji se može počistiti u jedno popodne. No, zanima me (a vjerujem i ostatak državljana), koliko se još mislite šlepati na promašaje prethodne vlasti? Nedavno smo u medijima imali priliku pročitati vijest o padu investicija u Hrvatskoj na razinu 1996, na što je Prvi potpredsjednik Vlade na prvu ispalio: “Za pad investicija nismo krivi mi, nego bivša Vlada”.

Možda djelomično. No tko je najavio izmjenu Zakona kako bi se omogućilo retroaktivno oporezivanje po stopi od 12% i to za posljednjih 10 godina?

Tko je podignuo stopu PDV-a, koja u konačnici poskupljuje finalni proizvod?

Smatrate li možda kako su rast nameta, birokratiziranost, zakoni koji mijenjaju prošlost i općenito neprestane izmjene pravila igre loš poziv investitorima? Ne, vi ćete vlastite promašaje izliječiti osnutkom još jedne nepotrebne agencije (Agencija za konkurentnost i investicije) na trošak poreznih obveznika. Hoće li biti uspješna poput Ureda za koordinaciju sustava procjene učinka propisa?

Tko i dalje troši više nego ima? Nemojmo se zavaravati, proračun koji je unaprijed planiran sa deficitom od 9,89 milijardi kuna (i koji će čini se uskoro u rebalans) ne miriše na štednju. Rast državne potrošnje samo je doveo do većih poreza, a veći porezni prihodi samo su povećali rast državne potrošnje. Dakle, jedini koji se sve više odriču i štede u cijeloj priči su građani i privatni sektor. Vi se čudite što svi pokušavaju izbjeći plaćanje poreza, a odavno poznata činjenica je da veći porezi znače veću evaziju. Ne znam kako Vi, ali ja više volim sam odlučiti za što ću dati svoj novac, nego da mi to odlučuje neki neimenovani birokrat, jer to često završi u suprotnosti s mojim željama i na moju štetu.

Tko uzima naš novac, koji zatim dijeli kao poticaje u svoje ime, pri tome čak i krši vlastite zakone jer diskriminira po imovinskom cenzusu?

Nadalje, tko planira kazniti porezom na nekretnine sve koji su svojim radom i razumnim raspolaganjem novcem štedjeli i ulagali za lakšu budućnost? Izgleda da je u ovoj državi pametnije sve prokockati, te za to biti nagrađen socijalnom pomoći.

Tko poduzetnike u ovoj državi smatra ničim do kravom muzarom? Eto, oni koji imaju, trebaju platiti. Jer imaju, a to nije fer. Nitko ne postavlja pitanje zašto imaju. Istina, neki su imovinu stekli putem (gle čuda) političkih veza, neki putem kriminala i takve je nužno procesuirati. No većina je svoju imovinu stekla radom, trudom, štednjom, riskiranjem i investiranjem. Vodeći se logikom kako štetne stvari poput duhana jače oporezujete kako biste smanjili njegovu konzumaciju, Vi štednju, rad i imovinu smatrate štetnima sudeći po rastu nameta na sve navedeno.

Nikoga ne zanima kako je izgledao početak jednog poduzetnika. Recimo da osoba XY stavi svoju kuću pod hipoteku kako bi imala novac za realizaciju ideje. Nakon pokretanja tvrtke, vlasnik se odriče lagodnosti, putovanja, dugotrajnih ispijanja kava… Ukratko, smanjuje potrošnju na nužne stvari i usmjerava sav trud i vrijeme u postavljanje tvrtke na noge, kako ne bi izgubio krov nad glavom. Ideja je dobra, no možda realizacija ispadne loša i sav trud padne u vodu. Ali pretpostavimo da tvrtka uspije. Nakon 5,10 ili 15 godina tvrtka naraste u XY d.d. koja zapošljava stotine ljudi i ostvaruje zamjetan prihod. U tom trenutku pojavljuju se moralne vertikale poput Ribića ili Linića koje traže da tvrtka “pošteno” plati svoj dio, iako već plaća popriličan porez. Jer uz trenutne poreze i dalje ima, što znači da ne plaća dovoljno. Nije bitno zašto ima, niti koji rizik i odricanja u prošlosti je vlasnik pretrpio zbog toga. Treba tvrtku kazniti novim nametima jer je odlučila raditi s dobiti. Vlasnik je u međuvremenu prozvan pohlepnim lopovom koji ima previše, od pojedinaca koji ne žele mrdnuti guzicu s kauča i radije žive od parazitiranja. Pri tome mislim isključivo na one koji ne žele tražiti posao i vire u tuđe džepove, a ne na one koji posao ne mogu naći.

Poštovana Vlado, jednu sitnicu ne shvaćate. Ne plaća tvrtka sve te poreze koje uporno izmišljate. Građani ih plaćaju kroz veće cijene proizvoda. Tvrtke će možda smanjiti maržu za iznos koji im manevarski prostor dopušta, no većina novog troška se prelijeva na kupce (veće cijene) i radnike (manje plaće). Svi zagovornici većih poreza moraju biti svjesni kako tim postupkom u konačnici osiromašuju sebe kao kupce. Veći porezi ujedno znače i veći rizik propasti posla, to znači manju vjerojatnost pokretanja posla, a to dovodi do manje potražnje za radnicima. Ukratko, lošiji položaj radnika i pad plaća.

Mislite li Vi kako ćete gore opisanim razvojem situacije privući nove investicije (bilo strane, bilo domaće), te tako potaknuti stvaranje novih poslova? Ja bih rekao da idemo u smjeru bježanja investitora, pada poduzetničkog duha i rasta nezaposlenosti.

Poštovana Vlado, ne znam znate li, ali najbolja socijalna politika je smislen i koristan posao, a ne redistribucija koju nazivate socijalnom pravdom.

Crv u jabuci?

Foto: Jutarnji list

Uoči današnjeg prosvjeda sindikata javnih službenika, sinoć je u Dnevniku 3 gostovao Vilim Ribić. Prilikom intervjua izjavio je kako prosvjetni radnici nisu odgovorni za otpuštanja u realnom sektoru, te nastavio sa branjenjem povlastica javnih službenika:

Što je alternativa? Da otpuštamo prosvjetare kako je najavio Linić? Ljudi se u industriji otpuštaju kad nema narudžbi. Ovdje postoje djeca i bolesni. Kada bi svi bili zdravi i ne bi bilo djece u školama onda bi prosvjetari i zdravstveni radnici bili otpušteni.

Na prvi pogled u ovoj tvrdnji ima istine, ali Ribić je zaboravio spomenuti kako je školstvo obavezno, dok kupnja raznih proizvoda nije. Kupnja tih proizvoda ovisi o uspješnosti tvrtke da kupcu ponudi zanimljiv i kvalitetan proizvod. Drugim riječima, narudžbe u školstvu neprestano postoje jer ovise o prisili, ne kvaliteti. Uvođenjem obveznog školovanja nismo kvalitetu obrazovanja stavili na veći nivo, samo prisilili ljude da budu u učionicama, htjeli oni to ili ne, a sve na račun proračuna, tj poreznih obveznika. Sama obveza boravka u školskim klupama može i ne mora rezultirati određenim znanjem, ali to ovisi prvenstveno o volji profesora da poduči i samog učenika da nauči, a ne o prisilnom boravku.

O marginalnoj korisnosti već sam pisao, pa ću povući još jednu paralelu nogometaša i profesora. Nogometaši, iako igraju u istom klubu, nemaju sindikalno udruženje, niti identične plaće. Oni uspješniji povećavaju primanja zbog svoje kvalitete, ne dodatka na staž. Oni neuspješni otpadaju ili u rezerve, ili iz kluba. Uspješni igrači privlače sponzore i publiku, te donose prihod klubu. Na isti način uspješni profesori trebali bi promovirati svoju obrazovnu ustanovu i pomoći joj izgraditi ime koje ulijeva povjerenje. Kvalitetno obrazovanje privuklo bi ljude željne znanja, te tako osiguralo veća primanja djelatnika. Umjesto toga, sindikati ih utapaju u masu. Savjesni profesori nikako ne bi smjeli stati uz sindikalni prosvjed koji podupire prosječnost, već tražiti pravo primanja punog benefita svog rada.

Još jedan problem štrajka javnog sektora je činjenica kako su poslovi koje on obavlja monopolistički. Štrajk trgovine jednostavno će kupce preusmjeriti  kod konkurencije. Štrajk prosvjetnog ili komunalnog sindikata paralizira cijeli sektor za čitavo vrijeme trajanja. Porezni obveznici, nezadovoljni situacijom, tražit će od nadležnih tijela što hitnije rješavanje problema, što u pravilu znači brzo popuštanje zahtjevima prosvjednika. Ovaj proces je jedan od glavnih razloga pada kvalitete i produktivnosti, te rasta troškova javnog sektora iz godine u godinu.

Sindikati svojim djelovanjem zapravo negativno utječu na prosvjetare i njihove plaće bili oni članovi sindikata ili ne. Zbog određivanja plaća Zakonom i kolektivnim ugovorom, svi, neovisno o svojoj kvaliteti i učinku imaju jednake plaće kao njihovi kolege. Zalaganjem za jednako plaćanje nejednakog posla podučavanja i zadržavanja viška osoblja (bilo profesora, bilo administrativnog osoblja), sustav drastično gubi na motivaciji, kvaliteti i učinkovitosti. Da se rad profesora nagrađuje prema željama zajednice, najbolji od njih sigurno bi imali vrhunska primanja, no zbog sindikata imaju identične plaće kao i oni prosvjetni radnici koji bi trebali biti otpušteni. Ista plaća za manji rad jednaka je istoj plaći za nerad. Ima li to smisla?

Krugman u Hrvatskoj

Svi mediji prenijeli su vijest o dolasku i predavanju Paula Krugmana na Adris Business Forumu u Rovinju. Između ostalog u Jutarnjem stoji sljedeće:

Krugmanova nesklonost europskoj valuti odavno je poznata, pa je tako i jučer ponovio tezu da bi svima u EU danas bilo bolje da ideja eura nikada nije zaživjela.

Krugmanova nesklonost euru počela je daleke 2011, možda čak i pradavne 2010. Ukoliko odemo još malo unatrag, tamo negdje u 1999, na Krugmanovom blogu pronaći ćemo njegovo sasvim suprotno mišljenje:

For all the seven long years since the signing of the Maastricht treaty started Europe on the road to that unified currency, critics have warned that the plan was an invitation to disaster… Well, here we are, right on the brink of the creation of “euroland”, and it is now clear that none of the problems EMU critics have warned about will arise, at least for a while. Indeed, it turns out that Murphy was wrong: not everything that can go wrong, does.

Krajem 90-ih, ekonomisti Milton Friedman i Robert Murphy, trn u oku mnogim socijalnim inžinjerima poput Krugmana, upozoravali su da zajednička valuta EU ima ogromne nedostatke, pri čemu je Friedman izjavio kako euro neće preživjeti prvu veću europsku recesiju:

It seems to me that Europe, especially with the addition of more countries, is becoming ever-more susceptible to any asymmetric shock. Sooner or later, when the global economy hits a real bump, Europe’s internal contradictions will tear it apart.

Iako je Srbiji predlagao devalvaciju dinara radi povećanja konkurentnosti i izvoza, prilikom govora u Rovinju bio je nešto oprezniji, te je zaključio kako je u Hrvatskoj to trenutno neprovedivo, jer je Hrvatska već prilično vezana i zadužena u euru. Detaljnu situaciju Srbije nisam pratio, ali pretpostavljam kako su i njihovi privatni i javni dugovi u euru, što znači da bi devalvacija kune/dinara taj dug samo povećala i učinila situaciju gorom nego što jest. Nadalje, male ekonomije poput Hrvatske ili Srbije nisu dovoljno utjecajne na tržištu i  za većinu robe su price-takeri, tj. nemaju proizvodnju kojom mogu diktirati cijene, a devalvacija bi time samo poskupila uvoz.

Krugman griješi kada smatra da je sve u izvozu, te kako će država postati bogatija isključivo ukoliko više izvozi a manje uvozi, iako su te merkantilističke ideje navodno srušene. Tu pogrešku čini većina država danas bilo subvencioniranjem proizvodnje, visokim carinama ili raznim poticajima i olakšicama dodijeljenim odabranim sektorima. Merkantilisti su smatrali kako izvoz veći od uvoza za posljedicu ima priliv zlata u državnu riznicu, te tako država postaje bogatija. Neki te ideje dovode do krajnjih granica, smatrajući kako država mora biti samodostatna i sama proizvoditi sve potrebno. No nije sve u izvozu. Uvoz također čini državu bogatom. Uvozom proizvoda po nižoj cijeni od one koju je moguće ostvariti domaćom proizvodnjom, narod može imati pristup robi, ali i višak novca za druge potrebe. To stanovništvo čini bogatijima nego da kupuju skuplji proizvod u samodostatnoj ekonomiji. Možemo u Hrvatskoj uzgajati tropsko voće za cijenu 10 puta veću nego uvoz iz Filipina i plaćati kilogram 89 kuna, no u slučaju uvoza platit ćemo kilogram 8,90 kuna i ostat će nam 80 kuna za druge stvari.

Još jedna zabluda koju Krugman niti ovaj put nije zaboravio spomenuti je politika štednje. U Rovinju je ponovno spomenuo štednju europskih država kao uzrok krize eurozone, preporučio Hrvatskoj prestanak politike štednje, te savjetovao jaču državnu potrošnju kao lijek. Klikom na link možete vidjeti politiku štednje europskih zemalja, a ovdje politiku štednje u Hrvatskoj. To je upravo ono što zagovaratelji socijalne države žele čuti, no nikako da spomene onim mlađim naraštajima dio kako će upravo oni plaćati sve te državne kredite i kamate, bilo kroz veće poreze ili inflaciju.

Medijske objave većinom razočarano zaključuju kako Krugman u Rovinju nije rekao ništa značajno i specifično za hrvatsku situaciju. Opravdanje pronalaze u činjenici kako smo mali, kako nije imao vremena proučiti naše pokazatelje, što je vrlo vjerojatno i istina. No možda je razlog šutnje i činjenica kako je Hrvatska ogledni primjer katastrofalnih mjera koje Krugman propagira. Izjava kako mala Hrvatska ekonomija pored velike EU nema izbora jednostavno ne drži vodu, jer ukoliko pogledamo male Hong Kong ili Singapur pored velike Kine, vidjet ćemo da nije riječ o veličini, nego upravo onome što Krugman propagira kao pogrešno – slobodnoj trgovini i kapitalističkom uređenju države.

Kad državna intervencija propadne, okrivi špekulante

Cijene hrane i goriva neprestano rastu, a netko mora biti kriv za to. Mediji prenose izjave naših političara, ekonomista i analitičara koji neprestano okrivljuju špekulante kao glavne uzročnike takvog trenda. Mrski špekulanti tako nisu ostali izostavljeni čak niti prilikom najave budućeg pojeftinjenja goriva:

Nije bilo nikakvih velikih ekscesa i onda su mešetari i trgovci s burze, špekulanti burzovni izgubili osnovu za špekuliranje s višom cijenom. To je rezultiralo nižom cijenom nafte i naftnih derivata i evo nadam se da će takav trend još nešto dulje potrajati.

Špekulanti su osobe koja pokušavaju zaraditi kupujući robu po nižoj cijeni i prodajući po višoj. No njihov posao nije samo ta klišejizirana izjava. Oni također utječu na cijene robe. Kada ustanove podcijenjenu vrijednost robe, kupujući ju dižu joj vrijednost. Prepoznajući precijenjenu robu, uspješni špekulant može očekivati veći pad nego ostatak tržišta prepoznaje, te shortati.

Cijene hrane i nafte vrlo su volatilne i ovise o ciklusima, a špekulanti djelomično izravnavaju te cikluse kupujući u vrijeme obilja i prodavajući u vrijeme nestašice. Tako u vrijeme niske cijene dobijemo nešto skuplju, a u vrijeme visoke cijene nešto jeftiniju robu. Jasno, cijena će biti vrlo visoka prilikom nestašica, ali ne toliko visoka kolika bi bila u situacijama bez prijašnjih skladištenja. Špekulanti svojom aktivnošću ne izazivaju nestašicu (za što ih se generalno optužuje), nego povećavaju ponudu u kriznom vremenu. Nestašice se događaju zbog prirodnih nepogoda (suše, poplave) ili aktivnosti države (zabrane uvoza ili trgovine, cjenovne kontrole i sl.)

Svaka osoba koja nešto radi je špekulant. Svatko od nas donosi odluke prema nekim očekivanjima kretanja cijena, vrijednosti i želja u budućnosti. Sjetimo se samo 300-tinjak tisuća malih špekulanata koji su hrlili po dionice T-HT-a, nadajući se kako će jeftino kupiti i skupo prodati.

Svi mi svojim postupcima, u manjoj ili većoj mjeri utječemo na određivanje finalne cijene na tržištu. Ako pretpostavimo rast cijene mesa, kupit ćemo nešto veću količinu i zamrznuti višak za budućnost. Ukoliko predvidimo rast cijene goriva, točit ćemo vozila danas, a ukoliko očekujemo skorašnji pad, punit ćemo spremnike kada se pad cijene dogodi. Na isti način funkcioniraju i špekulanti, samo u većem obujmu. Ono čime smo bombardirani u medijima samo je jedna strana medalje. Špekulanti jednako tako riskiraju i gubitak ukoliko im procjene budu pogrešne, tj. predvide rast ili pad cijena koji se ne dogode.

Jedan od razloga uspostave raznih agencija za kontrolu cijena jest vjerovanje kako špekulanti loše utječu na tržište. Istina je kako učestale loše odluke špekulanata mogu privremeno utjecati na tržište, ali znatno više utječu na njegov džep, te takvi sudionici tržišta brzo s njega nestaju. Za razliku od njih, državne agencije koje preuzimaju ulogu kontrole cijena imaju zaposlenike koji ne odgovaraju svojom imovinom u slučaju greške. U tom slučaju nema automatskog iskorjenjivanja u slučaju greške i oprez je puno manji.

Ideja kako je špekuliranje štetno nije nova, ali je pogrešna. Tržište je učinkovito koliko i sudionici na njemu, a njihova učinkovitost ovisi o sposobnosti prikupljanja informacija i predviđanja kretanja. Špekulanti su samo jedan dio sudionika tog procesa. Danas zahvaljujući njima nismo u nedoumici, nego danima unaprijed znamo koja cijena će nas dočekati na benzinskim postajama, te na osnovi tih informacija planiramo punjenje spremnika.

Nažalost, brojni komentatori to ne razumiju, te u svojim izjavama i člancima krive tržište za probleme koje uzrokuje netko drugi. Prilikom objave vijesti o uvođenju embarga na iransku naftu 1. srpnja, nitko (ovdje, ovdje, ovdje) nije okrivio vlade koje će takvim postupkom dovesti do vala rasta cijena nafte, ali čim je rast počeo, tekstovi su bili prepuni optužbi prema špekulantima.

Unatoč njihovoj groznoj reputaciji kod naših opinion makera, špekulanti u globalu imaju pozitivan utjecaj na tržište. Razni stručnjaci i poduzetnici proučavaju tisuće parametara radeći za svoju dobrobit, a prosječna osoba ne mora strahovati od neprestane neizvjesnosti promjene cijena ili nestašica robe. Ti ljudi nisu postavljeni u ime politike, a tržište na kojem se nalaze ima neumoljive disciplinske mjere.

Kažnjavanje i uvođenje zabrana na špekulativnog djelovanja imalo bi identičan rezultat nemogućnosti vjeverice na spremanje lješnjaka pred zimu – neizvjesnost, nestašicu i glad.

Neki shvate odmah, neki kasnije

Argentinci su polako počeli shvaćati kako su podržavanjem predsjednice Cristine Fernández de Kirchner pucali u vlastito stopalo. Evo nekoliko potpuno različitih reakcija građana na identičnu politiku:

Argentina nacionalizirala naftnu kompaniju YPF:

Dužnosnik argentinske vlade potvrdio je jučer kako YPF postaje državna kompanija i država preuzima 51% vlasničkog udjela kojeg su do sada držali Španjolci. Preuzimanje stupa na snagu odmah i već je oformljena državna komisija koja će od sada upravljati naftnom kompanijom. Potez je proslavljen na ulicama Buenos Airesa, ljudi su nosili transparente s natpisima “YPF – sad si cijeli naš !” i “Repsol, odlazi iz YPF-a !” Fernandez de Kirchner je  na opće oduševljenje naroda 2008. je nacionalizirala i privatne mirovinske fondove, a kasnije i glavnu zračnu kompaniju “Aerolineas Argentinas”.

Reakcije kod nas također su se uglavnom svele na opće oduševljenje potezom i željom da se naši političari ugledaju na Argentinu. Tako je anketa na jednom portalu završila sa visokih 95% podrške.

Bilo je tu i krasnih odgovora i savjeta o prednostima nacionalizacije i sveopće državne kontrole, te čak i nekih prigovora na nepoznavanje ekonomske materije.

U međuvremenu je voljena predsjednica nizala neumoljivo glupe gospodarske poteze jedan za drugim, nadmašivši čak i svog pokojnog muža u destruktivnim idejama.

Tako je jedna od odluka bila zaplijena i zabrana uvoza stranih knjiga, pod izlikom brige za zdravlje svog naroda. Naime, strane tiskare prema njenom mišljenju koriste previše olova u tinti, te stavljanje prsta u usta nakon što je isti bio u kontaktu sa stranom tintom može biti smrtonosno.

Još jedna odluka bilo je uvođenje 15% poreza na plaćanje u stranoj valuti tako što je počelo praćenje kreditnih kartica. Dakle, ukoliko u inozemstvu odete na ručak i platite karticom, kod kuće ćete platiti još 15% poreza. U konačnici je svako korištenje ili posjedovanje strane valute postalo ilegalno:

Argentinska Vlada počela je koristiti inspektore sa psima treniranim za otkrivanje novca i javno prikazivati uhićenja svih koji posjeduju dolare. Ovo je samo još jedan u nizu koraka koje Argentina provodi u posljednje vrijeme kako bi suzbila korištenje stranih valuta i uvoz strane robe pod motom “Kupujmo domaće domaćim”.

Sada, kada je većina građana počela osjećati na svojoj koži državnu intervenciju, konfiskaciju i restrikcije koje su nekad toliko slavodobitno slavili radi nametanja drugima, veselje na ulicama pretvorilo se u prosvjede na ulicama:

Predsjednica Kirchner očito je počela grabiti preduboko u džepove kako bi financirala svoju populističku politiku. U Argentini inflacija iznosi 25 posto godišnje, zbog čega građani očajnički pokušavaju pesose promijeniti u američke dolare. No vlada je to zabranila pa kupovina stranih valuta više nije moguća gotovo ni na jedan legalan način.

Osim toga, prosvjednici se boje da će populistička predsjednica iskoristiti svoju kontrolu nad argentinskim kongresom kako bi promijenila izborne zakone i sebi omogućila ostanak na vlasti do 2019., pa i duže.

Ovo je školski primjer kako demokracija vrlo lako može odvesti u totalitarni sustav. Primjer kojeg je Hayek još 1944. opisao u knjizi Put u ropstvo.

Za kraj izdvajam i jedan od citata ispod članka:

Totalitarni sustav koji klizi putem bankrota prema kojem se kreće Argentina neki su shvatili odmah, neki malo kasnije, a neki, poput našeg budućeg ekonomista izgleda nikad neće.

Au Revoir, France!

Večernji prenosi vijest o nečemu što bi se moglo nazvati Atlas Shrugged na francuski način:

“Gubi se, bogati idiote!”, poručio je u ponedjeljak s naslovnice ugledni Libération najbogatijem Francuzu Bernardu Arnaultu, vlasniku Louis Vuitton Moët Hennessy grupe. Pod udarom medija i građana Arnault se našao jer želi zatražiti belgijsko državljanstvo, što je u javnosti shvaćeno kao pokušaj bijega od novog poreza za milijunaše koji uvodi socijalistički francuski predsjednik Hollande.

Neki očito i dalje ne shvaćaju kako bogati i sad plaćaju najviše poreza, te što bi se moglo dogoditi ukoliko ih otjerate. Najdalje u tom sljepilu otišao je vođa francuske ljevičarske koalicije Jean-Luc Mélenchon, koji je u svojoj kritici čovjeka koji zapošljava preko 83.000 ljudi, nazvao ni više ni manje nego – parazitom.

Francuski predsjednik Hollande također puca u prazno svojom izjavom:

Biti Francuz ne znači samo primati, već i davati za svoju državu.

Kakva je to pravedna i poželjna država koja vam uzima preko 75% zarađenog? Što je domoljubno u činjenici da dozvoljavate državi da vas pljačka? Potpuno oduzimanje produkta rada nazivamo ropstvom, no pri kojem postotku uzimanja to spomenuto domoljublje postaje ropstvo? 50%? 75%? Možda 99%?

Srećom i među državama postoji natjecanje, ono u poreznom opterećenju, tako da će se ovaj trend bježanja iz Francuske samo nastaviti.

Štednja? Koja štednja!?

U svojoj kolumni, u članku pod nazivom Štednja, bolna i beskorisna, g. Romac iznosi besmislenu i činjenično neutemeljenu tezu kako su sve europske države koje slijede neoliberalnu politiku štednje završile u velikim gospodarskim problemima. Osim baltičkih zemalja koje spas duguju svojim specifičnostima:

Sve europske zemlje koje su bolest visokih proračunskih deficita i dugova odlučile liječiti receptom Angele Merkel, krizu su samo produbile, uz pad gospodarstva i rast nezaposlenih.

Jedina europska iznimka od tog pravila tri su baltičke republike, no stručnjaci njihov uspjeh pripisuju posebnim okolnostima i povezanošću sa skandinavskim gospodarstvima, a ne mjerama štednje. Za sve ostale zemlje koje provode radikalne mjere štednje vrijedi gorko pravilo: što veća štednja, to veći kaos. Pogledajmo današnju Španjolsku. Vlada te zemlje revnosno smanjuje javne izdatke, spašavajući svoje banke, no situacija je sve gora.

Da vidimo sad malo kako stvari stoje u stvarnom svijetu. Španjolske “mjere štednje” dovele su državnu potrošnju sa 284 milijarde eura 2002. godine na 469 milijardi eura u 2011. Grčka štedljivost u istom razdoblju “smanjila” je potrošnju sa 70 na 108 milijardi eura, Italija sa 613 na 788 milijardi, Britanija sa 442 na 739 milijardi, a apsolutni rekorder, Francuska, sa 816 milijardi na 1,1 bilijun eura. Sve to rezultiralo je dizanjem poreznog opterećenja građanima navedenih zemalja. Dakle možemo reći kako postoje mjere štednje i “mjere štednje”. Građani jesu počeli prisilno manje trošiti, ali samo zato jer su njihove države postale rastrošnije i počele ubirati veće poreze, te posljedično ostavile manje novca na raspolaganje svojim državljanima.

Bacimo sad kratki pogled na gorespomenute specifičnosti baltičkih zemalja koje “nemaju veze sa štednjom”:

Primjećujete li ovdje navedene specifičnosti? Biste li im dali nazive poput mjere štednje i smanjenje državne potrošnje? Interesantno, ali te specifičnosti uzrok su oporavka baltičkih zemalja, Estonija trenutno čak ima i proračunski suficit. Iako je utjecaj države i dalje popriličan, a baltičke zemlje daleko od idealnog, barem djelomično smanjenje pokazalo se kao pomak u pravom smijeru.

Doktrina njemačke kancelarke – na koju je jeftino nasjela i aktualna hrvatska vlada – temelji se na logici prosječne kućanice, koja u situaciji smanjenja priljeva u kućni budžet smanjuje izdatke. Međutim, ekonomija nije domaćinstvo. Takav pristup krizi, koji se svodi isključivo na stezanje remena u javnom sektoru, fatalno je pogrešan.

Slažem se kako vođenje države nije poput vođenja domaćinstva, zapravo je mnogo sličnije organiziranom kriminalu u kojem imate zakonske ovlasti pljačkati i obavljati ostale poslove zbog kojih bi kao običan državljanin završili u zatvoru. Vođenje države jednostavnije je od vođenja kućanstva, jer ukoliko ste domaćica, trošit ćete koliko vaš muž privređuje ili sami potražiti posao ukoliko prihodi nisu dovoljni za uzdržavanje. Ukoliko vodite državu, dat ćete suprugu pištolj i poslati ga da opljačka dječju štednju, vaše roditelje i sve ostale kojih se možete domoći, jer vam ovih 10 bundi u ormaru jednostavno nije dovoljno. A nećete morati odgovarati za slične postupke, jer u ovom slučaju ulazite u domenu “dobrobiti nacije”.

Javni sektor, s aspekta gospodarskog rasta, u potpunosti je ravnopravan privatnom sektoru.

Javni sektor i privatni sektor u potpunosti su dijametralne pozicije. Prvi živi od poreza, dok drugi taj porez osigurava. Nažalost, gotovo svi naši ekonomisti, političari, novinari, ostale javne osobe i kreatori javnog mišljenja zagovaraju rast parazitizma zvanog državna potrošnja. S aspekta gospodarskog rasta, privatni sektor opstaje ukoliko ljudima ponudi proizvod ili uslugu koju su voljni kupiti po ponuđenoj cijeni, dok javni sektor nudi uslugu koju su ljudi prisiljeni plaćati, željeli oni to ili ne. Samim time, privatni sektor prisiljen je poslovati efikasno ukoliko želi opstati, što dovoljno govori koji rast je stvaran, a koji umjetan.

Kako je to ovih dana lucidno zaključio slovenski ekonomist Maks Tajnikar, slovenska, hrvatska i skoro sve europske vlade, opsjednute histeričnom štednjom, u potpunosti zanemaruju Walrasov zakon, jedan od zacijelo najvažnijih ekonomskih postulata, koji kaže da možemo zaraditi samo onoliko koliko potrošimo, odnosno da možemo potrošiti samo onoliko koliko zaradimo.

Kako izgledaju bolni rezovi i drastične mjere štednje hrvatske vlade možete vidjeti ovdje, a izjave “možemo zaraditi samo onoliko koliko potrošimo” i “možemo potrošiti samo onoliko koliko zaradimo” uopće nisu sinonimi, te (koliko sam upućen) nemaju nikakve veze sa Walrasovim zakonom ravnoteže tržišta.

I tako, dakle, dolazimo do zaključka. Gospodarski je pad jedini rezultat famoznih »bolnih rezova«, a jedino što primjenom tih mjera raste su nezaposlenost i proračunski deficit, iako se upravo zbog smanjenja tog deficita takve mjere navodno provode.

Dolazimo do zaključka kako bi članak možda bolje odgovarao rubrici “mitovi i legende”, pošto novinar nije u stanju provjeriti barem osnovne podatke o kojima piše, pa bismo mogli diskutirati o prezentiranome. Vrh svega jest prezentiranje većih poreza, povećanje reguliranosti tržišta i državne potrošnje, te njihove posljedice kao (neo)liberalni potez. Liberalizam zagovara smanjenje državnog aparata, manju birokraciju, smanjenje poreznog opterećenja građana i kompanija, te veću slobodu ljudi da sami odlučuju gdje i kako će trošiti novac koji zarađuju. Ovako jedino preostaje obarati demagoške izjave jednostavno poput glinenih golubova. Čak i ukoliko postoje mjere državne štednje u Hrvatskoj i EU (što smo utvrdili da nije točno), ona sama po sebi nema smisla ukoliko se ne očisti se put za oporavak i rast privatnog sektora. Dok god ne vidimo znakove smanjivanja birokratiziranosti, državnog regulatornog sistema, poreznog pritiska i ovisnosti o proračunu, trenutna situacija može postati samo lošija.

Za trenutnu situaciju Hrvatske nikako ne možemo okrivljavati liberalnu politiku, koja se u našim medijima olako koristi kao sinonim svih zala, iako nikad nismo imali niti približan ekonomsko politički sustav vrijednosti.

Laž, velika laž, BDP

Naši ekonomisti ponovno se bave predviđanjem kretanja BDP-a, koje je zapravo poprilično jednostavno u ovo vrijeme: ukoliko država pokrene velike investicije, BDP će rasti, u suprotnom neće. Zašto? Sve skupa je besmisleno jer BDP gledaju isključivo kao brojku koja predstavlja sumu jednakovažnih elemenata. Pogledajmo formulu za izračunavanje:

BDP=C+I+G +X

Ovo je jednostavna verzija keynesianskog modela bruto društvenog proizvoda, kojeg čini zbroj privatne potrošnje, investicija, državne potrošnje i razlike uvoza i izvoza. Ideja je to koja u svojim temeljima sadrži destruktivnu misao kako je potrošnja izvor rasta. Gledajući ovu jednadžbu, možemo lako uvidjeti da ekonomisti koji savjetuju kako upravljati državom vjeruju kako je moguće stimulirati ekonomiju povećanjem državne potrošnje. Kada osobna potrošnja i investicije padnu, državna potrošnja trebala bi porasti kako bi se zadržala postojeća razina BDP-a. Hrvatska je imala godine rasta BDP-a, ali taj rast bio je prividan, jer je državna potrošnja iz godine u godinu rasla sve više. Imali smo velike građevinske projekte, poticanja zapošljavanja, spašavanja posrnulih kompanija, no gospodarstvo i dalje tone. Kao lijek, ova vlada razmišlja o novim kapitalnim investicijama koje bi potaknule zapošljavanje.

Problem ovoga jest, kao što je već navedeno, ideja kako državna potrošnja doprinosi rastu blagostanja, no u stvarnosti, ona ubija gospodarstvo. Stvarno gospodarstvo je privatan sektor. Državni sektor proizlazi iz privatnog. Nitko (nadam se) ne smatra kako bi povećana potrošnja kralja uzrokovala blagostanje kraljevstva, kada je kraljeva potrošnja financirana porezima prikupljenim od stanovništva.

Ista situacija odnosi se i na moderne države. Državna potrošnja je parazitska, a što je ona manja, stanovnicima te države je bolje. Svima bi nam bilo bolje kada bi veći broj stanovnika radio na proizvodnji stvarnih roba i usluga, umjesto da ispijaju kave u raznim Ministarstvima za gubljenja vremena, a sve to na naš trošak.

Državni programi koji plaćaju ljudima da ne rade također su poprilično nelogični. Razni oblici socijalne pomoći potiču ljude da ne traže posao (jer im se tako više isplati biti bez posla) podižu nezaposlenost, a financiraju ih trenutni zaposlenici. Svi takvi programi financirani su od strane privatnog sektora putem oporezivanja. Iako takvi transferi ne ulaze u izračun BDP-a, oni realno smanjuju količinu novca kojim privatni sektor može raspolagati, te u konačnici na taj način guše ekonomiju.

Zbog pojačanog oporezivanja koje bi trebalo financirati rastuću potrošnju države ljudi će zatražiti proširenje ili pojačanje socijalnih programa, kako bi vratili dio oporezivanih sredstava kroz neki oblik pomoći. To dovodi do još veće porezne presije i još jedne zablude – nemoguće je da svi subvencioniraju svakoga i da društvo napreduje u cjelini. Stavka G u jednadžbi BDP-a predstavlja upravo to – uz državnu pomoć trebamo jedni potkradati druge i to će nas dovesti do većeg stupnja blagostanja.

Mjere štednje koje naši mediji prenose, u stvarnosti ne postoje, jer ukoliko pogledamo kretanje državne potrošnje gotovo bilo koje države, vidjet ćemo konstantni rast, a ukoliko pogledamo kretanje poreznog opterećenja, vidjet ćemo da ono raste u skladu s apetitima države. Ono što zapravo moramo učiniti jest smanjiti državnu potrošnju, kako bismo smanjili poreze i oslobodili privatni sektor i stanovništvo da sami troše, štede ili ulažu svoj novac prema svojim željama i preferencijama.

Čovjeku s maljem, svaki problem izgleda kao čavao

Vratio sam se s puta i očekivano, kod nas se i dalje svi problemi rješavaju na jedan način. Keynes i dalje nije pokopan. Štoviše, Jutarnji ne samo da zagovara printanje novca i kreiranje balona, nego krivce pronalazi u ljudima koji opreznije troše svoj novac u nesigurnim vremenima:

Kad kupuje eure, HNB u ulozi valutnog odbora emitira kune, a kad prodaje eure, HNB povlači kune iz optjecaja. Drugi važniji način emisije kuna bio bi da HNB kupuje hrvatske državne obveznice i trezorske zapise, ali on to cijele prošle godine nije činio, kako piše u HNB-ovu izvješću za 2011., “jer nije bilo potrebe”. Banke su, naime, 2011. imale i previše novca i još više im nije trebalo.

To je “paradoks štednje” u vrijeme financijskih panika i recesija, koji je još prije 80 godina uočio Keynes: to, da banke plivaju u novcu, a privreda grca u besparici, osnovno je obilježje ove vrste krize kroz kakvu i Hrvatska sada prolazi. Ne treba puno analize da se to ustanovi, dovoljno je prošetati se zagrebačkom Ilicom od Britanskog trga i prebrojiti zatvorene lokale. Da, i kafići propadaju, što se donedavna činilo nemogućim! Nema nikoga niti da uđe u kafić i naruči pelinkovac ili espresso, pa ni kafići nemaju za koga raditi.

Drugim riječima, HNB je kriv što nije spustio kamatne stope, a mi smo krivi jer štedimo umjesto da se zadužujemo i dižemo kredite. Istovremeno, svi mediji prepuni su upozoravajućih članaka i priloga o visokom trgovinskom deficitu i niskoj razini štednje. Čovjek bi pomislio da bi u tom slučaju smanjenje potrošnje bila dobra stvar, jer tako smanjujemo deficit u razmjeni.

Zaista je šokantno da g. Bošković savjetuje ljudima da rade upravo suprotno od zdravog razuma, tj. govori kako je uskraćivanje dijela potrošnje u svrhu akumulacije štednje za budućnost pogrešno.

Problem s ovakvim načinom gledanja problema jest eliminacija vremena iz jednadžbe i krivo percipiranje razloga napretka. Investicije (koje počinju štednjom) vode do rasta gospodarstva i blagostanja, a potrošnja bez štednje vodi u propast. Bošković, i ostali sljedbenici Keynesove nauke, smatraju da ljudi bezrazložno počinju manje trošiti u doba recesije i to dovodi do opisane spirale:

Novaca nema jer se obrtanje zbog panike usporilo, bankovni kreditni multiplikator je nestao, blaga, ali uporna inflacija usisala je i ono malo kuna u optjecaju – a HNB ne želi emitirati nove kune. Osim ako ne može kupiti devize. A ni deviza nema, i tako smo se našli tu gdje jesmo, uhvaćeni u spirali poniranja, paralizirani zastrašujuće brzim propadanjem zadnjih preživjelih proizvodnih poduzeća.

Dakle, gospodarstvo neće funkcionirati ukoliko nema potražnje za onim što gospodarstvo nudi. Njihovo rješenje je smanjenje kamatnih stopa, printanje novca i poticanje potrošnje, čak ukoliko je ona nepotrebna i neopravdana, samim time i dugoročno štetna. No, dugoročno ionako svi umiremo, kako bi rekao Keynes.

Ukoliko je ovo rješenje tako dobro, zašto ga koristiti samo u doba recesije? Zašto ne bi konstantno trošili kao pijani bogataši i tako podignuli zaposlenost i BDP? Tu dolazimo do još jednog problema: proizvod je potrebno prvo proizvesti da bismo ga konzumirali, što znači da prvo moramo imati zaposlenost, a tek onda potrošnju, a ne obratno. Možemo imati milijune kuna na računima, ako proizvod nije proizveden, ne možemo ga niti kupiti. Da ne spominjemo kako niske kamatne stope uzrokuju mislokaciju resursa i uzrokuju balone koji kasnije ponovno rezultiraju još težom recesijom kada stvar izmakne kontroli i prestane funkcionirati.

Poanta je u tome da mi kao potrošači raznih dobara i usluga odlučujemo kada ćemo trošiti, sada ili u budućnosti. Trenutna potrošnja pala je zbog straha za budućnost, ne zbog nerazumnog ljudskog ponašanja koje treba iskorijeniti masivnom intervencijom. Ta nesigurnost nije umišljena, jer zaista ne znamo što će se dogoditi u budućnosti, niti koja će biti iduća spasonosna mjera Linića i Čačića. Paradoks štednje nije nikakav paradoks, jer  kada bi povećanje potrošnje tako jednostavno riješilo krizu, svijet sada ne bi bio u ovim problemima.