Pravda i poštenje

socijalizamPrilikom prihvaćanja proračuna za 2013. ponovno se počelo (samo) raspravljati o uštedama, te rezanjima plaća i beneficija državnim i javnim zaposlenicima. Naravno, protivnici “uravnoteženja” proračuna, koliko god ti rezovi bili imaginarni (što smo vidjeli i prema rebalansu i prema visini plana za iduću godinu) pozivaju se na pravdu i poštenje.

Da vidimo malo kako pravednost izgleda ovih dana:

Što su primanja veća i porezna stopa mora biti veća, jer je “pravedno” da oni koji više zarađuju plaćaju po većim stopama. Oni koji zarađuju više svejedno bi plaćali više od onih koji zarađuju manje čak i da su im stope identične. No socijalistima kojima ni trenutne progresivne stope nisu dovoljno pravedne idu u suprotnom smjeru, te zagovaraju još veće oporezivanje većih primanja. Redistribucija je omiljena igra socijalnih planera: nekome uzmeš novac, daš ga nekom drugom i eto pravednosti. Tako se samoprozvani pravednici odmah bolje osjećaju čim nekome pomognu tuđim novcem, no da je takav sustav zaista pravedan, Hrvatska bi danas bila jedna od najpoštenijih zemalja u svijetu.

U praksi, socijalna pravednost izgleda otprilike tako da za prosječnu plaću radnici više od pola svog radnog vremena provode radeći za državu, kako bi platili prireze, trošarine, doprinose, carine, PDV, subvencije, zdravstvo, školstvo, pokrili gubitke javnih tvrtki poput HŽ-a, Croatia Airlinesa, HRT-a, HAC-a i sličnih. Ukoliko zbog sporosti, neznanja, nesposobnosti ili nezadovoljstva javnim sektorom odluče otići u privatnu obrazovnu ustanovu ili privatnom liječniku, današnja vizija pravednosti nalaže da istovremeno plate i javni sektor. Zar je zaista pravedno pod prijetnjom zatvora ili zaplijene imovine plaćati nešto što ne želite?

Socijalna pravednost danas također znači pod prijetnjom zatvora uplaćivanje u mirovinski sustav za nekog drugog, uz obećanje države  kako će se netko treći pobrinuti za vas u budućnosti. No kao što narod kaže: obećanje – ludom radovanje, jer takav sustav za opstanak traži sve širu bazu, tj. prirodni prirast i veći broj radnika, a u Hrvatskoj se događa upravo suprotno. Sustav jede sam sebe, a Vlada pokušava problem riješiti pomakom zakonske granice za odlazak u mirovinu. No to je samo odgađanje kolapsa i prebacivanje problema na buduću vlast. Zar je zaista pravedno biti prisiljen plaćati i vjerovati obećanjima nekih budućih vlasti da ćete dobiti barem manji dio vašeg novca natrag i biti kažnjeni ukoliko idete u mirovinu kad sami želite?

Socijalna pravednost također znači plaćati nebrojene oblike socijalnih pomoći, što je u vrlo kratkom roku dovelo do velikog broja ljudi koji ne žele raditi, jer im je jednostavnije primati neki oblik socijalne pomoći. Umjesto da sami pomognemo istinski nemoćnima i nezaposlenima, danas je pravednije biti prisiljen raditi i plaćati pomoć nekome tko vam u lice otvoreno izjavi nešto poput:

socijalna naknada

Socijalna pravednost danas također znači uzimati svima, kako bi se namirile određene interesne skupine sa takozvanim stečenim pravima. Ironično, ali upravo oni koji najglasnije galame protiv raznih lobija i poreza, upravo su oni koji najviše lobiraju protiv drugih i za sebe. Nemojmo se zavaravati, vlast i interesne skupine vole drugima nametati poreze, jer veći porezi znače veći priljev novca u vlastitu blagajnu. Jedan od najsvjetlijih primjera današnje socijalne pravednosti pokazuje veliki zagovornik iste, g. Vilim Ribić, u svom govoru u kojem hvali vlastitu ideju uvođenja kriznog poreza:

Krizni porez izazvao je lavinu kritika, ali ovdje moramo primijetiti da je on ravnomjerno raspodijelio teret krizne situacije u srpnju mjesecu i da je kao takav bio pravedno rješenje u odnosu na alternativu koja je glasila ponovno smanjenje plaća nastavniku i medicinaru.

Zar je zaista pravedno svim radnicima u državi smanjiti plaću, a nekima priuštiti i otkaze, kako bi određene skupine zadržala svoja stečena prava, unatoč sve gorim poslovnim rezultatima? Zar je zaista pravedno zadužiti sve građane Hrvatske i uništavati sve oko sebe, kako bi se spašavale pojedine državne tvrtke nesposobne za samostalan opstanak i rad?

Kao što možemo zaključiti, današnji pojam poštenja svodi se na odlučivanje političara i interesnih skupina o novčanim transferima, a obzirom kako se država petlja u veliki dio ekonomije, to je ogroman posao. Stavovi poput “država mora pomoći” nesposobni su dovesti do bilo kakvih pozitivnih ishoda i samo doprinose istinskom nepoštenju. Poštenje bi trebalo biti pravda, a pravda i zakon nalažu da je krađa tuđe imovine zločin. Zakon također govori kako je prisiljavanje pojedinca na akciju zločin. Kako smo onda došli do točke u kojoj je nepravda i zločin nekome uzeti novac iz novčanika jer smatramo da imamo pravo na njega, ali je istovremeno pravedno poslati državu da za nas učini istu stvar u vidu uvođenja nečega poput kriznog poreza?

Pojam socijalne pravednosti nema istinske poveznice za pravdom i poštenjem, nego je u potpunosti vezan uz redistibuciju i privilegiranje neproduktivnih interesnih skupina koje svoja prava osiguravaju lobiranjem, a ne produktivnošću. Jesu li bolničke usluge postale kvalitetnije unatoč sve većim rashodima? Je li školstvo postalo kvalitetnije? Jesu li brodogradilišta ili željeznice nakon 20-ak godina iscrpljivanja poreznih obveznika postale motori ekonomije? Proizvode li poljoprivrednici sve više i kvalitetnije? Sustav socijalne pravednosti jedino uspješno uništava poticaje za radom i utječe na porast siromaštva u budućnosti.

Tako da idući put kad netko zavapi za socijalnom pravdom, treba se upitati: pravda za koga? Za one kojima račun te pravde dolazi na naplatu, zasigurno ne.

  1. ztr
    Prosinac 14, 2012 u 8:07 am

    Ako No1 Švedske,svete krave svakog socijalista – izjavi ovako nešto: http://www.vecernji.hr/vijesti/europljani-ce-raditi-75-godine-a-faks-ce-55-clanak-375000
    – to znači samo jedno: nadolazak neminovnog kolapsa koncepta socijalne države, koju ni najbogatiji na svijetu više nisu sposobni financirati. Reinfeldt to nije mogao (još) glasno izreći – valovi opće histerije od polarnog kruga do Atene bi ga potopili – stoga je istinu morao zamotati u radikalne izjave o mirovinama sa prosječnih 75 godina i brucošima od 55.

    No, bez brige, doći će trenutak i za ekspilcitno priznanje istine – kad nastupi (demografsko) bezizlazje.

    I da, zanimljivo kako se pojmovi “pravo” i “želja” u zadnjih 40-tak godina u javnosti tretiraju kao sinonimi.

  1. Lipanj 28, 2013 u 12:31 am

Odgovori

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s

%d bloggers like this: