Malo o dugoročnoj održivosti

Mjere rizika pojedinih država i gradova između ostalog uključuju deficite, dugove, kamate i razne strukturne probleme. Ako ste prezaduženi, no i dalje trošite više nego zarađujete, to je signal investitorima da vjerojatno neće uspjeti naplatiti sva potraživanja i kako im je bolje da vas zaobiđu, a među takvim kriterijima su i pokrivenost mirovinskih fondova (što govori o dugoročnoj stabilnosti zemlje), te odnosi broja ljudi koji pune i prazne proračun.

Broj građana koji uplaćuju u miroviski sustav u kontinuiranom padu od 2008. godine, a broj umirovljenika neprestano raste, što pogoršava održivost sustava međugeneracijske solidarnosti. Trend smanjenja odnosa radnika i umirovljenika (uz kraće periode stagnacije) zapravo traje još od 1950-ih, no ubrzanje procesa propadanja i pravi kolaps slijede pred raspad Jugoslavije i početkom 90-ih, kada se u samo dvije godine broj prijevremenih umirovljenika udvostručio. No čak i tada, taj odnos je bio povoljniji nego danas, kada imamo situaciju da nešto više od jednog radnika radi za jednog umirovljenika. Starenje populacije zbog produljenja očekivanog životnog vijeka, te sve nižeg prirodnog prirasta stanovništva neminovno dovodi do ubrzanog povećanja troškova i smanjenja prihoda ovakvog sustava međugeneracijske solidarnosti, a Hrvatska će se susresti s ozbiljnim ekonomskim, financijskim i socijalnim šokom zbog dramatične promjene demografske slike. Situacija na hrvatskom tržištu rada također je iznimno loša. Od ukupnog broja nezaposlenih, gotovo 60% je dugotrajno nezaposleno, a stopa zaposlenosti radno sposobnog stanovništva od (20 do 64 godine starosti) uz Grčku je najniža u Europi, te iznosi oko 55%. No čak i kada bismo malo maštali što bi bilo kad bi bilo, te zaposlili sve koji danas traže posao još uvijek ne bismo dosegnuli 69%, tj. prosjek EU, a o švicarskih 82% možemo samo sanjati.

Da, ali…

Ministarstvo financija u posljednja dva izdanja Jutarnjeg lista objavilo je opsežan odgovor na moj prošlotjedni tekst . Brojke iz Vladinog priopćenja su naravno točne, ali ih je moguće interpretirati i malo drugačije.

Dio izvornog članka objavljenog prošli tjedan u Jutarnjem o plaćama zaposlenika glasio je:

15.12.2012. Vlada je donijela plan Proračuna za 2013. u kojem navodi troškove za zaposlene u iznosu 20 milijardi i 704 milijuna kuna, no ista Vlada 9 mjeseci kasnije objavljuje Smjernice u kojima navodi troškove za zaposlene 20 milijardi i 712 milijuna kuna, što je 8 milijuna kuna više od plana. Ako pogledamo kategorije rashoda državnog proračuna prema računskom planu i taj podatak postaje upitan jer je država u prvih 8 mjeseci za naknade zaposlenima potrošila 14,4 milijarde kuna, ili u prosjeku nešto iznad 1,8 milijardi mjesečno. Kada to pomnožimo sa 12 mjeseci možemo pretpostaviti troškove oko 21,6 milijardi, no godina je pri kraju, te ćemo uskoro saznati. Potrebno je napomenuti da se prema računskom planu naknade za zaposlene u zdravstvenim ustanovama u vlasništvu države, gradova ili županija iz nepoznatog razloga nalaze u sklopu rashoda za zdravstvo, a ne u rashodima za plaće kao što je uobičajeno za ostale djelatnike.

Odgovor Ministarstva glasi: Rashodi za zaposlene u 2012. godini izvršeni su u iznosu od 22,4 milijarde kuna. Ovi rashodi manji su za 374,4 milijuna kuna u odnosu na 2011. godinu.

Vidimo li što se ovdje dogodilo? Iako se izvorni tekst osvrće na nekonzistentnost u ključnim proračunskim dokumentima i budući plan eksplozije rashoda, iz Vlade dolazi odgovor o rashodima za zaposlene u protekloj godini. Rashodi za zaposlene druga su stavka po veličini u rashodima proračuna i točno je kako su 2012. u odnosu na 2011. smanjeni 1,64%. No rashodi za zaposlene nisu isto što i plaće, nego su plaće, uz dnevnice, terenske dodatke i slično, samo jedan dio tih rashoda. Ako usporedimo proračunske troškove isključivo plaća koje se isplaćuju iz proračuna, možemo vidjeti kako su oni 2011. godine iznosili 18,32 milijarde kuna, a 2012. godine 18,45 milijardi. Dakle, iako su rashodi za zaposlene smanjeni 374,4 milijuna kuna, rashodi za plaće su zapravo porasli 128,9 milijuna kuna. Iz javnog sektora i sindikata dolaze informacije o rezanju plaća, a Ministarstvo uprave tvrdi kako je broj zaposlenih u javnom sektoru smanjen. Kako je onda moguće da je ukupna suma plaća porasla?

Hrvatski mirovinski sustav svodi se na iluzije o budućim uplatama

Ponovno nas očekuju novosti unutar mirovinskog sustava. U najnovijoj reformi, o kojoj je trenutno u tijeku javna rasprava, pomaknula bi se starosna granica za ulazak u mirovinu, te uvelo prijelazno razdoblje za povećanje radnog vijeka do 67. godine života. To znači da bi svi rođeni od 1964. i nadalje, u punu starosnu mirovinu mogli tek sa navršenih 67 godina života ili 41. godina radnoga staža. Prema dosadašnjim najavama, pomicanje granice gotovo je sigurna stvar, a pitanje otvoreno za raspravu je model i trajanje roka prilagodbe. Točnije, hoće li prijelazno razdoblje završiti 2031. ili 3038. godine.

Taj potez ministar rada Mirando Mrsić pravda činjenicom kako su Hrvati stara nacija s velikim problemima na tržištu rada i mirovinskim sustavom na rubu financijske održivosti. Zaista je vrlo optimistično za mirovinski sustav koji rashode ima gotovo dvostruko veće od prihoda, te omjer zaposlenih i broja umirovljenika koji je odavno pao sa održivog omjera od 2,1 zaposlenog po umirovljeniku na svega 1,18 zaposlenih po jednom umirovljeniku staviti na „rub financijske održivosti“.

Traže li sindikati doista promjenu smjera ili ubacivanje u veću brzinu?

Pet godina krize jasno pokazuje da politika štednje ne može izvući zemlju iz recesije. Hrvatska još ima prostora za zaduživanje, a od smanjenja deficita ne treba raditi dogmu, prvo treba izgraditi zdravu ekonomiju, kaže sindikalist Vilim Ribić koji se pritom poziva na nobelovce Paula Krugmana i Josepha Stiglitza, koji su već odavno procijenili da politika štednje ne može pobijediti krizu. Europa je preplavljena sličnim izjavama. Predsjednik Europske komisije Jose Manuel Barroso prošli tjedan u Bruxellesu izjavio je kako je politika štednje došla do svojih granica, te kako moraju imati rješenja skrojena prema potrebama pojedinih zemalja, a ne primjenjivati jedan, uniformni program za sve europske države. Predsjednik Europskog vijeća Herman van Rompuy na istom je sastanku ocijenio da gospodarska kriza traje predugo. Istaknuo je da treba brže provoditi reforme koje najizravnije utječu na rast.

Što znače takva rješenja skrojena prema potrebama država? Znači li to da će nekima dodatno narasti porezi, a drugima potrošnja ili rezovi? Iz njihovih govora može se isčitati kako zapravo ne planiraju odustati od dosadašnjih poteza koje i dalje smatraju pozitivnima, ali pravi problem je što sad dolaze do Francuske i Italije, koje su ipak veći zalogaj od grčke ili španjolske ekonomije. Kad zemlja poput Francuske potpuno utone u krizu, čak ni Njemačka neće moći i htjeti plaćati održanje socijalne države i zajedničke valute.

No postoje li mjere štednje u Europskoj uniji i Hrvatskoj? Sve dosadašnje državne mjere proizvele su učinak upravo suprotan od najavljenog i problemi koji su trebali biti riješeni su eskalirali. Svi pokušaji rezanja deficita doveli su do njegovog rasta, mjere dizajnirane za rezanje državne potrošnje rezultirale su rastom te potrošnje što očigledno rezultira pogoršanjem stanja u Europi i rastom javnog duga. Španjolski javni dug tako je od početka provedbi mjera štednje porastao sa 53% BDP-a na 90%, a Grčka koja je sa mjerama započela 2009. godine sa javnim dugom visine 129% BDP-a skočila je na 170%, francuski javni dug je 90,2% BDP-a, a hrvatski bi sa 29% BDP-a 2008. mogao dosegnuo 65% ove godine.  Kako je moguće da javni dug europskih država, pa tako i Hrvatske, raste ako se provode mjere štednje? Predstavljaju li te mjere štednje samo dizanje poreza građanima kako bi se omogućio daljnji rast državne potrošnje?

Cijena države

Račun je po stanovniku, što znači da je stvarni višestruko veći

U nedavnoj diskusiji s jednim visoko obrazovanim javnim službenikom, jedan od njegovih argumenata bio je:

„Zanimljivo mi je kako se neprestano pozivate na “porezne obveznike” kao na vrhovni autoritet, otprilike kao na Boga: svima je na usnama, svi se u njega zaklinju, a nitko ga nikad nije ništa pitao i malo tko uistinu radi onako kako On želi. Još samo kad bi i Njega netko nešto pitao.“

Zaista, tko je taj Porezni Obveznik koji silom pokušava imati pravo glasa i što si on umišlja? Tko su javni i državni službenici i odakle pristiže novac za punjenje proračuna? Kolika je uopće cijena države?

U Hrvatskoj nažalost ljudi većinom imaju poražavajuće nisko znanje o novcu, radu i plaći, čak i vlastitoj, ali ekonomska (ne)pismenost ne odstupa previše od ostalih post-socijalističkih država. Netko nam je tokom života objasnio kako su doprinosi iz plaće i na plaću troškovi poslodavca s kojima radnici nemaju veze niti se trebaju time zamarati, a naknada za rad je samo ono što (ne)primamo dogovorenog datuma u mjesecu. Ta plaća i nije nešto, prosječna u siječnju 2013. iznosila je 5.529 kuna, a navodno pohlepni poslodavci iz nekog razloga neprestano tvrde kako je cijena rada prevelika. Takva razlika u percepciji nastaje jer prosječan radnik vodi brigu o svojoj prosječnoj neto plaći koja iznosi 5.529 kuna. S druge strane, prosječan poslodavac vodi brigu o ukupnom iznosu koji mora platiti radniku, što za taj iznos plaće iznosi 9.278 kuna. Taj iznos naziva se bruto2 i to je ukupna suma koju vaš poslodavac isplaćuje vama kao radniku, a ako je ne ostvarite taj mjesec tvrtka će poslovati s gubitkom. Prvo pitanje koje svakome pada na pamet je: „zašto bih ja morao poslodavcu zaraditi gotovo 10 tisuća kuna da bih od njega dobio jedva iznad 5 tisuća?“. Poslodavcu je bitan ukupan trošak zaposlenja radnika, a razlika između bruto i neto iznosa trebala bi biti briga radnika. No porezni sustav u Hrvatskoj postavljen je na način da poslodavac u ime radnika uplaćuje doprinose kako bi se radnici što manje zamarali detaljima oko poreza, te je tako kreirana iluzija da tu razliku plaća poslodavac. Državi takav sustav odgovara, poslodavci su neutralni po tom pitanju, a radnici se ne pitaju gdje im završava dobar dio plaće.

Održivost mirovinskog fonda

Ovaj tekst objavljen je u Magazinu Jutarnjeg lista pod naslovom Kako je bankrotirao hrvatski mirovinski sustav i zašto će naše penzije biti 700 kuna, a napisan je u suradnji sa blogom Kapitalac.

Proteklog tjedna na Vladinom profilu društvene mreže Facebook pojavio se sarkastičan ali zanimljiv komentar građanina povodom objave ministra Mrsića o pomicanju dobne granice ulaska u mirovinu sa 65 na 67 godina starosti. Komentar glasi:

Ja bih volio da 67-godišnji vozač hitne pomoći dođe M. Mrsiću u trenucima njegove najveće nevolje i da ga zajedno sa 67-godišnjim tehničarem i 67-godišnjim liječnikom vozi u bolnicu kroz grad, izbjegavajući pritom dostavna vozila, autobuse i tramvaje koje voze 67-godišnji vozači, da ga na šalteru zaprimi 67-godišnja medicinska sestra, da ga na CT vozi 67-godišnji tehničar, da ga operira 67-godišnji kirurg, a previja ga 67-godišnja sestra na intenzivnoj… Napokon, M. Mrsić je iz zdravstvene branše, zna on najbolje.

U kratkom roku komentar je postao vrlo popularan.

Zamijenimo u tom komentaru, eksperimenta radi, najavljenu brojku 67 sa brojkom od 65 godina koja predstavlja aktualnu dobnu granicu odlaska u mirovinu:

Ja bih volio da 65-godišnji vozač hitne pomoći dođe M. Mrsiću u trenucima njegove najveće nevolje i da ga zajedno sa 65-godišnjim tehničarem i 65-godišnjim liječnikom vozi u bolnicu kroz grad, izbjegavajući pritom dostavna vozila, autobuse i tramvaje koje voze 65-godišnji vozači, da ga na šalteru zaprimi 65-godišnja medicinska sestra, da ga na CT vozi 65-godišnji tehničar, da ga operira 65-godišnji kirurg, a previja ga 65-godišnja sestra na intenzivnoj… Napokon, M. Mrsić je iz zdravstvene branše, zna on najbolje.

Uzmemo li u obzir efekt supstitucije možemo bez mnogo razmišljanja zaključiti da  je priča o 67-godišnjacima usporediva sa današnjim položajem 65. godišnjaka, barem u onom smislu ili u ironiji na koju pažnju pokušava skrenuti autor tog komentara.

Koliko danas ima zaposlenih građana starijih od 65 godina? Prema podatcima HZMO-a vidljivo je da osiguranika mirovinskog fonda, samim time zaposlenih građana, starijih od 65 godina ima 10.019, što čini tek 0,7% ukupnog broja zaposlenih.

Država predator

Hrvatska je u katastrofalnom fiskalnom stanju. Državna potrošnja dosegla je rekordne razmjere, a političari najavljuju daljnje zaduživanje. Trenutni javni dug iznosi 186 milijardi kuna, što je oko 52% BDP-a, a najava ministra Linića je povećanje na preko 56%, zbog neodgovornog ponašanja brojnih tvrtki prije krize:

Linić je također kritizirao brojne hrvatske tvrtke koje su umjesto da se bave temeljnom djelatnošću počele ulaziti u nekretninski biznis, i to baš 2008. godine, kada je počela globalna ekonomska kriza. To je bilo potpuno krivo usmjereno ulaganje, pa sada treba pronaći dodatna rješenja s bankama kako bi takvim tvrtkama spasili osnovnu djelatnost.

Obzirom da ljudi reagiraju na poticaje, a država je poticala stanogradnju, brojne tvrtke počele su graditi stanove, poput brojnih ljudi koji su se počeli baviti mljekarstvom i poljoprivredom kada je država milijardama kuna odlučila potaknuti taj sektor (znamo kako danas izgleda i jedno i drugo).
Prisjetimo se samo kako je to izgledalo 2007. kada se ministrica Matulović-Dropulić trudila proširiti program POS-a:

“Nitko ne može reći da je ova država zaustavila gradnju POS-a”, kazala je ministrica, te u prilog tome iznijela podatke da su za mandata sadašnje vlasti sagrađena 2.963 stana, 750 ih je u fazi gradnje, a 654 u pripremi, dok je bivša vlast izgradila 906 stanova.

Tih dana redovito smo mogli pratiti prepucavanja vlasti i oporbe tko je sagradio više stanova i tko je pokrenuo više kapitalnih projekata. Drugim riječima, gledali smo natjecanje tko je potrošio više novca poreznih obveznika.

Danas je priča neznatno drugačija. Blagajna je prazna, sve drugo ide po starom. Državni poticaji i kapitalni projekti ponovno su se na opće iznenađenje pokazali kao kapitalni promašaji, stoga je potrebno pronaći krivca. Neprodani stanovi zjape na sve strane, no POS uskoro kreće u novi krug kako bi se opet spašavao građevinski sektor. Tako se ove godine na isti planira potrošiti dodatnih 200 milijuna kuna našeg novca. Jasno, u cijeloj ovoj katastrofi najveći krivci su oni koji izbjegavaju plaćanje poreza koji bi omogućio nastavak rasipništva, a nikako oni koji isti taj novac bacaju na Potemkinova sela.

No što točno imamo i dobivamo plaćanjem sve većeg poreza, osim bizarnih propagandnih poruka koje nam poručuju da cinkanjem postajemo dobri građani koji spašavaju državu, ali i sebe, te ispiranje mozga da u protivnom nećemo imati prirodna bogatstva, autoceste, mirovine, bolnice, škole i ostale blagodati koje samo država može pružiti?

Za početak, imamo bankrotirani, prikriveni piramidalni mirovinski sustav u kojem radnici ne uplaćuju mirovine za sebe, nego pune trenutni proračun i plaćaju trenutne umirovljenike (prave, no većinom lažne). Zauzvrat, dobili su obećanje države kako će budući naraštaji na isti način osigurati njihovu mirovinu. Obzirom da je za piramidalni sustav potrebna sve veća baza, a hrvatska populacija ide u suprotnom smjeru, znamo da će mirovinski sustav završiti poput onih pisama i lanaca sreće koje smo nekad znali dobivati, kada je bilo potrebno poslati novac ljudima s popisa, te povećati popis ljudi koji će isto učiniti za vas. Pogledajte koliko mjesečno uplaćujete u mirovinski fond, pomnožite sa ukupnim radnim stažem, te usporedite sa mirovinom koju ćete primati puno kraći period. Ukratko, dobili smo veliku Ponzi shemu, u kojoj odlično prolaze oni koji su među prvima uskočili u igru, međutim što igra duže traje, sve je veći broj onih koji će ostati bez svega uloženog. Ono što je posebno zanimljivo, u RH su poslovni modeli koji se baziraju na principu kao naš mirovinski sustav zakonom zabranjeni i okarakterizirani kao prijevara.

Imamo i bankrotirani zdravstveni sustav. Iako smo prošle godine za njega dali 21.119.925.828, ili preko 21.000 kuna po zaposlenom, platit ćemo i njegov dug veći od 5 milijardi kuna kada vlast pokrene sanaciju. Zauzvrat stojimo u beskrajnim listama čekanja, oni sretniji ili s vezama dolaze na red, oni drugi umru čekajući. Za njih će država u rukavicama reći kako ih nisu uspjeli spasiti, no realno, njima je liječenje odbijeno. Nažalost, naše ministarstvo nema ili jednostavno ne objavljuje podatke o broju umrlih koji nisu dočekali spasonosne tretmane koje su platili, no činjenica je da takvi slučajevi postoje i druge države objavljuju evidencije o tome.

Imamo i hrvatsko školstvo, kojem proračun raste svake godine, no usprkos tome ima sve lošije rezultate, iako je djece sve manje.

Dobili smo još i brojna ministarstva, agencije, udruge i državne tvrke gubitaše (redom strateške), koji se razbacuju novcem koji smo mi zaradili, a oni prisilno uzeli putem poreza. Uzmimo na primjer vječitog gubitaša, HŽ, kojeg su porezni obveznici u zadnjih 10 godina subvencionirali sa barem 20-ak milijardi kuna, tj. oko 20.000 kuna po zaposlenoj osobi. Imamo i Croatia Airlines, koji je uz svu pomoć (recimo prošlogodišnja dokapitalizacija od 862 milijuna naših kuna) uspio doći do 400 milijuna kuna duga. Imamo i brodogradilišta, koja jedino porezni obveznici drže da ne potonu. Tako su im porezni obveznici od 1997. do 2011. godine više ili manje dragovoljno poklonili preko 35 milijardi kuna, što je godišnje preko 2.000 kuna po zaposlenoj osobi, no brodogradilišta i dalje uspješno slažu kolosalne gubitke. Podsjećam da zaposlenih u hrvatskoj brodogradnji ima oko 12.000, što znači kako hrvatski radnici godišnje subvencioniraju brodogradilišta sa oko 200.000 kuna po zaposlenom u brodogradnji. Jeftinije ćemo proći ukoliko ti radnici samo sjede kod kuće i primaju plaću, nego da nešto rade.
Imamo i Petrokemiju, čije vodstvo otvoreno tvrdi kako mrzi kapital, stoga sretno posluju sa gubitkom. Imamo i Agenciju za civilno zrakoplovstvo, koja godišenje potroši 60-ak milijuna kuna, a nedavno su uspjeli dati 68.000 naših kuna samo za studiju opravdanosti nabave vlastitog aviona.
Imamo i Hrvatske šume, kojima smo u zadnje 3 godine isplatili gotovo milijardu kuna temeljem nameta zvanog općekorisne funkcije šume. Njihovi radnici, kako bi nam se zahvalili na darežljivosti, uz ugovor na neodređeno obično dobiju i liječničku potvrdu kako ne mogu podići teret teži od 2 kilograma, te angažiraju kooperante za koje se ispostavi da su 75% učinkovitiji od onih državnih šumara koji nekim čudom i rade.

Srećom više ne sponzoriramo rad Vjesnika, no zato spremno subvenciniramo HRT, Hrvatske ceste, Hrvatske autoceste, HAKOM, Jadroplov, Jadroliniju, Hrvatske vode itd, itd.. Stavite na papir samo do sad navedeno i doći ćete do iznosa preko 50.000 kuna po zaposlenoj osobi godišnje, a u tekstu je spomenut samo vrh ledene sante. Trebamo biti svjesni činjenice kako država koja prikupi više poreza, više bogatstva i upropaštava, što pokazuju svi dosadašnji propali državni projekti, proračuni i rebalansi. Stoga je jedini način za smanjenje našeg siromaštva – smanjenje prihoda koje država uzima za sebe.

Zagovornici nacionalizacije koji smatraju kako u Hrvatskoj vlada neoliberalizam, trebali bi biti svjesni bolne činjenice kako već sada radnik radi daleko više kako bi zadovoljio vječito rastuće državne apetite, nego što radi za sebe i svoju obitelj. Zar je zaista potrebno da još više radimo za takve i slične, samo da možemo ispred strateških državnih gubitaša imati prefiks hrvatski?

Pravda i poštenje

Prilikom prihvaćanja proračuna za 2013. ponovno se počelo (samo) raspravljati o uštedama, te rezanjima plaća i beneficija državnim i javnim zaposlenicima. Naravno, protivnici “uravnoteženja” proračuna, koliko god ti rezovi bili imaginarni (što smo vidjeli i prema rebalansu i prema visini plana za iduću godinu) pozivaju se na pravdu i poštenje.

Da vidimo malo kako pravednost izgleda ovih dana:

Što su primanja veća i porezna stopa mora biti veća, jer je “pravedno” da oni koji više zarađuju plaćaju po većim stopama. Oni koji zarađuju više svejedno bi plaćali više od onih koji zarađuju manje čak i da su im stope identične. No socijalistima kojima ni trenutne progresivne stope nisu dovoljno pravedne idu u suprotnom smjeru, te zagovaraju još veće oporezivanje većih primanja. Redistribucija je omiljena igra socijalnih planera: nekome uzmeš novac, daš ga nekom drugom i eto pravednosti. Tako se samoprozvani pravednici odmah bolje osjećaju čim nekome pomognu tuđim novcem, no da je takav sustav zaista pravedan, Hrvatska bi danas bila jedna od najpoštenijih zemalja u svijetu.

U praksi, socijalna pravednost izgleda otprilike tako da za prosječnu plaću radnici više od pola svog radnog vremena provode radeći za državu, kako bi platili prireze, trošarine, doprinose, carine, PDV, subvencije, zdravstvo, školstvo, pokrili gubitke javnih tvrtki poput HŽ-a, Croatia Airlinesa, HRT-a, HAC-a i sličnih. Ukoliko zbog sporosti, neznanja, nesposobnosti ili nezadovoljstva javnim sektorom odluče otići u privatnu obrazovnu ustanovu ili privatnom liječniku, današnja vizija pravednosti nalaže da istovremeno plate i javni sektor. Zar je zaista pravedno pod prijetnjom zatvora ili zaplijene imovine plaćati nešto što ne želite?

Socijalna pravednost danas također znači pod prijetnjom zatvora uplaćivanje u mirovinski sustav za nekog drugog, uz obećanje države  kako će se netko treći pobrinuti za vas u budućnosti. No kao što narod kaže: obećanje – ludom radovanje, jer takav sustav za opstanak traži sve širu bazu, tj. prirodni prirast i veći broj radnika, a u Hrvatskoj se događa upravo suprotno. Sustav jede sam sebe, a Vlada pokušava problem riješiti pomakom zakonske granice za odlazak u mirovinu. No to je samo odgađanje kolapsa i prebacivanje problema na buduću vlast. Zar je zaista pravedno biti prisiljen plaćati i vjerovati obećanjima nekih budućih vlasti da ćete dobiti barem manji dio vašeg novca natrag i biti kažnjeni ukoliko idete u mirovinu kad sami želite?

Socijalna pravednost također znači plaćati nebrojene oblike socijalnih pomoći, što je u vrlo kratkom roku dovelo do velikog broja ljudi koji ne žele raditi, jer im je jednostavnije primati neki oblik socijalne pomoći. Umjesto da sami pomognemo istinski nemoćnima i nezaposlenima, danas je pravednije biti prisiljen raditi i plaćati pomoć nekome tko vam u lice otvoreno izjavi nešto poput:

Socijalna pravednost danas također znači uzimati svima, kako bi se namirile određene interesne skupine sa takozvanim stečenim pravima. Ironično, ali upravo oni koji najglasnije galame protiv raznih lobija i poreza, upravo su oni koji najviše lobiraju protiv drugih i za sebe. Nemojmo se zavaravati, vlast i interesne skupine vole drugima nametati poreze, jer veći porezi znače veći priljev novca u vlastitu blagajnu. Jedan od najsvjetlijih primjera današnje socijalne pravednosti pokazuje veliki zagovornik iste, g. Vilim Ribić, u svom govoru u kojem hvali vlastitu ideju uvođenja kriznog poreza:

Krizni porez izazvao je lavinu kritika, ali ovdje moramo primijetiti da je on ravnomjerno raspodijelio teret krizne situacije u srpnju mjesecu i da je kao takav bio pravedno rješenje u odnosu na alternativu koja je glasila ponovno smanjenje plaća nastavniku i medicinaru.

Zar je zaista pravedno svim radnicima u državi smanjiti plaću, a nekima priuštiti i otkaze, kako bi određene skupine zadržala svoja stečena prava, unatoč sve gorim poslovnim rezultatima? Zar je zaista pravedno zadužiti sve građane Hrvatske i uništavati sve oko sebe, kako bi se spašavale pojedine državne tvrtke nesposobne za samostalan opstanak i rad?

Kao što možemo zaključiti, današnji pojam poštenja svodi se na odlučivanje političara i interesnih skupina o novčanim transferima, a obzirom kako se država petlja u veliki dio ekonomije, to je ogroman posao. Stavovi poput “država mora pomoći” nesposobni su dovesti do bilo kakvih pozitivnih ishoda i samo doprinose istinskom nepoštenju. Poštenje bi trebalo biti pravda, a pravda i zakon nalažu da je krađa tuđe imovine zločin. Zakon također govori kako je prisiljavanje pojedinca na akciju zločin. Kako smo onda došli do točke u kojoj je nepravda i zločin nekome uzeti novac iz novčanika jer smatramo da imamo pravo na njega, ali je istovremeno pravedno poslati državu da za nas učini istu stvar u vidu uvođenja nečega poput kriznog poreza?

Pojam socijalne pravednosti nema istinske poveznice za pravdom i poštenjem, nego je u potpunosti vezan uz redistibuciju i privilegiranje neproduktivnih interesnih skupina koje svoja prava osiguravaju lobiranjem, a ne produktivnošću. Jesu li bolničke usluge postale kvalitetnije unatoč sve većim rashodima? Je li školstvo postalo kvalitetnije? Jesu li brodogradilišta ili željeznice nakon 20-ak godina iscrpljivanja poreznih obveznika postale motori ekonomije? Proizvode li poljoprivrednici sve više i kvalitetnije? Sustav socijalne pravednosti jedino uspješno uništava poticaje za radom i utječe na porast siromaštva u budućnosti.

Tako da idući put kad netko zavapi za socijalnom pravdom, treba se upitati: pravda za koga? Za one kojima račun te pravde dolazi na naplatu, zasigurno ne.

Pomak zakonske granice za odlazak u mirovinu

Europska komisija u novom strateškom dokumentu potiče zemlje članice da konstantno povećavaju zakonsku granicu za odlazak u mirovinu. Logičan korak. Ljudi žive sve duže, a ukoliko se zakonska granica ove Ponzi sheme ne pomakne, troškovi mirovisnkog sustava rastu, jer je ljudima potrebno duže isplaćivati mirovine.

Hrvatska također provodi istu taktiku, a političari su problem elegantno svalili na zahtjeve EU, iako sama Unija nije uzrok toga. Uzroci su starenje stanovništva, odnos umirovljenika i zaposlenika 1:1.21, te prosječna dob umirovljenika je 50 godina starosti, iako je još 1999. dobna granica muškaraca postavljena na 65, a žena na 60 godina. Drugim riječima, mnogo je prijevremeno umirovljenih. Tokom 2011. u mirovinu je otišlo 50.455 radnika, a od tog broja samo 16.330 je starosna mirovina.

Takav sustav srlja prema bankrotu sa ili bez rastućeg trajanja života. Jedan od razloga je potreba za sve većom bazom, tj. potreban je veći prirodni prirast. No ono na što zagovaratelji obvezne mirovine nisu obratili pozornost je utjecaj na štednju, rad i djecu. Djeca više nisu nužna za pomoć, kako u poslu, tako i u starijoj dobi, uplate u mirovinski sustav su obvezne, a razni socijalni benefiti rad čine neisplativim, tj. prijevremena mirovina postaje financijski isplativa:

Iz ove dvije tablice vidljivo je kako umirovljenik s punim radnim vijekom plaća 91.944 kuna više u mirovinski sustav, a zauzvrat je dobio ukupno manji iznos mirovine.

Akcije poput dizanja minimalne dobi za mirovinu ili povećanja sredstava koja se uplaćuju u mirovinski sustav samo su kratkoročno rješenje problema, ali ne rješavaju bit problema nego dugoročno samo čine poziciju radnika težom. Uz sve to, većina i dalje čvrsto vjeruje kako će bez državnog mirovinskog sustava ljudi ostati gladni i bosi.

Najbolja opcija bilo bi postepeno micanje države iz mirovinskog sustava, ali mnogi ne žele ni čuti o mogućnosti sigurne mirovine bez države, jer je mirovina daleki događaj koji se ne smije povjeriti tržištu. Uz to, postoje i ljudi koji ne znaju raspolagati novcem i štednjom, te je bolje da sve kontrolira država. U tim tvrdnjama ima istine, ali kao što možemo vidjeti, zaključci izvučeni iz tih stavova nisu točni.

Upravo zato jer je mirovina dugoročna obveza, ne smijemo je prepustiti političarima koji imaju isključivo kratkoročne ciljeve koji bi trebali zadovoljiti vlastite, ili interese određene (glasačke) skupine. Nadalje, ljudi koji i sada brinu o financijskoj situaciji u mirovini, ili niti sada ne žele djecu, dodatno ulažu u dionice, fondove, životna osiguranja i druge vidove dugoročne štednje koji se trude ostvariti što bolje prinose, te tako privući više klijenata. Nažalost, država ni taj dio ne ostavlja na miru, nego pumpa novac na tržište, stvara inflaciju i otežava štednju. Niti prije uspostave državnog mirovinskog sustava starija populacija nije umirala od gladi, imali su obitelj koja je pomagala. Sigurnost se postizala podizanjem djece koja su kasnije pomagala roditeljima. Prije uspostave prisilnog uzdržavanja umirovljenika u ostatku društva, ljudi su imali više djece. Prije Bismarckovog uspostavljanja mirovinskog sustava (u kojem je radnik morao doživjeti 70 za pravo mirovine), Njemačka je imala jedan od najvećih prirodnih prirasta, a danas je pri dnu sa 1,41. Sustav je vrlo brzo nakon uspostave smanjio prirast za 10% i pokazao kuda to vodi.

Potrebno je u potpunosti maknuti državu iz mirovinskog sustava, te dopustiti ljudima da sami odlučuju o metodama osiguranja svoje starosti, te odlučivanja kada smatraju da imaju dovoljno za starost i povlačenje u mirovinu. Druga opcija je sve veće oporezivanje i sve duži radni vijek kako bismo plaćali ovaj neodrživi državni mirovinski sustav koji dozvoljava široku lepezu moralnog hazarda, od prijevremenih mirovina do lažnih invaliditeta.

Zašto ljudi žmire na nesposobnost države?

Ljudi iz nekog razloga primjenjuju puno niže standarde kad je riječ o efikasnosti države, nego kad komentiraju privatni sektor, a rezultat toga je puno skuplji život. Primjeri neefikasnosti mogu se naći od zdravstva, preko školstva, do državnog deficita. Ovakvi promašaji su mogući i ponavljaju se, jer ih ljudi dozvoljavaju. Privatnik bi zbog takve neučinkovitosti propao, jer bi se ljudi okrenuli nekom drugom. Država jednostavno održava niska očekivanja svojih stanovnika, kako bi mogla nastaviti sa svojim (ne)radom. Po medijima se svakodnevno provlače skupa telefonija, domaće robne marke koje su skuplje kod nas nego u inozemstvu i slično, a svi za to okrivljuju pohlepne kapitaliste, dok nitko ne razmišlja kako su za veću cijenu istog proizvoda možda odgovorni veći porezi, ili je za skupoću pojedine usluge odgovoran ograničen broj licenci, tj. određena dopuštena količina prodavača na tržištu omogućuje kartelizaciju. Točno je da će privatnik, ukoliko mu se ukaže prilika, držati cijene visokima, te tako imati veći profit, ali takvu priliku omogućuje mu država, nedopuštanjem dolaska konkurencije.

Slična stvar je s mirovinskim sustavom. Na spomen privatnog sustava, svi se boje povjeriti novac i sa zebnjom pitaju što bi se dogodilo s mirovinama u tom slučaju, a začudo, današnji državni mirovinski sustav dobiva prolaznu ocjenu, iako je potpuni promašaj. Uz to što umirovljenici imaju niske mirovine, država se svake godine dodatno zadužuje kako bi uopće bilo mirovina. Ljudi su se jednostavno pomirili da od državne mirovine neće biti ništa, iako je to novac koji su oni zaradili i uplatili, te sami dodatno štede na druge načine. Ironično, najčešće upravo kod privatnika. Bi li se tako ponašali kad bi saznali da privatni fond uništava njihovo bogatstvo? Naravno da bi prebacili novac u uspješniji fond koji je sposoban očuvati i uvećati povjerenu ušteđevinu.

Na takav način, država je stvorila ljude ovisne o proračunu, dakle svoje glasačko tijelo, kojim političari jednostavno manipuliraju obećavajući razne povlastice kako se izbori bliže i kupuju glasove kako bi imali većinu u Saboru.

Slični primjeri mogu se pokazati u svakom slučaju državnog upravljanja, a za svaki primjer je karakteristično da država svojim vođenjem rasipa novac poreznih obveznika i osiromašuje ih. Takvo ponašanje ima za konačan rezultat sve veću glad države za novcem i rast državne potrošnje, što nas dovodi do sve većeg opterećenja gospodarstva i populacije. Kratkoročni politički benefiti koji osiguravaju još koju godinu vlasti zasljepljuju političare da vide dugoročne posljedice “države blagostanja”. Ono što iz toga može izaći je sukob generacija, kada mlađe generacije postanu sve opterećenije zbog sve rastrošnije države.

Hrvatska treća u svijetu po poreznim i socijalnim davanjima

Prema studiji KPMG-a “Individual Income Tax and Social Security Rate Survey 2011” o stopama poreza na dohodak i socijalnih davanja za razdoblje od 2003. do 2011. godine od 96 država koje su sudjelovale u ovom istraživanju Hrvatska je zabilježila treću najveću kombiniranu stopu poreza na dohodak i socijalnih davanja od 45,2% u kategoriji bruto prihoda od USD 100.000.  Hrvatska najviša stopa poreza na dohodak od 40% se primjenjuje od relativno niske početne točke od godišnjeg oporezivog dohotka koji premašuje 24.795 USD.

Cijeli članak možete pročitati ovdje.

Jutarnji list donosi nevjerojatan podatak kako Hrvatska trenutno ima 1,2 milijuna umirovljenika, a od toga je tek oko 370.000 odradilo puni radni staž!

Cijeli članak možete pročitati ovdje.

Toliko o “liberalnom kapitalizmu” u Hrvatskoj. Ovo najbolje sumira izjava G.B. Shaw-a: “Vlada koja uzima Petru da bi dala Pavlu, uvijek može računati na Pavlovu podršku.”

Današnji mirovinski sustav kao Ponzi shema

Mirovinski sustav kakav danas poznajemo, ima poprilične sličnosti sa Ponzi shemom; potreban je budući rast baze korisnika. No, razlikuje se u jednoj bitnoj stvari:  država “svoj dio” uzima na silu, dok ste Ponzija mogli odbiti ukoliko vam se ne sviđa poslovni plan. Mađarski premijer Orban krajem prošle godine demonstrirao je to odličnim primjerom: prebacio je 13,7 milijardi dolara privatnih mirovina u državnu kasu, pod izgovorom da ljudi ne smiju svoj novac i budućnost staviti u ruke privatnog sektora. Njihov novac sigurniji je kod političara, nego privatnih fondova. Možete li odabrati drugu opciju? Ne. Idući korak koji očekuje Mađare kada se blagajna ponovno isprazni je ili veći porez, ili manje mirovine, ili kombinacija te dvije mogućnosti.

Današnji mirovinski sustav također u samoj srži ima jedan veliki problem: dizajniran je da uništi sam sebe. Sustav osiguranja u starosti, eliminira potrebu za djecom (smanjuje se broj djece) koja bi se brinula za svoje roditelje u starosti. Samim time, smanjuje svoju bazu budućih korisnika. Kako sam u početku naveo,  za održivost mu je potreban kontinuiran rast baze korisnika, kako bi uvijek baza koja uplaćuje bila veća od vrha koji prima mirovine.

U Hrvatskoj se također svako malo spominje prebacivanje novca iz drugog u prvi stup. Za razliku od Mađarske, kod nas bi to išlo na dobrovoljnoj bazi, ali koliko god ideja prebacivanja vlastite ušteđevine u zajednički fond izgledala loše, država i u ovom slučaju igra prljavo prema privatnim fondovima, obećavajući novim zakonom razne dodatke umirovljenicima, kako bi isisali novac fondova. Uz trenutni sustav koji je ionako pred kolapsom, teško je reći kako će sve to završiti, ali sigurno je jedino kome će račun doći na naplatu.