Problemi u Raju?

Iz dana u dan sve smo bliže socijalističkom poimanju Raja na zemlji, no iz nekog razloga zagovornici državnog intervencionizma sve su nezadovoljniji realizacijom svog sna. Iako brojni građani zamjeraju Vladi što previše vremena provodi na godišnjem, svima nam je bolje dok ne rade. Evo nam i prve odluke nakon odmora:

Vlada je na današnjoj sjednici povećala naknadu za korištenja vode distributerima vodne usluge. Cijena vode tako će od 1. travnja za distributere biti veća u rasponu od 5,71 posto do 19,39 posto, odnosno u prosjeku veća za 11,28 posto.

Kao što znamo, vode su monopol u vlasništvu države, dakle javno i svima dostupno dobro, koje ne bi smjelo završiti u rukama privatnog sektora. Stoga benevolentna država za razliku od pohlepnog privatnog sektora svake godine tu istu vodu prodaje sve skuplje, ali to nije sve: od 1. travnja na tom svima dostupnom dobru država počinje naplaćivati porez ukoliko splavarite, veslate čamcem, raftom ili kanuom. Podsjeća li ovo nekoga na naplaćivanje ulaska na plažu u Jugoslaviji (video Radnici i godišnji odmor iz 1969. godine. Zanimljivosti iz reportaže: 1969. godine u Zagrebu je bila nestašica mesa, radnici Gredelja ne mogu si priuštiti ljetovanje)? Usput, između 2009. i 2013. cijena vode povećana je oko 20%, te je na to dodana i fiksna mjesečna naknada.

Zašto Eden kakav su zamislili oni željni jake države i socijalizma? Evo 10 kratkih razloga:

Pivo i kapitalizam 30.08.2013

Ljetna pauza je gotova, a vrijeme je i za napisati neki novi tekst nakod odmora. Idući petak je nova runda “Pivo i kapitalizam”. Ako imate vremena, pridružite nam se 30.08. poslije 20 sati u Pivnici Medvedgrad, Ilica 49.

Pivo i kapitalizam 05.04.2013

Idući petak je nova runda “Pivo i kapitalizam”. Ako imate vremena, pridružite nam se 05.04. poslije 20 sati u Pivnici Medvedgrad, Ilica 49.

Stalno ponavljajuće iluzije

U medijima neprestano čitamo i slušamo jedne te iste preporuke i analize o ekonomiji i ekonomskim problemima, te savjete kako izaći iz krize. Neki od njih toliko su u suprotnosti s činjenicama, da ja jednostavno ne shvaćam zašto je toliki problem pogledati činjenice i malo razmisliti prije izlaska u medije.

Evo nekih:

Mjere štednje odgovorne su za trenutnu krizu

Sada ulazimo u recesiju s dvostrukim dnom koja je stvorila samu sebe. To je rezultat pretjerane štednje u južnim zemljama i nespremnosti sjevera da učini nešto više.

Državne mjere štednje ne postoje osim na papiru. Smanjenje brzine rasta proračuna nije štednja. Navedene države ne štede, sve do jedne neprestano povećavaju proračun. Španjolska je u posljednji 10 godina udvostručila državnu potrošnju. Oni koji štede su građani, kojima zbog sve većih poreza radi punjenja sve raskošnijeg proračuna, ostaje sve manje novca za život.

Kako izgledaju “mjere štednje” u EU možete vidjeti ovdje, a kako to izgleda u Hrvatskoj možete vidjeti ovdje.

Država mora povećati potrošnju kako bismo izašli iz krize

Ako vi sada smanjite proračun, netko će izgubiti svoj dohodak, neće biti potražnje i domaća će proizvodnja još više opasti. To će potaknuti novi pad gospodarstva.

Ukoliko želimo povećati državnu potrošnju, potrebno je povećati i državne prihode. Što to točno znači za građane? Veći porezi zbog većeg zaduživanja države, plaćanje kamata u budućnosti, niže plaće privatnog sektora, manja potrošnja građana, manja radnička prava. Drugim riječima, veći radni napori, ali manje novca koji ostaje građanima da ga troše onako kako sami žele. Rastom državne potrošnje država može umjetno stvoriti radno mjesto, no to istovremeno dovodi do pada potrošnje građana i istiskivanja njihovih investicija. Neoptimalno raspolaganje resursima privremeno će povećati zaposlenost i BDP, no smanjuje privatne investicije, te samim time i rast gospodarstva u budućnosti. Sve što rast državne potrošnje donosi jest gašenje produktivnih radnih mjesta kako bi se kreirala nepotrebna birokratska, transferiranje bogatstva iz džepova ljudi u državnu blagajnu, te rast siromaštva.

U konačnici, neprekidno novo zaduživanje kako bi se rastom državne potrošnje zadržao privid rasta standarda, zatvaranje dospjelog duga novim zaduživanjem, te rast kamata koje je potrebno otplatiti unosi nesigurnost u ekonomiju, jer ljudi nikad nisu sigurni hoće li se dug plaćati kroz nove poreze, inflaciju ili slijedi bankrot. Našim ekonomistima koji savjetuju rast državne potrošnje bitna je jedino pozitivna brojka BDP-a, kako bi se ta iluzija napretka dalje održala. Ne ramišljaju pri tome kako je BDP sastavljen od mnoštva čimbenika i daje samo djelomičnu sliku, koja vrlo lako može zavarati.

Ideja kako povećana državna potrošnja doprinosi rastu blagostanja nije točna, ona šalje pogrešne signale i ubija gospodarstvo. Povećana potrošnja kralja neće donijeti veće blagostanje kraljevstvu kada ta potrošnja dolazi od novca prethodno uzetog stanovništvu kroz poreze. U tom slučaju bolje će proći samo oni bliski kralju. Stvarni rast proizlazi iz privatnog sektora, kojeg veći porezi i bujanje birokracije guše.

Subvencije su dobra ideja

Pogrešno vjerovanje kako država najbolje zna što treba proizvoditi jako dobro se ocrtava na politikama subvencija i poticaja izvoza. Hrvatska tako traži razne načine kako subvencionirati domaću proizvodnju i poticati izvoz. Pogledajmo proračun Ministarstva poljoprivrede u razdoblju 1998. – 2007:

Subvencije navodno služe poticanju proizvodnje, modernizaciji proizvodnih procesa i mehanizacije, kako bi proizvođači mogli proizvesti što veću količinu proizvoda. Pogledajmo sada poljoprivrednu proizvodnju:

Iako su u periodu od 2000. do 2004. porasli, kako proračun Ministarstva (za 570 milijuna kuna kn), tako i subvencije, te razne potpore, proizvodnja po hektaru porasla je samo kukuruzu i neznatno zobi. Svi ostali prinosi po hektaru su pali. U tih 4 godine građani Hrvatske poklonili su oko 8 milijardi kuna, što je godišnje otprilike 1.500 kuna po zaposlenoj osobi – bez da su kupili jedno pecivo, ribu, jabuku ili litru mlijeka. Zauzvrat su dobili propalu, nekonkurentnu poljoprivredu koja se potpuno oslanja na pomoć države umjesto na vlastiti trud.

Brojke za cjelokupne potpore gospodarstvu u Hrvatskoj još su katastrofalnije, a izdvajati sve više kako bi se dobilo sve manje je siguran put u propast. Većina ljudi mjesečno ne zaradi neto iznos koji daju kao godišnje sponzoriranje nekonkurentnosti. Umjesto da se svake godine zadužuje ili dodatno oporezuje svoje državljane, Hrvatska bi se trebala okrenuti primjeru Novog Zelanda.

Velike korporacije su neoliberali koji podržavaju slobodno tržište

Occupy prosvjednici poznati su po ideji kako su neoliberalne banke i korporacije i kapitalisti općenito uzrok problema, te kao rješenje istoga predlažu nametanje većeg utjecaja države. Istina je kako većina gospodarstvenika zapravo favorizira zaštitničke, a ne tržišne mjere, no nedvosmislena je činjenica kako privilegije poput financijskih potpora ili zaštite od konkurencije mogu ostvariti samo i isključivo uz pomoć države. Korporacijama odgovara jači utjecaj države, jer na taj način vrlo lako mogu ostvariti vlastitu korist potkupljujući političare. Glasanjem za jači utjecaj države glasamo za manju mogućnost raspolaganja vlastitom zaradom i imovinom. Sustav kojem trebamo težiti jest samostalan odabir gdje želimo trošiti svoj novac. Sustav u kojem naše odluke kupovine ili suzdržavanja od kupovine odlučuju tko opstaje, a tko propada, nikako sustav u kojem drugi lobiranjem odlučuju koliko će naše imovite prisvojiti sebi suprotno našim željama.

Korporacije bez privilegija države nisu niti približno opasne kako to tvrde prosvjednici. Postavite si pitanje, koji poziv bi vas više uznemirio: “Dobar dan, ovdje istraživanje tržišta vozila, zovemo u vezi automobila kojeg ste nedavno kupili” ili “Dobar dan, ovdje Porezna uprava, zovemo u vezi vaše porezne prijave”?

Minimalna plaća štiti siromašne

Minimalna plaća štiti maleni postotak siromašnih, međutim uvelike pogoršava situaciju slične populacije. Ljudi koji danas skupljaju boce ne smiju raditi za iznos ispod minimalne plaće, te se snalaze prosjačenjem, skupljanjem ambalaže ili radom na crno. Ukidanjem minimalca, tim ljudima dali biste pravo na izbor žele li raditi za taj iznos, ili žele sreću potražiti uz neku drugu opciju.

Ukoliko želimo pomoći siromašnima, nemojmo gledati listu opcija koje imaju i zabraniti im upravo onu koju bi sami odabrali kao najbolju u postojećem vremenu.

Kapitalizam je surov sustav u kojem opstaju samo najjači

Istina, opstaju samo najjači, no najjači u čemu? Najjači u svim drugim sustavima su oni koji opstaju zahvaljujući goloj sili i političkim vezama. Najjači na slobodnom tržištu su oni koji se najbolje prilagođavaju služenju društvu, tj. oni čije robe i usluge ljudi dobrovoljno konzumiraju. Dok u ostalim sustavima opstaju oni najbliži vlasti, tj. najuspješniji lobisti i rentijeri koji svojim političkim vezama prisilno prisvajaju vašu imovinu, sudionici slobodnog tržišta jedinu mogućnost bogaćenja imaju u uspješnom služenju svima nama, tj. pružanju usluga koje mi želimo i tražimo. Bogaćenje u drugim sustavima moguće je gotovo isključivo na teret drugih, za razliku od slobodnog tržišta gdje dobrovoljnom razmjenom svi završavaju bolje nego da te razmjene nema. Zapitajte se samo biste li radije veće poreze kako bi davali novac državi na raspolaganje, da bi ga ona slala na recimo subvencioniranje HRT-a, kupovine blindiranih automobila političarima, plaćanje lažnih mirovina i slično? Ili vam bolju opciju predstavlja trošenje vlastitog novca prema vlastitim prioritetima?

U sustavu slobodnog tržišta kupci su ti koji donose odluke tko opstaje, a ne privilegirani pojedinci na vlasti i njihovi suradnici. Nitko vas ne prisiljava da kupite Coca Colu ili mobitel, no vlast vas itekako prisiljava da plaćate njihove greške, krađe, manipulacije, kampanje, ratove, lobiste i spašavanja propalih kompanija sa političkim vezama.

Pivo i kapitalizam 28.02.2013.

U četvrtak je nova runda “Pivo i kapitalizam”. Ako imate vremena, pridružite nam se 28.02. poslije 20 sati u Pivnici Medvedgrad, Ilica 49.

Pivo i kapitalizam 04.01.2013.

Kombinacija blagdana, privatnih i poslovnih obveza dovela je do toga da već 3 tjedna nije bilo gotovo nikakvih aktivnosti na blogu, no to bi se od idućeg tjedna trebalo promijeniti.

U međuvremenu, ovaj petak je još jedna runda “Pivo i kapitalizam”. Ako imate vremena, pridružite nam se 04.01. poslije 20 sati u Pivnici Medvedgrad, Ilica 49.

Uzroci siromaštva

Cronomy je u jednom od svojih komentara postavio zanimljivo pitanje:

Zašto siromašni nisu bogatiji i kako da budu bogatiji? E to je pitanje nad pitanjima!

Siromaštvo je normalno stanje koje se događa kada se ništa produktivno ne radi, tj. stanje u kojem je odsutna (efikasna) djelatnost. Jednako kao što je mrak odsustvo svjetla ili hladnoća odsustvo toplinske energije. Siromaštvo je odsutnost bogatstva. Ako želimo iskusiti siromaštvo, dovoljno je ne raditi ništa i ono će doći.

Kroz veći dio ljudske povijesti siromaštvo je bilo prirodno stanje, a bogatstvo “nenormalno” stanje koje poboljšava životne uvjete. Ono što bi se morali pitati jest što je uzrok bogatstva i kako do njega doći, te kako ponavljati uvjete koji će u konačnici stvoriti bogatstvo i olakšati život. Ljudi često griješe kada zamišljaju bogatstvo kao jedan kolač fiksne veličine, pri čemu je netko gladniji ako netko drugi uzme veći dio.

Bogatstvo se neprestano kreira novim idejama i izumima, proizvodnjom i trgovinom. Razvoj tehnologije otkriva nove resurse i nove mogućnosti stjecanja bogatstva. Nekad beznačajna tekućina danas se naziva crno zlato. Razvoj Interneta omogućio je siromašnim zemljama nove mogućnosti zarade. Tako na primjer Savezne Države Mikronezije i Tuvalu velike udjele svojih proračuna pune zahvaljujući posjedovanju .fm i .tv domene.

Ono čime se većina političara danas bavi je upravo suprotno, jer postavljaju kriva pitanja i dobivaju krive odgovore. Sve veće uzimanje bogatstva bogatijima kako bi se redistribuiralo siromašnijima neće dovesti do većeg bogatstva i porasta blagostanja. Takvi postupci za svoju posljedicu imaju upravo suprotan učinak od najavljenog, jer ograničavaju osobne slobode i guše sposobnost razvoja (regulatorne agencije), poskupljuju finalnu cijenu proizvoda (razni fiskalni i parafiskalni nameti), smanjuju učinkovitost (subvencije), trgovinu (carine) i neoptimalno alociraju resurse.

Birajući vladu koja na taj način vodi gospodarstvo udaljujemo se od sustava u kojem se što veći mogući broj ljudi može uključiti u samostalno kreiranje novih vrijednosti. Siromašni neće postati bogatiji preraspodjelom, nego na isti način kako su to napravili bogati: inovacijama, investicijama, radom i trgovinom.

Ideas for a Free Society

Ovaj CD pod nazivom Ideje za slobodno društvo sadrži preko 100 raznih tekstova o političkoj, socijalnoj i ekonomskoj slobodi, i tu se nalaze djela brojnih filozofa, političara i ekonomista: Voltaire, Adam Smith, Ayn Rand,  Hernando de Soto, Henry Hazlitt, Frederic Bastiat, Ludwig von Mises, Milton Friedman i brojni drugi.

Proizvodi ga Network for a Free Society, a svi željni znanja i učenja o ideji i konceptu slobode, te njenoj primjeni i utjecaju na svijet mogu mi se javiti i poslat ću im primjerak.

Nejednakost i ekonomija

Američki nobelovac Stiglitz u svojoj novoj knjizi Cijena nejednakosti objašnjava zašto je nejednakost loša za ekonomiju, te prilikom intervjua iznosi ideju kako su bogate zemlje prigrabile prevelik udio svjetskog bogatstva.

Činjenica jest da razvijene zemlje svijeta posjeduju većinu bogatstva, ali one su stvorile veliki dio svjetskog bogatstva. One su odgovorne za razvoj mnogih tehnologija, otkrića brojnih resursa i ekonomija zaslužnih za učinkovite modele razvoja. Bez takvog razvoja, mnogi od navedenih resursa bili bi potpuno nezanimljivi. Nafta bi bila manje vrijedna od pijeska da nije došlo do izuma i razvoja motora sa unutrašnjim izgaranjem.

Stiglitz se zapliće u “zero sum game” zabludu koja pretpostavlja da u svijetu postoji točno određena količina bogatstva, koja je pritom nepravedno i neravnomjerno raspoređena. U stvarnosti, bogatstvo se stvara iz inertnih resursa tehničkim vještinama i ulaganjima, kao odgovor na tržišne prilike i mogućnosti. Resurs sam po sebi bio bi beskoristan bez vještine njegovog korištenja. Bogate zemlje koriste mnogo resursa, ali su i odgovorne za stvaranje većine svjetskog bogatstva. Zamah kineskog gospodarstva nije učinio ostatak svijeta siromašnijim, samo stanovnike Kine bogatijima putem kreiranja vlastitog bogatstva.

Razvijene zemlje svojim razvojem stvorile su prilike i ostalima. Njihova potreba za resursima otvorila je mogućnost trgovine siromašnijim zemljama koje sada imaju nešto za ponuditi. Siromašne zemlje neće postati bogate ukoliko im se dodijeli njihov pošteni udio bogatstva, nego ukoliko stvore vlastito, proizvodnjom i trgovinom, poput bogatih.

Kapitalizam i moral

Mnogi smatraju kako je kapitalizam nemoralan jer je baziran na pohlepi i vlastitom interesu. No interes za vlastiti probitak je nužan, te nitko ne bi dugo živio da negira svoje potrebe. Isto razmišljanje možemo preslikati i na posao, ali i na politiku. Kad tako postavimo stvari, kapitalist je puno moralniji, obzirniji i odgovorniji od političara. Političari također slijede svoje interese i interese stranke, ali na način da uzimaju drugima kako bi namirili svoje želje i potrebe. S druge strane, kapitalist može namiriti svoje potrebe samo na način da služi drugim ljudima. Mora uložiti svoju imovinu i riskirati na tržištu u nadi da će ponuditi uspješan proizvod ili uslugu, te na taj način prosperirati. Ukoliko usluga bude loša, konkurencija će ga pregaziti.

Netko će reći kako kapitalizam stvara sukobe, no prave sukobe uzrokuje politika. Kada se odluke donose prema političkim željama i dekretima tenzije su puno veće.  Dok kapitalizam proizvodi široku paletu, političke odluke svode se na sve ili ništa, proizvodeći jedino ono što odabere većina. U društvu kojem dominira politika i politička moć, uspjeh ovisi o pripadnosti “pravoj” stranci, obitelji ili rasi.

Ukoliko su tržišta otvorena i slobodna, a konkurencija neometana, proizvod može uspjeti samo ako nudi prave vrijednosti ljudima. Sve drugo osuđeno je na propast. Stvari poput državnih regulacija i različitih poreznih kategorija izokreću te vrijednosti i investicijske odluke, te diktiraju ljudsko ponašanje. Izjave političara poput “socijalne neodgovornosti” nekako imaju tendenciju smetnuti s uma da upravo privatne tvrtke putem plaća hrane, oblače i generalno brinu o tisućama ljudi i njihovim potrebama. Čim taj neodgovorni kapitalizam dobije političare koji “brinu” o socijalnoj odgovornosti, standard cjelokupne nacije počinje polako kliziti prema dolje, prvenstveno jer je nemoguće predvidjeti sve rezultate ljudskog ponašanja proizašle iz pojedinog događaja.

Ono što je važno razlikovati je slobodno tržište i crony kapitalizam. Kada liberali brane kapitalizam, oni pričaju o slobodnom tržištu, a kada kritičari napadaju kapitalizam, oni najčešće pričaju upravo o crony sustavu gdje korporacije u suradnji sa političarima zarađuju na račun ostalih. U mnogim državama se zbog takvog koruptivnog sustava često može naći poveznica između bogatih i onih koji drže političku moć.

Kapitalizam je zapravo vrlo odgovoran sustav, samo kad bi ga političari ostavili na miru, a rasprave između zagovornika i protivnika kapitalizma često ne vode nikuda jer sugovornici ne pričaju o istoj stvari.

Pohlepa je dobra

Vedranov komentar na temi Monopol (igra) potaknuo me na ovu temu. Zašto takav naslov? Koja ljudska karakteristika je zaslužna za sve ove stvari koje nas okružuju? Odgovor je najvjerojatnije – pohlepa.

Ovdje ne pričam o krađi, prijevari, traženju posebnih privilegija, nego o ljudima koji jednostavno svojim radom pokušavaju priskrbiti za sebe što bolji život. U tržišnom sustavu, kako bi to čovjek uspio, mora “služiti” okolini, tj. uspješno zadovoljiti potrebe drugih ljudi. Što je uspješniji u tome, biti će bogatije nagrađen za svoj trud. U kapitalizmu ljudi pokušavaju saznati ono što ljudi žele, zatim to proizvode najefikasnije što mogu. Da citiram Adama Smitha:

Mi ne očekujemo našu večeru od dobre volje mesara, pivara ili pekara, već od njihovog obzira prema vlastitom interesu. Mi se ne obraćamo njihovoj čovječnosti, već njihovom samoljublju, i nikada im ne govorimo o svojim potrebama, već o njihovim interesima.

Što mislite, koliko bi mesa, piva ili kruha imali da ovisimo o ljubavi, dobroti ili političkoj korektnosti mesara ili pekara prema nama? Nešto viška bi se našlo, ali je vjerojatnije kako bismo ostali gladni. Gdje bi tek bili mobiteli i ostala napredna industrija…

Zašto ne volimo kapitalizam?

 Dolaskom kapitalizma svijet se naglo počeo razvijati. Uveden je drugačiji društveni poredak i organizacija ekonomije, životni standard naglo je počeo rasti, kao i svjetska populacija.  U državama koje su blagonaklono gledale na takav razvoj situacije razvoj je išao bržim tempom. Svaka odrasla jedinka slobodna je krstariti tržištima i uređivati si život po svojoj mjeri (naravno, u granicama nenarušavanja tuđih sloboda). Države koje su se okrenule regulacijama i kolektivizmu, pod parolama zaštite državljana, riskirale su česte revolucije zbog siromaštva.

Zašto onda ljudi ne vole kapitalizam?

Kao prvo, ukoliko sustav dozvoljava, lakše je svaliti vlastite greške i odgovornost na nekoga drugoga, a toga u kapitalizmu nema. Kapitalizam znači neprestanu borbu protiv konkurencije na tržištu. Neprestane inovacije u tehnologijama i načinima poslovanja, napredak uspješnima, pad neuspješnih. U njemu ne postoji (barem u liberalnom obliku) sabotiranje od strane države u smislu uzimanja uspješnima, kako bi se spašavalo neuspješne. Jedini način akumuliranja bogatstva je ostati uspješan na tržištu tako da se najbolje udovoljava potrebama državljana. Potrebna su stalna usavršavanja, kako na osobnom, tako i na poslovnom planu. Za razliku od klasnog sistema, za svoj neuspjeh ne možete okriviti rođenje u krivoj kasti koja vam garantira nepromjenjiv položaj u društvu. Nema sustava “svakome prema njegovim potrebama”, nego svakome prema njegovim zaslugama.

Kapitalizam svima dozvoljava dohvaćanje zvijezda, ali je samo nekolicina kadra dohvatiti ih. Život u takvom društvu, gdje mnogi gledaju uspješne na položajima koje sami nisu uspjeli dohvatiti, za njih je frustrirajući, te se radije okreću metodi “svakome prema potrebama”, tj jednakosti koju propisuje zakon, preferiraju preraspodijelu dobara pod izlikom socijalne jednakosti, ne shvaćajući da će sami bolje proći ukoliko podrže uspješnije i učinkovitije proizvođače, koji su svoju robu u stanju ponuditi pod istom kvalitetom za nižu cijenu.