Ta besplatna država…

Previsoka cijena? Zato se zadužujemo da bi se troškovi podmirili

U Hrvatskoj ljudi nažalost najčešće ne znaju koliko poreza plaćaju, niti koliku cijenu zapravo imaju razne usluge koje država pruža, a koje nose epitet besplatno. To zapravo nije začuđujuće, jer je porezni sustav poprilično kompliciran i premrežen brojnim parafisklnim i skrivenim nametima. Ovo je zapravo kratki dodatak jednom starijem tekstu o cijeni države (ovdje).

Primjerice litra Eurosuper 95 benzina koju smo do jučer plaćali 10,53 kune, bez posebnih poreza i PDV-a košta 4,96 kuna. No to i dalje nije cijena benzina bez uračunatog poreza, jer tvrtka plaća porez na dobit, a njeni zaposlenici plaćaju porez na dohodak, doprinose i slično, koji će biti uračunati u cijenu benzina kako bi tvrtka poslovala s dobiti i kako bi mogla isplatiti plaće. Sve to znači da svako podizanje poreza tvrtkama predstavlja pad prihoda i razvoja, rast cijena njihovih usluga, smanjenje plaće (ili broja) radnika tih tvrtki ili kombinacija svega navedenog. Takvi primjeri su nebrojeni, no svaki porez u određenoj mjeri utječe na ponašanje ne samo određene kompanije ili zahvaćenog sektora, nego cjelokupnog tržišta i njegovih sudionika.

Pretpostavimo kako je vaša plaća koju primate na račun 5.500 kuna i živite u Zagrebu. Vaša stvarna plaća tada zapravo iznosi 9.219 kuna, no prije nego ju dobijete, poslodavac u vaše ime uplaćuje razne doprinose, poreze i prireze. I prije nego ste primili plaću na račun, već ste platili 3.719 kuna poreza, prireza i doprinosa. Svatko za sebe svoju stvarnu plaću (bruto2) i doprinose može provjeriti na kalkulatoru plaća.

Pogledajmo sada jedan pojednostavljeni model koji uspoređuje cjelokupnu proračunsku potrošnju države sa brojem radnika (radi jednostavnosti i onih na proračunu, subvencijama i sl.) koji okvirno prikazuje koliko poreza godišnje plati prosječan hrvatski radnik, te nekoliko stavki na koje se taj porez troši. Prosječan radnik godišnje za trenutne umirovljenike uplati oko 26.300 kuna, dio putem uplata za mirovinski stup, a dio putem raznih poreza koji se tokom godine koriste za sanaciju mirovinskog fonda, iz razloga što mirovinski sustav ima veće isplate od uplata. Taj prosječni radnik godišnje uplati i oko 16.000 kuna za zdravstvo koje mnogi smatraju besplatnim. Ponovno, nešto putem doprinosa, nešto putem poreza kojim država sanira gubitke u zdravstvu. Besplatno obrazovanje prosječnom radniku ipak nije besplatno, jer ga financira sa oko 8.350 kuna godišnje. Taj radnik također potiče turizam iako možda nikad nije bio na moru, potiče sadnju pšenice iako možda ne jede kruh i tako dalje. Ukratko, besplatne stvari ne postoje, iako nam se ponekad tako čini. Ili ih plaćamo sami, a da toga nismo niti svjesni, ili ih plaća netko drugi.

Tekst je također objavljen u Jutarnjem listu.

Usrana situacija

Venezuelanski predsjednik Nicolas Maduro ne odustaje od Chávezove politike Socijalizam za 21. stoljeće. Već su nacionalizirane brojne kompanije, farme i privatni posjedi, svaki put pod izlikama kako su vlasnici korumpirani, kako ne znaju upravljati imovinom ili kako rade na štetu siromašnih. U pokušajima kreiranja socijalne države jednakosti i samoodrživosti provedene su brojne nacionalizacije, te uvedene brojne regulacije cijena i blokade uvoza prehrambenih proizvoda i industrijskih sirovina. Stanje u kojem poljoprivrednici i gospodarstvenici moraju prodavati proizvode po cijeni kojom najčešće ne mogu nadoknaditi proizvodne troškove, pravna nesigurnost i oduzimanje vlasništva bez adekvatne naknade doveli su do nestašica raznih proizvoda, među kojima se našao i toaletni papir. Nevjerojatno kako intervencije svaki put završe sa identičnim ishodom. Da, stanovnici zemlje s najvećim nalazištima nafte suočavaju se s nestašicom prehrambenih proizvoda i wc papira, a predsjednik Maduro u svom govoru ponovno optužuje strani utjecaj i pohlepne kapitaliste (Južnoamerikanci imaju taj fetiš poput Hrvata):

Potrebno je maknuti neučinkoviti korumpirani menadžment i narodu osigurati dotok robe. Kronična nestašica toaletnog papira prisilila je vladu da pošalje vojne odrede u tvornicu kako bi osigurala da papir bude ravnopravno dostupan svima.

Venezuela je inače država s najmanjim stupnjem nejednakosti od svih južnoameričkih zemalja. Nedavno preminuli Hugo Chávez za vrijeme svoje vladavine uspio je smanjiti nejednakost među stanovnicima Venezuele.

U Venezueli i Urugvaju razlika između dohotka najbogatijih manja je od deset puta u odnosu na dohodak najsiromašnijih, dok je prosjek Južne Amerike 20 puta. Izvještaj UN-a pokazuje kako je Ginijev koeficijent 0,41 i razina nejednakosti je u konstantnom padu proteklo desetljeće, što nije slučaj u brojnim drugim državama.

Netko bi mogao zadovoljno zaključiti kako je  Socijalizam za 21. stoljeće uspješan set intervencionističkih mjera koji doprinosi jednakosti i izlazu iz siromaštva, no Venezuela ima znatno slabije rezultate u odnosu na druge zemlje bogate naftom. Iako je nejednakost proteklo desetljeće u padu, kriminal je u istom periodu u neprestanom rastu. UN-ovi godišnji podaci pokazuju kako broj ubojstava raste iz godine u godinu, te je sa 20,3 ubojstva na 100.000 stanovnika 1995. godine broj porastao na 45,1 2010. godine. Venezuela se nalazi na 4. mjestu u svijetu po stopi ubojstava (iza Hondurasa, El Salvadora i Obale bjelokosti), a prema ukupnom indeksu kriminala nalazi se na prvom mjestu u svijetu. Ovo je vrlo zanimljivo obzirom da socijalisti smatraju kako je kriminal uzrokovan nejednakošću.

Poticanje nezaposlenosti

Slobodna Dalmacija piše o problemima poslodavaca prilikom potrage za radnicima u gradu koji je treći u Hrvatskoj po nezaposlenosti, a ovaj dio članka vrlo dobro oslikava negativnosti socijalne države i mentalitet njenih stanovnika:

Imam srednju školu i vozač sam B-kategorije. Nemam na svoje ime nikakve nekretnine ni automobil. Prijatelj mi je pronašao posao vozača dostavljača u jednoj urednoj privatnoj tvrtki. Plaća bi mi bila oko 3500 kuna. Nisam mogao prihvatiti jer bih bio na gubitku, budući da moja obitelj, sa statusom obitelji u socijalnoj potrebi, mjesečno u prosjeku po osnovi socijale ostvari primanja veća od 5000 kuna. Imamo dječji doplatak, korisnici smo stalne pomoći za uzdržavanje, a dobijemo i jednokratne novčane pomoći.S mojom plaćom od 3500 kuna sve bih to doveo u pitanje, a mojim zapošljavanjem članovi obitelji bili bi zakinuti za više od 1500 kuna mjesečno.

Osoba iz teksta zapravo se vrlo realno ponaša u danim mogućnostima koje joj osigurava socijalna država i to nije ništa novo. Postoje čitave obitelji koje generacijama ne rade i odabiru život od socijalne pomoći. Iako je nezaposlenost vrlo visoka, nezaposleni nisu zainteresirani za rad čak niti u tvrtki koja redovito isplaćuje plaće, jer mogu sasvim lijepo živjeti od socijalne pomoći koju im pruža zaposlena okolina. S druge strane, država visokim porezima na rad dodatno destimulira poslodavce u zapošljavanju i zaposlenike koji zbog toga imaju niske neto plaće.

Vrijednosti društvenog kapitala koje pokreću ekonomiju poput radne etike, poduzetničkog duha i individualne odgovornosti u socijalnoj državi nestaju, a jednom kada erodiraju i dobrovoljna nezaposlenost radi primanja novca poreznih obveznika postane prihvatljiv stil života, vrlo je teško vratiti se na pravi put i krenuti naprijed. Socijalna država je društvo ovisnosti, prvo o roditeljima, zatim o državi. Ako potpuno zdrava osoba iz teksta ne želi prihvatiti posao da prehrani sebe i svoju obitelj, zašto bi to umjesto nje trebao raditi netko drugi?

Socijalisti su darežljivi samo s tuđim novcem

Prije 2 godine pisao sam o darežljivosti pojedinih svjetskih država, a danas sam naišao na podatke o doniranju novčane pomoći u pojedinim američkim gradovima. Zanimljivost koju navedena lista pokazuje je da su gradovi tipično lijevo orijentirane populacije manje skloni donacijama i pomoći siromašnima kada je riječ o doniranju dijela vlastitog dohotka.

Najdarežljiviji stanovnici žive u gradu Provo, poznatom kao velika zajednica Mormona. Očekivali biste da politička ljevica spada među najdarežljivije slojeve društa, no Boston (izrazito lijevo deklarirani Massachusetts) nalazi se na niskom 358 mjestu po donacijama. To naravno ne znači kako ne postoji sebičnost među desnicom ili potpuna odsutnost solidarnosti među ljevicom, nego da solidarnost i uzajamno pomaganje među ljudima nestaju kada ljudi vjeruju kako je država zadužena za rješavanje socijalnih problema. Propagiranje socijalne države, redistribucije, intervencionizma i jednakosti, koliko god za posljedicu imalo negativne učinke prema ljudima kojima pokušavaju pomoći, ljevičarima se čine beznačajni, jer sve promatraju kroz dobre namjere, a ne rezultate.

Iako se neprestano skrivaju iza retorike poštenja i socijalne pravednosti, socijalisti (osim na riječima) u pravilu nisu socijalno osjetljivija, darežljivija i društveno odgovornija društvena skupina od skupina koji zagovaraju ekonomsku slobodu, prava i samostalnost pojedinaca. U gradovima i državama gdje prevladavaju lijeve ideje, doniranje vlastitih sredstava i socijalna osjetljivost znatno su slabije zastupljeni. Drugim riječima, državni intervencionisti samo se pretvaraju dobrotvorima, no u stvarnosti svoju škrtost skrivaju trošenjem tuđeg novca, jer kada svoju ideologiju trebaju dokazati iz vlastitog novčanika, stvari izgledaju potpuno drugačije.

Traže li sindikati doista promjenu smjera ili ubacivanje u veću brzinu?

Pet godina krize jasno pokazuje da politika štednje ne može izvući zemlju iz recesije. Hrvatska još ima prostora za zaduživanje, a od smanjenja deficita ne treba raditi dogmu, prvo treba izgraditi zdravu ekonomiju, kaže sindikalist Vilim Ribić koji se pritom poziva na nobelovce Paula Krugmana i Josepha Stiglitza, koji su već odavno procijenili da politika štednje ne može pobijediti krizu. Europa je preplavljena sličnim izjavama. Predsjednik Europske komisije Jose Manuel Barroso prošli tjedan u Bruxellesu izjavio je kako je politika štednje došla do svojih granica, te kako moraju imati rješenja skrojena prema potrebama pojedinih zemalja, a ne primjenjivati jedan, uniformni program za sve europske države. Predsjednik Europskog vijeća Herman van Rompuy na istom je sastanku ocijenio da gospodarska kriza traje predugo. Istaknuo je da treba brže provoditi reforme koje najizravnije utječu na rast.

Što znače takva rješenja skrojena prema potrebama država? Znači li to da će nekima dodatno narasti porezi, a drugima potrošnja ili rezovi? Iz njihovih govora može se isčitati kako zapravo ne planiraju odustati od dosadašnjih poteza koje i dalje smatraju pozitivnima, ali pravi problem je što sad dolaze do Francuske i Italije, koje su ipak veći zalogaj od grčke ili španjolske ekonomije. Kad zemlja poput Francuske potpuno utone u krizu, čak ni Njemačka neće moći i htjeti plaćati održanje socijalne države i zajedničke valute.

No postoje li mjere štednje u Europskoj uniji i Hrvatskoj? Sve dosadašnje državne mjere proizvele su učinak upravo suprotan od najavljenog i problemi koji su trebali biti riješeni su eskalirali. Svi pokušaji rezanja deficita doveli su do njegovog rasta, mjere dizajnirane za rezanje državne potrošnje rezultirale su rastom te potrošnje što očigledno rezultira pogoršanjem stanja u Europi i rastom javnog duga. Španjolski javni dug tako je od početka provedbi mjera štednje porastao sa 53% BDP-a na 90%, a Grčka koja je sa mjerama započela 2009. godine sa javnim dugom visine 129% BDP-a skočila je na 170%, francuski javni dug je 90,2% BDP-a, a hrvatski bi sa 29% BDP-a 2008. mogao dosegnuo 65% ove godine.  Kako je moguće da javni dug europskih država, pa tako i Hrvatske, raste ako se provode mjere štednje? Predstavljaju li te mjere štednje samo dizanje poreza građanima kako bi se omogućio daljnji rast državne potrošnje?

Pravda i poštenje

Prilikom prihvaćanja proračuna za 2013. ponovno se počelo (samo) raspravljati o uštedama, te rezanjima plaća i beneficija državnim i javnim zaposlenicima. Naravno, protivnici “uravnoteženja” proračuna, koliko god ti rezovi bili imaginarni (što smo vidjeli i prema rebalansu i prema visini plana za iduću godinu) pozivaju se na pravdu i poštenje.

Da vidimo malo kako pravednost izgleda ovih dana:

Što su primanja veća i porezna stopa mora biti veća, jer je “pravedno” da oni koji više zarađuju plaćaju po većim stopama. Oni koji zarađuju više svejedno bi plaćali više od onih koji zarađuju manje čak i da su im stope identične. No socijalistima kojima ni trenutne progresivne stope nisu dovoljno pravedne idu u suprotnom smjeru, te zagovaraju još veće oporezivanje većih primanja. Redistribucija je omiljena igra socijalnih planera: nekome uzmeš novac, daš ga nekom drugom i eto pravednosti. Tako se samoprozvani pravednici odmah bolje osjećaju čim nekome pomognu tuđim novcem, no da je takav sustav zaista pravedan, Hrvatska bi danas bila jedna od najpoštenijih zemalja u svijetu.

U praksi, socijalna pravednost izgleda otprilike tako da za prosječnu plaću radnici više od pola svog radnog vremena provode radeći za državu, kako bi platili prireze, trošarine, doprinose, carine, PDV, subvencije, zdravstvo, školstvo, pokrili gubitke javnih tvrtki poput HŽ-a, Croatia Airlinesa, HRT-a, HAC-a i sličnih. Ukoliko zbog sporosti, neznanja, nesposobnosti ili nezadovoljstva javnim sektorom odluče otići u privatnu obrazovnu ustanovu ili privatnom liječniku, današnja vizija pravednosti nalaže da istovremeno plate i javni sektor. Zar je zaista pravedno pod prijetnjom zatvora ili zaplijene imovine plaćati nešto što ne želite?

Socijalna pravednost danas također znači pod prijetnjom zatvora uplaćivanje u mirovinski sustav za nekog drugog, uz obećanje države  kako će se netko treći pobrinuti za vas u budućnosti. No kao što narod kaže: obećanje – ludom radovanje, jer takav sustav za opstanak traži sve širu bazu, tj. prirodni prirast i veći broj radnika, a u Hrvatskoj se događa upravo suprotno. Sustav jede sam sebe, a Vlada pokušava problem riješiti pomakom zakonske granice za odlazak u mirovinu. No to je samo odgađanje kolapsa i prebacivanje problema na buduću vlast. Zar je zaista pravedno biti prisiljen plaćati i vjerovati obećanjima nekih budućih vlasti da ćete dobiti barem manji dio vašeg novca natrag i biti kažnjeni ukoliko idete u mirovinu kad sami želite?

Socijalna pravednost također znači plaćati nebrojene oblike socijalnih pomoći, što je u vrlo kratkom roku dovelo do velikog broja ljudi koji ne žele raditi, jer im je jednostavnije primati neki oblik socijalne pomoći. Umjesto da sami pomognemo istinski nemoćnima i nezaposlenima, danas je pravednije biti prisiljen raditi i plaćati pomoć nekome tko vam u lice otvoreno izjavi nešto poput:

Socijalna pravednost danas također znači uzimati svima, kako bi se namirile određene interesne skupine sa takozvanim stečenim pravima. Ironično, ali upravo oni koji najglasnije galame protiv raznih lobija i poreza, upravo su oni koji najviše lobiraju protiv drugih i za sebe. Nemojmo se zavaravati, vlast i interesne skupine vole drugima nametati poreze, jer veći porezi znače veći priljev novca u vlastitu blagajnu. Jedan od najsvjetlijih primjera današnje socijalne pravednosti pokazuje veliki zagovornik iste, g. Vilim Ribić, u svom govoru u kojem hvali vlastitu ideju uvođenja kriznog poreza:

Krizni porez izazvao je lavinu kritika, ali ovdje moramo primijetiti da je on ravnomjerno raspodijelio teret krizne situacije u srpnju mjesecu i da je kao takav bio pravedno rješenje u odnosu na alternativu koja je glasila ponovno smanjenje plaća nastavniku i medicinaru.

Zar je zaista pravedno svim radnicima u državi smanjiti plaću, a nekima priuštiti i otkaze, kako bi određene skupine zadržala svoja stečena prava, unatoč sve gorim poslovnim rezultatima? Zar je zaista pravedno zadužiti sve građane Hrvatske i uništavati sve oko sebe, kako bi se spašavale pojedine državne tvrtke nesposobne za samostalan opstanak i rad?

Kao što možemo zaključiti, današnji pojam poštenja svodi se na odlučivanje političara i interesnih skupina o novčanim transferima, a obzirom kako se država petlja u veliki dio ekonomije, to je ogroman posao. Stavovi poput “država mora pomoći” nesposobni su dovesti do bilo kakvih pozitivnih ishoda i samo doprinose istinskom nepoštenju. Poštenje bi trebalo biti pravda, a pravda i zakon nalažu da je krađa tuđe imovine zločin. Zakon također govori kako je prisiljavanje pojedinca na akciju zločin. Kako smo onda došli do točke u kojoj je nepravda i zločin nekome uzeti novac iz novčanika jer smatramo da imamo pravo na njega, ali je istovremeno pravedno poslati državu da za nas učini istu stvar u vidu uvođenja nečega poput kriznog poreza?

Pojam socijalne pravednosti nema istinske poveznice za pravdom i poštenjem, nego je u potpunosti vezan uz redistibuciju i privilegiranje neproduktivnih interesnih skupina koje svoja prava osiguravaju lobiranjem, a ne produktivnošću. Jesu li bolničke usluge postale kvalitetnije unatoč sve većim rashodima? Je li školstvo postalo kvalitetnije? Jesu li brodogradilišta ili željeznice nakon 20-ak godina iscrpljivanja poreznih obveznika postale motori ekonomije? Proizvode li poljoprivrednici sve više i kvalitetnije? Sustav socijalne pravednosti jedino uspješno uništava poticaje za radom i utječe na porast siromaštva u budućnosti.

Tako da idući put kad netko zavapi za socijalnom pravdom, treba se upitati: pravda za koga? Za one kojima račun te pravde dolazi na naplatu, zasigurno ne.

Treba li većina odlučivati baš o svemu?

U današnje vrijeme prevladava mišljenje kako je nemoguće izgubiti slobodu u demokratskom obliku vladavine. Poznato je kako država može porobiti svoje građane. Brojni carevi, diktatori, kraljevi ili generali dokazali su to kroz povijest, ali demokracija osigurava prevlast volje naroda. Iz tog razloga, dok god čuvamo demokraciju, ne moramo se bojati za slobodu.

Demokratski oblik vladavine predstavlja donošenje odluka putem izbora većine, a provedbu može izvršavati narod putem “direktne demokracije” ili putem svojih predstavnika.

No je li baš uvijek tako?

Ukoliko promatramo tržište, tvrtke koje dovoljno uspješno pružaju usluge ljudima oko sebe napreduju i bogate se. Ukratko, svoju pohlepu za bogatstvom moraju zaslužiti radom i idejama (ukoliko izuzmemo rentijerstvo, spregu sa politikom i kriminalne radnje općenito). U određenom trenutku vlasnike uspješnih poslova ostatak društva počinje nazivati gramzivima i pohlepnima. To društvo istovremeno također želi više za sebe: žele tv, kompjuter, internet, auto, stan, vikendicu, ukratko, žele više i bolje nego trenutno imaju. No većina se, umjesto da poduzme korake poput poslovnih ljudi, okreće demokraciji. U svojoj vlastitoj pohlepi, neprestano glasaju za političare koji propagiraju oduzimanje imovine bogatijima, kako bi istu preraspodijelili siromašnijima.

Dakle, iako smo svi mi pohlepni za boljim, lakšim i jednostavnijim životom, neki svoju pohlepu utažuju moralnim putem, tj. vlastitim trudom i radom bilo u svojoj ili tuđoj tvrtki. Drugi demokratskim putem izglasavaju oduzimanje imovine, te sistem pretvaraju u legalnu krađu. Tužna činjenica jest da se demokracija pretvorila upravo u to – sistem kupovine glasova u kojem siromašnija većina bez ikakve odgovornosti neprestano staje uz političare koji propagiraju veće poreze bogatijoj manjini i redistribuiraju tuđu imovinu u zamjenu za glasove na izborima.

Takvo izglasavanje redistirbucije naši političari upakirali su pod terminom socijalna pravednost, koja je naravno za “opće dobro”, zapravo je ništa drugo nego – socijalizam. Redistribucija je krađa. To je ništa drugo nego prisilno uzimanje (pokušajte ne platiti neki državni namet) jednoj skupini, kako bi se dalo drugoj. Ljudi kojima se bogatstvo oduzima najčešće nisu glasali za provedbu takve akcije, ali oni koji bi taj novac trebali primiti uvijek jesu za provedbu te akcije.

Ukoliko pogledamo proračun vidjet ćemo kako ovdje nije riječ samo o pomoći najsiromašnijima i porezu prikupljenom radi funkcioniranja policije, sudstva, vatrogasnih postrojbi ili države općenito, nego činjenici kako većina novca prikupljenog putem poreza zapravo završava u džepovima drugih osoba, bilo da je riječ o potporama raznim strankama, udrugama, subvencijama državnih tvrtki, poljoprivrede, turizma i slično. Drugim riječima, socijalna pravda svodi se na poticanje nerada. Jedan takav pogled na poticaj turizma, koji ljudima izbija novac iz džepa, a zauzvrat im nudi manju vjerojatnost odlaska na ljetovanje napisao je Kapitalac.

Ljudima koji su uložili svoje vrijeme i riskirali novac kako bi poboljšali svoju budućnost, nudeći društvu proizvod koje ono svojevoljno kupuje kako bi poboljšalo svoj život, sada isto to društvo koje ne vidi godine rada i rizika, ljubomorno na vidljivi uspjeh, demokratskim akcijama nameće razne poreze, restrikcije i propise. Sve to u konačnici samo dovodi do smanjenja produktivnosti, poskupljenja proizvoda i cjelokupnog sustava, te u konačnici i veće nezaposlenosti.

Ovo je daleko od vjerovanja kako demokracija sama po sebi čuva slobodu, a pod tom iluzijom vrlo je jednostavno izgubiti slobodu i ne shvatiti to dok nije kasno. Narod može malo po malo, ovisno kako se većina kreće, oduzimati prava pojedinim skupinama, dok se na kraju mjere podržane od većine ne okrenu upravo protiv njih samih. Jedan od takvih primjera jest porez na dodanu vrijednost, čije uvođenje je sredinom XX. stoljeća odobravala većina Francuza kao sredstvo oporezivanja isključivo velikih kompanija, tj. bogatog sloja društva. Danas vidimo kako svi plaćamo taj porez i to u nemalim iznosima. Pošto je bogatstvo prilično proizvoljan pojam, slična stvar se već događa sa imovinom, a uskoro će i sa štednjom.

Sloboda ne znači raditi bilo što ukoliko je to odobreno demokratskim sustavom, niti da je takva akcija sama po sebi značajka slobode i u interesu slobode. Pravo glasanja ne možemo izjednačiti sa slobodom, nego samo kao mogućnost sudjelovanja u demokratskom procesu. U demokraciji uvijek treba biti svjestan kako većina, vođena isključivo pohlepom, a ne i moralom i razumom, vrlo lako može prouzročiti gospodarsko i političko samoubojstvo.

Iluziju kako je sloboda osigurana dok god postoji demokratski izabrana vlast svakodnevno možemo vidjeti i u novinskim člancima, na primjer kada razne službe nalažu roditeljima kako trošiti novac na dijete, ili kako razne agencije za “zaštitu” provode cjenovne kontrole, u pojedinim slučajevima zabranjujući čak i pojeftinjenja. Političari su danas postali dobri glumci na opasnom natjecanju popularnosti, koji u konačnici brinu samo o svojim kampanjama i mandatima, a ne stvarnom napretku zemlje i njenih državljana.

Zaista je čudan taj koncept slobode, u kojoj je pojedinac prisiljen plaćati provedbu zakona koji je usmjeren protiv njega, ili ideje s kojom se ne slaže.

Uspon i pad socijalne države

Poznato je da slike govore više od tisuću riječi, a Cato institut jako dobro oslikava nastanak i kraj socijalne države. Kao što svi znamo, socijalna država nastaje kao početak programa za pomoć istinski siromašnim i nemoćnim ljudima. No kada političari socijalnu politiku shvate kao metodu kupovine glasova, a ljudi zatim pronađu način iskorištavanja donešenih mjera, pogoršava se odnos proizvođača i konzumenata i kola kreću nizbrdo.

Investicije treba prepustiti privatnom sektoru

Prema nedavnoj izjavi potpredsjednika Vlade, Radimira Čačića, na putu smo potpunog prihvaćanja Keynesianskog “puta oporavka”.

Vlast je u nastavila politiku usmjeravanja donošenja investicijskih odluka privatnog sektora. Bilo je tu svega, od pozivanja mirovinskih fondova da preuzmu autoceste, preko plaćanja tvrtkama da zapošljavaju, do današnjeg osnivanja Agencije za investicije i konkurentnost:

Investitori će dobiti svog direktno zaduženog mentora, koji će ih voditi kroz birokratske prepreke i nelogičnosti zakonodavstva“, ocijenio je prvi potpredsjednik Vlade i ministar gospodarstva Radimir Čačić, pod čijom će paskom nova agencija i funckionirati.

Tipično birokratski: problem birokratskih prepreka riješit ćemo s još birokrata.

Ova vlada, poput prethodne, pokušava provesti centralno planiranje razvoja zemlje. Sam Čačić nedavno je izjavio kako je za državu i svakog građanina najbolje da oni (Vlada) donose odluke, jer boljeg rješenja nema. Jasno, kreće se u dodatno zaduživanje i povećanje potrošnje.

Ono što zabrinjava je količina populizma, te činjenica da se vlast radije okreće pokušajima stvaranja prividne slike razvoja, nego da rade na dugoročno stabilnim ciljevima. Pogrešno je vjerovati kako država može efikasno usmjeriti resurse, a planovi u kojima će megalomanski infrastrukturni i građevinski projekti osnažiti ekonomiju poprilično su nerealni.

Jedan od primjera je državna pomoć pri kupnji stanova, koja je dala poticaj brojnim ljudima da “jeftino kupe stan”. Ne samo da ovo nije i neće smanjiti cijene kvadrata, nego je dio ljudi uzeo veći kredit nego što si realno može priuštiti, u nadi kako će u budućnosti imati bolje financijske uvjete. Ukoliko se to ne ostvari, postoji velika mogućnost kako neće moći nastaviti otplaćivati kredite.

Konačni rezultat koji će nastati nakon što ove mjere po tko zna koji put propadnu biti će ono najgore. Zbog svih dosadašnjih prezentiranja javnosti o potrebi štednje, upravo će mjere štednje biti okrivljene za probleme. Jasno, to nije točno, prvenstveno jer su te mjere ostale samo na riječima. Neodgovorno trošenje, nesposobnost i neodgovornost vlasti da promijeni javno mnijenje prema socijalnoj politici, te nastavak provođenja populističkih mjera biti će pravi razlog “ponovnog” potonuća.

Ono što Vlada mora napraviti jest smanjiti porezno opterećenje i zaista smanjiti proračun. To je jedini ispravan način poticanja obrtnika i općenito privatnog sektora. Ono što će privatnicima dati “poduzetnički impuls” nije otvaranje još jedne agencije koja će dobiti na raspolaganje porezne prihode i raspoređivati ih prema svojim idejama, nego zdrava poslovna klima u kojoj se pravila igre ne mijenjaju svakih pola godine.

Evo zašto vas neću zaposliti

Ovo je prijevod teksta mađarskog blogera Jakab Andora, koji bi se mogao gledati kao još jedna perspektiva posta koji sam pisao o tome koliko radimo za državu. Pisan je iz stajališta potencijalnog mađarskog poduzetnika dok je PDV u Mađarskoj iznosio 25%. Vjerujem kako niti situacija u Hrvatskoj ne bi bila bitno drugačija kad bi se naši podatci stavili na papir:

Mogao bih zaposliti 12 ljudi sa neto plaćom od €760, ali neću. Mogli biste raditi za mene u lijepom uredu. Nije telemarketing, niti prijevara. Radili biste ozbiljan posao koji zahtjeva dosta vještina, 8 sati dnevno, slobodni vikendi. Bili biste zaposleni legalno, platio bih sva davanja koja moram. Evo zašto neću:

Ne bih zaposlio žene.

Razlog je jednostavan. Žene rađaju. Ja ne smijem pitati želi li žena djecu. Kad bih imao pravo pitati, žena bi me mogla namjerno zavarati, ili naknadno promijeniti mišljenje. Nemojte me pogrešno shvatiti, nemam ništa protiv žena koje rađaju. Tako sam i ja rođen, tako su i moja djeca rođena. Ne bih zaposlio ženu, jer ukoliko zatrudni, otići će na 3 godine porodiljnog, tijekom kojih ju ne mogu otpustiti. Ukoliko želi dvoje djece, nema je 6 godina. Naravno, posao se treba obaviti, pa ću morati zaposliti nekog drugog da nauči njen posao. Ali ne samo da ju ne mogu otpustiti tada, nego ju ne mogu otpustiti ni kada se vrati, tako da ću morati otpustiti onoga koga sam zaposlio umjesto nje. Kada se žena vrati s porodiljnog, zakonom sam obvezan povećati joj plaću jer joj je porastao staž, te joj dati slobodne dane koje je skupila dok je bila na porodiljnom. Kada se vrati na posao, otići će na 2-4 mjeseca plaćenog godišnjeg.

Ne bih zaposlio ljude starije od 50 godina.

Nemam ja ništa protiv starijih radnika. Ali ih ne bi zaposlio jer uskoro ulaze u zaštićeno doba. A tada ću zaglaviti s njima, jer ne smijem otpustiti ljude koji su u zaštićenom dobu, te ću im morati isplaćivati plaću i ostale troškove čak i ukoliko uopće ne rade ili ne zadovoljavaju nekakve prihvatljive standarde. Posao mora biti obavljen, pa moram zaposliti još nekoga. Što se mene tiče, neka budu zaštićeni, ali ih zato neću zaposliti.

Zaposlio bih samo muškarce 25-50 godina starosti.

Oni su također riskantni, jer ih ne mogu otpustiti ukoliko tako odlučim (tvrtka ne zarađuje dovoljno ili mi se ne sviđa kako rade). Velik je rizik da ću zbog toga završiti na sudu, i velika je vjerojatnost kako će oni dobiti parnicu, ali taj rizik prihvaćam.

Koštat ćete me €1572:

Ovo su stvarni podatci sa stranice www.nettober.com (mađarski kalkulator plaća). Kao što vidite, vaša plaća od €760, mene košta €1572. Ova razlika od 2 puta može biti manja samo ukoliko vam isplaćujem manju plaću. Ali ako to napravim, nećete imati dovoljno novca i postat ćete depresivni, uništit ćete sebe, moju kompaniju i mene.

Usporedba Mađarske i Europe:

Ovaj grafikon je iz Deloittovog istraživanja. Kao što možete vidjeti, država vam uzme više od 50% onoga što zaradite. Idiotizam je da vam plaćam više od €1500, a vi dobijete manje od pola tog iznosa. Posebno zato jer nećete imati ništa bolje zdravstveno osiguranje od nekoga sa minimalnom plaćom.

Također bih napomenuo kako osoba od 35 godina starosti ima pravo na 25 dana godišnjeg odomora. To znači jedan mjesec radnih dana. Ukoliko trebam 12 zaposlenika, morat ću zaposliti 13 ljudi zbog toga. Ali ipak bih vas zaposlio.

Ja sam hrabri poduzetnik. Prodao bih svoj stan i preselio se u manji kao podstanar. Nadao bih se kako je €90000 koje bih na taj način stekao dovoljno. Hrabro bih krenuo u taj podhvat, ali ako ne uspije, ne bih cmizdrio.

Moja tvrtka pružala bi odličnu uslugu, ali to je nemoguće bez odličnih radnih uvjeta. Zaposlio bih 13 ljudi, plus sebe. To je 14 ljudi u 158 kvadrata lijepih, udobnih ureda. To bi koštalo €10/m2 mjesečnog najma i €3,5/m2 režija, što je €2133 mjesečno.

Ovo bi bili troškovi:

• Ured: €2133
• Plaće: 13 x €1572 = €20436
• Ostali troškovi (marketing, računovodstvo..): €3058

Ukupno mjesečno: €25627

Zastrašujuć mjesečni račun, zar ne? To bih plaćao svaki mjesec, neovisno o zaradi, bila ona dobra ili loša. U slabijoj ljetnoj sezoni, ili pred Božić kad svi manje rade.

Tvrtka nema šanse da proda više usluga od 1000 sati mjesečno. Ovo znači kako bih, da pokrijem troškove, morao odrediti cijenu od €25627/1000 = €25/sat. Ali trebam i nešto zaraditi. Nećemo biti pohlepni, pa ću staviti 20% profita, što znači kako ću sat rada naplaćivati €30 + PDV, što je otprilike €37.

Ja sam optimističan, pa ću pretpostaviti kako će marketing rasturiti, planovi će biti savršeni, posao će cvjetati i sve će ići kao po špagi.  To će generirati €30 x 1000 sati = €30000 prihoda. €4373 je profit. Recimo da si odredim plaću €1521, to bi koštalo moju tvrtku €3144, što ostavlja €1229 profita prije oporezivanja. Nakon toga, još ću platiti porez na dobit, korporativni porez i lokalni porez na tvrtke i ostaje mi €507, tj. toliko bi svaki mjesec rastao kapital moje tvrtke.

I tako, zarađivao bih €1521 mjesečno, ali ne zaboravite, morao sam prodati stan kako bih pokrenuo posao. Živio bih umjeren podstanarski život, ne bih puno trošio, ali ne bih niti stigao, jer bih za razliku od mojih zaposlenika radio 12 sati dnevno, pa i vikendom. Recimo da bih tako uštedio €900 mjesečno, a moja početna investicija od €90000 isplatila bi se za 100 mjeseci, tj. 9 godina.

Nadam se kako je razumljivo da pod ovim okolnostima ne osjećam potrebu da pokrenem tvrtku. Ali zbog ova 4 razloga defititivno ne bih pokrenuo posao:

1. Konkurencija prodaje sličnu uslugu, ali u mnogo gorim uvjetima, za €9 po satu. Sve spremaju u džep, nema računa, nema plaćanja PDV-a. Ne preuzimaju nikakvu odgovornost, nema garancije, ukratko – ne postoje. Ne trebaju ured, niti računovodstvo. Radeći tako 5 sati dnevno, mogu doći do iznosa od €1000 i pokazati srednji prst na moju ponudu od €760, gdje ne bi smjeli fušati, nego održavati nekakve standarde ili varati klijente.
2. Konkurencija bi vrijeđala moju kompaniju, suočio bih se sa anti-kapitalističkom kampanjom, gdje bih bio prozvan pohlepnim šupkom koji naplaćuje €37 za nešto što oni naplaćuju €9, postao bih neprijatelj dragog mađarskog naroda, dok ostali pošteno rade za djelić moje plaće.
3. Mnogi od mojih zaposlenika dolazili bi na posao samo kako bi naučili raditi, a pomalo bi krali klijente govoreći im kako im mogu pružiti istu uslugu znatno jeftinije. Zatim bi namjerno prouzročili štetu kako bi dobili otkaz, nakon čega bi me tužili jer su dobili otkaz. Tada bi proširili po svim mogućim forumuma kako su radili u lošim uvjetima, a tvrtka previše naplaćuje za svoje usluge.
4. Da se požalim na sve ovo, nikoga ne bi bilo briga.

Eto zašto ne zapošljavam. Zaposlit ću jedino ako:

• Mogu otpustiti radnika kad smatram da ne zadovoljava
• PDV padne na 20%, ili još bolje na 15%
• Veći prihod nije eksponencijalno više kažnjavan
• Ako država kažnjava korupciju, a ne poštene tvrtke.

Dok se te stvari ne promijene, ne zapošljavam.

Ovdje, ovdje i ovdje možete pročitati još par primjera kako pretjerano oporezivanje i razne državne intervencije uništavaju radna mjesta.

Od države blagostanja do socijalizma

Otkako je Marx razvijao teorije o neizbježnosti socijalizma, do sada su sve propale. Ali trenutno ipak idemo prema socijalizmu. Iako nacionalizacija industrije većini više nije primamljiva ideja, posebno na Zapadu koji se uvjerio u posljedice takvih ideja, postoje druge metode dolaska do kontrole proizvodnje. Stranke izostavljaju nacionalizaciju iz svojih programa, ali se zalažu za sve jače državne intervencije, kontrolu, regulaciju, pojačano oporezivanje i “socijalnu državu”. Drugim riječima, socijalizam se sveo na jaku državnu kotrolu uz ideje kako država najbolje zna što je ljudima potrebno. Mnogi dijelovi gospodarstva postali su toliko ovisni o subvencijama ili poslovanju sa državom, da je njihovo privatno vlasništvo samo puka formalnost. U stvarnosti, te tvrtke su državno upravljane putem podobnih vlasnika na čelu.

Političare zanima kako zadržati vlast, a to mogu ostvariti tako da u zamjenu za privilegiranje određene skupine prošire svoje ovlasti. Tako, na primjer, ukoliko donesu odluku o zaštititi domaće proizvodnje uvode se carine, a za to je naravno potrebno oformiti carinske urede. Subvencije poljoprivredi zahtijevaju kontrolu koje provodi novo ili prošireno ministarstvo. Svaka privilegija omogućena od strane države, zahtjeva povećanje zaposlenih u birokraciji, a samim time i veće poreze.

Utjecaj države može se ravnati prema visini poreza – što je veći porez, država je utjecajnija. Birokracija naplaćuje svoje usluge, a što je veća birokracija, potrebni su veći porezi. Praksa zahtijevanja i dodjeljivanja posebnih privilegija integrirala se u gospodarstvo kao sredstvo kupovine glasova. Svaki oblik subvencija, protekcionizma i ostalih državnih intervencija izmišljen je od strane birokracije, kako bi se kupila politička moć. Državu zapravo nije briga za dobrobit siromašnih niti bogatih, bitno je jedino prikupiti porez za funkcioniranje birokracije i kupovinu glasova.

Svaka dodijeljena privilegija za tu grupu je ekonomska prednost, ali tu prednost mora platiti neka druga grupa. Kada se privilegije toliko rašire, a iznosi prerastu iznose koji se prikupljaju oporezivanjem, država prelazi točku gdje dodatno otvoreno oporezivanje ima smisla i okreće se skrivenom načinu oporezivanja – inflaciji. Inflaciju možemo nazvati porezom na štednju i kapital.

Finalni stadij je socijalizam – država i ekonomija uništene i isisane zbog povlastica. Nažalost, većina političara ne razmišlja dugoročno, tako da je ovaj scenarij poprilično izgledan. Jedino pitanje na koje zagovaratelji “države blagostanja” moraju naći odgovor je: što kad krava muzara crkne?

Mađarska povećala PDV i uvela nove poreze

Mađarska je povisila stopu PDV-a sa 25 na 27 posto, prenose Bloomberg i Večernji.

To je najviša stopa PDV-a u Europskoj uniji. Osim povećanja PDV-a Mađari su povećali i poreze za obrtnike i male tvrtke i to sa 30 na 37 posto neto prihoda, a uveli su i dodatni porez od 30 posto na osiguranje vozača. Uvedenim mjerama mađarska vlada nastoji pokrpati proračunske rupe te se očekuju novi porezi na telekomunikacijske usluge, energetski i bankarski sektor.

Dosadašnja povijest povećanja poreznog opterećenja pokazala je kako to nikad ne znači manji deficit, nego rast birokracije i državne potrošnje. Točka u kojoj nema povratka je veći broj onih koji se drže za skute države, od onih koji proizvode, a Mađarska je već priznala kako ju je prošla, traživši pomoć MMF-a. Ukoliko nacija želi vratiti fiskalnu stabilnost, privatni sektor mora rasti brže od državnog, a konstantnim povećanjem poreznog opterećenja to nikako nije moguće.

Socijalna država počela je kao ciljani programi pomoći nekolicini kojima je pomoć zaista potrebna. Ali kada su političari shvatili benefite prikupljanja glasova putem širenja socijalnih programa, a ljudi shvatili kako mogu druge pustiti da rade umjesto njih, situacija se počela pogoršavati. Sada se cijela Europa pretvorila se u birokratsko čudovište, no ipak političari nastavljaju po starom.

Koliko radimo za državu

Zaposlenici u Hrvatskoj možda nisu dovoljno svjesni koliko poreza plaćaju. Dio krivice leži u sustavu oporezivanja plaća, po kojem su poslodavci u ime radnika obvezni obračunavati doprinose i poreze, te ih uplaćivati na račune državnog proračuna. Na račun radnika isplaćuje se samo neto plaća. Prosječna neto plaća za kolovoz 2011. iznosila je 5.514 kuna (35 kn po satu neto), što u bruto2 iznosu (uzet ću za primjer Zagreb) iznosi 9.207 kuna, tj. 57,5 kn po satu bruto. Tako je radnik djelomično platio sve one lijepe besplatne stvari poput zdravstva, školstva, mirovine itd. Dakle, samo na temelju oporezivanja dohotka, radnik sa ovom prosječnom plaćom, radio je za državu nešto više od 64 sata, ili malo više od 8 radnih dana. Prevedeno na godinu, samo za troškove države ovaj radnik je radio oko 100 radnih dana (8 sati na poslu), ili oko 40% svog radnog vremena.

No, to nije sve, još nismo završili sa oporezivanjem. Tu su još PDV, razne trošarine, carine, biljezi i ostala davanja. Pretpostavimo da ovaj radnik potroši svu svoju plaću, godišnje će platiti 12.372 kune PDV-a, što je dodatnih 353 sata rada, ili 44 radna dana (353 sata / 8 radnih sati dnevno).

2011. godina ima 260 radnih dana (gledam radni tjedan od 5 dana). Za sad smo samo na temelju poreza na plaću i PDV-a došli do brojke od 144 radnog dana, što je više od 55% vremena koje radnik provodi na poslu. Jesmo li gotovi sa radom za državu i možemo malo za sebe? Ne još. Ukoliko taj radnik posjeduje TV, radio, autoradio, kompjuter ili mobitel sa mogućnošću primanja radio signala, plaćat će RTV pretplatu u iznosu 80 kuna (ili prevedeno 27 sati godišnjeg rada, tj. 3.4 radna dana). Besplatno zdravstvo nije besplatno, tako da treba platiti i participacije ili dopunsko zdravstveno osiguranje, besplatno školstvo također nije besplatno, tako da se plaćaju školarine, ukoliko zatrebate putovnicu, to je 70 kuna samo za biljege, registracija prosječnog automobila gotovo 900 kuna (naknade za okoliš, usluge registracije i tehničkog pregleda, cestarina itd.), a ukoliko odlučite i maknuti auto iz garaže, 35% cijene svake litre ide za trošarine, HC i HAC. Još nisam ni spomenuo naknade za radijsku frekvenciju ukoliko posjedujete mobitel, javnobilježničke pristojbe, pristojbe za razne dokumente, carine, porez na nasljedstvo i darove itd, te sve moguće namete koje plaćaju kompanije.

Iz ovoga je jasno kako je Hrvatska izrazito redistributivna država i kako za besplatne usluge koje nam država pruža izdvajamo daleko više nego za sebe.