Izvršenje proračuna 2014. godine

Ministarstvo financija konačno je počelo objavljivati podatke o ostvarenim proračunskim prihodima i rashodima za čitavu 2014. godinu. Rashodi su tako porasli za 2,5 milijardi kuna u odnosu na 2013. godinu, a najveći doprinos tome dali su prijašnje zaduživanje (otplata kamata i kredita koji su porasli za više od pola milijarde kuna), članstvo u EU, te stavka ostali rashodi (38) za modernizaciju HŽ-a i HŽ infrastrukturu koji su preko 700 milijuna kuna veći nego prošle godine. Time je HAC dobio značajno manja sredstva od trošarine, te su porezni obveznici ponovno postali jamac za nove kredite autocesta. 

Ajmo sad svi zajedno: kontrola cijena uzrokuje nestašice

U Venezueli ne odustaju. Iako se stanovnici zemlje s najvećim nalazištima nafte suočavaju sa sve većom nestašicom proizvoda od hrane do tehnike i dalje idu glavom kroz zid. Birokratiziranost, mnoštvo dozvola potrebnih za uvoz sirovina i regulacija cijena doveli su do kronične nestašice wc papira, koja je “riješena” vojnim preuzimanjem tvornica i dizanjem kredita od 79 milijuna dolara radi interventnog uvoza 50 milijuna roli toaletnog papira i ostalih higijenskih potrepština. Isto rješenje sada se provodi za elektroničku robu. Jasno, vlasnici trgovina i u ovom slučaju su uhićeni kao protudržavni element koji podriva temelje socijalističke države:

Predsjednik Nicolas Maduro naredio je okupaciju lanca trgovina koji prodaju elektroničku robu i druge proizvode, ističući kako su “cijene previsoke”. Brojni menadžeri u trgovinskom lancu “Daka” su uhićeni, a kompanija će sada biti prisiljena prodavati proizvode po “fer cijenama”. Radimo ovo za dobrobit nacije, istaknuo je Maduro te rekao kako bogati biznismeni i desničarska politička opozicija poduprta od strane SAD-a, vodi ekonomski rat protiv socijalističke vlade.

Ideja o fer cijeni postoji od kad postoji i trgovina. To ne bi trebalo biti čudno, jer od početka civilizacije nije postojao nedostatak ljudi koji se vole petljati u tuđa posla, a to je posebno točno za socijalne planere koji smatraju kako je njihov posao propisivati drugima kakve životne odluke imaju pravo donositi.

Dvostruki standardi?

Vox Feminae jučer je objavio dramatičnu vijest kako je Twitter kompanija bez ijedne žene u Odboru:

Sve članove Twitterovog odbora čine muškarci, jednako kao i investitore, a na pozicijama izvršnih direktora bila je sam jedna žena, glavna savjetnica Vijaya Gadde, koja je tu dužnost obnašala samo pet tjedana.

Vijaya Gadde bila je direktorica u Twitteru više od dvije godine, da bi prije tri mjeseca došla na poziciju glavne savjetnice. Nije pet tjedana kako Vox Feminae tvrdi i još uvijek je tamo. U čemu je zapravo problem? Twitter je privatna kompanija koju su 2006. osnovali Jack Dorsey, Evan Williams, Biz Stone i Noah Glass. Otkad je diskriminatorno da grupa pojedinaca riskira u poslovnom poduhvatu i uloži svoj novac u posao kojim zatim upravlja onako kako smatra najbolje?

Neovisno od nekoliko iznimaka, poput Sheryl Sandberg u Facebooku ili Marisse Mayer u Yahoou te inicijative Girls Who Code, program obuke softverskog inženjeringa, muška dominacija na Twitteru ukazuje na prisutnost prepreka s kojima se žene susreću pri dolasku na pozicije moći i utjecaja u području tehnologije.

Uskoro je IPO Twittera, pa ukoliko domaćim i stranim feministiknjama smeta nedostatak žena u odboru, bit će slobodne pokušati kupiti većinski udio i glasati za odbor po svojoj mjeri. Ili mogu osnovati svoju tvrtku i baviti se računalnom industrijom uz pomoć poslovnih anđela.

Dosadašnji primjeri zakonske prisile ipak se nisu pokazali uspješnima, jer većina ljudi ne voli naređenja kako da upravljaju vlastitom imovinom. Dobar primjer toga je pokušaj provedbe mjera o minimalnom 40-postotnom udjelu žena u nadzornim odborima norveških kompanija na burzi. Udio žena u odborima zaista jest porastao sa 10% na 40%, ali te kompanije u odborima su odjednom imale neiskusnije članove koji su donosili lošije poslovne odluke i srušili cijene dionica. No većina norveških kompanija donošenjem tog zakona ipak se preoblikovala iz Public Limited (one koje su obvezne poštivati) u Private Limited, tj. one koje nisu obvezne poštivati navedene propise.

Koliko žene zapravo interesira računalna industrija govori i zadnja rečenica iz članka o neravnopravnosti:

Prema istraživanju organizacije Catalyst, samo 5.7% zaposlenih žena u SAD-u radi u računalnoj industriji, a tek 2% žena ima diplomu iz područja visokih tehnologija.

Jesu li FER ili ETF prema tome rodno diskriminatorni fakulteti? Kako sam već napisao ovdje, za ravnopravnost nije bitan udio spola u pojedinoj djelatnosti, nego interes za rad u toj djelatnosti, sposobnosti i kvalifikacije onih koji tu djelatnost obavljaju, te način ophođenja prema tim djelatnicima.

Uostalom, kratkim pogledom na Impressium Vox Feminae može se vidjeti kako je glavna urednica žensko, kompletan urednički kolegij su žene, kao i svi suradnici i umjetnici. Na cijeloj listi nema niti jednog muškog imena. Iako troše proračunski novac na inicijative poput ravnopravnosti žena i muškaraca, njihovo cjelokupno osoblje odražava rodnu neravnotežu na najvišoj razini. Ako su baš toliko nezadovoljni poslovnom politikom Facebooka i Twittera, zašto na svakoj stranici svog portala imaju njihov logo i koriste usluge obje kompanije putem kreiranih profila? Dvostruki standardi. Ništa novo.

Peticija svjećara

Strašilo je preveo poznatu Candlemaker’s Petition na hrvatski. Napisao ju je francuski ekonomist Frederic Bastiat, a riječ je o kratkoj satiričnoj pripovijetki koja pokazuje apsurdnost merkantilizma i protekcionizma. U njoj govori o zaštiti francuske industrije od velikog nepoštenog konkurenta (Sunca), pri čemu protekcionisti traže donošenje zakona o obveznom zamračenju kuća tokom dana kako bi se potaknuli svjećari, uljari i prateća industrija. Takvim poticanjem industrije otvorila bi se nova radna mjesta i svima bi u konačnici bilo bolje bez Sunca.

Esej objašnjava kako je prisila na kupovinu nečega za što postoji besplatna ili jeftinija alternativa bacanje resursa i gušenje drugih dijelova gospodarstva. Ljudi bi u ovom slučaju zaista potaknuli proizvodnju svijeća, ali taj novac ne bi mogli potrošiti na potrebnije stvari. Jednako tako, uvođenje carina kako bi se povećala cijena uvozne robe te tako zaštitio domaći proizvod, omogućuje domaćim proizvođačima zaštitu od konkurencije na teret poreznih obveznika.

HRT: lider ili ovisnik o subvencijama?

Zagovornici postojanja javne televizije mogli bi reći kako postoji potreba za objektivnom i nepristranom televizijom. Da većina Hrvata treba HRT kao pružatelja točnih informacija, te dokumentarnog i kulturnog programa, koji mora imati novčana sredstva za izvještavanje o ključnim društvenim problemima na koristan i nepristran način. Zagovornici takve televizije također bi rekli da država mora na neki način regulirati televiziju kao vrlo utjecajan medij dostupan gotovo svakom domu i djetetu. Zašto onda mijenjati trenutnu strukturu HRT-a i sustav javnog izvještavanja poput Grčke koja je ugasila državni ERT?

Za razliku od grčkog modela gdje se ERT financirao iz postotnih iznosa računa za struju (dakle nije bilo bitno posjedujete li uopće TV) i prodaje oglasnog prostora, hrvatski model dizajniran je tako da je svaki vlasnik radijskog i televizijskog prijamnika na području Hrvatske dužan plaćati RTV pristojbu u visini 1,5% prosječne plaće u Hrvatskoj, što trenutno iznosi 80 kuna mjesečno. Uz to HRT također ima ograničenu mogućnost zarade od oglašavanja, tj. prema podacima s njihove internet stranice, oglašavanje je ograničeno na 9 minuta po satu, te 4 minute po satu u udarnom terminu. Na taj način pokušava se izbjeći mogućnost da vlast ima direktan utjecaj nad radom HRT-a, uz istovremenu zaštitu od punog pritiska konkurencije komercijalnih televizija. Zauzvrat bi HRT trebao nuditi usluge javnog sustava informiranja, edukacije i zabave. Iako izolirana od čiste tržišne konkurencije, javna televizija i dalje se natječe s komercijalnim konkurentima, reagira na promjene u okruženju i shodno njima prilagođava program kako bi zadržala popularnost među gledateljima. No popularna televizija i usluga javne televizije nisu istoznačnice. Danas je dakle HRT bliži subvencioniranoj zabavnoj kompaniji s nekomercijalnim obvezama nego sustavu nepristranog javnog medija. 

Traže li sindikati doista promjenu smjera ili ubacivanje u veću brzinu?

Pet godina krize jasno pokazuje da politika štednje ne može izvući zemlju iz recesije. Hrvatska još ima prostora za zaduživanje, a od smanjenja deficita ne treba raditi dogmu, prvo treba izgraditi zdravu ekonomiju, kaže sindikalist Vilim Ribić koji se pritom poziva na nobelovce Paula Krugmana i Josepha Stiglitza, koji su već odavno procijenili da politika štednje ne može pobijediti krizu. Europa je preplavljena sličnim izjavama. Predsjednik Europske komisije Jose Manuel Barroso prošli tjedan u Bruxellesu izjavio je kako je politika štednje došla do svojih granica, te kako moraju imati rješenja skrojena prema potrebama pojedinih zemalja, a ne primjenjivati jedan, uniformni program za sve europske države. Predsjednik Europskog vijeća Herman van Rompuy na istom je sastanku ocijenio da gospodarska kriza traje predugo. Istaknuo je da treba brže provoditi reforme koje najizravnije utječu na rast.

Što znače takva rješenja skrojena prema potrebama država? Znači li to da će nekima dodatno narasti porezi, a drugima potrošnja ili rezovi? Iz njihovih govora može se isčitati kako zapravo ne planiraju odustati od dosadašnjih poteza koje i dalje smatraju pozitivnima, ali pravi problem je što sad dolaze do Francuske i Italije, koje su ipak veći zalogaj od grčke ili španjolske ekonomije. Kad zemlja poput Francuske potpuno utone u krizu, čak ni Njemačka neće moći i htjeti plaćati održanje socijalne države i zajedničke valute.

No postoje li mjere štednje u Europskoj uniji i Hrvatskoj? Sve dosadašnje državne mjere proizvele su učinak upravo suprotan od najavljenog i problemi koji su trebali biti riješeni su eskalirali. Svi pokušaji rezanja deficita doveli su do njegovog rasta, mjere dizajnirane za rezanje državne potrošnje rezultirale su rastom te potrošnje što očigledno rezultira pogoršanjem stanja u Europi i rastom javnog duga. Španjolski javni dug tako je od početka provedbi mjera štednje porastao sa 53% BDP-a na 90%, a Grčka koja je sa mjerama započela 2009. godine sa javnim dugom visine 129% BDP-a skočila je na 170%, francuski javni dug je 90,2% BDP-a, a hrvatski bi sa 29% BDP-a 2008. mogao dosegnuo 65% ove godine.  Kako je moguće da javni dug europskih država, pa tako i Hrvatske, raste ako se provode mjere štednje? Predstavljaju li te mjere štednje samo dizanje poreza građanima kako bi se omogućio daljnji rast državne potrošnje?

Učinkovitost poticaja u poljoprivredi

Glavna preokupacija hrvatskog seljaka u zadnje vrijeme je traženje odgovora na pitanja: Kad će ti poticaji? Koliki će biti u odnosu na prošlu godinu? Koji su uvjeti za dobivanje poticaja? Kako popuniti kompliciranu dokumentaciju za poticaje?

Što ne valja u toj slici? Zaista je zabrinjavajuće da seljaci u Hrvatskoj danas više vremena provode po agencijama, ministarstvima i forumima tražeći upute kako doći do proračunskog novca, te blokirajući prometnice na naznake da će isti biti smanjen, umjesto da razmišljaju kako da isti zarade prodajom vlastitog proizvoda i vrijeme utroše na traženje odgovora na pitanja: Što se isplati proizvoditi? Što ljudi traže? Što uvozimo, a može se jeftinije proizvesti kod nas?

Ako je naša hrana toliko bolja, kvalitetnija i zdravija od uvozne kako sami tvrde, zašto su onda našim proizvođačima uopće potrebne tako sveobuhvatne subvencije i zaštite proizvodnje? Temeljna pretpostavka subvencija jest da one pozitivno utječu na razvoj tehnologije, prinose, snižavaju ulazne troškove, te u konačnici pojeftinjuju proizvode za građanstvo i industriju. Pretpostavka carinske politike je zaštita domaće proizvodnje tako što se dodatnim nametom strani proizvodi poskupljuju. No i uz vrlo visoku zaštitu proizvodnje, te činjenicu da je hrvatska poljoprivreda od 1998. do danas iz proračuna financirana sa preko 37 milijardi kuna, nema ni traga od obećanog tehnološkog skoka, rasta prinosa i jeftinije hrane. Državne potpore poljoprivredi i ribarstvu 1998. godine iznosile su 643 milijuna kuna, a do 2011. narasle su na 4,12 milijardi kuna. Udio poljoprivrednih subvencija u ukupnim državnim potporama porastao je sa 27% u 2006. na 46% u 2011. Od 2005. cijene poljoprivrednih proizvoda porasle su u EU 14,6%, a u Hrvatskoj 14,5%. 1998. godine prosječni prinosi pšenice bili su 4,2 tone po hektaru, a 2011. 5,2 tone, a prinosi kukuruza u istom periodu porasli su sa 5,2 t/ha na 5,7 t/ha u 2011. Mađarska je primjerice prinos kukuruza prošle godine imala 8,7, Bugarska 3,5, Francuska 8,5, a Italija 8,9 tona kukuruza po hektaru. 

Kupovina glasova proračunskim novcem

Najveći dio državnih potpora otpada na sektorske potpore brodogradnji, željeznici, pomorskom prometu, poljoprivredi, turizmu i HRT-u (obvezna RTV pretplata). Dakle, većina potpora odlazi na sanacije gubitaka i kupovinu socijalnog mira.

Žene, majke, kraljice – političarke

Povodom dana žena, brojne feminističke udruge, kao i svake godine do sad, skočile su na činjenicu kako u politici ima manje žena od muškaraca, te su prosvjedom na Markovom trgu zahtijevale minimalno 40% žena na izbornim listama. Prošle godine pisao sam o nevjerojatnom prijedlogu V. Reding u kojem je tražila nametanje minimalnih kvota čak i za privatne tvrtke.

Zakon o ravnopravnosti poslova postoji, međutim žene i dalje nisu dovoljno u politici, stoga treba naplaćivati kazne i tjerati žene u politiku po svaku cijenu kako bi se zadovoljio zamišljeni postotak i usrećilo udruge. Sve mogućnosti tako su Ženskoj mreži pale na pamet osim jedne – možda žene politika jednostavno ne zanima u mjeri u kojoj privlači muškarce? Kad sam već na temi, provjerio sam udio ženskih lajkova bloga, usporedio ga sa zastupnicima Hrvatskog sabora 2011. godine i primjetio nešto zanimljivo:

u Saboru koji ima zakonom propisanu minimalnu kvotu od 40%, postotak žena gotovo je identičan postotku čitateljica ovog bloga koji nema apsolutno nikakav propis, zakon, niti minimalnu kvotu – Sabor 20%, Monopolizam blog 23%. Uistinu sramotno i diskriminatorno, zar ne?

Kako bih ispravio nepravdu s moje strane, mogu paradirati pred Vladom i tražiti od države da prisili žene na lajkanje ovoga, ili prestati pisati o politici i pokušati naći temu koja bi možda više zanimala žene, a maknula muškarce. S druge strane, na blogovima posvećenim šminki ili odjeći vlada tolika nestašica muškaraca da to već postaje ozbiljan društveni problem.

Zaposleni prema djelatnosti 2010.

Pogledajte recimo odnose veličina muških i ženskih odjela u trgovinama. Trebamo li prisiliti trgovce na “pošteniju” podjelu prostora, makar to značilo kako će muški odjeli zjapiti poluprazni? Trebamo li pisati kazne stadionima jer iz nekog razloga ženska populacija tamo nije čest gost?

Trebamo li prosvjedovati na Markovom trgu jer od ukupnog broja državnih odvjetnika i njihovih zamjenika 65% pripada ženama? Ili možda zato što je udio žena u građevini samo 12%?

Aktivistice Ženske mreže potpuno pogrešno pristupaju problemu spolne ravnopravnosti kada inzistiraju na provedbi paušalnih postotaka:

“Ženska mreža” Hrvatske poručuje da političke stranke moraju osigurati 40 posto žena pozicioniranih na izbornim listama po tzv. „zip sistemu“ (žena-muškarac-žena ili obratno).

 Za ravnopravnost nije bitan udio spola u pojedinoj djelatnosti, nego interes za rad u toj djelatnosti, sposobnosti i kvalifikacije onih koji tu djelatnost obavljaju, te način ophođenja prema tim djelatnicima.

 

Mislim da niti ovim tekstom neću bitnije promijeniti odnos čitateljske populacije kako bih se približio zadovoljenju izmišljene birokratske kvote, ali zato možete pročitati još par postova na temu diskriminacije:

To je diskriminacija

Diskriminacija tragedije

Cjenovna diskriminacija i natjecanje

Zaštita domaće privrede

U medijima i komentarima svakodnevno možemo čuti kako je potrebno subvencionirati domaću poljoprivredu i gospodarstvo kako bismo se mogli natjecati sa drugim državama koje to rade.

Svi mi želimo da nam gospodarstvo bude konkurentno na svjetskom tržištu, a to može uspjeti jedino na način da konkuriramo cijenom, kvalitetom i inovativnošću, tj. ponudimo prepoznatljiv proizvod koji po cijeni i kvaliteti nije lošiji od konkurencije, uspješno pratimo trendove u tehnologiji i zahtjevima kupaca, te pronalazimo rastuće prilike.

Brojni komentari naglašavaju kako su subvencije neophodne, jer ih i druge države imaju. No takva politika u startu je promašena. Hrvatska, kao mala država, ne može se mjeriti sa subvencijama velikih ekonomija, niti podnositi tolike izdatke. Subvencije u pravilu čine poljoprivredu i industriju ovisnima o državnoj pomoći i ruše njihovu poduzetnost i kvalitetu. Subvencionirani sektori vrlo brzo prelaze u poslovanje pri kojem radije traže državnu pomoć nego se prilagođavaju tržištu i moderniziraju način poslovanja, što dovodi do negativnih posljedica poput pada kvalitete, proizvodnje i ukupnog rasta cijena. Ukratko, svi mi plaćamo kako bi se odabrani mogli manje truditi.

Odakle dolaze subvencije? Iz proračuna. Tko puni proračun? Porezni obveznici, tj. mi. Dakle, veće subvencije industriji, poljoprivredi ili nekome trećem znače veće poreze svima nama. Ima li onda smisla plaćati veće poreze kako bismo dobili zastarjelu, manje kvalitetnu i u konačnici skuplju robu? Zamislimo na trenutak idealni svijet u kojem bismo kupovali stranu robu koju subvencioniraju strani državljani. Bili bismo zahvalni na njihovoj ludosti što plaćaju visoke poreze kako bi nama izvezli subvencioniranu, jeftiniju (dio cijene pokrivaju oni kroz svoje poreze) robu. Plaćanjem većih poreza, smanjili bi svoje ukupne prihode, dok bi s druge strane svojim subvencijama nama omogućili manje cijene takvih proizvoda, te samim time više novca koji bi nam ostao da trošimo na druge stvari. Drugim riječima, postali bismo bogatiji.

Pošteno bi bilo imati trgovinski sporazum koji onemogućuje subvencije, no pošto ne živimo u idealnom svijetu, kada se domaće tvrtke susretnu sa subvencioniram proizvodima sa stranog tržišta, najčešće od države traže identičan način pomoći sa još većim subvencijama, a prilikom takvih trgovinskih ratova svi završimo u goroj poziciji od početne.

Ukoliko već moramo reagirati na neki način kako bismo zaštitili domaće gospodarstvo, carine na subvencionirane proizvode puno su bolji način zaštite. Kao prvo, njima nećemo postići efekt dizanja poreza i osiromašenja svih državljana koji postižemo subvencioniranjem domaćeg gospodarstva. Kao drugo, proračun se neće dodatno prazniti zbog troškova subvencija, nego će se puniti zahvaljujući stranim subvencijama. Kao treće, domaće proizvođače dovest ćemo u ravnopravan položaj barem na domaćem tržištu. Zadržani trud i poduzetnički dug tako bi im se mogao isplatiti i na stranim tržištima u odnosu na uspavanu konkurenciju u inozemstvu.

Najgori odgovor na strane subvencije su domaće subvencije. Na taj način ne pomažemo niti nama kao poreznim obveznicima koji to plaćaju, niti domaćem gospodarstvu kojeg pretvaramo u ovisnika o državnoj pomoći.

To je diskriminacija!

U današnje, politički korektno vrijeme, optužbe za diskriminaciju su poput Vegete: možeš ih staviti u sve i svašta. O diskriminaciji i jednakosti prilikom zapošljavanja već sam pisao. U ovom slučaju, dvije LGBT djevojke pripremaju tužbu protiv vlasnika stana koji im ne želi iznajmiti stan zbog njihove seksualne orijentacije:

Nataša i Sandra tražit će utvrđivanje diskriminatorskog postupanja i naknade štete. S obzirom na to da je iznajmljivanje stana tržišna usluga, radi se o izravnoj diskriminaciji, i to u ovom slučaju na temelju seksualne orijentacije.

Netko bi mogao prigovoriti kako se radi o privatnom vlasništvu najmodavke te da je njeno ustavno pravo da njime raspolaže kako hoće. No, pitanje privatnog vlasništva za ovakve je slučajeve potpuno irelevantno jer je odlučila koristiti tržište usluga kako bi od svoje imovine ostvarila profit. A tržište usluga je ‘javno dobro’ – objašnjava pravobraniteljica.

Kao prvo, tržište bi trebalo biti mjesto gdje obje strane dobrovoljno sudjeluju u trgovini radi vlastite koristi i pitanje privatnog vlasništva u potpunosti je relevantno. Ukoliko ga definiramo kao javno dobro poput pravobraniteljice, i dalje u tržište ne možemo i ne smijemo uvesti element prisile, jer samim time razmjena prestaje biti dobrovoljna i obostrano korisna. Iz članka je vidljivo kako je stan i dalje prazan, dakle tržište je stanodavce već kaznilo za njihovo diskriminatorno razmišljanje, tako što ne ostvaruju potencijanu zaradu od iznajmljivanja. Kada bi se vodili idejom pravobraniteljice kako je privatno vlasništvo potpuno irelevantno na tržištu, Meggle bi na primjer dobio mogućnost putem države prisiljavati korisnike na kupnju Meggle proizvoda pod izlikom kako kupci diskriminiraju u korist Dukata, što je očito iz tržišnih udjela.

Stanodavci neprestano diskriminiraju. Jedni ne žele životinje u stanu jer se boje štete ili ne vole miris životinje. Drugi odbijaju pušače. Neki ne žele iznajmiti stan muškim osobama jer smatraju da su žene urednije, iako to sve to nije nužno istina.

Kupci diskriminiraju. Kao kupci, slobodni smo trošiti svoj novac prema vlastitim željama. Recimo da netko ne voli Slovence, potpuno je slobodan izbjegavati Mercator. Protiv te odluke Mercator nema, i ne bi smio imati, nikakvu mogućnost tužbe, te je dužan poštivati ju, iako je diskriminatorna i smanjuje mu prihod. Ljude ništa ne obvezuje na novčanu isplatu Mercatoru, niti je Mercator dužan pružati usluge ljudima koji u njemu ne kupuju.

S druge strane, država često provodi diskriminatorne politike prema svojim stanovnicima, iako su oni istovremeno prisiljeni plaćati porez pomoću kojeg se one provode. Sanacije šteta diskriminatorne su mjere. Akcije poput “Kupujmo hrvatsko” ili poticaji zapošljavanja određenim grupama negativno utječu na druge grupe ljudi, a djelomično su plaćene iz njihovog džepa. Iako Mercator zapošljava hrvatske državljane i plaća porez Hrvatskoj, država je pokrenula kampanju koja im direktno šteti. Stariji radnici iz svojih poreza plaćaju poticaje zapošljavanja mladih, te su tim poticajima dvostruko oštećeni: zbog poreza imaju manja primanja, te podupiru zapošljavanje radne snage koja će lako moguće dovesti do njihovog otkaza. Sad vidimo da ministar Mrsić jednu diskriminatornu politiku pokušava ispraviti drugom, jasno, opet na trošak svih poreznih obveznika: ukoliko netko zaposli otpuštenog starijeg radnika, porezni obveznici će podmirivati 50% njegove plaće.

Životni prostor također odabiremo diskriminatornim odlukama, jer tražimo područje gdje žive ljudi sličniji nama. Iako u Zakonu o suzbijanju diskriminacije između ostalog stoji zabrana segregacije i diskriminacije na osnovi nacionalnog ili socijalnog podrijetla i imovnog stanja, ljudi su se prirodno segregirali. Činjenica je da osobe sa sličnim etničkim ili specifičnim
demografskim pokazateljima koncentrirano obitavaju u određenim područjima. Fizička blizina socijalno i kulturološko vrlo različitih osoba u pravilu ne funkcionira, te zato i dolazi do prostornog odvajanja takvih osoba. Kada su stanovnici bliski u fizičkom prostoru, ali udaljeni u društvenom, rijetko dolazi do značajnije interakcije. Drugim riječima, radije i češće komunicirate sa susjedima koji su po karakteristikama bliži vama.

Diskriminacija je zaista sveprisutna, ali to nije samo mržnja ili neinformiranost prema određenoj skupini, već svakodnevni način odlučivanja o svemu temeljen na racionalnim ili iracionalnim stavovima. Svjesni mi toga ili ne, svaki dan diskriminiramo proizvode na osnovi osobnih stavova o kvaliteti, cijeni ili vizualnom dojmu, odabir partnera temelji se na diskriminaciji vanjštine, ponašanja i spola (zapravo biseksualne osobe najmanje diskriminiraju pri odabiru, a društvo ih najviše diskriminira), autostopere diskriminiramo prema izgledu (sumnjam da će netko stati nepoznatom bradatom čovjeku sa sjekirom) itd.

Pozivanje države da prisilom ispravlja diskriminaciju otvaranje je Pandorine kutije. Vjerujem kako većina ne podržava diskriminaciju isključivo na osnovama poput spola, rase, religije, invalidnosti, seksualne orijentacije ili državljanstva, ali to ne znači da zbog toga imamo pravo koristiti silu nad onom manjinom koja iz nekog (vjerojatno pogrešnog) razloga diskriminira. Dati državi mogućnost intervencije za stvari koje nam se sviđaju nužno znači dati mogućnost i za djelovanja koja nam ne odgovaraju. Ispravan način promjene mišljenja nije prisila, nego edukacija o pojedinim iracionalnim diskriminatornim stavovima.

Treba li većina odlučivati baš o svemu?

U današnje vrijeme prevladava mišljenje kako je nemoguće izgubiti slobodu u demokratskom obliku vladavine. Poznato je kako država može porobiti svoje građane. Brojni carevi, diktatori, kraljevi ili generali dokazali su to kroz povijest, ali demokracija osigurava prevlast volje naroda. Iz tog razloga, dok god čuvamo demokraciju, ne moramo se bojati za slobodu.

Demokratski oblik vladavine predstavlja donošenje odluka putem izbora većine, a provedbu može izvršavati narod putem “direktne demokracije” ili putem svojih predstavnika.

No je li baš uvijek tako?

Ukoliko promatramo tržište, tvrtke koje dovoljno uspješno pružaju usluge ljudima oko sebe napreduju i bogate se. Ukratko, svoju pohlepu za bogatstvom moraju zaslužiti radom i idejama (ukoliko izuzmemo rentijerstvo, spregu sa politikom i kriminalne radnje općenito). U određenom trenutku vlasnike uspješnih poslova ostatak društva počinje nazivati gramzivima i pohlepnima. To društvo istovremeno također želi više za sebe: žele tv, kompjuter, internet, auto, stan, vikendicu, ukratko, žele više i bolje nego trenutno imaju. No većina se, umjesto da poduzme korake poput poslovnih ljudi, okreće demokraciji. U svojoj vlastitoj pohlepi, neprestano glasaju za političare koji propagiraju oduzimanje imovine bogatijima, kako bi istu preraspodijelili siromašnijima.

Dakle, iako smo svi mi pohlepni za boljim, lakšim i jednostavnijim životom, neki svoju pohlepu utažuju moralnim putem, tj. vlastitim trudom i radom bilo u svojoj ili tuđoj tvrtki. Drugi demokratskim putem izglasavaju oduzimanje imovine, te sistem pretvaraju u legalnu krađu. Tužna činjenica jest da se demokracija pretvorila upravo u to – sistem kupovine glasova u kojem siromašnija većina bez ikakve odgovornosti neprestano staje uz političare koji propagiraju veće poreze bogatijoj manjini i redistribuiraju tuđu imovinu u zamjenu za glasove na izborima.

Takvo izglasavanje redistirbucije naši političari upakirali su pod terminom socijalna pravednost, koja je naravno za “opće dobro”, zapravo je ništa drugo nego – socijalizam. Redistribucija je krađa. To je ništa drugo nego prisilno uzimanje (pokušajte ne platiti neki državni namet) jednoj skupini, kako bi se dalo drugoj. Ljudi kojima se bogatstvo oduzima najčešće nisu glasali za provedbu takve akcije, ali oni koji bi taj novac trebali primiti uvijek jesu za provedbu te akcije.

Ukoliko pogledamo proračun vidjet ćemo kako ovdje nije riječ samo o pomoći najsiromašnijima i porezu prikupljenom radi funkcioniranja policije, sudstva, vatrogasnih postrojbi ili države općenito, nego činjenici kako većina novca prikupljenog putem poreza zapravo završava u džepovima drugih osoba, bilo da je riječ o potporama raznim strankama, udrugama, subvencijama državnih tvrtki, poljoprivrede, turizma i slično. Drugim riječima, socijalna pravda svodi se na poticanje nerada. Jedan takav pogled na poticaj turizma, koji ljudima izbija novac iz džepa, a zauzvrat im nudi manju vjerojatnost odlaska na ljetovanje napisao je Kapitalac.

Ljudima koji su uložili svoje vrijeme i riskirali novac kako bi poboljšali svoju budućnost, nudeći društvu proizvod koje ono svojevoljno kupuje kako bi poboljšalo svoj život, sada isto to društvo koje ne vidi godine rada i rizika, ljubomorno na vidljivi uspjeh, demokratskim akcijama nameće razne poreze, restrikcije i propise. Sve to u konačnici samo dovodi do smanjenja produktivnosti, poskupljenja proizvoda i cjelokupnog sustava, te u konačnici i veće nezaposlenosti.

Ovo je daleko od vjerovanja kako demokracija sama po sebi čuva slobodu, a pod tom iluzijom vrlo je jednostavno izgubiti slobodu i ne shvatiti to dok nije kasno. Narod može malo po malo, ovisno kako se većina kreće, oduzimati prava pojedinim skupinama, dok se na kraju mjere podržane od većine ne okrenu upravo protiv njih samih. Jedan od takvih primjera jest porez na dodanu vrijednost, čije uvođenje je sredinom XX. stoljeća odobravala većina Francuza kao sredstvo oporezivanja isključivo velikih kompanija, tj. bogatog sloja društva. Danas vidimo kako svi plaćamo taj porez i to u nemalim iznosima. Pošto je bogatstvo prilično proizvoljan pojam, slična stvar se već događa sa imovinom, a uskoro će i sa štednjom.

Sloboda ne znači raditi bilo što ukoliko je to odobreno demokratskim sustavom, niti da je takva akcija sama po sebi značajka slobode i u interesu slobode. Pravo glasanja ne možemo izjednačiti sa slobodom, nego samo kao mogućnost sudjelovanja u demokratskom procesu. U demokraciji uvijek treba biti svjestan kako većina, vođena isključivo pohlepom, a ne i moralom i razumom, vrlo lako može prouzročiti gospodarsko i političko samoubojstvo.

Iluziju kako je sloboda osigurana dok god postoji demokratski izabrana vlast svakodnevno možemo vidjeti i u novinskim člancima, na primjer kada razne službe nalažu roditeljima kako trošiti novac na dijete, ili kako razne agencije za “zaštitu” provode cjenovne kontrole, u pojedinim slučajevima zabranjujući čak i pojeftinjenja. Političari su danas postali dobri glumci na opasnom natjecanju popularnosti, koji u konačnici brinu samo o svojim kampanjama i mandatima, a ne stvarnom napretku zemlje i njenih državljana.

Zaista je čudan taj koncept slobode, u kojoj je pojedinac prisiljen plaćati provedbu zakona koji je usmjeren protiv njega, ili ideje s kojom se ne slaže.

Neki shvate odmah, neki kasnije

Argentinci su polako počeli shvaćati kako su podržavanjem predsjednice Cristine Fernández de Kirchner pucali u vlastito stopalo. Evo nekoliko potpuno različitih reakcija građana na identičnu politiku:

Argentina nacionalizirala naftnu kompaniju YPF:

Dužnosnik argentinske vlade potvrdio je jučer kako YPF postaje državna kompanija i država preuzima 51% vlasničkog udjela kojeg su do sada držali Španjolci. Preuzimanje stupa na snagu odmah i već je oformljena državna komisija koja će od sada upravljati naftnom kompanijom. Potez je proslavljen na ulicama Buenos Airesa, ljudi su nosili transparente s natpisima “YPF – sad si cijeli naš !” i “Repsol, odlazi iz YPF-a !” Fernandez de Kirchner je  na opće oduševljenje naroda 2008. je nacionalizirala i privatne mirovinske fondove, a kasnije i glavnu zračnu kompaniju “Aerolineas Argentinas”.

Reakcije kod nas također su se uglavnom svele na opće oduševljenje potezom i željom da se naši političari ugledaju na Argentinu. Tako je anketa na jednom portalu završila sa visokih 95% podrške.

Bilo je tu i krasnih odgovora i savjeta o prednostima nacionalizacije i sveopće državne kontrole, te čak i nekih prigovora na nepoznavanje ekonomske materije.

U međuvremenu je voljena predsjednica nizala neumoljivo glupe gospodarske poteze jedan za drugim, nadmašivši čak i svog pokojnog muža u destruktivnim idejama.

Tako je jedna od odluka bila zaplijena i zabrana uvoza stranih knjiga, pod izlikom brige za zdravlje svog naroda. Naime, strane tiskare prema njenom mišljenju koriste previše olova u tinti, te stavljanje prsta u usta nakon što je isti bio u kontaktu sa stranom tintom može biti smrtonosno.

Još jedna odluka bilo je uvođenje 15% poreza na plaćanje u stranoj valuti tako što je počelo praćenje kreditnih kartica. Dakle, ukoliko u inozemstvu odete na ručak i platite karticom, kod kuće ćete platiti još 15% poreza. U konačnici je svako korištenje ili posjedovanje strane valute postalo ilegalno:

Argentinska Vlada počela je koristiti inspektore sa psima treniranim za otkrivanje novca i javno prikazivati uhićenja svih koji posjeduju dolare. Ovo je samo još jedan u nizu koraka koje Argentina provodi u posljednje vrijeme kako bi suzbila korištenje stranih valuta i uvoz strane robe pod motom “Kupujmo domaće domaćim”.

Sada, kada je većina građana počela osjećati na svojoj koži državnu intervenciju, konfiskaciju i restrikcije koje su nekad toliko slavodobitno slavili radi nametanja drugima, veselje na ulicama pretvorilo se u prosvjede na ulicama:

Predsjednica Kirchner očito je počela grabiti preduboko u džepove kako bi financirala svoju populističku politiku. U Argentini inflacija iznosi 25 posto godišnje, zbog čega građani očajnički pokušavaju pesose promijeniti u američke dolare. No vlada je to zabranila pa kupovina stranih valuta više nije moguća gotovo ni na jedan legalan način.

Osim toga, prosvjednici se boje da će populistička predsjednica iskoristiti svoju kontrolu nad argentinskim kongresom kako bi promijenila izborne zakone i sebi omogućila ostanak na vlasti do 2019., pa i duže.

Ovo je školski primjer kako demokracija vrlo lako može odvesti u totalitarni sustav. Primjer kojeg je Hayek još 1944. opisao u knjizi Put u ropstvo.

Za kraj izdvajam i jedan od citata ispod članka:

Totalitarni sustav koji klizi putem bankrota prema kojem se kreće Argentina neki su shvatili odmah, neki malo kasnije, a neki, poput našeg budućeg ekonomista izgleda nikad neće.

Zabrana oružja i kriminal

Nakon pucnjave prilikom premijere novog Batmana u Aurori u Coloradu, mediji i brojni komentari u prvi plan stavljaju činjenicu kako je ubojica legalno kupio oružje kojim je počinio masakr. Tako podnaslov u Večernjem glasi “Holmes je u vrijeme napada bio naoružan automatskom puškom, sačmaricom i dva pištolja. Oružje je legalno kupio posljednjih nekoliko mjeseci“.

Činjenica jest da je u ovom slučaju vatreno oružje kupljeno “gotovo poput kruha”, no uzmimo sada ciljeve i sredstvo ovog događaja. Ubojica je imao cilj: želio je ubiti što više ljudi i to na spektakularan način, obučen poput glavnog negativca u filmu. Također je imao i sredstvo: pištolje i sačmaricu koje je legalno kupio. Sam čin jasno nam daje do znanja kako je Holmes ovaj događaj planirao duže vrijeme: nabavljao je raznovrsno oružje i opremu mjesecima unaprijed, te čekao premijeru filma. Ono na što podnaslov članka u Večernjem skreće pažnju jest da je njegovo oružje legalno kupljeno u trgovini i putem interneta, te čitatelja vjerojatno navodi na zaključak kako ubojica ne bi mogao provesti svoj čin ukoliko mu to oružje ne bi bilo dostupno. No koliko je to istina?

Kao što svi znamo, kada osoba ima zacrtan cilj, može ga provesti na više načina i pomoću više različitih sredstava. Holmes je želio izvesti spektakularno javno smaknuće, što pokazuje sam način njegove provedbe: marširanje u kostimu, bacanje dimnih bombi po kinu i pucnjava po posjetiteljima. Bi li zabrana posjedovanja oružja ovo spriječila ili samo promijenila sredstva čina?

Šef policije u Aurori, Dan Oates, potvrdio je kako su specijalci odlučili tek danas uz pomoć robota pokušati deaktivirati kompleksne zamke i eksplozivne naprave u Holmesovu domu, a FBI-ovi stručnjaci danas bi se trebali pridružiti policijskim istražiteljima, javlja Reuters. Ako robot ne uspije “riješiti problem” postavljenih zamki aktivirat će eksplozivne naprave koje su, čini se, u stan postavljene kako bi ubile što veći broj ljudi.

Dakle, Holmes nije imao pristup samo legalnom oružju, nego i mnogo većoj količini sofisticiranih eksplozivnih naprava koje je jednostavno nabavio ili sam napravio. Zabrana posjedovanja oružja Holmesu ne bi predstavljala nikakav problem u ostvarenju svog cilja, samo bi značila promjenu sredstva. Kao što je nabavio eksploziv, tako bi kupio ilegalne puške i pištolje. Ili bi jednostavno nabavio veću količinu eksploziva koju bi iskoristio u kinu, te tako vjerojatno prouzrokovao veći broj ranjenih i ubijenih osoba. Ova vijest ima još jedan (možda indikativan) dio:

Napadač je uhićen u automobilu koji je bio parkiran nedaleko od kina. U trenutku uhićenja bio je naoružan puškom i pištoljem. Nije pružao otpor.

U ovom trenutku možemo se samo pitati zašto Holmes nije pružao otpor. Možda je unaprijed planirao mirno čekati uhićenje, no možda nije očekivao brzi dolazak policije, te nije uspio pobjeći na vrijeme. Shvativši kako ne bi preživio sukob protiv drugih naoružanih pojedinaca, umjesto da i na njih zapuca, mirno se predao. Ukoliko je ova pretpostavka istinita, bi li Holmes zapucao u dvorani punoj naoružanih pojedinaca? Bi li uspio bezbrižno pucati toliko dugo? Je li zabrana posjedovanja oružja ili zabrana djelovanja u samoobrani stvorila sigurnu zonu za kriminalno djelovanje pojedinaca protiv gotovo bespomoćnog građanstva?

Koliko god ljudi željeli zabraniti posjedovanje bilo kakvog oružja, poprilično je nevjerojatno kako bi to zaustavilo zločine poput ovoga. Kriminalci će na raspolaganju uvijek imati neko zamjensko sredstvo ostvarenja cilja, bio to kamen, kuhinjski nož, ilegalno nabavljen pištolj ili eksplozivna naprava. Pogrešno je vjerovati kako će slovo na papiru spriječiti loše namjere pojedinaca, te kako će policija uvijek stići na vrijeme da spasi stvari. Nebrojeni primjeri pokazali su da ukoliko ograničimo trgovinu na nekom tržištu, nismo spriječili nabavu, nego samo preselili trgovinu s jednog tržišta na drugo, a ukoliko u potpunosti zabranimo neki proizvod, ljudi jednostavno počnu koristiti zamjensko sredstvo kojim bi postigli isti cilj. Regulacija neće zaustaviti osobu u postizanju cilja, samo promijeniti sredstvo i put. Pravo na posjedovanje oružja u svrhu samoobrane nije metoda za potpuno eliminiranje kriminala, ali jest način za njegovo smanjenje.

Jedno pitanje za kraj: biste li željeli živjeti u državi gdje ste obvezni imati oružje u kući, koja subvencionira nabavu oružja, municije i vježbe gađanja?

Ukoliko je odgovor “ne”, nemojte seliti u Švicarsku.

EU odobrila pomoć za Španjolsku

Ministri financija Francuske Pierre Moscovici i Njemačke Wolfgang Schauble pozdravili su sporazum u eurozoni o pomoći Španjolskoj u iznosu 100 milijardi eura za dokapitalizaciju njezinih banaka i ocijenili da se radi o “jakom znaku solidarnosti i dobrom putu”.