Izvršenje proračuna 2014. godine

Ministarstvo financija konačno je počelo objavljivati podatke o ostvarenim proračunskim prihodima i rashodima za čitavu 2014. godinu. Rashodi su tako porasli za 2,5 milijardi kuna u odnosu na 2013. godinu, a najveći doprinos tome dali su prijašnje zaduživanje (otplata kamata i kredita koji su porasli za više od pola milijarde kuna), članstvo u EU, te stavka ostali rashodi (38) za modernizaciju HŽ-a i HŽ infrastrukturu koji su preko 700 milijuna kuna veći nego prošle godine. Time je HAC dobio značajno manja sredstva od trošarine, te su porezni obveznici ponovno postali jamac za nove kredite autocesta. 

Tko je kriv za skupo gorivo?

Prije nekoliko dana prilog u Dnevnik.hr govorio je o problemu skupog goriva:

Barel nafte najniži je u posljednje četiri godine. No, cijene na crpkama i dalje su visoke. Nafta je 2010. te godine stajala 88 dolara po barelu. Litru Eurosupera plaćali smo 8 kuna i 98 lipa, dok je za litru Eurodizela bilo potrebno izdvojiti 8 kuna i 32 lipe. Barel nafte danas je gotovo jednak onome iz 2010. godine. No, cijene benzina su znatno više. Litra Eurosupera stoji 10 kuna i 66 lipa, dok je Dizel 10 kuna i dvije lipe.

Uzrok i dalje visoke cijene goriva, iako je cijena sirove nafte pala na razinu 2010. godine, u prilogu je objašnjen tečajnim razlikama, no stvarni razlozi leže negdje drugdje. U listopadu 2010. godine po srednjem tečaju HNB-a bilo je potrebno dati 5,30 kuna za 1 američki dolar, dok je sada potrebno 5,99 kuna, a ta razlika nikako ne odgovara razlici u cijeni goriva. Istina, slabljenje kune prema dolaru podiže cijenu goriva, ali kuna nije toliko oslabila. Ono što je bitno drugačije su trošarine i PDV koji se obračunava ukupan iznos nafte plus trošarine: 2010. godine trošarine su iznosile 2,8 kn/L, a PDV 23%., što znači kako je porastom poreznog opterećenja udio poreza porastao je sa 45% na 55% ukupne maloprodajne cijene benzina. Usput rečeno, trošarine na bezolovno gorivo uvedene su 1994. godine i tada su iznosile 1,60 kuna po litri, a trenutno iznose 3,66 kuna po litri bezolovnog benzina.

Jedna litra Eurosuper 95 benzina do prije nekoliko dana prodavala se za 10,31 kn. U toj cijeni nalazi se sirova nafta (oko 3,32 kn/L), davanja državi (5,72 kn/L) i marža (oko 1,27 kn/L). Drugim riječima, u tih 1,05-1,30 kn/L marže nalaze se troškovi rafiniranja, skladištenja, distribucije i prodaje, plaće radnika, porez na dobit, te profit naftne kompanije. S druge strane, u 5,72 kn/L nalaze se troškovi poput pokrivanja poslovanja HAC-a, HŽ-a i HC-a, poreza na dodanu vrijednost i slično. Iako u Hrvatskoj velik broj građana i dalje smatra kako su krivci za visoke cijene goriva tržište i naftne kompanije, bez tolikog poreznog opterećenja litra Eurosupera sada bi bila jeftinija od litre vode u pojedinim supermarketima. Na grafikonu možete vidjeti kako su se u posljednje dvije godine kretali iznosi Eurosuper95 benzina bez poreza (plavo) i državna davanja (crveno), čiji zbroj čini maloprodajnu cijenu benzina.

Također je potrebno imati na umu kako svako povećanje trošarina na energente utječe i na opći rast cijena, poslovanje i životni standard građana, a stopa PDV-a u Hrvatskoj jedna od najvećih u Europi.

Prihodi državnog proračuna od trošarina na naftne derivate

 

 

 

Lipa – Udruga poreznih obveznika

Kao što možda znate, već neko vrijeme priprema se pokretanje Udruge poreznih obveznika, koja bi zagovarala interese – pa, jasno poreznih obveznika. Statut je riješen, Facebook stranica postoji, radi se na postavljanju web-a i ostalih informacija.

Ako ste zainteresirani i spremni odvojiti nešto svojeg vremena za interese poreznih obveznika otvara vam se prilika da to i učinite. Dakle “Lipa” traži ljude koji bi stvar postavili na noge, te zajedničkim snagama napravili protutežu rastrošnoj i neodgovornoj državi, prije svega u pitanjima koja se dotiču poreznih obveznika. U tom smislu “Lipi” trebaju ljudi koji se razumiju i mogu pomoći u nekom od sljedećih područja:

Autoceste i koncesija

Obzirom kako je pitanje oko koncesije autocesta ponovno aktulano, stavljam jedan tekst napisan za tiskano izdanje Jutarnjeg lista prije nešto više od godinu dana, koji nisam objavio na blogu u cijelosti. Izgleda da se nije puno promijenilo od tada:

Hrvatska je ponovno podijeljena. Tek dosanjani 40-godišnji san o spajanju sjevera i juga u kojem su sudjelovale sve moguće opcije i stranke već se pretvara u noćnu moru. Razlog? Davanje prezaduženih autocesta u koncesiju, ili kako se od nedavno govori – monetizaciju. Još 2001. godine kada je tadašnji premijer Ivica Račan najavio izgradnju autoceste do 30. lipnja 2005. dočekao ga je val kritika iz HDZ-a koji je takav plan smatrao nerealno kratkim. No smjenom vlasti Božidar Kalmeta preuzima dirigentsku palicu i uspjeva završiti dionicu četiri dana prije roka, te dolazi do kratkotrajnih razmirica oporbe i vlasti koja je počela sve zasluge za realizaciju projekta pripisivati sebi. 26. lipnja 2005. Hrvatska je velikom svečanosti obilježila to povijesno spajanje, a tom prigodom pozdravljeni su i Savka Dabčević-Kučar i Ivica Račan i Ivo Sanader. Još prilikom otvaranja 380 kilometara duge dionice Zagreb – Split politički govori i novinski naslovi bili su prepuni hvale i najava o profitabilnosti već 2010. godine, a prema tadašnjim riječima Radimira Čačića, do 2014. autoceste više neće trebati niti dopunsko financiranje iz proračuna u vidu trošarina na gorivo tako da će one financirati državu, a ne obratno. Nacional prenosi kako će utjecaj autoceste biti nesaglediv. Ova autocesta stvorit će nove zone, doći će do naglog razvoja turizma i drugih gospodarskih aktivnosti, do svakodnevnog povezivanja jadranskih gradova: Šibenik, Zadar i Split postaju gradovi na pola sata udaljenosti, stanovništvo se zapošljava, komunicira, školuje se. Dalmatinska zagora pretvara se u Toskanu ili Provansu, otvara se prostor Zagore i Like, dobivamo potpuno novu dimenziju koje sada ni sami nismo do kraja svjesni i čije potencijale još ni u naznakama ne iskorištavamo.

Pretpostavljeni izračun plaća nakon rebalansa

Ministar financija Boris Lalovac najavio je kako će u rujanskom rebalansu proračuna, između ostalog, povećati neoporezivi dio plaće. Ukoliko prijedlog ministra Lalovca bude prihvaćen, neoporezivi dio plaće trebao bi se od iduće godine povećati sa 2.200 na 2.600 kuna, te bi se porezna stopa od 40% pomaknula sa 8.800 kuna na 13.200 kuna. Ukoliko se najavljeno ostvari, izračun pojedinih plaća za stanovnike Zagreba (prirez 18%) iznosio bi otprilike ovako (klikom na sliku možete ju povećati). Bruto2 predstavlja vašu plaću prije oporezivanja, a neto vašu plaću nakon podmirivanja poreza i doprinosa, pa možete vidjeti i koliko mjesečno plaćate takozvano besplatno zdravstvo (koristili ga ili ne) i koliko izdvajate za mirovinski sustav:

Trenutno neoporezivi dio plaće iznosi 2.200 kuna, a porezni razredi postavljeni su tako da se na prvih 2.200 kuna primjenjuje stopa od 12%, idućih 6.600 kuna oporezuje se sa 25%, a sve iznad 8.800 kuna oporezuje se sa 40%. U budućnosti bi se stopa od 25% trebala primjenjivati između 2.200 i 13.200 kuna, a sve iznad toga oporezivalo bi se sa 40%. Usporedbe radi (za sve one koji progresivne stope pravdaju time da iste postoje i u SAD-u), stopom poreza na dohodak od 39,6% u SAD-u se oporezuju primanja tek iznad 400.000 dolara godišnje, što bi otprilike bilo bruto 192.000 kuna mjesečno.

Baš kao u priči Kada bi pivo plaćali kao što plaćamo porez, mnogi već prigovaraju kako je ovo zapravo pomoć bogatijim, a ne siromašnijim građanima jer bogatiji dobivaju više, no pogledajte razlike pojedinih bruto i neto plaća i koliko tko plaća poreza:

Kako bi radnik primio plaću od primjerice 11,380 kuna, mora platiti čak 12,058 kuna raznih poreza i doprinosa, tj. poslodavac za tog radnika mora imati 23,440 kuna mjesečno. Da ne bude zabune, poslodavac te poreze i doprinose ne plaća umjesto vas, nego dijelom vaše plaće u vaše ime. Drugim riječima, prvo svojim radom morate namiriti poprilično velike državne prohtjeve, a tek ono što ostane možete smatrati svojom imovinom. Takvo razmišljanje potvrđuju i izjave državnih službenika na najavljeno smanjenje poreznih prihoda. “Lako je biti pametan s tuđim novcem!” ističe Virovitičko-podravski župan i predsjednik Udruge županija, nedvosmisleno sugerirajući kako vaš rad pripada prvenstveno pojedinim državnim strukturama, a tek onda vama. A koliko su 2013. godine jednog prosječnog radnika otprilike koštale takozvane besplatne usluge države možete vidjeti ovdje. Što će se još dogoditi u najavljenom rebalansu ostaje tek za vidjeti, no u konačnici, bilo kakvo smanjenje poreznih prihoda potpuno je besmisleno dok se konačno ne krene u reformu rashodovne strane proračuna.

Dodatak:

Dodao sam kalkulator u Excelu, možete ga preuzeti i izračunati pretpostavljene promjene za svoju plaću: Kalkulator placa. Napominjem kako je u izračunu granica prvog razreda 2.200 kn, jer se u ovom trenutku ne spominje njeno pomicanje.

Kako koristiti kalkulator:

U narančasta polja unesite svoju bruto1 plaću i odmah možete vidjeti vašu ukupnu (bruto2) i neto plaću, te koliko izdvajate za pojedini porez ili doprinos. Napominjem kako kalkulator računa prirez za Zagreb (18%), a za neki drugi prirez potrebno je modificirati ćelije C15 i C32 na način da brojku 18 u formuli unutar njih zamijenite sa brojkom koja odgovara prirezu u vašem mjestu stanovanja. Ukoliko ne znate kolika je vaša bruto1 plaća, možete ju saznati na Moj Posao, tako da upišete neto iznos i zatražite izračun u bruto.

Ili pitajte ako je nešto nejasno. I javite u slučaju pronalaska greške 🙂

Beskrajni dan

Ovih dana ponovno sa svih strana izjave o oporavku gospodarstva: iduće godine. Danas će još biti teško, ali sutra je novi dan. Guverner Vujčić prognozirao je da bi BDP 2015. mogao porasti za 0,4 posto, a ministar Maras pak najavljuje 2 posto.

Ne znam osjeća li se netko već kao Phill Connors iz Beskrajnog dana, čovjek koji se svako jutro budi i iznova proživljava jedan te isti dan. U početku se Phill trudio poboljšati situaciju, ali kad je shvatio da se dan ponavlja što god on učinio, jednostavno je digao ruke od svega i nastavio se nadati najboljem. Jednako tako, analitičari u Hrvatskoj iz godine u godinu najavljuju oporavak gospodarstva u nadi da će netko konačno uvažiti njihove savjete. No kako i ono malo najavljenih pozitivnih reformi bude obustavljeno zbog pritisaka raznih skupina proračunskih ovisnika, ne preostaje drugo nego pozitivne prognoze korigirati u negativne. 

Propala srpanjska rupa?

Na svom blogu Tržišta kapitala, g. Bakić objavio je kako je ovogodišnja srpanjska rupa vjerojatnije srpanjska patka:

ovogodišnje Srpanjske rupe je u RH ušlo 7,83, a izašlo 7,22 mil. stranaca; dakle, na kraju srpnja ih je bilo u RH oko 610.000 više nego na početku
– prošlogodišnje Srpanjske rupe je RH ušlo 7,40, a izašlo 6,90; znači da ih se tokom mjeseca nagomilalo oko 500.000

Iako su srpanjski podaci još neslužbeni, ista situacija je i sa prvim dijelom ove godine i službenim podacima: od siječnja do lipnja 2014. godine registrirano 4,02 milijuna turističkih dolazaka, dok je u istom periodu 2013. godine registrirano 3,76 milijuna dolazaka. Što se noćenja tiče, od siječnja do lipnja 2014. registrirano je 14,98 milijuna noćenja, dok je u istom periodu 2013. registrirano 14,28 milijuna noćenja:

Vezano uz prihode od turizma: Podaci o prihodima turizma, koje evidentira platna bilanca Republike Hrvatske, uz pretpostavku nastavka blago pozitivnih stopa rasta mogli bi tek ove godine dosegnuti nominalnu razinu iz 2008. Navedeni podaci sugeriraju da se prosječni turist ne odriče dokolice ali se ipak prilagođava krizi smanjenjem potrošnje.

Na putu prema gore (2)

Obzirom kako mi zadnjih par dana raste čitanost jednog malo starijeg teksta o proračunskoj potrošnji (ovdje), evo osvježeni grafikon iz tog teksta, koji jasno pokazuje postoji li proračunska štednja u Hrvatskoj, te usporedba broja zaposlenih u pravnim osobama od ožujka 2007. do ožujka 2014.

Na valu brige oko toga koliko financiramo državu također preporučam:

Ta besplatna država

Cijena države

Kupovina glasova proračunskim novcem

Kada bismo pivo plaćali kao porez

Što je bruto, a što neto plaća

 

Opet to tržište

U Hrvatskoj nije neobično da se za brojne gospodarske probleme proziva (slobodno) tržište:

Hrvatska je 19. veljače dobila potpuno liberalizirano određivanje cijena goriva, te od tog dana država više ne određuje maksimalnu dopuštenu cijenu goriva. Posljednja najviša ‘državna’ cijena za eurosuper 95 bila je 10,29 kuna, a jučerašnja liberalizirana iznosila je 11,14 kuna. To je poskupljenje od 85 lipa, piše današnja Slobodna Dalmacija.

Međutim kada tekstovi o protivljenju bilo kakvoj liberalizaciji tržišta počnu dolaziti iz poslovnih tjednika, to je već zabrinjavajuće:

Jasno se vidi kako u stvarnom životu funkcionira liberalizacija tržišta naftnih derivata u Hrvatskoj, koja je dovela do toga da je benzin od 19. veljače poskupio 8,3 posto, a dizel 6,5 posto. I može se očekivati da će gorivo biti još skuplje.

Benzinske postaje mogu mijenjati cijene svakih sat vremena ako žele. Srećom, cijene se zasad mijenjaju u prosjeku jednom na tjedan. Ipak, nastao je kaos. Kada je Ministarstvo gospodarstva određivalo maksimalne cijene naftnih derivata svaka dva tjedna, građani su dan prije znali koliko će gorivo poskupiti ili pojeftiniti.

Pekare mogu mijenjati cijene kruha svaki sat ako žele, trgovine cijene vode, kafići mogu imati happy hour, restorani različite cijene ovisno poslužuju li ručak ili večeru, ali nepošteno je da se cijene goriva mijenjaju češće od jednom u 14 dana, bez prethodne najave u medijima? Nadalje, samo uklanjanje propisane cijene ne znači da je tržište liberalizirano dok god i dalje postoje brojne regulative i snažne prepreke za dolazak konkurentskih kompanija.

Cijena jedne litre Eurosupera 95 u posljednja je četiri mjeseca skočila za čak 85 lipa, a litra Eurodizela skuplja je čak 63 lipe. To znači da vozač koji troši 50 litara benzina na mjesec sada za istu količinu goriva daje 42,5 kuna više, a za 50 litara Eurodizela 31,5 kuna više.

Uz sve to paničarenje o poskupljenjima nakon famozne liberalizacije tržišta, čovjek bi pomislio kako prije navedene pošasti u Hrvatskoj nije bilo rasta cijene goriva, te kako travanjsko povećanje trošarina na gorivo, a samim time i osnovice za obračun PDV-a, nije imalo utjecaj na ukupnu cijenu. No ukoliko pogledamo kretanje cijene Eurosuper 95 od 2012. godine do danas, te kretanje trošarina i PDV-a, možemo uočiti kako je cijena litre benzina bez poreza 21.08.2012. godine iznosila 5,86 kn, porezi 5,15 kn, a 07.07.2014. cijena litre istog goriva iznosila je 5,44 kn, dok su ukupni porezi porasli na 5,93 kn. Drugim riječima (iako je u porastu), cijena neoporezivane litre benzina još uvijek je niža nego prije dvije godine, no ukupan iznos korisnicima je veći zbog rastućih državnih nameta.

Ukratko, problem su kompanije koje su sposobne graditi platforme za crpljenje nafte, prateće brodove, trenirati, opremati, podržavati i plaćati timove ronioca koji po nekoliko tjedana ili mjeseci neprekidno borave i rade na velikim dubinama, preraditi naftu i isporučiti ju na benzinsku postaju u vašoj blizini za samo 5,44 kn po litri, a ne država koja istovremeno uzima 5,93 kn samo zato jer je iz spremnika benzinske postaje prešla u rezervoar vašeg vozila. A porez na dobit, te porezi i prirezi radnika naftnih kompanija ovdje nisu niti uračunati.

Za kraj, unatoč očekivanjima kako nikad više nećemo vidjeti pad cijene, danas je litra Eurosupera pojeftinila 15 lipa bez da je država to propisala.

Bacanje hrane

Bliži se ljeto, što znači kako ponovno kreće period prožvakanih vijesti:

Jedna trećina sve proizvedene hrane za ljudsku upotrebu je izgubljeno ili potrošeno prije konzumacije, procjenjuje Organizacija za hranu i poljoprivredu Ujedinjenih nacija, FAO.

Svi znamo kako prilikom uzgoja voća i povrća iskoristivost nije 100%, te je u samom početku proizvodnog lanca jasno kako svaki plod neće završiti na policama trgovina. Dok je u razvijenim zemljama zbog kvalitetnijih proizvodnih procesa i logistike stanje po tom pitanju znatno bolje, podaci Europske komisije pokazuju kako se u zemljama u razvoju preko 40% gubitaka prehrambenih proizvoda odnosi na žetvu, transport ili preradu. Nadalje, ponašanje samih kupaca znatno utječe na gubitke, jer većina često bira najljepšu robu. Stoga prehrambeni proizvodi sa većim ili manjim defektom nerijetko propadaju, što dovodi do podatka kako se u razvijenim zemljama od ukupno bačene hrane gotovo 40% odnosi na hranu u trgovačkim centrima.

Guardian se u svom tekstu posebno osvrnuo na problem propadanja velikih količina banana:

U samoj hijerarhiji voća, banana stoji na samom vrhu. No usprkos statusu kralja voća, u svijetu se dnevno baci 1,4 milijuna banana svakog dana, što je naprosto ludo, jer banane ne samo da su ukusne, nego vrlo zdrave i korisne.

Svakodnevno bacanje 1,4 milijuna banana zaista zvuči kao zapanjujuće rasipništvo, no problem s ovim podatkom je što nema usporedbe sa proizvedenom količinom. Godišnja proizvodnja banana na svjetskoj razini iznosi nešto iznad 145 milijuna tona, tj, dnevno se proizvede preko 397 tisuća tona banana. Masa prosječne banane iznosi oko 130 grama, što znači kako se dnevno proizvede više od 3 milijarde banana, od čega propadne 1,4 milijuna. Dakle od ukupne količine proizvedenih banana samo 0,05% propadne u nekom od stadija prehrambenog lanca, te ovo zapravo pokazuje kako je proizvodni i logistički proces multinacionalnih kompanija usavršen do takve mjere da brzokvarljiva hrana poput banana nađe put do kupca u toliko visokom postotku.

 

 

 

Povratite investiciju za samo…

Sa trenutnim primanjima jedva preživljavate iz mjeseca u mjesec, a automobil (makar rabljeni) vam je tek na kraju popisa liste želja? Ne brinite. Iz poreza koji plaćate uskoro ćete dio svog novca donirati nekome kako bi si mogao priuštiti jedan od najskupljih oblika osobnog prijevoznog sredstva – novi hibridni automobil.

Večernji piše:

Ministarstvo okoliša i Fond za zaštitu okoliša i energetsku učinkovitost pokreću projekt poticanja nabave vozila sa smanjenom emisijom CO2 kojim će se sufinancirati nabava električnih, plug-in hibridnih i hibridnih vozila. Njima će se kroz brzu i jednostavnu proceduru omogućiti sufinanciranje u iznosima od 30.000 do70.000 kuna po vozilu, ovisno o tehnologiji koju vozila koriste.

Zašto država potiče kupovinu vozila koja su štedljivija i manje zagađuju? Zašto građani već sami nisu uočili prednosti i uštede električnih i hibridnih vozila, te ih svojevoljno kupovali?

Uzmimo za primjer mali gradski auto poput Toyote Yaris. Na službenim stranicama možemo vidjeti kako se cijena Yarisa kreće od 76.500 kuna, dok cijena Yaris Hibrida i uz znatno niže trošarine počinje od 116.900 kuna. Za usporedbu sa hibridom uzmimo benzinca Yaris 1.3 VVT-i, čija cijena iznosi 88.200 kuna. Hibrid po specifikaciji troši 3,5 litara na 100 kilometara, dok benzinac troši 5. Pretpostavimo da benzinac troši 2 litre više od tvornički specificiranog (a hibrid troši prema specifikacijama), dakle upravo dvostruko više od hibridne verzije. Pretpostavimo i da benzin drastično poskupi, te cijena iznosi 20 kuna po litri.

Svi znamo da novac koji potrošimo na nešto ne možemo potrošiti kako bismo kupili nešto drugo. Razlika u cijeni dva Yarisa iz primjera iznosi 28.700 kuna, ili nešto više od 2.700 litara benzina (po današnjoj cijeni). Razlika u njihovoj potrošnji je 3,5 litre na 100 kilometara, ili (pod pretpostavkom cijene litre od 20 kuna) 70 kuna na 100 kilometara. Drugim riječima, da biste investiciju u štedljiviju, no u startu skuplju verziju sveli na nulu (zanemarimo amortizaciju, servise i slično), sa hibridnom verzijom je potrebno prijeći oko 41.000 kilometara. Ukoliko tim vozilom godišnje prijeđete oko 10.000 kilometara, investiciju ćete isplatiti za 4 godine, a da biste bili na nuli sa sadašnom cijenom goriva i potrošnjom prema specifikacijama, maleni hibrid morao bi potegnuti preko 180 tisuća kilometara, tj. postaje isplativ tek nakon 18 godina. No prema navedenoj inicijativi, u priču ulazi država i trošak nečije osobne želje koja postaje isplativa za desetljeće ili dva prebacuje na sve porezne obveznike. Takvim potezom država kupnju vozila čini isplativim potezom vlasniku, ali stvara dodatno porezno opterećenje ostatku zajednice.

Nakon kratkog pogleda isplativosti sa stajališta kupca, pogledajmo i nacionalni kapacitet za proizvodnju električne energije. Prema izvješću HEP-a, 2012. godine Hrvatska je za svoje potrebe uvezla 6.395 GWh električne energije, tj. 34% ukupno potrošene struje. Obzirom na želju za što većim brojem električnih i hibridnih vozila na cesti, hoćemo li uvoziti dodatne količine struje ili graditi elektrane za snabdijevanje električnih vozila koje su možda još veći zagađivači od onih koje se pokušava spriječiti?

Poduzetnici koji vjeruju u koncept električnih vozila slobodni su investirati svoj novac, ili lobirati za dobrovoljne investicije u njihovu viziju isplativog električnog vozila. Pozitivan primjer toga je svojevoljno ulaganje Sinocop Resources iz Hong Konga u Rimac automobile. No ovakvo subvencioniranje kupnje hibridnih vozila samo je novi oblik rasipanja novca poreznih obveznika, koji još jednom postaju prisiljeni plaćati nečije osobne preferencije.

Dodatak 14.03.2014.

Primjećujem da se u Toyoti lagano pripremaju na državne poticaje za kupovinu eko vozila: Usporedba cijena 13.03.2014. i 14.03.2014. prikazuje rast cijene hibridnih vozila. Yaris Hibrid od jučer je poskupio 6.000 kuna, a Auris Hibrid 8.100 kuna. Cijene ostalih vozila ostale su nepromijenjene. Ovo je samo još jedan dokaz što subvencije čine sa ukupnom cijenom proizvoda. Busted 🙂

Malo o dugoročnoj održivosti

Mjere rizika pojedinih država i gradova između ostalog uključuju deficite, dugove, kamate i razne strukturne probleme. Ako ste prezaduženi, no i dalje trošite više nego zarađujete, to je signal investitorima da vjerojatno neće uspjeti naplatiti sva potraživanja i kako im je bolje da vas zaobiđu, a među takvim kriterijima su i pokrivenost mirovinskih fondova (što govori o dugoročnoj stabilnosti zemlje), te odnosi broja ljudi koji pune i prazne proračun.

Broj građana koji uplaćuju u miroviski sustav u kontinuiranom padu od 2008. godine, a broj umirovljenika neprestano raste, što pogoršava održivost sustava međugeneracijske solidarnosti. Trend smanjenja odnosa radnika i umirovljenika (uz kraće periode stagnacije) zapravo traje još od 1950-ih, no ubrzanje procesa propadanja i pravi kolaps slijede pred raspad Jugoslavije i početkom 90-ih, kada se u samo dvije godine broj prijevremenih umirovljenika udvostručio. No čak i tada, taj odnos je bio povoljniji nego danas, kada imamo situaciju da nešto više od jednog radnika radi za jednog umirovljenika. Starenje populacije zbog produljenja očekivanog životnog vijeka, te sve nižeg prirodnog prirasta stanovništva neminovno dovodi do ubrzanog povećanja troškova i smanjenja prihoda ovakvog sustava međugeneracijske solidarnosti, a Hrvatska će se susresti s ozbiljnim ekonomskim, financijskim i socijalnim šokom zbog dramatične promjene demografske slike. Situacija na hrvatskom tržištu rada također je iznimno loša. Od ukupnog broja nezaposlenih, gotovo 60% je dugotrajno nezaposleno, a stopa zaposlenosti radno sposobnog stanovništva od (20 do 64 godine starosti) uz Grčku je najniža u Europi, te iznosi oko 55%. No čak i kada bismo malo maštali što bi bilo kad bi bilo, te zaposlili sve koji danas traže posao još uvijek ne bismo dosegnuli 69%, tj. prosjek EU, a o švicarskih 82% možemo samo sanjati.

Cijena mogućeg štrajka javnog sektora

Što je zajedničko radnicima u državnoj upravi, zdravstvu, obrazovanju, policiji, kulturi, carini, mirovinskom, pošti, elektroprivredi, ZG Holdingu, željeznici, zračnim lukama i vodoopskrbi? Osim što plaće uglavnom dobivaju iz proračuna, također su najavili i zajednički generalni štrajk. Čelnici pet sindikalnih središnjica tako su prošlog tjedna održali konferenciju za novinare na kojoj su izvijestiti o Rezultatima osobnog izjašnjavanja o organiziranju generalnog štrajka i daljnje aktivnosti. Od ukupno 382.190 članova sindikata, 71,65 posto izašlo je na glasovanje, te je od 273.839 glasova 92,31 posto izjašnjeno za opći štrajk.

Jedan od problema štrajka javnog sektora je činjenica kako su poslovi koje on obavlja uglavnom monopolistički. Štrajk radnika pojedinog trgovačkog lanca jednostavno će kupce preusmjeriti u kupovinu kod konkurencije. Štrajk prosvjetnog, željezničkog ili komunalnog sindikata paralizira cijeli sektor za čitavo vrijeme trajanja, a usluge poput željezničkog prijevoza, edukacije ili odvožnje smeća u tom periodu građanima jednostavno nisu dostupne. Štrajk privatnog sektora test je između poslodavaca i posloprimaca. Radnici se odriču plaća za vrijeme štrajka, a poslodavci zarade koja bi postojala u normalnom poslovanju. Obje strane snose gubitke, te imaju želju pronaći kompromis u što kraćem vremenu. Radnici znaju da ukoliko pretjeruju sa zahtjevima mogu poslodavca učiniti nekonkurentnim, te upropastiti i tvrtku i svoja radna mjesta. S druge strane, poslodavci koji pretjeruju s pritiskom vrlo brzo će izgubiti najbolje radnike. Štrajk javnog sektora koji nije opterećen bankrotom svoju snagu bazira na političkim pritiscima. Porezni obveznici, nezadovoljni situacijom u kojoj su brojne usluge nedostupne zbog monopolističkih privilegija, tražit će od nadležnih tijela što hitnije rješavanje problema, što u pravilu znači i brzo popuštanje zahtjevima prosvjednika kako bi nervozna vlast udobrovoljila glasače. Ovaj proces jedan je od glavnih razloga pada kvalitete i produktivnosti državno garantiranih monopola, te rasta troškova javnog sektora iz godine u godinu.

Zemlja znanja

Klik na sliku daje veći prikaz. Sredstva koja se u proračunu vode kao naknade kućanstvima zapravo djelomično predstavljaju troškove plaća zaposlenih u zdravstvenim ustanovama u vlasništvu države, grada ili županije. Naknade građanima u novcu iznose 2,35 milijardi, a naknade u naravi 18,6 milijardi kuna. Prema izvješću Državnog ureda za reviziju, rashodi za zaposlene u bolnicama iznosili su 5,37 milijardi kuna (54,6% bolničkih rashoda). Sa plaćama zaposlenih u bolnicama, to bi izgledalo otprilike ovako:

Problemi u Raju?

Iz dana u dan sve smo bliže socijalističkom poimanju Raja na zemlji, no iz nekog razloga zagovornici državnog intervencionizma sve su nezadovoljniji realizacijom svog sna. Iako brojni građani zamjeraju Vladi što previše vremena provodi na godišnjem, svima nam je bolje dok ne rade. Evo nam i prve odluke nakon odmora:

Vlada je na današnjoj sjednici povećala naknadu za korištenja vode distributerima vodne usluge. Cijena vode tako će od 1. travnja za distributere biti veća u rasponu od 5,71 posto do 19,39 posto, odnosno u prosjeku veća za 11,28 posto.

Kao što znamo, vode su monopol u vlasništvu države, dakle javno i svima dostupno dobro, koje ne bi smjelo završiti u rukama privatnog sektora. Stoga benevolentna država za razliku od pohlepnog privatnog sektora svake godine tu istu vodu prodaje sve skuplje, ali to nije sve: od 1. travnja na tom svima dostupnom dobru država počinje naplaćivati porez ukoliko splavarite, veslate čamcem, raftom ili kanuom. Podsjeća li ovo nekoga na naplaćivanje ulaska na plažu u Jugoslaviji (video Radnici i godišnji odmor iz 1969. godine. Zanimljivosti iz reportaže: 1969. godine u Zagrebu je bila nestašica mesa, radnici Gredelja ne mogu si priuštiti ljetovanje)? Usput, između 2009. i 2013. cijena vode povećana je oko 20%, te je na to dodana i fiksna mjesečna naknada.

Zašto Eden kakav su zamislili oni željni jake države i socijalizma? Evo 10 kratkih razloga: