Arhiva

Posts Tagged ‘bolni rezovi’

Štednja? Koja štednja!?

17 srpnja, 2012 7 komentara

U svojoj kolumni, u članku pod nazivom Štednja, bolna i beskorisna, g. Romac iznosi besmislenu i činjenično neutemeljenu tezu kako su sve europske države koje slijede neoliberalnu politiku štednje završile u velikim gospodarskim problemima. Osim baltičkih zemalja koje spas duguju svojim specifičnostima:

Sve europske zemlje koje su bolest visokih proračunskih deficita i dugova odlučile liječiti receptom Angele Merkel, krizu su samo produbile, uz pad gospodarstva i rast nezaposlenih.

Jedina europska iznimka od tog pravila tri su baltičke republike, no stručnjaci njihov uspjeh pripisuju posebnim okolnostima i povezanošću sa skandinavskim gospodarstvima, a ne mjerama štednje. Za sve ostale zemlje koje provode radikalne mjere štednje vrijedi gorko pravilo: što veća štednja, to veći kaos. Pogledajmo današnju Španjolsku. Vlada te zemlje revnosno smanjuje javne izdatke, spašavajući svoje banke, no situacija je sve gora.

Da vidimo sad malo kako stvari stoje u stvarnom svijetu. Španjolske “mjere štednje” dovele su državnu potrošnju sa 284 milijarde eura 2002. godine na 469 milijardi eura u 2011. Grčka štedljivost u istom razdoblju “smanjila” je potrošnju sa 70 na 108 milijardi eura, Italija sa 613 na 788 milijardi, Britanija sa 442 na 739 milijardi, a apsolutni rekorder, Francuska, sa 816 milijardi na 1,1 bilijun eura. Sve to rezultiralo je dizanjem poreznog opterećenja građanima navedenih zemalja. Dakle možemo reći kako postoje mjere štednje i “mjere štednje”. Građani jesu počeli prisilno manje trošiti, ali samo zato jer su njihove države postale rastrošnije i počele ubirati veće poreze, te posljedično ostavile manje novca na raspolaganje svojim državljanima.

Bacimo sad kratki pogled na gorespomenute specifičnosti baltičkih zemalja koje “nemaju veze sa štednjom”:

Državna potrošnja baltičkih zemalja

Primjećujete li ovdje navedene specifičnosti? Biste li im dali nazive poput mjere štednje i smanjenje državne potrošnje? Interesantno, ali te specifičnosti uzrok su oporavka baltičkih zemalja, Estonija trenutno čak ima i proračunski suficit. Iako je utjecaj države i dalje popriličan, a baltičke zemlje daleko od idealnog, barem djelomično smanjenje pokazalo se kao pomak u pravom smijeru.

Doktrina njemačke kancelarke – na koju je jeftino nasjela i aktualna hrvatska vlada – temelji se na logici prosječne kućanice, koja u situaciji smanjenja priljeva u kućni budžet smanjuje izdatke. Međutim, ekonomija nije domaćinstvo. Takav pristup krizi, koji se svodi isključivo na stezanje remena u javnom sektoru, fatalno je pogrešan.

Slažem se kako vođenje države nije poput vođenja domaćinstva, zapravo je mnogo sličnije organiziranom kriminalu u kojem imate zakonske ovlasti pljačkati i obavljati ostale poslove zbog kojih bi kao običan državljanin završili u zatvoru. Vođenje države jednostavnije je od vođenja kućanstva, jer ukoliko ste domaćica, trošit ćete koliko vaš muž privređuje ili sami potražiti posao ukoliko prihodi nisu dovoljni za uzdržavanje. Ukoliko vodite državu, dat ćete suprugu pištolj i poslati ga da opljačka dječju štednju, vaše roditelje i sve ostale kojih se možete domoći, jer vam ovih 10 bundi u ormaru jednostavno nije dovoljno. A nećete morati odgovarati za slične postupke, jer u ovom slučaju ulazite u domenu “dobrobiti nacije”.

Javni sektor, s aspekta gospodarskog rasta, u potpunosti je ravnopravan privatnom sektoru.

Javni sektor i privatni sektor u potpunosti su dijametralne pozicije. Prvi živi od poreza, dok drugi taj porez osigurava. Nažalost, gotovo svi naši ekonomisti, političari, novinari, ostale javne osobe i kreatori javnog mišljenja zagovaraju rast parazitizma zvanog državna potrošnja. S aspekta gospodarskog rasta, privatni sektor opstaje ukoliko ljudima ponudi proizvod ili uslugu koju su voljni kupiti po ponuđenoj cijeni, dok javni sektor nudi uslugu koju su ljudi prisiljeni plaćati, željeli oni to ili ne. Samim time, privatni sektor prisiljen je poslovati efikasno ukoliko želi opstati, što dovoljno govori koji rast je stvaran, a koji umjetan.

Kako je to ovih dana lucidno zaključio slovenski ekonomist Maks Tajnikar, slovenska, hrvatska i skoro sve europske vlade, opsjednute histeričnom štednjom, u potpunosti zanemaruju Walrasov zakon, jedan od zacijelo najvažnijih ekonomskih postulata, koji kaže da možemo zaraditi samo onoliko koliko potrošimo, odnosno da možemo potrošiti samo onoliko koliko zaradimo.

Kako izgledaju bolni rezovi i drastične mjere štednje hrvatske vlade možete vidjeti ovdje, a izjave “možemo zaraditi samo onoliko koliko potrošimo” i “možemo potrošiti samo onoliko koliko zaradimo” uopće nisu sinonimi, te (koliko sam upućen) nemaju nikakve veze sa Walrasovim zakonom ravnoteže tržišta.

I tako, dakle, dolazimo do zaključka. Gospodarski je pad jedini rezultat famoznih »bolnih rezova«, a jedino što primjenom tih mjera raste su nezaposlenost i proračunski deficit, iako se upravo zbog smanjenja tog deficita takve mjere navodno provode.

Dolazimo do zaključka kako bi članak možda bolje odgovarao rubrici “mitovi i legende”, pošto novinar nije u stanju provjeriti barem osnovne podatke o kojima piše, pa bismo mogli diskutirati o prezentiranome. Vrh svega jest prezentiranje većih poreza, povećanje reguliranosti tržišta i državne potrošnje, te njihove posljedice kao (neo)liberalni potez. Liberalizam zagovara smanjenje državnog aparata, manju birokraciju, smanjenje poreznog opterećenja građana i kompanija, te veću slobodu ljudi da sami odlučuju gdje i kako će trošiti novac koji zarađuju. Ovako jedino preostaje obarati demagoške izjave jednostavno poput glinenih golubova. Čak i ukoliko postoje mjere državne štednje u Hrvatskoj i EU (što smo utvrdili da nije točno), ona sama po sebi nema smisla ukoliko se ne očisti se put za oporavak i rast privatnog sektora. Dok god ne vidimo znakove smanjivanja birokratiziranosti, državnog regulatornog sistema, poreznog pritiska i ovisnosti o proračunu, trenutna situacija može postati samo lošija.

Za trenutnu situaciju Hrvatske nikako ne možemo okrivljavati liberalnu politiku, koja se u našim medijima olako koristi kao sinonim svih zala, iako nikad nismo imali niti približan ekonomsko politički sustav vrijednosti.

Brutalne mjere štednje

27 veljače, 2012 10 komentara

Graf iznad prikazuje državne rashode od 2003. do 2011. te projekcije za 2012.-2014. (izvor). Djeluje li ovo vama kao radikalne mjere štednje?

U najboljem slučaju možemo to okarakterizirati kao ograničenje potrošnje, ništa više. Zašto onda sve izjave političara i novinski naslovi imaju malo sličnosti s ovim? Jedan od glavnih razloga je činjenica kako Vlada svim silama pokušava uvjeriti tržišta i kreditne agencije o svojoj odlučnosti oko smanjenja potrošnje i rasta deficita, kako bi i dalje mogli nastaviti jeftinije posuđivati novac. Zbog toga se konstantno provlači retorika štednje i rezanja, pa i kada to nije potvrđeno stvarnim stanjem.  

Iz prijedloga proračuna za naredne godine vidljivo je smanjenje rashoda za zaposlene, no nije mi jasno na koji način će se to postići, pošto u javnom sektoru nema planova niti za otpuštanja, niti za smanjenja plaće. Jedina činjenica je nastavljen rast zaposlenih u državnim i javnim službama u prošloj godini.

Kako god okrenemo, nema najavljivanih velikih rezova, štednje ili apokalipse javnog sektora. Samo dizanje poreznog opterećenja.

%d blogeri kao ovaj: