Bacanje hrane

Bliži se ljeto, što znači kako ponovno kreće period prožvakanih vijesti:

Jedna trećina sve proizvedene hrane za ljudsku upotrebu je izgubljeno ili potrošeno prije konzumacije, procjenjuje Organizacija za hranu i poljoprivredu Ujedinjenih nacija, FAO.

Svi znamo kako prilikom uzgoja voća i povrća iskoristivost nije 100%, te je u samom početku proizvodnog lanca jasno kako svaki plod neće završiti na policama trgovina. Dok je u razvijenim zemljama zbog kvalitetnijih proizvodnih procesa i logistike stanje po tom pitanju znatno bolje, podaci Europske komisije pokazuju kako se u zemljama u razvoju preko 40% gubitaka prehrambenih proizvoda odnosi na žetvu, transport ili preradu. Nadalje, ponašanje samih kupaca znatno utječe na gubitke, jer većina često bira najljepšu robu. Stoga prehrambeni proizvodi sa većim ili manjim defektom nerijetko propadaju, što dovodi do podatka kako se u razvijenim zemljama od ukupno bačene hrane gotovo 40% odnosi na hranu u trgovačkim centrima.

Guardian se u svom tekstu posebno osvrnuo na problem propadanja velikih količina banana:

U samoj hijerarhiji voća, banana stoji na samom vrhu. No usprkos statusu kralja voća, u svijetu se dnevno baci 1,4 milijuna banana svakog dana, što je naprosto ludo, jer banane ne samo da su ukusne, nego vrlo zdrave i korisne.

Svakodnevno bacanje 1,4 milijuna banana zaista zvuči kao zapanjujuće rasipništvo, no problem s ovim podatkom je što nema usporedbe sa proizvedenom količinom. Godišnja proizvodnja banana na svjetskoj razini iznosi nešto iznad 145 milijuna tona, tj, dnevno se proizvede preko 397 tisuća tona banana. Masa prosječne banane iznosi oko 130 grama, što znači kako se dnevno proizvede više od 3 milijarde banana, od čega propadne 1,4 milijuna. Dakle od ukupne količine proizvedenih banana samo 0,05% propadne u nekom od stadija prehrambenog lanca, te ovo zapravo pokazuje kako je proizvodni i logistički proces multinacionalnih kompanija usavršen do takve mjere da brzokvarljiva hrana poput banana nađe put do kupca u toliko visokom postotku.

 

 

 

Hvatanje za slamku

Eurostat je objavio novo izvješće o nezaposlenosti unutar Europske Unije. U eurozoni se sezonski prilagođena stopa nezaposlenosti za mjesec listopad blago spustila na mjesečnoj razini i iznosila je 12,1 posto. Na razini 28 članica Unije iznosila je 10,9 posto. U Hrvatskoj je stopa nezaposlenosti uvećana sa 17,2% u rujnu na 17,6% u listopadu.

Iako vijest za eurozonu zvuči obećavajuće, brojke za poslijednjih 12 mjeseci pokazuju nešto manje optimističnu sliku. U odnosu na prethodni mjesec nezaposlenost je pala tek 0,1%, ali u poslijednjih godinu dana je ipak u porastu.

Izvor: Eurostat

Kako desezonirana stopa pokazuje, zabilježeni pad nezaposlenosti i dalje ostavlja eurozonu zacementiranu na 12% i zapravo djeluje kao ispravak jednomjesečnog blagog rasta u rujnu. Usporedba kretanja pokazuje kako je SAD u istom periodu ostvario pad nezaposlenost za 0,6%, dok je ona u EU gotovo konstantna i kreće se oko 11%.

Brojke o nezaposlenosti mladih još su poraznije. Jednoznamenkastu stopu nezaposlenosti među mlađima do 25 godina starosti zabilježile su samo Njemačka i Austrija, dok najvišu nezaposlenost među mladima bilježe Grčka (58%) i Španjolska (57,4%). Hrvatska je zabilježila stopu nezaposlenosti među mlađima do 25 godina starosti od 52,4%, a španjolske i hrvatske stope ujedno su i najveće do sad prijavljene. I u ovom slučaju američko gospodarstvo bilježi pad nezaposlenosti. Od siječnja 2013. nezaposlenost mladih je pala za 1,7% i sada iznosi 15,1%, dok EU bilježi identičnu stopu s početka godine, tj 23,7%.

Razumljivo je kako Europljani već dugo nisu imali pozitivnih vijesti o gospodarstvu i zaposlenosti, pa domaći i strani mediji to optimistično prenose. No unatoč obećavajućem naslovu izvještaja Eurostata, ovo i dalje nije jedna od njih, nego tek hvatanje za slamku.

EU želi ograničiti brzinu? Za sad ne

Index, 24sata, Večernji, Danas.net, itd. prenose vijest koja uz sve dosadašnje ideje iz kuhinje Europske komisije zapravo ne zvuči čudno:

Maksimalna dozvoljena brzina vožnje automobilom na teritoriju Europske unije uskoro bi mogla biti 115 km/h. Europska komisija zaziva uvođenje limitatora u sve automobile, koji će onemogućiti vožnju bržu od dozvoljene.

Srećom, ovaj put vijest nije točna, a to potvrđuje i objava Europske komisije:

Izvještaji u medijima posljednjih dana sugeriraju kako EU namjerava podnijeti prijedlog o uvođenju automatske kontrole brzine ISA (Inteligentna prilagodba brzine). Ovo jednostavno nije istina, što je Komisija jasno objasnila novinarima. Komisija nema plan niti zakazani termin o sličnoj raspravi. Ne postoji niti vjerojatnost slične preporuke, a kamoli nešto više od toga.

Za sad smo mirni. Kad sam već na temi, evo jedan zanimljiv video izvještaj o ponašanju medija i policije vezano uz ograničenje brzine u Kanadi, koji između ostalog govori kako policija skrivajući se u grmlju za cilj ima represivno kažnjavanje vozača, a ne usporavanje i regulaciju prometa svojom prisutnošću na cesti.

Nepristrano i objektivno, ha?

Portal H-Alter nedavno je objavio tekst u kojem navodi kako je outsourcing u zdravstvu odavno započeo, te između ostalog stoji:

Što je sa primarnom zdravstvenom zaštitom u najvećem dijelu? Ona se plaća iz obaveznog osiguranja, ali je obavljaju u velikom broju slučajeva privatnici koji su bivše javne ordinacije uzeli u zakup, što se nedavno promijenilo u model koncesije.

Prema njihovim obrazloženjima svrhe postojanja neprofitnih medija, ono što čini bitnu razliku između aktualnih, tržišno-profitnih mainstreamovskih medija na jednoj strani i “nezavisnih”, “neprofitnih” medija na drugoj, jest činjenica da neprofitni mediji naglasak stavljaju na kvalitetu sadržaja i programa, dok su tržišno-profitni mediji povodljivi i podložni utjecaju izvora financiranja. Stoga je postojanje neprofitnih medija financiranih iz proračuna nužno, jer tržišni principi “devastiraju kvalitetu”, a slična opravdanja postojanja prisilnog financiranja daje i HRT.

E sad, zašto jedan objektivan, nezavisan i nadasve nepristran medij trenutno stanje opisuje grafikonom odrezanim u 2005. godini, tj. zašto postoji rupa u podacima u periodu 8 godina?

Ta besplatna država…

Previsoka cijena? Zato se zadužujemo da bi se troškovi podmirili

U Hrvatskoj ljudi nažalost najčešće ne znaju koliko poreza plaćaju, niti koliku cijenu zapravo imaju razne usluge koje država pruža, a koje nose epitet besplatno. To zapravo nije začuđujuće, jer je porezni sustav poprilično kompliciran i premrežen brojnim parafisklnim i skrivenim nametima. Ovo je zapravo kratki dodatak jednom starijem tekstu o cijeni države (ovdje).

Primjerice litra Eurosuper 95 benzina koju smo do jučer plaćali 10,53 kune, bez posebnih poreza i PDV-a košta 4,96 kuna. No to i dalje nije cijena benzina bez uračunatog poreza, jer tvrtka plaća porez na dobit, a njeni zaposlenici plaćaju porez na dohodak, doprinose i slično, koji će biti uračunati u cijenu benzina kako bi tvrtka poslovala s dobiti i kako bi mogla isplatiti plaće. Sve to znači da svako podizanje poreza tvrtkama predstavlja pad prihoda i razvoja, rast cijena njihovih usluga, smanjenje plaće (ili broja) radnika tih tvrtki ili kombinacija svega navedenog. Takvi primjeri su nebrojeni, no svaki porez u određenoj mjeri utječe na ponašanje ne samo određene kompanije ili zahvaćenog sektora, nego cjelokupnog tržišta i njegovih sudionika.

Pretpostavimo kako je vaša plaća koju primate na račun 5.500 kuna i živite u Zagrebu. Vaša stvarna plaća tada zapravo iznosi 9.219 kuna, no prije nego ju dobijete, poslodavac u vaše ime uplaćuje razne doprinose, poreze i prireze. I prije nego ste primili plaću na račun, već ste platili 3.719 kuna poreza, prireza i doprinosa. Svatko za sebe svoju stvarnu plaću (bruto2) i doprinose može provjeriti na kalkulatoru plaća.

Pogledajmo sada jedan pojednostavljeni model koji uspoređuje cjelokupnu proračunsku potrošnju države sa brojem radnika (radi jednostavnosti i onih na proračunu, subvencijama i sl.) koji okvirno prikazuje koliko poreza godišnje plati prosječan hrvatski radnik, te nekoliko stavki na koje se taj porez troši. Prosječan radnik godišnje za trenutne umirovljenike uplati oko 26.300 kuna, dio putem uplata za mirovinski stup, a dio putem raznih poreza koji se tokom godine koriste za sanaciju mirovinskog fonda, iz razloga što mirovinski sustav ima veće isplate od uplata. Taj prosječni radnik godišnje uplati i oko 16.000 kuna za zdravstvo koje mnogi smatraju besplatnim. Ponovno, nešto putem doprinosa, nešto putem poreza kojim država sanira gubitke u zdravstvu. Besplatno obrazovanje prosječnom radniku ipak nije besplatno, jer ga financira sa oko 8.350 kuna godišnje. Taj radnik također potiče turizam iako možda nikad nije bio na moru, potiče sadnju pšenice iako možda ne jede kruh i tako dalje. Ukratko, besplatne stvari ne postoje, iako nam se ponekad tako čini. Ili ih plaćamo sami, a da toga nismo niti svjesni, ili ih plaća netko drugi.

Tekst je također objavljen u Jutarnjem listu.

Dobro, loše i zlo u Latviji

„Latvija je na tešku krizu i duboku recesiju odgovorila oštrim rezovima i primjer je kako oštre mjere mogu dovesti do ekonomskog rasta“, rekao je u petak u Rigi hrvatski premijer Zoran Milanović dodavši: „Hrvatska je blagoslovljena jer nije imala tako duboku krizu, ali prokleta jer je to nije natjeralo na rezove kakve je učinila Latvija.“

No koja je cijena njihovog oporavka, te imaju li hrvatski političari snagu i volju za tako velik zalogaj?

Latvija je, poput većine svjetskih država, svoj rast 2000.-ih temeljila na rastu potrošnje i zaduživanju, a optimizam i sigurnost su dodatno poticali ulazak u Europsku uniju i NATO savez. Ekstatičan nivo optimizma koji je vladao pokazuju izjave tadašnje vlasti iz 2006. godine kada su tvrdili kako će standard Latvijaca za samo deset godina prestići bogatstvo Irske. Tadašnji BDP po glavi stanovnika Latvije iznosio je 8,7 tisuća američkih dolara, a Irski 52 tisuće. Cijela situacija možda i nije toliko začuđujuća kada se stavi u kontekst naroda koji je relativno nedavno izašao iza željezne zavjese, pružaju mu se razne nove financijske mogućnosti, svijet optimistično leti na krilima kredita, a svaki spomen problema koji mogu nastati iznimno je anti-domoljuban. U takvim uvjetima posebno raste potrošnja siromašnijih i mlađih obitelji čiji snovi daleko nadmašuju prihode, a najjednostavnije se dižu krediti za stanove i automobile koji ujedno služe kao zalog u slučaju nemogućnosti otplate. 

Još jedan libertarijanac

U današnjem intervjuu za Bloomberg, premijer Milanović opisao se kao socijaldemokrat, libertarijanac i zagovornik slobodnog tržišta. Između ostalog je rekao:

Hrvatska planira kroz EU fondove povući oko 10 milijardi eura do 2020. godine, kako bi država unatoč oslabljenom proračunu tim novcem pomogla infrastrukturne i energetske projekte. Otvorit će se nove mogućnosti i tržišta. Možda ih dobijemo ako budemo naporno radili, ali možemo završiti i kao gubitnici, kao neto platiše, što je suprotno od onoga što smo namjeravali.

Otkad su zakonsko pogodovanje, dodjela novca pojedinim sektorima ili subjektima, te želja za životom od tuđih prihoda sinonimi za slobodno tržište i libertarijanizam?

Norveška proširuje utjecaj nad ženama

Norveški Parlament velikom većinom izglasao je regrutiranje žena u norveške Oružane snage, čime je ta zemlja postala prva članica NATO-a u kojoj će služenje vojske biti obavezno za oba spola:

Norveška prednjači u borbi za jednakost spolova. “Neke žene vjerojatno će biti prisilno novačene. Prava i obaveze trebaju biti isti za sve, a vojska je u brojnim pogledima jedno od posljednjih dijelova društva gdje i dalje vlada muška dominacija”, rekla je parlamentarka Laila Gustavsen, koja je dala podršku tom zakonu. Smatra se da će ova odluka doprinijeti rodnoj ravnoteži.

Žene u Norveškoj mogle su i do sad služiti vojni rok, ali isključivo na dobrovoljnoj bazi, a takozvani borci za ravnopravnost spolova toliko su zaokupljeni idejom rješavanja nejednakosti po svaku cijenu da sve shvaćaju naopako. Jednakost ispred slobode nije put prema sretnijem društvu. Slobodno društvo ukinulo bi ropstvo muškarcima radi postizanja rodne jednakosti, a ne proširilo istu prisilu na žene.

SEEbiz dalje nastavlja:

Mjere koje je donijela ta zemlja uključuju zahtjev da sve javne kompanije registrirane na burzi moraju u svojim upravnim odborima imati najmanje 40 posto žena.

Točno, od tada je udio žena u odborima porastao sa 10% na 40%, no ono što u tekstu nije spomenuto je da su se brojne norveške kompanije donošenjem tog zakona preoblikovale iz Public Limited (one koje su obvezne poštivati) u Private Limited, tj. one koje nisu obvezne poštivati navedeni zakon.

Ugašeni razum

Od 1. srpnja, ulaskom Hrvatske u EU, na policama trgovina više neće biti klasičnih žarulja sa žarnom niti, a uz njih nestaju i brojni drugi proizvodi:

U trgovinama će biti zabranjena i prodaja energetski neučinkovitih perilica posuđa, perilica rublja, hladnjaka i zamrzivača te televizora, kao i klima-uređaja, a novo označavanje energetske učinkovitosti postupno će uslijediti i za sušilice rublja, električne pećnice, rasvjetna tijela, grijače vode i bojlere.

Još u travnju 2009., sukladno Direktivi EU 2007/51/EC, koja je tada stupila na snagu, zabranjena je proizvodnja novih proizvoda koji sadrže živu. Tako ćemo uskoro temperaturu i tlak mjeriti isključivo digitalnim mjeračima.

Ove mjere su ništa drugo nego prisilno smanjenje životnog standarda i slobode izbora pojedinca u gotovo svemu što ima utičnicu ili crijevo za vodu. Uzmimo samo na primjer klasičnu žarulju. Naša vlast, ili naša buduća vlast, smatra ih potpuno neučinkovitima u odnosu na nove generacije rasvjetnih tijela, stoga je njihovo jedino logično rješenje uvesti zabranu na njih. Navodna briga za okoliš još jednom se pokazuje kao savršena izlika za totalitarizam, a kao u brojnim životnim situacijama, birokrati se ponovno osjećaju dužnima nametnuti svoju mjeru efikasnosti kao da građani sami ne znaju odlučiti koja žarulja je najbolja za njihove oči ili džep.

Iako troše manje struje u svom radu, zahtijevaju znatno više resursa i energije prilikom proizvodnje što pokazuje i njihova cijena, ali štedne žarulje javnosti su prikazane kao velik napredak u kvaliteti rasvjete, uštedi novca i čuvanju okoliša. No da je situacija zaista takva, prisilno uskraćivanje izbora uopće ne bi moralo postojati. Kupci bi umjesto žarulje sa žarnom niti jednostavno počeli sve više kupovati štedne žarulje, kao što neprestano svojevoljno kupuju nove generacije mobitela. To bi jednostavno bila prirodna tržišna promjena koju bi građani sami pokrenuli i proveli, a nerazumni pojedinci bi ionako zbog rasipništva i povećane potrošnje bili kažnjeni većim iznosima na računu.

Javnosti nije potrebna regulatorna agencija koja propisuje nužnu promjenu sa Windowsa XP na Vistu ili Win 7, nije nam potreban regulator koji zabranjuje Nokiu 3310 i tjera nas na smartphone. Nadogradnje ili kupovina drugih proizvoda događaju se prirodno putem odabira kupca, odabira koji ovisi o njegovom imovinskom stanju i prioritetima.

Ali regulatori i paternalisti ne vjeruju u sposobnost zaključivanja pojedinca i slobodan odabir vrijednosti. To pokazuju svakim aspektom svoga djelovanja: od zabrane kupovine proizvoda poput žarulje s niti, do propagiranja rješenja u kojima jedino država mora pokrenuti i voditi ekonomiju, usput nas sve više pljačkajući porezima i povećavajući deficit. Možda bi jednog dana prirodna tržišna transformacija utjecala i na odabir novih rasvjetnih tijela, ali sudeći po potrebi uvođenja prisile, nekako u to nisam uvjeren.

Stalno ponavljajuće iluzije

U medijima neprestano čitamo i slušamo jedne te iste preporuke i analize o ekonomiji i ekonomskim problemima, te savjete kako izaći iz krize. Neki od njih toliko su u suprotnosti s činjenicama, da ja jednostavno ne shvaćam zašto je toliki problem pogledati činjenice i malo razmisliti prije izlaska u medije.

Evo nekih:

Mjere štednje odgovorne su za trenutnu krizu

Sada ulazimo u recesiju s dvostrukim dnom koja je stvorila samu sebe. To je rezultat pretjerane štednje u južnim zemljama i nespremnosti sjevera da učini nešto više.

Državne mjere štednje ne postoje osim na papiru. Smanjenje brzine rasta proračuna nije štednja. Navedene države ne štede, sve do jedne neprestano povećavaju proračun. Španjolska je u posljednji 10 godina udvostručila državnu potrošnju. Oni koji štede su građani, kojima zbog sve većih poreza radi punjenja sve raskošnijeg proračuna, ostaje sve manje novca za život.

Kako izgledaju “mjere štednje” u EU možete vidjeti ovdje, a kako to izgleda u Hrvatskoj možete vidjeti ovdje.

Država mora povećati potrošnju kako bismo izašli iz krize

Ako vi sada smanjite proračun, netko će izgubiti svoj dohodak, neće biti potražnje i domaća će proizvodnja još više opasti. To će potaknuti novi pad gospodarstva.

Ukoliko želimo povećati državnu potrošnju, potrebno je povećati i državne prihode. Što to točno znači za građane? Veći porezi zbog većeg zaduživanja države, plaćanje kamata u budućnosti, niže plaće privatnog sektora, manja potrošnja građana, manja radnička prava. Drugim riječima, veći radni napori, ali manje novca koji ostaje građanima da ga troše onako kako sami žele. Rastom državne potrošnje država može umjetno stvoriti radno mjesto, no to istovremeno dovodi do pada potrošnje građana i istiskivanja njihovih investicija. Neoptimalno raspolaganje resursima privremeno će povećati zaposlenost i BDP, no smanjuje privatne investicije, te samim time i rast gospodarstva u budućnosti. Sve što rast državne potrošnje donosi jest gašenje produktivnih radnih mjesta kako bi se kreirala nepotrebna birokratska, transferiranje bogatstva iz džepova ljudi u državnu blagajnu, te rast siromaštva.

U konačnici, neprekidno novo zaduživanje kako bi se rastom državne potrošnje zadržao privid rasta standarda, zatvaranje dospjelog duga novim zaduživanjem, te rast kamata koje je potrebno otplatiti unosi nesigurnost u ekonomiju, jer ljudi nikad nisu sigurni hoće li se dug plaćati kroz nove poreze, inflaciju ili slijedi bankrot. Našim ekonomistima koji savjetuju rast državne potrošnje bitna je jedino pozitivna brojka BDP-a, kako bi se ta iluzija napretka dalje održala. Ne ramišljaju pri tome kako je BDP sastavljen od mnoštva čimbenika i daje samo djelomičnu sliku, koja vrlo lako može zavarati.

Ideja kako povećana državna potrošnja doprinosi rastu blagostanja nije točna, ona šalje pogrešne signale i ubija gospodarstvo. Povećana potrošnja kralja neće donijeti veće blagostanje kraljevstvu kada ta potrošnja dolazi od novca prethodno uzetog stanovništvu kroz poreze. U tom slučaju bolje će proći samo oni bliski kralju. Stvarni rast proizlazi iz privatnog sektora, kojeg veći porezi i bujanje birokracije guše.

Subvencije su dobra ideja

Pogrešno vjerovanje kako država najbolje zna što treba proizvoditi jako dobro se ocrtava na politikama subvencija i poticaja izvoza. Hrvatska tako traži razne načine kako subvencionirati domaću proizvodnju i poticati izvoz. Pogledajmo proračun Ministarstva poljoprivrede u razdoblju 1998. – 2007:

Subvencije navodno služe poticanju proizvodnje, modernizaciji proizvodnih procesa i mehanizacije, kako bi proizvođači mogli proizvesti što veću količinu proizvoda. Pogledajmo sada poljoprivrednu proizvodnju:

Iako su u periodu od 2000. do 2004. porasli, kako proračun Ministarstva (za 570 milijuna kuna kn), tako i subvencije, te razne potpore, proizvodnja po hektaru porasla je samo kukuruzu i neznatno zobi. Svi ostali prinosi po hektaru su pali. U tih 4 godine građani Hrvatske poklonili su oko 8 milijardi kuna, što je godišnje otprilike 1.500 kuna po zaposlenoj osobi – bez da su kupili jedno pecivo, ribu, jabuku ili litru mlijeka. Zauzvrat su dobili propalu, nekonkurentnu poljoprivredu koja se potpuno oslanja na pomoć države umjesto na vlastiti trud.

Brojke za cjelokupne potpore gospodarstvu u Hrvatskoj još su katastrofalnije, a izdvajati sve više kako bi se dobilo sve manje je siguran put u propast. Većina ljudi mjesečno ne zaradi neto iznos koji daju kao godišnje sponzoriranje nekonkurentnosti. Umjesto da se svake godine zadužuje ili dodatno oporezuje svoje državljane, Hrvatska bi se trebala okrenuti primjeru Novog Zelanda.

Velike korporacije su neoliberali koji podržavaju slobodno tržište

Occupy prosvjednici poznati su po ideji kako su neoliberalne banke i korporacije i kapitalisti općenito uzrok problema, te kao rješenje istoga predlažu nametanje većeg utjecaja države. Istina je kako većina gospodarstvenika zapravo favorizira zaštitničke, a ne tržišne mjere, no nedvosmislena je činjenica kako privilegije poput financijskih potpora ili zaštite od konkurencije mogu ostvariti samo i isključivo uz pomoć države. Korporacijama odgovara jači utjecaj države, jer na taj način vrlo lako mogu ostvariti vlastitu korist potkupljujući političare. Glasanjem za jači utjecaj države glasamo za manju mogućnost raspolaganja vlastitom zaradom i imovinom. Sustav kojem trebamo težiti jest samostalan odabir gdje želimo trošiti svoj novac. Sustav u kojem naše odluke kupovine ili suzdržavanja od kupovine odlučuju tko opstaje, a tko propada, nikako sustav u kojem drugi lobiranjem odlučuju koliko će naše imovite prisvojiti sebi suprotno našim željama.

Korporacije bez privilegija države nisu niti približno opasne kako to tvrde prosvjednici. Postavite si pitanje, koji poziv bi vas više uznemirio: “Dobar dan, ovdje istraživanje tržišta vozila, zovemo u vezi automobila kojeg ste nedavno kupili” ili “Dobar dan, ovdje Porezna uprava, zovemo u vezi vaše porezne prijave”?

Minimalna plaća štiti siromašne

Minimalna plaća štiti maleni postotak siromašnih, međutim uvelike pogoršava situaciju slične populacije. Ljudi koji danas skupljaju boce ne smiju raditi za iznos ispod minimalne plaće, te se snalaze prosjačenjem, skupljanjem ambalaže ili radom na crno. Ukidanjem minimalca, tim ljudima dali biste pravo na izbor žele li raditi za taj iznos, ili žele sreću potražiti uz neku drugu opciju.

Ukoliko želimo pomoći siromašnima, nemojmo gledati listu opcija koje imaju i zabraniti im upravo onu koju bi sami odabrali kao najbolju u postojećem vremenu.

Kapitalizam je surov sustav u kojem opstaju samo najjači

Istina, opstaju samo najjači, no najjači u čemu? Najjači u svim drugim sustavima su oni koji opstaju zahvaljujući goloj sili i političkim vezama. Najjači na slobodnom tržištu su oni koji se najbolje prilagođavaju služenju društvu, tj. oni čije robe i usluge ljudi dobrovoljno konzumiraju. Dok u ostalim sustavima opstaju oni najbliži vlasti, tj. najuspješniji lobisti i rentijeri koji svojim političkim vezama prisilno prisvajaju vašu imovinu, sudionici slobodnog tržišta jedinu mogućnost bogaćenja imaju u uspješnom služenju svima nama, tj. pružanju usluga koje mi želimo i tražimo. Bogaćenje u drugim sustavima moguće je gotovo isključivo na teret drugih, za razliku od slobodnog tržišta gdje dobrovoljnom razmjenom svi završavaju bolje nego da te razmjene nema. Zapitajte se samo biste li radije veće poreze kako bi davali novac državi na raspolaganje, da bi ga ona slala na recimo subvencioniranje HRT-a, kupovine blindiranih automobila političarima, plaćanje lažnih mirovina i slično? Ili vam bolju opciju predstavlja trošenje vlastitog novca prema vlastitim prioritetima?

U sustavu slobodnog tržišta kupci su ti koji donose odluke tko opstaje, a ne privilegirani pojedinci na vlasti i njihovi suradnici. Nitko vas ne prisiljava da kupite Coca Colu ili mobitel, no vlast vas itekako prisiljava da plaćate njihove greške, krađe, manipulacije, kampanje, ratove, lobiste i spašavanja propalih kompanija sa političkim vezama.

Koliko dugo bi stvari trebale trajati?

Ovih dana niste mogli zaobići članke o prevarenim kupcima kojima se prodaju proizvodi namjerno napravljeni da traju točno do isteka garancije. Deutsche Welle pokrenuo je lavinu:

Vaš televizor ili mobitel su se pokvarili tek što je istekao jamstveni rok? Možda to i nije slučajnost. Neovisni stručnjaci su uvjereni kako proizvođači namjerno prave proizvode koji će se kvariti – da bi prodali nove.

Već školski primjer kako se proizvođačima jednostavno ne isplati proizvoditi nešto što će trajati gotovo vječno jest svojedobna pojava ženskih čarapa od umjetne svile (najlona). U reklamama su te čarape izlagali svim mogućim iskušenjima, čak su vukli automobile sa parom ženskih čarapa – koje su ostale čitave kao da su upravo izašle iz tvornice.

U reklamama usred kina iz torbica izvlače i desetlitarske karnistere deterdženta koji boju čini boljom od originalne, pa nekako nisam uvjeren da se stvari tako odvijaju u stvarnosti.

Što da tvornice rade i kome da prodaju, ako se nose čarape koje će trajati godinama ili uređaji koji će trajati desetljećima? Time je rođen razmjerno složen izraz “planirana obsolencija”. Neovisni stručnjaci su uvjereni: to nije tek kuknjava starijih građana kako je sve “prije bilo bolje”, nego su mnogi predmeti i proizvedeni tako da traju samo ograničeno vrijeme, od električnih žarulja pa do vrhunskih elektronskih uređaja i mehaničkih dijelova.

Ovo na prvi pogled možda djeluje točno, no zapravo je vrlo nelogično. Jeste li ikad više išli u restoran koji je po vašem mišljenju nudi premalo za cijenu koju ste platili? Kupujete li ponovno robnu marku koja vas je razočarala kvalitetom ili radije tražite druge? Kakvu dugoročnu financijsku korist imaju pohlepni proizvođači koji rastjeruju klijente i tako si smanjuju prihode? Ova teorija nas kupce proglašava pravim budalama koje ne znaju prepoznati kad ih netko pelješi. U stvarnosti, tvrtke se svakodnevno bore kako privući što više kupaca. Kia je tako uvela 7 godina garancije na svoja vozila kako bi uvjerila kupce u svoju kvalitetu. Pogledajte recenzije televizora u zadnjih nekoliko godina i vidjet ćete kako se deklarirani radni sati povećavaju iz godine u godinu. Drugi proizvođači nude opciju doplate za povećanje garantnog roka. Djeluje li sve to kao napor za skraćivanje životnog vijeka proizvoda?

Ukoliko proizvođač prodaje inferioran proizvod, ljudi će idući put kupiti proizvod drugog proizvođača. Ako netko proizvede žarulju koja traje 1000 sati, te uloži dodatan napor i novac kako bi umjetno ograničio njen vijek trajanja na 900 sati, konkurent koji uspije proizvesti žarulju sa trajanjem od 1500 sati pomest će ga s tržišta. Ljudi nemaju naviku kupovanja proizvoda za koje znaju da kraće traju, osim ukoliko se odnos cijene i kvalitete ne pokaže povoljnijim za nekvalitetniji proizvod.

Nadalje, ova teorija prezentira čudnu ideju da postoji nekakva jedinstvena norma životnog vijeka proizvoda. U stvarnosti ne postoji jednoglasna želja o trajanju pojedinog proizvoda. Želite li da vaše računalo radi vječno? Ili kupujete novo kada postojeće više nije doraslo zadatcima naprednijeg softvera. Osjećate li se opljačkanim kada nakon nekoliko godina postojeće računalo ili mobitel više ne zadovoljavaju vaše nove potrebe? U vrijeme brzog razvoja tehnologije potpuno je besmisleno raditi računalo koje će raditi barem 10 godina. Stavljanje najkvalitetnijih materijala kako bi nešto radilo preko vremena svoje korisnosti rasipanje je resursa i samo poskupljuje cijenu proizvoda. Današnji mobiteli možda ne traju toliko dugo kao njihovi prethodnici, ali ih možete kupiti za samo djelić cijene njihovih prethodnika. Današnje veš mašine cjenovno su pristupačnije prosječnoj osobi nego prije, puno učinkovitije raspolažu energijom i vodom, te samim time smanjuju troškove režija.

Često se čini kako je glavni argument ugraditi manje kvalitetan dio u neki proizvod njegova manja cijena. To u pravilu nije točno: trošak samih materijala ugrađenih u nekom proizvodu je u pravilu beznačajan u usporedbi s drugim troškovima proizvodnje. Drugim riječima, jedva da ima razlike na konačnoj cijeni da li je negdje ugrađen zupčanik od nekvalitetne plastike ili od vrhunskog čelika.

Odlična vijest! Netko bi ovakvo razmišljanje pod hitno trebao javiti autoindustiji i Zelenima. Možda nas onda razvesele masovnom proivodnjom vozila sa laganim karoserijama od aluminija i karbona, što znači bolje performanse i izdržljivost, te manju potrošnju. A sve za istu cijenu kao čelične karoserije! Zar zaista netko vjeruje kako zupčanik od plastike i metala može imati cijenu? U tom slučaju smo zaista prevareni prilikom kupnje, recimo, pribora za jelo. Usporedite samo cijene plastičnog i metalnog pribora. Čista pljačka.

Možemo ovo zvati planirana obsolencija, ali nju su proizvođači planirali zbog želja potrošača. Potrošači su ti koji za većinu proizvoda više vole novo od postojećeg i zamjenu umjesto popravka. Ne postoji jedinstveni standard pri kojem možemo mjeriti racionalnost i želje kupaca. To je nešto što isključivo pojedinac može odlučiti za sebe, te reagirati sukladno svojim željama. Ukoliko neke proizvode želimo dugotrajne, reagirat ćemo na način da tražimo i kupujemo robusnije i izdržljivije, no ukoliko druge proizvode želimo neprestano mijenjati, ponašat ćemo se sukladno tome i kupovati “smeće”. Sukladno našem ponašanju, proizvođači će reagirati kako bi ispunili naše želje.

Nemojmo težiti tome da šaroliku lepezu želja stavljamo u jedan kalup, jer bi mogli završiti sa proizvodom koji ne odgovara našim potrebama niti kvalitetom, niti cijenom.

Au Revoir, France!

Večernji prenosi vijest o nečemu što bi se moglo nazvati Atlas Shrugged na francuski način:

“Gubi se, bogati idiote!”, poručio je u ponedjeljak s naslovnice ugledni Libération najbogatijem Francuzu Bernardu Arnaultu, vlasniku Louis Vuitton Moët Hennessy grupe. Pod udarom medija i građana Arnault se našao jer želi zatražiti belgijsko državljanstvo, što je u javnosti shvaćeno kao pokušaj bijega od novog poreza za milijunaše koji uvodi socijalistički francuski predsjednik Hollande.

Neki očito i dalje ne shvaćaju kako bogati i sad plaćaju najviše poreza, te što bi se moglo dogoditi ukoliko ih otjerate. Najdalje u tom sljepilu otišao je vođa francuske ljevičarske koalicije Jean-Luc Mélenchon, koji je u svojoj kritici čovjeka koji zapošljava preko 83.000 ljudi, nazvao ni više ni manje nego – parazitom.

Francuski predsjednik Hollande također puca u prazno svojom izjavom:

Biti Francuz ne znači samo primati, već i davati za svoju državu.

Kakva je to pravedna i poželjna država koja vam uzima preko 75% zarađenog? Što je domoljubno u činjenici da dozvoljavate državi da vas pljačka? Potpuno oduzimanje produkta rada nazivamo ropstvom, no pri kojem postotku uzimanja to spomenuto domoljublje postaje ropstvo? 50%? 75%? Možda 99%?

Srećom i među državama postoji natjecanje, ono u poreznom opterećenju, tako da će se ovaj trend bježanja iz Francuske samo nastaviti.

Narodno veselje

Izgleda kako najsretniji ljudi ne žive u najbogatijim državama poput SAD-a, Švicarske ili Njemačke:

Najviše sretnih ljudi živi u Kostarici! Kostarika je najsretnija država na svijetu, otkrilo je istraživanje britanske The New Economics Foundation. Istraživači su 151 državu rangirali po kvaliteti života, životnom vijeku i brizi za okoliš.

Kvaliteta života u ovom istraživanju je anketna, tj. ispitanici sami definiraju svoju ocjenu, a zadnji čimbenik, pojam ecological footprint koji je Večernji preveo “briga za okoliš”, zapravo je količina korištenja resursa u odnosu prema obnavljanja istih (što nije nužno i briga za okoliš) iz nekog razloga najviše utječe na izračun. Tako su Kostarikanci ispali najsretniji stanovnici Zemlje. U stopu ih slijede Vijetnam, Kolumbija, Belize i Salvador.

Nesretni stanovnici Norveške (29.), Švicarske (34.), Švedske (52.) , te posebno Luksemburga (138.) vjerojatno već migriraju u sretnije susjedstvo poput Nikaragve (8.), Iraka (38.) ili Ruande (108). Ok, priznajem, Ruanda će trenutno ipak biti primamljiva jedino stanovnicima Luksemburga, ali ukoliko nabave par solarnih elektrana, mogli bi skočiti na ljestvici, te tako prestići možda i Švicarce.

Nakon samo letimičnog pogleda na listu, teško je ovaj indeks smatrati iole ozbiljnim, a još je teže shvatiti zašto se na njega troše sredstva poreznih obveznika.

Bodovanja ekonomskog napretka naravno nema, kao niti ekonomske i osobne slobode, nema čak niti sveprisutnog Gini koeficijenta jednakosti raspodjele. Tako smo kao uzor kuda trebamo ići dobili “ekološki osvještene” banana republike u kojima su ljudi sretni jer možda niti ne znaju za bolje.

Za kraj, Hrvatska je 82. na listi, 0.3 boda ispred Gane (srećom imamo veći životni vijek), BiH je 74, Srbija 78, a Slovenija 87. Eto, makar smo u bedastim istraživanjima ispred Slovenaca.

Štednja? Koja štednja!?

U svojoj kolumni, u članku pod nazivom Štednja, bolna i beskorisna, g. Romac iznosi besmislenu i činjenično neutemeljenu tezu kako su sve europske države koje slijede neoliberalnu politiku štednje završile u velikim gospodarskim problemima. Osim baltičkih zemalja koje spas duguju svojim specifičnostima:

Sve europske zemlje koje su bolest visokih proračunskih deficita i dugova odlučile liječiti receptom Angele Merkel, krizu su samo produbile, uz pad gospodarstva i rast nezaposlenih.

Jedina europska iznimka od tog pravila tri su baltičke republike, no stručnjaci njihov uspjeh pripisuju posebnim okolnostima i povezanošću sa skandinavskim gospodarstvima, a ne mjerama štednje. Za sve ostale zemlje koje provode radikalne mjere štednje vrijedi gorko pravilo: što veća štednja, to veći kaos. Pogledajmo današnju Španjolsku. Vlada te zemlje revnosno smanjuje javne izdatke, spašavajući svoje banke, no situacija je sve gora.

Da vidimo sad malo kako stvari stoje u stvarnom svijetu. Španjolske “mjere štednje” dovele su državnu potrošnju sa 284 milijarde eura 2002. godine na 469 milijardi eura u 2011. Grčka štedljivost u istom razdoblju “smanjila” je potrošnju sa 70 na 108 milijardi eura, Italija sa 613 na 788 milijardi, Britanija sa 442 na 739 milijardi, a apsolutni rekorder, Francuska, sa 816 milijardi na 1,1 bilijun eura. Sve to rezultiralo je dizanjem poreznog opterećenja građanima navedenih zemalja. Dakle možemo reći kako postoje mjere štednje i “mjere štednje”. Građani jesu počeli prisilno manje trošiti, ali samo zato jer su njihove države postale rastrošnije i počele ubirati veće poreze, te posljedično ostavile manje novca na raspolaganje svojim državljanima.

Bacimo sad kratki pogled na gorespomenute specifičnosti baltičkih zemalja koje “nemaju veze sa štednjom”:

Primjećujete li ovdje navedene specifičnosti? Biste li im dali nazive poput mjere štednje i smanjenje državne potrošnje? Interesantno, ali te specifičnosti uzrok su oporavka baltičkih zemalja, Estonija trenutno čak ima i proračunski suficit. Iako je utjecaj države i dalje popriličan, a baltičke zemlje daleko od idealnog, barem djelomično smanjenje pokazalo se kao pomak u pravom smijeru.

Doktrina njemačke kancelarke – na koju je jeftino nasjela i aktualna hrvatska vlada – temelji se na logici prosječne kućanice, koja u situaciji smanjenja priljeva u kućni budžet smanjuje izdatke. Međutim, ekonomija nije domaćinstvo. Takav pristup krizi, koji se svodi isključivo na stezanje remena u javnom sektoru, fatalno je pogrešan.

Slažem se kako vođenje države nije poput vođenja domaćinstva, zapravo je mnogo sličnije organiziranom kriminalu u kojem imate zakonske ovlasti pljačkati i obavljati ostale poslove zbog kojih bi kao običan državljanin završili u zatvoru. Vođenje države jednostavnije je od vođenja kućanstva, jer ukoliko ste domaćica, trošit ćete koliko vaš muž privređuje ili sami potražiti posao ukoliko prihodi nisu dovoljni za uzdržavanje. Ukoliko vodite državu, dat ćete suprugu pištolj i poslati ga da opljačka dječju štednju, vaše roditelje i sve ostale kojih se možete domoći, jer vam ovih 10 bundi u ormaru jednostavno nije dovoljno. A nećete morati odgovarati za slične postupke, jer u ovom slučaju ulazite u domenu “dobrobiti nacije”.

Javni sektor, s aspekta gospodarskog rasta, u potpunosti je ravnopravan privatnom sektoru.

Javni sektor i privatni sektor u potpunosti su dijametralne pozicije. Prvi živi od poreza, dok drugi taj porez osigurava. Nažalost, gotovo svi naši ekonomisti, političari, novinari, ostale javne osobe i kreatori javnog mišljenja zagovaraju rast parazitizma zvanog državna potrošnja. S aspekta gospodarskog rasta, privatni sektor opstaje ukoliko ljudima ponudi proizvod ili uslugu koju su voljni kupiti po ponuđenoj cijeni, dok javni sektor nudi uslugu koju su ljudi prisiljeni plaćati, željeli oni to ili ne. Samim time, privatni sektor prisiljen je poslovati efikasno ukoliko želi opstati, što dovoljno govori koji rast je stvaran, a koji umjetan.

Kako je to ovih dana lucidno zaključio slovenski ekonomist Maks Tajnikar, slovenska, hrvatska i skoro sve europske vlade, opsjednute histeričnom štednjom, u potpunosti zanemaruju Walrasov zakon, jedan od zacijelo najvažnijih ekonomskih postulata, koji kaže da možemo zaraditi samo onoliko koliko potrošimo, odnosno da možemo potrošiti samo onoliko koliko zaradimo.

Kako izgledaju bolni rezovi i drastične mjere štednje hrvatske vlade možete vidjeti ovdje, a izjave “možemo zaraditi samo onoliko koliko potrošimo” i “možemo potrošiti samo onoliko koliko zaradimo” uopće nisu sinonimi, te (koliko sam upućen) nemaju nikakve veze sa Walrasovim zakonom ravnoteže tržišta.

I tako, dakle, dolazimo do zaključka. Gospodarski je pad jedini rezultat famoznih »bolnih rezova«, a jedino što primjenom tih mjera raste su nezaposlenost i proračunski deficit, iako se upravo zbog smanjenja tog deficita takve mjere navodno provode.

Dolazimo do zaključka kako bi članak možda bolje odgovarao rubrici “mitovi i legende”, pošto novinar nije u stanju provjeriti barem osnovne podatke o kojima piše, pa bismo mogli diskutirati o prezentiranome. Vrh svega jest prezentiranje većih poreza, povećanje reguliranosti tržišta i državne potrošnje, te njihove posljedice kao (neo)liberalni potez. Liberalizam zagovara smanjenje državnog aparata, manju birokraciju, smanjenje poreznog opterećenja građana i kompanija, te veću slobodu ljudi da sami odlučuju gdje i kako će trošiti novac koji zarađuju. Ovako jedino preostaje obarati demagoške izjave jednostavno poput glinenih golubova. Čak i ukoliko postoje mjere državne štednje u Hrvatskoj i EU (što smo utvrdili da nije točno), ona sama po sebi nema smisla ukoliko se ne očisti se put za oporavak i rast privatnog sektora. Dok god ne vidimo znakove smanjivanja birokratiziranosti, državnog regulatornog sistema, poreznog pritiska i ovisnosti o proračunu, trenutna situacija može postati samo lošija.

Za trenutnu situaciju Hrvatske nikako ne možemo okrivljavati liberalnu politiku, koja se u našim medijima olako koristi kao sinonim svih zala, iako nikad nismo imali niti približan ekonomsko politički sustav vrijednosti.

Target-2

U posljednjem postu Tržišta kapitala, Kako stoje stvari sa Grčkom, naišao sam na link koji objašnjava funkcioniranje i svrhu Target-2. Za razliku od autora Felix Salmona, ne bih se složio da ne treba brinuti oko tog sustava, iz razloga što on uništava signale određenih ekonomskih pokazatelja, te tako navodi na pogrešne odluke.

The ECB itself sets interest rates, and has a modest balance sheet of its own, but the only banks it deals with are the national central banks. It’s the central banks, like the Bundesbank or the Banco de España, which perform all the liquidity operations, lend money to their commercial banks, and generally keep the euro functioning as a currency.

Every bank in the eurosystem has an account at its respective national central bank — and if you add up all the money in all those accounts, the total is the Target2 balance at the central bank in question.

Let’s say our Spanish depositor decides to move €1,000 from Banco Santander to an account at Deutsche Bank. In that case, the balance on her Santander account will go down by €1,000, and the Banco de España will likewise deduct €1,000 from Santander’s account at the central bank. In Germany, €1,000 appears in the Deutsche Bank account, and in the first instance Deutsche Bank will keep that money in its account at the Bundesbank, so the Bundesbank adds €1,000 to Deutsche Bank’s balance. Essentially, the Banco de España just destroyed €1,000, and the Bundesbank just created €1,000.

Ovaj mehanizam izbacio je kamatne stope koje funkcioniraju otprilike po ovom principu:

Kada depozitor prebaci €1.000 iz Španjolske u Njemačku, njemačka banka kreditira španjolsku banku za taj iznos. Ukoliko mnoštvo depozita na takav način ode iz Španjolske u Njemačku, Španjolska je u deficitu jer odlazi više novca nego što dolazi. U tom trenutku, španjolske banke moraju podići kamate na depozite kako bi privukle dodatni novac. Samim činom dizanja kamatnih stopa, smanjit će se kreditiranje i obuzdati zaduživanje koje rade Španjolski ili Grčki političari.

No to se ne događa. Upravo zbog Target-2 mehanizma kojeg su uveli EU birokrati, umjetnog spuštanja kamatne stope u cijeloj eurozoni i izjednačavanja razlika. U Target sustavu, kako je Felix Salmon opisao, sve transakcije prebačene su na razine centralnih banaka, tako da ukoliko Španjolac plaća Nijemcu, novac ide iz španjolske banke u Banco de España, Bundesbank to bilježi kao kredit (za koji garantira ECB) prema Banco de España, i šalje novac njemačkoj banci. Ukratko, razlike nastaju samo u odnosu Banco de España i Bundesbanke, a ne (kako bi trebalo biti) u trgovinskoj razmjeni dvaju zemalja. Sustav je ostao bez prirodne kočnice samoregulacije putem kamatnih stopa.

Također, nedavno prebacivanje grčkih depozita u njemačke banke dovelo je do dodatne izloženosti Bundesbanka nenaplativim potraživanjima jer je, prema opisanom modelu, morala kreditirati CB Grčke, tj. kreditni rizik prebačen sa grčke CB na njemačku.

Kreirajući ovakve zakonitosti, omogućilo se ECB-u igranje s kamatnim stopama i brisanje kreditnih rizika među državama, te vjerovanje u nemogućnost bankrota.