Marginalna korisnost

Svaki put u vrijeme nogometnih prvenstava provlače se priče i članci o plaćama nogometaša, pa tako nismo ostali zakinuti niti ove godine. Usporedbe obično idu sa prosječnim plaćama, plaćama profesora ili liječnika.

Sličan problem mučio je još A. Smitha, a odnosio se na cijene dijamanata i vode. Iako je voda neophodna za život, a dijamanti nisu, kako je moguće da je voda tako jeftina, a dijamanti skupi? Ne bi li ljudi trebali nuditi više za vodu nego dijamant?

Rješenje je u tome što ljudi nemaju mogućnost birati između sveukupne količine vode i dijamanata, nego samo jednog dijela, tj. izbor je marginalan. Ukoliko ljudima date odabir: čaša vode ili šaka dijamanata, većina će odabrati dijamante, jer je njihova granična korisnost puno veća. Drugim riječima, odnos potražnje u odnosu na ponudu je puno veći u slučaju dijamanata.

Isti princip možemo prenijeti i na odnos plaća nogometaša i profesora, kada često čitamo komentare o nepravednosti iznosa pojedinih plaća. Činjenica da nogometaš zarađuje više od profesora ne znači da je nogomet važniji od obrazovanja, nego da profesora ima više u odnosu na potražnju nego nogometaša. Ukoliko stotinjak profesora iznenada da otkaz, njihova mjesta popunila bi se vrlo brzo, dok bi nogometnoj ligi trebalo neko vrijeme za oporavak.

Ideas for a Free Society

Ovaj CD pod nazivom Ideje za slobodno društvo sadrži preko 100 raznih tekstova o političkoj, socijalnoj i ekonomskoj slobodi, i tu se nalaze djela brojnih filozofa, političara i ekonomista: Voltaire, Adam Smith, Ayn Rand,  Hernando de Soto, Henry Hazlitt, Frederic Bastiat, Ludwig von Mises, Milton Friedman i brojni drugi.

Proizvodi ga Network for a Free Society, a svi željni znanja i učenja o ideji i konceptu slobode, te njenoj primjeni i utjecaju na svijet mogu mi se javiti i poslat ću im primjerak.

Bogatstvo naroda

Na današnji dan, prije 236 godina, Adam Smith objavio je knjigu Bogatstvo naroda. U njoj napušta staru ideju kako se bogatstvo naroda mjeri količinom zlata i srebra u riznicama, a umjesto toga za mjeru uzima količinu proizvodnje nacije. Samim time, izmislio je pojmove poput BDP-a. U Europi se u dotadašnjem periodu postizao vrlo slab napredak zbog sustava vrijednosti poznatog kao merkantilizam. Državnici su vjerovali kako se bogatstvo može ostvariti isključivo na teret drugih država, te su favorizirali domaće monopole, visoke carine i kolonizaciju slabijih država.

Još jedna revolucionarna ideja tog doba (ili točnije ponovno osvjetljavanje) bila je misao kako nije potrebno isključivo proizvoditi stvari kako bismo povećali bogatstvo. Druga mogućnost za povećanje bogatstva je trgovina. Smith je smatrao kako visoke carine i ostale zapreke štete ekonomiji i društvu, te kako je isplativije kupiti robu od druge države ukoliko je ona može proizvesti jeftinije nego domaća proizvodnja. Zalagao se za širenje trgovine među državama, koja bi donijela dobit objema stranama. Tu je nastao začetak moderne trgovinske razmjene i specijalizacije proizvodnje. Nevidljiva ruka predstavljala je Smithov model ekonomske slobode, prema kojem pojedinci koji slijede vlastite interese stvaraju samoregulirajuće društvo koje napreduje.

Nažalost, njegovi nasljednici poput Ricarda, iako skloni ideji slobodnog tržišta, imali su teorije prepune mana, koje su pružale slabu argumentaciju i osnažile kritičare kapitalizma poput Marxa. Mill i Ricardo zagovarali su “željezni zakon nadnica”, po kojem plaće dugoročno teže prema minimumu za preživljavanje.

Ipak, treba biti svjestan kako ta knjiga, koliko god napredna tada bila, u današnje vrijeme može poslužiti više kao dobar pregled začetka i razvoja jedne ekonomske misli, nego zaista pravi ekonomski udžbenik.

Pohlepa je dobra

Vedranov komentar na temi Monopol (igra) potaknuo me na ovu temu. Zašto takav naslov? Koja ljudska karakteristika je zaslužna za sve ove stvari koje nas okružuju? Odgovor je najvjerojatnije – pohlepa.

Ovdje ne pričam o krađi, prijevari, traženju posebnih privilegija, nego o ljudima koji jednostavno svojim radom pokušavaju priskrbiti za sebe što bolji život. U tržišnom sustavu, kako bi to čovjek uspio, mora “služiti” okolini, tj. uspješno zadovoljiti potrebe drugih ljudi. Što je uspješniji u tome, biti će bogatije nagrađen za svoj trud. U kapitalizmu ljudi pokušavaju saznati ono što ljudi žele, zatim to proizvode najefikasnije što mogu. Da citiram Adama Smitha:

Mi ne očekujemo našu večeru od dobre volje mesara, pivara ili pekara, već od njihovog obzira prema vlastitom interesu. Mi se ne obraćamo njihovoj čovječnosti, već njihovom samoljublju, i nikada im ne govorimo o svojim potrebama, već o njihovim interesima.

Što mislite, koliko bi mesa, piva ili kruha imali da ovisimo o ljubavi, dobroti ili političkoj korektnosti mesara ili pekara prema nama? Nešto viška bi se našlo, ali je vjerojatnije kako bismo ostali gladni. Gdje bi tek bili mobiteli i ostala napredna industrija…