Norveška proširuje utjecaj nad ženama

Norveški Parlament velikom većinom izglasao je regrutiranje žena u norveške Oružane snage, čime je ta zemlja postala prva članica NATO-a u kojoj će služenje vojske biti obavezno za oba spola:

Norveška prednjači u borbi za jednakost spolova. “Neke žene vjerojatno će biti prisilno novačene. Prava i obaveze trebaju biti isti za sve, a vojska je u brojnim pogledima jedno od posljednjih dijelova društva gdje i dalje vlada muška dominacija”, rekla je parlamentarka Laila Gustavsen, koja je dala podršku tom zakonu. Smatra se da će ova odluka doprinijeti rodnoj ravnoteži.

Žene u Norveškoj mogle su i do sad služiti vojni rok, ali isključivo na dobrovoljnoj bazi, a takozvani borci za ravnopravnost spolova toliko su zaokupljeni idejom rješavanja nejednakosti po svaku cijenu da sve shvaćaju naopako. Jednakost ispred slobode nije put prema sretnijem društvu. Slobodno društvo ukinulo bi ropstvo muškarcima radi postizanja rodne jednakosti, a ne proširilo istu prisilu na žene.

SEEbiz dalje nastavlja:

Mjere koje je donijela ta zemlja uključuju zahtjev da sve javne kompanije registrirane na burzi moraju u svojim upravnim odborima imati najmanje 40 posto žena.

Točno, od tada je udio žena u odborima porastao sa 10% na 40%, no ono što u tekstu nije spomenuto je da su se brojne norveške kompanije donošenjem tog zakona preoblikovale iz Public Limited (one koje su obvezne poštivati) u Private Limited, tj. one koje nisu obvezne poštivati navedeni zakon.

Ako izjednačavamo dohodak, zašto ne i ocjene?

Sudeći po raznim komentarima o jednakosti i poštenju, brojni studenti (posebno na Filozofskom fakultetu) vole redistribuciju. Pošteno uzmimo bogatima i dajmo siromašnima. Plemenito je pomoći slabijima. Posebno kada to radimo iz tuđeg džepa, truda, vremena ili imovine.

Kad već radimo tako sa dohotkom, mogli bismo i s ocjenama. Onima sa slabijim ocjenama sigurno ne bi smetalo pošteno dobiti dio bodova onih pohlepnijih studenata sa boljim prosjekom. Bi li oni uspješniji solidarno pristali na redistribuciju ocjena ili bi se pobunili jer su naporno radili za njih?

Zamislimo situaciju da većina demokratskim putem izglasa redistribuciju ocjena na Filozofskom. Nakon svakog kolokvija i ispita, izračunat će se prosjek i svaki student će dobiti tu ocjenu, značilo to rušenje cijele grupe ili odlična ocjena svima.

Nakon računanja prosjeka prvog ispita, profesor je svim studentima dao 4. Jasno, oni koji su trebali dobiti odličan, bili su nezadovoljni, svi drugi bili su sretni. Kada je drugi ispit došao na red, oni koji su učili za odličan nisu se više toliko trudili, a oni najlošiji uvidjeli su kako je ovo odličan način prolaska bez učenja, te se uopće nisu trudili. Prosjek je sada bio 3.

Pred treći ispit najbolji studenti uvidjeli su da njihov trud nema smisla. Oni pohlepni za dobrim ocjenama su preselili na drugi fakultet, dio se nastavio truditi, a preostali nisu toliko učili. Najlošiji su i dalje pogrešno smatrali kako će dovoljan broj učiti za dobre ocjene i cijela je grupa pala. Nitko više nije htio učiti i trošiti svoje vrijeme za nekog drugog.

Možda će netko reći kako je ovo imaginarna situacija, no sigurno ste barem jednom u životu morali raditi projekt ili zadaću u grupi s nekim tko nije pokazivao niti najmanju želju za suradnjom, jer je znao kako će ostatak grupe obaviti cjelokupni zadatak, te će i on dobiti ocjenu.

Nitko nema pravo prisilno uzeti nešto što je druga osoba pošteno postigla vlastitim trudom – bilo da je riječ o ocjenama ili privatnoj imovini. Činjenica da je netko bogatiji i uspješniji od nas ne znači da smijemo putem zakona i poreza legalizirati pljačku. Umjesto toga, trebali bi se i sami malo više potruditi za iduće ispite. Što je put teži, nagrada je veća, a ukoliko nam netko na kraju oduzme tu nagradu, to putovanje nećemo niti započeti.

Kako funkcionira porezni sustav na primjeru plaćanja rundi u kafiću možete pročitati ovdje.

Jednakost i socijalna EU

Ponekad razmišljam nisu li ideje zagovornika državne intervencije potpune idiotarije, ali ovo nije takav slučaj. Ideja koja dolazi od njemačkih socijaldemokrata je prisilno izjednačiti plaće i radne uvjete u cijeloj EU. Drugim riječima, traže uspostavljanje jednakosti plaća Europske socijalne unije u svim državama, iako one imaju različit BDP, preferencije, radni učinak, kulturne vrijednosti, navike, razine potrošačkih cijena, zakonodavstvo, poreze, itd.

Krešimir Sever prokomentirao je slijedeće:

To je socijalno pravedna ideja i baš zato je neostvariva u ovakvim okolnostima u Europi. Glavne zapreke su gospodarstvenici, menadžeri i politika koji su međusobno vezani, pa će svi oni, baš kao i analitičari, ustati u obranu slobode kretanja kapitala, govorit će o gospodarskim slobodama, produktivnosti i konkurentnosti, a u srži svega toga je pohlepa.

U ovom trenutku svi prestrašeno uzdahnemo razmišljajući kakav bi to užasan svijet bio gdje svi rade zbog zarade i poboljšanja vlastitih uvjeta života. Jer ipak, Sever nam je objasnio sva zla rada s profitom, pa što se tu još ima za dodati? Profit je jednostavno društveni način priznavanja poslovnih odluka tvrtke u prošlosti. On nam pokazuje što kupci žele i što kupuju. Veći profit privlači daljnje investicije u tu granu dok god ponuda ne naraste dovoljno da se ne isplati proizvoditi više nego bi ljudi kupili. To omogućava efikasnu proizvodnju i umanjuje mogućnost nestašica. Bez profita kao motiva, kako bi Sever raspoređivao resurse? Možemo ih rasporediti ili prateći želje kupaca ili dopustiti privatnim željama monopolista (države) diktiranje načina i količine proizvodnje. Mislim da je odabir poprilično jednostavan i jasan.

Želi li Sever možda baziranje ekonomskih odluka na maksimiziranju gubitaka umjesto profita? Bi li to bilo bolje?

Problem ovakvog razmišljanja jest traženje rješavanja posljedica niskih plaća umjesto rješavanja uzroka. Jedan od razloga niske plaće je niska produktivnost. Drugi je loše državno uređenje i birokratiziranost koji ograničavaju rad, poduzetništvo i investiranje, te samim time dodatno smanjuju produktivnost. Treći je visina poreza i ostalih davanja. A tu smo poprilično visoko, da bi Sever i slični mogli primati plaću mnogo veću od prosječnog radnika kako bi “svima bilo bolje”.

Na tržištu rada ljudi zarađuju onoliko koliko proizvedu. Poljoprivrednik koji zasadi krumpir i urod mu donese 5 tona može prodati 5 tona, ne više. Možemo ga oporezovati sa 20% i uzeti mu 1 tonu. Ukoliko isti poljoprivrednik uloži u tehnologiju, zaposli još ljudi i proizvede 10 tona, ne može prodati više od 10 tona. Tada ćemo ga oporezovati sa 50% jer je bogat i uzeti mu 5 tona krumpira, te ga ovim činom socijalne pravednosti potaknuti da ne proizvodi puno i otpusti ljude, jer će mu se uzeti puno.

Umjesto traženja i propagiranja načina smanjenja učinkovitosti tržišta rada, tj. smanjenja izbora nisko produktivnim radnicima, potrebno je riještiti institucionalne probleme, birokratiziranost, preveliko oporezivanje i ostale mehanizme ograničavanja mogućnosti i slobode nužnih za rast.  

Ovo je pokušaj izrazito centraliziranog birokratskog aparata da uspostavi jednakost i harmoniju u vrlo različitim društvima, te pokušaj odbijanja prava na slobodu odabira koji vodi u smjeru suprotnom od zamišljene ideje, uništavajući pri tome ekonomiju i kulturne raznolikosti.

Nejednakost i ekonomija

Američki nobelovac Stiglitz u svojoj novoj knjizi Cijena nejednakosti objašnjava zašto je nejednakost loša za ekonomiju, te prilikom intervjua iznosi ideju kako su bogate zemlje prigrabile prevelik udio svjetskog bogatstva.

Činjenica jest da razvijene zemlje svijeta posjeduju većinu bogatstva, ali one su stvorile veliki dio svjetskog bogatstva. One su odgovorne za razvoj mnogih tehnologija, otkrića brojnih resursa i ekonomija zaslužnih za učinkovite modele razvoja. Bez takvog razvoja, mnogi od navedenih resursa bili bi potpuno nezanimljivi. Nafta bi bila manje vrijedna od pijeska da nije došlo do izuma i razvoja motora sa unutrašnjim izgaranjem.

Stiglitz se zapliće u “zero sum game” zabludu koja pretpostavlja da u svijetu postoji točno određena količina bogatstva, koja je pritom nepravedno i neravnomjerno raspoređena. U stvarnosti, bogatstvo se stvara iz inertnih resursa tehničkim vještinama i ulaganjima, kao odgovor na tržišne prilike i mogućnosti. Resurs sam po sebi bio bi beskoristan bez vještine njegovog korištenja. Bogate zemlje koriste mnogo resursa, ali su i odgovorne za stvaranje većine svjetskog bogatstva. Zamah kineskog gospodarstva nije učinio ostatak svijeta siromašnijim, samo stanovnike Kine bogatijima putem kreiranja vlastitog bogatstva.

Razvijene zemlje svojim razvojem stvorile su prilike i ostalima. Njihova potreba za resursima otvorila je mogućnost trgovine siromašnijim zemljama koje sada imaju nešto za ponuditi. Siromašne zemlje neće postati bogate ukoliko im se dodijeli njihov pošteni udio bogatstva, nego ukoliko stvore vlastito, proizvodnjom i trgovinom, poput bogatih.

Zašto su protivnici kapitalizma opsjednuti novcem?

Kapitaliste se često opisuje kao lopove koji uzimaju od drugih ili na račun tuđeg rada za sebe zgrću bogatstvo, za razliku od anti-kapitalista, koji se redovito bore za važnije stvari u životu poput ravnopravnosti, sreće, socijalne pravde i države. No ipak, pisanja anti-kapitalista uglavnom se baziraju na fascinaciju novcem i jednakošću. Egalitaristi smatraju kako je jednakost vrhunac društva, ili barem put do boljeg društva. Obično tvrde kako jednakost dovodi do većeg zajedništva i solidarnosti, da jednakost pruža više javnih dobara, društvene potpore i kapitala, što u konačnici dovodi do poštenijeg i sretnijeg društva.

No, što se događa s pravilnom raspodjelom ukoliko grupa pojedinca odluči promijeniti raspodjelu, npr. odluče plaćati vrhunskom glazbeniku da im svira? Treba li država u tom i sličnim slučajevima glazbeniku neprestano uzimati viškove novca i ponovno ih preraspoređivati? Stalno baziranje na preraspodjeli dohotka, oporezivanju bogatih, uzimanju viškova kako bi se smanjila razlika bogatih i siromašnih… Egalitarizam zahtjeva konstantne državne intervencije, a sukladno tome, vjerojatno i ogroman državni aparat koji bi suzbijao posljedice slobodne razmjene. Zašto bi se u tom slučaju glazbenik bavio tom profesijom, umjesto da se posveti hobiju slikanja kojeg više voli, ali je društveno u njemu beskoristan i netalentiran? Egalitaristi su u potpunosti fiksirani na raspodjelu novca, a ne shvaćaju da bi ljudi svojevoljno odvojili dio svojih prihoda u zamjenu za vrhunsku glazbu, dok glazbenik više cijeni vrhunska primanja od packanja po platnu. Ono što je u slobodnom društvu bitno je zadovoljstvo na oba kraja dragovoljne razmjene, a ne količina novca na računu, a to se prisilnom preraspodjelom nikada neće postići. Iz tog razloga je ravnopravno društvo ono u kojem su obje strane nakon razmjene jednako zadovoljne, a ne ono u kojem svi imaju ista sredstva. Ljudske potrebe i želje su različite, i nikakav birokrat ne može odrediti prosjek potreba pojedinca. Ukoliko su Microsoft i kupci njihovih Windowsa jednako sretni slobodnom trgovinom, društvo je jednako, bez obzira što Microsoft zarađuje milijune. Ukoliko ljudi kuckaju po DOS-u jer se radnici Microsofta bave nogometom, društvo će biti manje sretno i nejednako, bez obzira na iste iznose na računima.

Postoji još jedan problem u društvu jednakosti – ukoliko se uspješnima neprestano uzima “višak”, tj. ono što je iznadprosječno, uspješni će se prestati truditi i s vremenom će rezultat cjelokupnog društva opadati. Evo primjera:

Studenti u dogovoru s profesorom odluče kako bi cjelokupna grupa trebala biti ocijenjena po metodi ravnopravnosti. Na prvom ispitu dogodit će se situacija u kojoj će profesor pregledati ispite u kojima će varirati ocjene od 1 do 5, ali prosjek grupe će biti 3. Profesor će svim studentima dati ocjenu 3. Oni koji nisu učili biti će zadovoljni i neće učiti niti za slijedeći ispit, a iznadprosječni studenti biti će nezadovoljni i neće se više toliko truditi, pošto njihov trud ne može biti nagrađen iznad prosjeka grupe. Na idućem ispitu više neće biti napisanog rada koji bi mogao dobiti ocjenu 5, ali će broj studenata s ocjenom 1 biti isti ili veći od prethodnog puta, što će prosječnu ocjenu drugog ispita srozati sa trojke na dvojku.

Liberali očito shvaćaju kako postoje i druge stvari osim novca, dok je za egalitariste distribucija bogatstva jedini kriterij – količina bogatstva koje ljudi posjeduju jedino odlučuje je li društvo pravedno ili ne. Kad se stvari pogledaju na taj način, količina novca je najvažnija upravo borcima za socijalizam i jednakost. Za nas ostale, postoje i druge  stvari u životu koje definiraju jednakost i sreću.