Povratite investiciju za samo…

Sa trenutnim primanjima jedva preživljavate iz mjeseca u mjesec, a automobil (makar rabljeni) vam je tek na kraju popisa liste želja? Ne brinite. Iz poreza koji plaćate uskoro ćete dio svog novca donirati nekome kako bi si mogao priuštiti jedan od najskupljih oblika osobnog prijevoznog sredstva – novi hibridni automobil.

Večernji piše:

Ministarstvo okoliša i Fond za zaštitu okoliša i energetsku učinkovitost pokreću projekt poticanja nabave vozila sa smanjenom emisijom CO2 kojim će se sufinancirati nabava električnih, plug-in hibridnih i hibridnih vozila. Njima će se kroz brzu i jednostavnu proceduru omogućiti sufinanciranje u iznosima od 30.000 do70.000 kuna po vozilu, ovisno o tehnologiji koju vozila koriste.

Zašto država potiče kupovinu vozila koja su štedljivija i manje zagađuju? Zašto građani već sami nisu uočili prednosti i uštede električnih i hibridnih vozila, te ih svojevoljno kupovali?

Uzmimo za primjer mali gradski auto poput Toyote Yaris. Na službenim stranicama možemo vidjeti kako se cijena Yarisa kreće od 76.500 kuna, dok cijena Yaris Hibrida i uz znatno niže trošarine počinje od 116.900 kuna. Za usporedbu sa hibridom uzmimo benzinca Yaris 1.3 VVT-i, čija cijena iznosi 88.200 kuna. Hibrid po specifikaciji troši 3,5 litara na 100 kilometara, dok benzinac troši 5. Pretpostavimo da benzinac troši 2 litre više od tvornički specificiranog (a hibrid troši prema specifikacijama), dakle upravo dvostruko više od hibridne verzije. Pretpostavimo i da benzin drastično poskupi, te cijena iznosi 20 kuna po litri.

Svi znamo da novac koji potrošimo na nešto ne možemo potrošiti kako bismo kupili nešto drugo. Razlika u cijeni dva Yarisa iz primjera iznosi 28.700 kuna, ili nešto više od 2.700 litara benzina (po današnjoj cijeni). Razlika u njihovoj potrošnji je 3,5 litre na 100 kilometara, ili (pod pretpostavkom cijene litre od 20 kuna) 70 kuna na 100 kilometara. Drugim riječima, da biste investiciju u štedljiviju, no u startu skuplju verziju sveli na nulu (zanemarimo amortizaciju, servise i slično), sa hibridnom verzijom je potrebno prijeći oko 41.000 kilometara. Ukoliko tim vozilom godišnje prijeđete oko 10.000 kilometara, investiciju ćete isplatiti za 4 godine, a da biste bili na nuli sa sadašnom cijenom goriva i potrošnjom prema specifikacijama, maleni hibrid morao bi potegnuti preko 180 tisuća kilometara, tj. postaje isplativ tek nakon 18 godina. No prema navedenoj inicijativi, u priču ulazi država i trošak nečije osobne želje koja postaje isplativa za desetljeće ili dva prebacuje na sve porezne obveznike. Takvim potezom država kupnju vozila čini isplativim potezom vlasniku, ali stvara dodatno porezno opterećenje ostatku zajednice.

Nakon kratkog pogleda isplativosti sa stajališta kupca, pogledajmo i nacionalni kapacitet za proizvodnju električne energije. Prema izvješću HEP-a, 2012. godine Hrvatska je za svoje potrebe uvezla 6.395 GWh električne energije, tj. 34% ukupno potrošene struje. Obzirom na želju za što većim brojem električnih i hibridnih vozila na cesti, hoćemo li uvoziti dodatne količine struje ili graditi elektrane za snabdijevanje električnih vozila koje su možda još veći zagađivači od onih koje se pokušava spriječiti?

Poduzetnici koji vjeruju u koncept električnih vozila slobodni su investirati svoj novac, ili lobirati za dobrovoljne investicije u njihovu viziju isplativog električnog vozila. Pozitivan primjer toga je svojevoljno ulaganje Sinocop Resources iz Hong Konga u Rimac automobile. No ovakvo subvencioniranje kupnje hibridnih vozila samo je novi oblik rasipanja novca poreznih obveznika, koji još jednom postaju prisiljeni plaćati nečije osobne preferencije.

Dodatak 14.03.2014.

Primjećujem da se u Toyoti lagano pripremaju na državne poticaje za kupovinu eko vozila: Usporedba cijena 13.03.2014. i 14.03.2014. prikazuje rast cijene hibridnih vozila. Yaris Hibrid od jučer je poskupio 6.000 kuna, a Auris Hibrid 8.100 kuna. Cijene ostalih vozila ostale su nepromijenjene. Ovo je samo još jedan dokaz što subvencije čine sa ukupnom cijenom proizvoda. Busted 🙂

Malo o dugoročnoj održivosti

Mjere rizika pojedinih država i gradova između ostalog uključuju deficite, dugove, kamate i razne strukturne probleme. Ako ste prezaduženi, no i dalje trošite više nego zarađujete, to je signal investitorima da vjerojatno neće uspjeti naplatiti sva potraživanja i kako im je bolje da vas zaobiđu, a među takvim kriterijima su i pokrivenost mirovinskih fondova (što govori o dugoročnoj stabilnosti zemlje), te odnosi broja ljudi koji pune i prazne proračun.

Broj građana koji uplaćuju u miroviski sustav u kontinuiranom padu od 2008. godine, a broj umirovljenika neprestano raste, što pogoršava održivost sustava međugeneracijske solidarnosti. Trend smanjenja odnosa radnika i umirovljenika (uz kraće periode stagnacije) zapravo traje još od 1950-ih, no ubrzanje procesa propadanja i pravi kolaps slijede pred raspad Jugoslavije i početkom 90-ih, kada se u samo dvije godine broj prijevremenih umirovljenika udvostručio. No čak i tada, taj odnos je bio povoljniji nego danas, kada imamo situaciju da nešto više od jednog radnika radi za jednog umirovljenika. Starenje populacije zbog produljenja očekivanog životnog vijeka, te sve nižeg prirodnog prirasta stanovništva neminovno dovodi do ubrzanog povećanja troškova i smanjenja prihoda ovakvog sustava međugeneracijske solidarnosti, a Hrvatska će se susresti s ozbiljnim ekonomskim, financijskim i socijalnim šokom zbog dramatične promjene demografske slike. Situacija na hrvatskom tržištu rada također je iznimno loša. Od ukupnog broja nezaposlenih, gotovo 60% je dugotrajno nezaposleno, a stopa zaposlenosti radno sposobnog stanovništva od (20 do 64 godine starosti) uz Grčku je najniža u Europi, te iznosi oko 55%. No čak i kada bismo malo maštali što bi bilo kad bi bilo, te zaposlili sve koji danas traže posao još uvijek ne bismo dosegnuli 69%, tj. prosjek EU, a o švicarskih 82% možemo samo sanjati.

Problemi u Raju?

Iz dana u dan sve smo bliže socijalističkom poimanju Raja na zemlji, no iz nekog razloga zagovornici državnog intervencionizma sve su nezadovoljniji realizacijom svog sna. Iako brojni građani zamjeraju Vladi što previše vremena provodi na godišnjem, svima nam je bolje dok ne rade. Evo nam i prve odluke nakon odmora:

Vlada je na današnjoj sjednici povećala naknadu za korištenja vode distributerima vodne usluge. Cijena vode tako će od 1. travnja za distributere biti veća u rasponu od 5,71 posto do 19,39 posto, odnosno u prosjeku veća za 11,28 posto.

Kao što znamo, vode su monopol u vlasništvu države, dakle javno i svima dostupno dobro, koje ne bi smjelo završiti u rukama privatnog sektora. Stoga benevolentna država za razliku od pohlepnog privatnog sektora svake godine tu istu vodu prodaje sve skuplje, ali to nije sve: od 1. travnja na tom svima dostupnom dobru država počinje naplaćivati porez ukoliko splavarite, veslate čamcem, raftom ili kanuom. Podsjeća li ovo nekoga na naplaćivanje ulaska na plažu u Jugoslaviji (video Radnici i godišnji odmor iz 1969. godine. Zanimljivosti iz reportaže: 1969. godine u Zagrebu je bila nestašica mesa, radnici Gredelja ne mogu si priuštiti ljetovanje)? Usput, između 2009. i 2013. cijena vode povećana je oko 20%, te je na to dodana i fiksna mjesečna naknada.

Zašto Eden kakav su zamislili oni željni jake države i socijalizma? Evo 10 kratkih razloga:

Da, ali…

Ministarstvo financija u posljednja dva izdanja Jutarnjeg lista objavilo je opsežan odgovor na moj prošlotjedni tekst . Brojke iz Vladinog priopćenja su naravno točne, ali ih je moguće interpretirati i malo drugačije.

Dio izvornog članka objavljenog prošli tjedan u Jutarnjem o plaćama zaposlenika glasio je:

15.12.2012. Vlada je donijela plan Proračuna za 2013. u kojem navodi troškove za zaposlene u iznosu 20 milijardi i 704 milijuna kuna, no ista Vlada 9 mjeseci kasnije objavljuje Smjernice u kojima navodi troškove za zaposlene 20 milijardi i 712 milijuna kuna, što je 8 milijuna kuna više od plana. Ako pogledamo kategorije rashoda državnog proračuna prema računskom planu i taj podatak postaje upitan jer je država u prvih 8 mjeseci za naknade zaposlenima potrošila 14,4 milijarde kuna, ili u prosjeku nešto iznad 1,8 milijardi mjesečno. Kada to pomnožimo sa 12 mjeseci možemo pretpostaviti troškove oko 21,6 milijardi, no godina je pri kraju, te ćemo uskoro saznati. Potrebno je napomenuti da se prema računskom planu naknade za zaposlene u zdravstvenim ustanovama u vlasništvu države, gradova ili županija iz nepoznatog razloga nalaze u sklopu rashoda za zdravstvo, a ne u rashodima za plaće kao što je uobičajeno za ostale djelatnike.

Odgovor Ministarstva glasi: Rashodi za zaposlene u 2012. godini izvršeni su u iznosu od 22,4 milijarde kuna. Ovi rashodi manji su za 374,4 milijuna kuna u odnosu na 2011. godinu.

Vidimo li što se ovdje dogodilo? Iako se izvorni tekst osvrće na nekonzistentnost u ključnim proračunskim dokumentima i budući plan eksplozije rashoda, iz Vlade dolazi odgovor o rashodima za zaposlene u protekloj godini. Rashodi za zaposlene druga su stavka po veličini u rashodima proračuna i točno je kako su 2012. u odnosu na 2011. smanjeni 1,64%. No rashodi za zaposlene nisu isto što i plaće, nego su plaće, uz dnevnice, terenske dodatke i slično, samo jedan dio tih rashoda. Ako usporedimo proračunske troškove isključivo plaća koje se isplaćuju iz proračuna, možemo vidjeti kako su oni 2011. godine iznosili 18,32 milijarde kuna, a 2012. godine 18,45 milijardi. Dakle, iako su rashodi za zaposlene smanjeni 374,4 milijuna kuna, rashodi za plaće su zapravo porasli 128,9 milijuna kuna. Iz javnog sektora i sindikata dolaze informacije o rezanju plaća, a Ministarstvo uprave tvrdi kako je broj zaposlenih u javnom sektoru smanjen. Kako je onda moguće da je ukupna suma plaća porasla?

Je li Vlada odradila svoj posao?

Vlada je odradila svoj posao, ali unatoč našim mjerama, zakazale su privatne investicije. Zbog toga nema novih radnih mjesta. Dugogodišnjoj krizi i dalje se ne nazire kraj, a proračunska rupa postaje sve veća. Stoga je potrebno naći krivca za nju. Za Vladu je to privatni sektor koji jednostavno odbija investirati i zapošljavati radnike, iako se država prema izjavama iz Vlade restrukturirala. Pogledajmo malo detaljnije to restrukturiranje.

PDV je 1.3.2012. podignut sa 23% na 25%, to nije pomoglo. Ukinuta je nulta stopa PDV-a, ni to nije pomoglo. Oporezuju se dividende, ni to nije pomoglo. Rasle su trošarine, ali ni to nije pomoglo. Trenutno je Hrvatska druga zemlja u EU po visini opće stope PDV-a, a četvrta po visini međustope PDV-a. Na primjeru cijene goriva možemo vidjeti kako je 2012. trošarina na litru Eurosuper 95 goriva iznosila 2,95 kn/L. 1.1.2013. porasla je na 3,15 kn/L, 23.7.2013. na 3,36 kn/L, zatim 3.9.2013. na 3,46 kn/L. Dakle u nešto više od godinu dana trošarina je porasla za 0,51 kn/L, a kada raste trošarina, mijenja se i osnovica za izračun PDV-a, jer se PDV obračunava i na iznos trošarine. Tako je krajem lipnja prošle godine ukupna cijena Eurosuper 95 iznosila je 10,03 kuna po litri, a bez trošarina i PDV-a cijena je iznosila 5,07 kn/L. Do jučer je ukupna cijena iznosila 10,25 kn/L, međutim cijena bez poreza iznosila je 4,74 kn/L. Ukratko, iako je cijena litre goriva 0,33 kune niža nego sredinom 2012., zbog restrukturiranja države ukupna cijena koju potrošači u maloprodaji plaćaju je 0,17 viša nego sredinom prošle godine. 

Ta besplatna država…

Previsoka cijena? Zato se zadužujemo da bi se troškovi podmirili

U Hrvatskoj ljudi nažalost najčešće ne znaju koliko poreza plaćaju, niti koliku cijenu zapravo imaju razne usluge koje država pruža, a koje nose epitet besplatno. To zapravo nije začuđujuće, jer je porezni sustav poprilično kompliciran i premrežen brojnim parafisklnim i skrivenim nametima. Ovo je zapravo kratki dodatak jednom starijem tekstu o cijeni države (ovdje).

Primjerice litra Eurosuper 95 benzina koju smo do jučer plaćali 10,53 kune, bez posebnih poreza i PDV-a košta 4,96 kuna. No to i dalje nije cijena benzina bez uračunatog poreza, jer tvrtka plaća porez na dobit, a njeni zaposlenici plaćaju porez na dohodak, doprinose i slično, koji će biti uračunati u cijenu benzina kako bi tvrtka poslovala s dobiti i kako bi mogla isplatiti plaće. Sve to znači da svako podizanje poreza tvrtkama predstavlja pad prihoda i razvoja, rast cijena njihovih usluga, smanjenje plaće (ili broja) radnika tih tvrtki ili kombinacija svega navedenog. Takvi primjeri su nebrojeni, no svaki porez u određenoj mjeri utječe na ponašanje ne samo određene kompanije ili zahvaćenog sektora, nego cjelokupnog tržišta i njegovih sudionika.

Pretpostavimo kako je vaša plaća koju primate na račun 5.500 kuna i živite u Zagrebu. Vaša stvarna plaća tada zapravo iznosi 9.219 kuna, no prije nego ju dobijete, poslodavac u vaše ime uplaćuje razne doprinose, poreze i prireze. I prije nego ste primili plaću na račun, već ste platili 3.719 kuna poreza, prireza i doprinosa. Svatko za sebe svoju stvarnu plaću (bruto2) i doprinose može provjeriti na kalkulatoru plaća.

Pogledajmo sada jedan pojednostavljeni model koji uspoređuje cjelokupnu proračunsku potrošnju države sa brojem radnika (radi jednostavnosti i onih na proračunu, subvencijama i sl.) koji okvirno prikazuje koliko poreza godišnje plati prosječan hrvatski radnik, te nekoliko stavki na koje se taj porez troši. Prosječan radnik godišnje za trenutne umirovljenike uplati oko 26.300 kuna, dio putem uplata za mirovinski stup, a dio putem raznih poreza koji se tokom godine koriste za sanaciju mirovinskog fonda, iz razloga što mirovinski sustav ima veće isplate od uplata. Taj prosječni radnik godišnje uplati i oko 16.000 kuna za zdravstvo koje mnogi smatraju besplatnim. Ponovno, nešto putem doprinosa, nešto putem poreza kojim država sanira gubitke u zdravstvu. Besplatno obrazovanje prosječnom radniku ipak nije besplatno, jer ga financira sa oko 8.350 kuna godišnje. Taj radnik također potiče turizam iako možda nikad nije bio na moru, potiče sadnju pšenice iako možda ne jede kruh i tako dalje. Ukratko, besplatne stvari ne postoje, iako nam se ponekad tako čini. Ili ih plaćamo sami, a da toga nismo niti svjesni, ili ih plaća netko drugi.

Tekst je također objavljen u Jutarnjem listu.

Na putu prema gore

Rastemo. Idemo gore. Ne, pri tome ne mislim na industrijsku i poljoprivrednu proizvodnju, gospodarstvo ili BDP općenito. Jedino što u Hrvatskoj posljednjih godina kontinuirano raste su proračunski rashodi i deficit. Shodno tome, naravno, rastu i porezi. Tragikomediju situacije odlično je sumirao tportalov naslov članka „Nastavljamo štednju, ali troškovi rastu“ vezan uz nove „Smjernice ekonomske i fiskalne politike za razdoblje od 2014. do 2016. godine.”

Štednja o kojoj se priča nije štednja vezana uz smanjenje proračunskih rashoda i strukturne reforme, nego „štednja“ bazirana na rastu poreznog opterećenja u očajničkom pokušaju pokrivanja bujajućih rashoda. Spomenute trogodišnje smjernice trebale bi predstavljati praznik za sve oni koji smatraju kako je rast državne potrošnje dobar smjer. Vlada predlaže snažan rast proračunskih rashoda uz eksploziju novog zaduženja i rasta proračunskog deficita, te bi samo iduće godine proračun trebao narasti 8 milijardi kuna.

Dobro, loše i zlo u Latviji

„Latvija je na tešku krizu i duboku recesiju odgovorila oštrim rezovima i primjer je kako oštre mjere mogu dovesti do ekonomskog rasta“, rekao je u petak u Rigi hrvatski premijer Zoran Milanović dodavši: „Hrvatska je blagoslovljena jer nije imala tako duboku krizu, ali prokleta jer je to nije natjeralo na rezove kakve je učinila Latvija.“

No koja je cijena njihovog oporavka, te imaju li hrvatski političari snagu i volju za tako velik zalogaj?

Latvija je, poput većine svjetskih država, svoj rast 2000.-ih temeljila na rastu potrošnje i zaduživanju, a optimizam i sigurnost su dodatno poticali ulazak u Europsku uniju i NATO savez. Ekstatičan nivo optimizma koji je vladao pokazuju izjave tadašnje vlasti iz 2006. godine kada su tvrdili kako će standard Latvijaca za samo deset godina prestići bogatstvo Irske. Tadašnji BDP po glavi stanovnika Latvije iznosio je 8,7 tisuća američkih dolara, a Irski 52 tisuće. Cijela situacija možda i nije toliko začuđujuća kada se stavi u kontekst naroda koji je relativno nedavno izašao iza željezne zavjese, pružaju mu se razne nove financijske mogućnosti, svijet optimistično leti na krilima kredita, a svaki spomen problema koji mogu nastati iznimno je anti-domoljuban. U takvim uvjetima posebno raste potrošnja siromašnijih i mlađih obitelji čiji snovi daleko nadmašuju prihode, a najjednostavnije se dižu krediti za stanove i automobile koji ujedno služe kao zalog u slučaju nemogućnosti otplate. 

Šok i nevjerica

Ministar Linić danas je za Hrvatski radio izjavio kako se proračun puni slabije od planiranog, te država planira dodatno zaduženje:

Proračun se za nekoliko postotaka puni slabije od planiranog, a deficit je u prvih šest mjeseci, zbog sanacije zdravstva, dosegnuo godišnji limit, potvrdio je za Hrvatski radio ministar financija Slavko Linić i najavio rebalans proračuna u zadnjem tromjesečju ove godine. Već sljedećeg tjedna očekuje se i novo zaduživanje.

Dakle rashodi i dalje bujaju, deficit je zbog krpanja rupa već sada dosegnuo plan za cijelu godinu, a unatoč rastu poreznog opterećenja, fiskalizaciji i pokušajima širenja baze, proračun se puni sve slabije. Slijedeći tjedan slijedi zaduženje od 7 milijardi kuna putem obveznica mirovinskih fondova.

Prošle godine napisao sam:

Što se proračuna za 2013. tiče, rashodi se povećavaju za dodatnih 4 milijarde u odnosu na ovaj rebalans, te tako skaču na 124,5 milijardi kuna. Rastu državna potrošnja, deficit i zaduživanja, što znači siguran rast poreza, a vjerojatno i pad kreditnog rejtinga iduće godine. Iako Linić tvrdi kako novih poreza neće biti, već planirani dodatni rashodi iz nečega će se morati financirati. Tako već sada znamo kako se ukida nulta stopa PDV-a na kruh, mlijeko, knjige, lijekove, ortopedska pomagala i kino-ulaznice, rastu trošarine na cigarete, uvode se fiskalne blagajne, mijenjaju se trošarine na energente i električnu energiju na koje se uvodi i naknada HANDA-e, raspravlja se o porezu na nekretnine… sve to znači manje novca kojim stanovnici mogu raspolagati i pad kupovne moći, samo kako bi se nahranio rastući državni aparat. Takvo rastuće opterećenje u jednom trenutku će rezultirati sve slabijim punjenjem proračuna te dovesti do rasta deficita ukoliko se rastrošnost države zaista ne dovede pod kontrolu.

Potpuno neočekivan razvoj događaja za državu kojoj je voda do grla, a nastavlja po starom. Slijedi rasprodaja kako bi se održao privid održivosti situacije.

Cijena države

Račun je po stanovniku, što znači da je stvarni višestruko veći

U nedavnoj diskusiji s jednim visoko obrazovanim javnim službenikom, jedan od njegovih argumenata bio je:

„Zanimljivo mi je kako se neprestano pozivate na “porezne obveznike” kao na vrhovni autoritet, otprilike kao na Boga: svima je na usnama, svi se u njega zaklinju, a nitko ga nikad nije ništa pitao i malo tko uistinu radi onako kako On želi. Još samo kad bi i Njega netko nešto pitao.“

Zaista, tko je taj Porezni Obveznik koji silom pokušava imati pravo glasa i što si on umišlja? Tko su javni i državni službenici i odakle pristiže novac za punjenje proračuna? Kolika je uopće cijena države?

U Hrvatskoj nažalost ljudi većinom imaju poražavajuće nisko znanje o novcu, radu i plaći, čak i vlastitoj, ali ekonomska (ne)pismenost ne odstupa previše od ostalih post-socijalističkih država. Netko nam je tokom života objasnio kako su doprinosi iz plaće i na plaću troškovi poslodavca s kojima radnici nemaju veze niti se trebaju time zamarati, a naknada za rad je samo ono što (ne)primamo dogovorenog datuma u mjesecu. Ta plaća i nije nešto, prosječna u siječnju 2013. iznosila je 5.529 kuna, a navodno pohlepni poslodavci iz nekog razloga neprestano tvrde kako je cijena rada prevelika. Takva razlika u percepciji nastaje jer prosječan radnik vodi brigu o svojoj prosječnoj neto plaći koja iznosi 5.529 kuna. S druge strane, prosječan poslodavac vodi brigu o ukupnom iznosu koji mora platiti radniku, što za taj iznos plaće iznosi 9.278 kuna. Taj iznos naziva se bruto2 i to je ukupna suma koju vaš poslodavac isplaćuje vama kao radniku, a ako je ne ostvarite taj mjesec tvrtka će poslovati s gubitkom. Prvo pitanje koje svakome pada na pamet je: „zašto bih ja morao poslodavcu zaraditi gotovo 10 tisuća kuna da bih od njega dobio jedva iznad 5 tisuća?“. Poslodavcu je bitan ukupan trošak zaposlenja radnika, a razlika između bruto i neto iznosa trebala bi biti briga radnika. No porezni sustav u Hrvatskoj postavljen je na način da poslodavac u ime radnika uplaćuje doprinose kako bi se radnici što manje zamarali detaljima oko poreza, te je tako kreirana iluzija da tu razliku plaća poslodavac. Državi takav sustav odgovara, poslodavci su neutralni po tom pitanju, a radnici se ne pitaju gdje im završava dobar dio plaće.

O Canada

Već postoje brojna pitanja i tekstovi zašto ne možemo biti poput Skandinavije, a ovim tekstom pokušat ću dati odgovor na pitanje zbog čega Hrvatsku smatramo ekonomski manje uspješnom državom od Kanade na način drugačiji od onoga što smo navikli čuti od domaćih političara i ekonomista koristeći njihove metodologije mjerenja uspješnosti. Dakle ovo je samo usporedba pojedinih odluka, njihovih rezultata i kretanja gospodarstava.

90-ih godina XX. stoljeća Kanada je bila u gospodarski vrlo lošoj situaciji. Proračunski deficit gledan kao postotak BDP-a bio je veći nego hrvatski. Ali Kanada i Hrvatska sredinom 90-ih krenule su različitim putevima. Kanada je nakon 1995. ukrotila državnu potrošnju i provela opsežne fiskalne i tržišne reforme. Iako su kriza, te i dalje razmjerno velika socijalna država uzrokovali ponovni rast zaduživanja i državne potrošnje, njihovo restrukturiranje i dalje može biti dobar ogledni primjer, jer Hrvatska mora dovesti svoje gospodarstvo i proračun u red. Nastavak zaduživanja i rast deficita vodi jedino uništenju budućnosti mlađih naraštaja.

1968. na vlast u Kanadi dolazi Pierre Trudeau, koji pod krilaticom „Pravedno društvo“ pokreće kapitalne projekte s ciljem pokretanja slabije razvijenih regija države, a brojne nacionalizacije i rast potrošnje zbog sve ekstenzivnijih socijalnih programa nužno su tražili sve više proračunskog novca, te doveli do sve većih poreza, deficita i inflatorne politike. Period snažnog kanadskog intervencionizma „Pravedno društvo“, poput svih ostalih državnih planova, pokazao je da samo zato što država može intervenirati ili investirati u nešto ne znači da isto i treba. Koliko god nam se na prvi pogled državni intervencionizam činio poželjnim i pravednim, potrebno je shvatiti da putevi popločeni dobrim namjerama često ne vode tamo gdje bismo htjeli doći.

Preokret je počeo u 90-ima nakon stabilizacije inflacije. U nekoliko godina privatizirano je preko 30 strateških državnih kompanija, poznatih kao Crown corporations of Canada, među kojima su bile zračne kompanije poput Air Canada i Canadair, željeznice Canadian National Railway i Intercolonial Railway, telekomi, naftne kompanije, tv postaje. Zatim su uslijedile porezne reforme koje su za cilj imale smanjenje poreznog opterećenja građana i potpisivanje ugovora o slobodnoj trgovini koji su smanjili ili ukinuli carine.

Idući korak bilo je obuzdavanje državne potrošnje. Proračun iz 1994. godine pokazivao je ograničenje rasta, no iduće godine počeli su ozbiljni rezovi. U samo dvije godine, proračun je smanjen za 10%, što bi u hrvatskom proračunu bio rez od 12 milijardi kuna. Nemojmo se zavaravati, ali kada se u Hrvatskoj priča o bolnim rezovima, oni predstavljaju samo smanjenje brzine rasta proračuna, nikako istinsko smanjenje državne potrošnje i štednju. Do 1997. deficit je potpuno nestao sve do krize u 2008, a Kanada je u tom razdoblju neprestano bilježila suficit kojim je kontinuirano smanjivala zaduženje nastalo dvadesetogodišnjim socijalnim politikama.

Nakon tri godine  suficitarnog proračuna ponovno su smanjeni porezi na dohodak, te korporativni porezi koji su sa 50% smanjeni na prosjek od 27%. Smanjenje državne potrošnje i strukturne reforme dovele su do naglog 15-godišnjeg razvoja, smanjenja nezaposlenosti i općeg poboljšanja kvalitete života, koji je usporen tek nastankom globalne recesije.

Ne, Kanada nije slobodnotržišni raj, te je i dalje poprilično regulirana, ima veliku socijalnu potrošnju i provincije sklone visokoj potrošnji što se očituje u ovoj krizi, no pokazala je kako i umjerene mjere štednje kombinirane sa tržišnim reformama, liberalizacijom rada i pojednostavljenjem pokretanja posla, mogu dati snažan poticaj razvoju ekonomije. Provedene reforme uspjele su srezati državnu potrošnju privatizacijom, smanjenjem subvencija ekonomiji i provincijama, te manjim uplitanjem u ekonomiju, iako je država zadržala visok nivo socijalnih transfera prema siromašnijem dijelu populacije. Usporedbom podataka svjetskih zemalja dolazi se do zaključka kako velika državna potrošnja usporava razvitak, no nije jedini čimbenik koji utječe na njega. Zemlje poput Švedske, Kanade ili Estonije pokazuju kako nije bitno samo koliko država troši, nego na što država troši, te način na koji prikuplja sredstva i koliko se upliće u tržište.

Potrošnja i fiskalna odgovornost

Kanadske reforme i odgovorna vlast smanjivali su rastrošnost, te doveli do proračunskih suficita i smanjivanja javnog duga od početka reformi do svjetske krize kada je državna potrošnja ponovno eskalirala, za razliku od Hrvatskog kontinuiranog deficita.

Udio države u gospodarstvu

Privatizacija i smanjenje subvencija umanjili su porezno opterećenje i smanjili državni utjecaj, te preusmjerili državu na brigu o siromašnijem dijelu populacije.

Veća sloboda poslovanja

Veća sloboda poslovanja ogleda u efikasnom zakonodavstvu, nižem poreznom opterećenju, nižoj razini poslovne regulative i jednostavnom pokretanju posla i dovela je do puno niže nezaposlenosti, posebno one dugoročne. Porezni sustav daleko je jednostavniji, te samim time ne zahtjeva toliki gubitak vremena za pripremu, izračun i plaćanje poreza. Velik broj različitih poreznih stopa i olakšica u Hrvatskoj bitno komplicira i poskupljuje sustav, te omogućuje mnoštvo rupa za poreznu evaziju.

Zakoni o radu fleksibilniji su, što je dovelo do lakšeg otpuštanja i zapošljavanja radnika.

Rast blagostanja

Nakon provedbe reformi u smjeru liberalizacije tržišta, djelomičnog smanjenja državnog utjecaja i završetka tranzicijskog perioda, Kanada je zabilježila snažan ekonomski rast, a sve to vrijeme hrvatske vlade vodile su se isključivo populističkim mjerama zadržavanja vlasti umjesto potrebnim reformama, makar to značilo i gubitak izbora. Nakon tranzicije BDP je pokazivao konstantan rast unatoč smanjenju državne potrošnje, što znači da je gospodarstvo krenulo naprijed.

Kanada se na Indeksu ekonomskih sloboda trenutno nalazi na 6. mjestu, Hrvatska na 78. Postavlja se pitanje zašto hrvatske vlasti nemaju dovoljno političke snage provesti slične zakonske i fiskalne reforme?

Ugašeni razum

Od 1. srpnja, ulaskom Hrvatske u EU, na policama trgovina više neće biti klasičnih žarulja sa žarnom niti, a uz njih nestaju i brojni drugi proizvodi:

U trgovinama će biti zabranjena i prodaja energetski neučinkovitih perilica posuđa, perilica rublja, hladnjaka i zamrzivača te televizora, kao i klima-uređaja, a novo označavanje energetske učinkovitosti postupno će uslijediti i za sušilice rublja, električne pećnice, rasvjetna tijela, grijače vode i bojlere.

Još u travnju 2009., sukladno Direktivi EU 2007/51/EC, koja je tada stupila na snagu, zabranjena je proizvodnja novih proizvoda koji sadrže živu. Tako ćemo uskoro temperaturu i tlak mjeriti isključivo digitalnim mjeračima.

Ove mjere su ništa drugo nego prisilno smanjenje životnog standarda i slobode izbora pojedinca u gotovo svemu što ima utičnicu ili crijevo za vodu. Uzmimo samo na primjer klasičnu žarulju. Naša vlast, ili naša buduća vlast, smatra ih potpuno neučinkovitima u odnosu na nove generacije rasvjetnih tijela, stoga je njihovo jedino logično rješenje uvesti zabranu na njih. Navodna briga za okoliš još jednom se pokazuje kao savršena izlika za totalitarizam, a kao u brojnim životnim situacijama, birokrati se ponovno osjećaju dužnima nametnuti svoju mjeru efikasnosti kao da građani sami ne znaju odlučiti koja žarulja je najbolja za njihove oči ili džep.

Iako troše manje struje u svom radu, zahtijevaju znatno više resursa i energije prilikom proizvodnje što pokazuje i njihova cijena, ali štedne žarulje javnosti su prikazane kao velik napredak u kvaliteti rasvjete, uštedi novca i čuvanju okoliša. No da je situacija zaista takva, prisilno uskraćivanje izbora uopće ne bi moralo postojati. Kupci bi umjesto žarulje sa žarnom niti jednostavno počeli sve više kupovati štedne žarulje, kao što neprestano svojevoljno kupuju nove generacije mobitela. To bi jednostavno bila prirodna tržišna promjena koju bi građani sami pokrenuli i proveli, a nerazumni pojedinci bi ionako zbog rasipništva i povećane potrošnje bili kažnjeni većim iznosima na računu.

Javnosti nije potrebna regulatorna agencija koja propisuje nužnu promjenu sa Windowsa XP na Vistu ili Win 7, nije nam potreban regulator koji zabranjuje Nokiu 3310 i tjera nas na smartphone. Nadogradnje ili kupovina drugih proizvoda događaju se prirodno putem odabira kupca, odabira koji ovisi o njegovom imovinskom stanju i prioritetima.

Ali regulatori i paternalisti ne vjeruju u sposobnost zaključivanja pojedinca i slobodan odabir vrijednosti. To pokazuju svakim aspektom svoga djelovanja: od zabrane kupovine proizvoda poput žarulje s niti, do propagiranja rješenja u kojima jedino država mora pokrenuti i voditi ekonomiju, usput nas sve više pljačkajući porezima i povećavajući deficit. Možda bi jednog dana prirodna tržišna transformacija utjecala i na odabir novih rasvjetnih tijela, ali sudeći po potrebi uvođenja prisile, nekako u to nisam uvjeren.

Problemi seljaka prije sto godina

Povezanost Hrvatske sa svjetskim tržištem, te probleme seljaka s početka XX. stoljeća opisao je O. Frangeš 1920. godine:

Ovi poljoprivredni produkti danas stoje pod uplivom međunarodne utakmice. Evo vam primjera: U Dubrovniku se je g. 1914. trošilo kondenzirano mlijeko iz Švicarske, i ovo švicarsko mlijeko diktiralo je cijenu mlijeka u čitavoj okolici Dubrovnika. U Zagrebu se je prije rata trošio u velikoj mjeri maslac (puter) iz Danske, a ovaj je dolazio onamo velikim dijelom iz Sibirije, i sibirski mljekari opredjeljivali su cijene domaćem maslacu, a po tome i mlijeku, vrhnju, siru u okolici Zagreba.

U domovini sušenih gljiva, u Bosni, tržile su se god. 1912. usred Sarajeva suhe gljive iz Kalifornije i našle su posve dobru prođu. Ne ima danas proizvoda gospodarstva, koji ne bi stajao u cijeni svojoj pod odlučnim uplivom svjetske trgovine. Eno nam goveđe meso, koje dolazi od, na nedogledno velikim pašnjacima južne i sjeverne Amerike poludivlje gojenih goveda, da se smrznuto u limenim kutijama prodaje ne samo u Liverpoolu i Londonu, nego pred našim vratima u Pragu i Beču pod cijenu od 68—80 austr. Kruna ili 40—48 naših Kruna. Kraj te cijene ne možemo mi da na tim tržištima prodajemo naša goveda skuplje od 16—18 K po 1 kg. žive vage.

Eno nam vune iz Australije i Argentine, koju na onim vrlim pašnjacima tamo proizvode gotovo bez ikakovih troškova, a ipak nam ona odmjeruje cijenu, pod koju mi, uz znatne proizvodne troškove, vunu naših krda možemo da prodademo. Eno vam vina iz Italije, koje se danas nuda sa 8% alkohola, kakova su naša laglja vina — po K 1300.— za hl u Pragu i Beču, dok nas naša ovdje stoje 1200—1600—2000.— K prema kvalitetu. Ovo talijansko vino nama, jer vina proizvodimo više nego ga trošimo (na 12,000.000 duša oko 7,000.000 hi.), pak ga moramo iznijeti na svjetsku pijacu, određuje do zadnjega kuta kod Negotina i Dubrovnika i Vrgca, koliko se ondje mole da plati nadničaru u vinogradu, koliko za modri kamen, za kolje, za porez i sve drugo, i koliko ostaje od toga dobiti za gospodara vinograda. Ova talijanska cijena nam odreduje, kako će se isplatiti investicije u vinogradarstvo, koja je cijena vinogradima u Srbiji i Hercegovini i Bačkoj i Zagorju, i dali će se još uopće podizati novi vinogradi, vinogradarstvo uopće još širiti ili propadati u našoj državi.

Eno vam konačno još žito, naročito pšenica i kukuruz. Danas se nuđa žito iz Argentine, iz Amsterdama, Hamburga ili Trsta, po 14 austr. kruna, tj. 7 K. 84 Fil. ili 1 Dinar 95 para u našem novcu. Sav naš pretićak žitne produkciie ovisan je o unovčenju svomu od te cijene, tj. nama svima koji proizvodimo pšenicu bilo u Banatu, bilo u Maćvi, čak u zadnjem kutu Makedonije i Crne Gore, određuje ova cijena, da li nam se i kako isplaćuje gajenje pšenice. Evo, ove granice stavlja cijena, i to cijena svjetske pijace, našoj gospodarskoj produkciji: i za žito, i za vino, i vunu, i stoku, sve to opredjeljuje ne naš rad, naša briga trošak, nego svjetska trgovina, proizvadnja čitave zemaljske kruglje.

Ne utječu tu samo proizvodni troškovi istog proizvoda na pr. pšenice u onim zemljama. Pšenica se u Americi proizvodi vrlo jeftino, sve se obavlja strojevima, koji se u proljeću kupuju, pred zimu prodaju, a na farmi ostaje preko zime tek jedan čuvar. Prihodi nisu veliki, oni su manji od naših, tek 5—6 Mtc. od katastralnog jutra, a dobiveno zrno puno je korovnog sjemena, nečisti itd. Ali se to onda dotjeruje u elevatorima, čisti i prireduje, pak se mole da takmi sa žitima sa najbolje obrađenih polja. Jeftinim proizvodnim troškovima prekomorskih zemalja mi ne bi mogli nikako konkurisati, da k njima ne pridolazi još relativno jeftini, ali apsolutno uzamši uz sadanje prilike ipak visoki dovozni troškovi preko mora. Zapravo samo ti dovozni troškovi, danas omogućuju da se mi možemo da takmimo sa žitom iz Argentine Australije . .

Djeluje poznato?

Učinkovitost hrvatskog školstva

„Vlada je pogazila načela slobode kolektivnog ugovaranja zakonom suspendirajući kolektivne ugovore, a mjerama štednje u javnom sektoru udarila je u bit interesa zaposlenih i društva u cjelini“ izjavio je nedavno predsjednik Matice hrvatskih sindikata Vilim Ribić.

Kvalitetno obrazovanje je važno, a kako bi se kvaliteta obrazovnog sustava poboljšala, sindikati tvrde da proračunska izdvajanja za obrazovanje moraju rasti, kao i plaće, jer su trenutna sredstva nedovoljna. Općeprihvaćeni je stav kako manji razredi doprinose boljem obrazovanju. No je li zaista tako? I što je s efikasnošću obrazovnog sustava?

Ako pogledamo proračunska izdvajanja za školstvo, te odnos broja profesora i učenika, ono što na prvi pogled možemo primjetiti je rast troškova obrazovanja, te rast broja novih škola, učitelja i profesora u svim razinama, iako je broj djece istovremeno u kontinuiranom padu.  Brojke pokazuju dvije očite stvari: sredstva za obrazovanje rastu, a odnos broja učenika i profesora se smanjuje. U periodu 2000. – 2010. godine broj učenika smanjio se 11,5%, a broj učitelja i profesora istovremeno je narastao za 21,4%. Tako je 2000. godine prosječan broj učenika po školi iznosio 217, a broj profesora 17 po školi. Kroz idućih deset godina prosječan broj učenika po školi pao je na 187, a broj profesora narastao je na 20, što znači da ponuda profesorskih radnih mjesta i dalje ne reagira na demografske promjene i smanjenu potražnju za njima.

Poštovana Vlado

Poštovana Vlado,

prošlo je već gotovo godinu dana od Vaše izborne pobjede. Svi smo manje ili više svjesni stanja u državi koje ste naslijedili i kredita koji tek dolaze na naplatu. Također smo svjesni da država nije stan koji se može počistiti u jedno popodne. No, zanima me (a vjerujem i ostatak državljana), koliko se još mislite šlepati na promašaje prethodne vlasti? Nedavno smo u medijima imali priliku pročitati vijest o padu investicija u Hrvatskoj na razinu 1996, na što je Prvi potpredsjednik Vlade na prvu ispalio: “Za pad investicija nismo krivi mi, nego bivša Vlada”.

Možda djelomično. No tko je najavio izmjenu Zakona kako bi se omogućilo retroaktivno oporezivanje po stopi od 12% i to za posljednjih 10 godina?

Tko je podignuo stopu PDV-a, koja u konačnici poskupljuje finalni proizvod?

Smatrate li možda kako su rast nameta, birokratiziranost, zakoni koji mijenjaju prošlost i općenito neprestane izmjene pravila igre loš poziv investitorima? Ne, vi ćete vlastite promašaje izliječiti osnutkom još jedne nepotrebne agencije (Agencija za konkurentnost i investicije) na trošak poreznih obveznika. Hoće li biti uspješna poput Ureda za koordinaciju sustava procjene učinka propisa?

Tko i dalje troši više nego ima? Nemojmo se zavaravati, proračun koji je unaprijed planiran sa deficitom od 9,89 milijardi kuna (i koji će čini se uskoro u rebalans) ne miriše na štednju. Rast državne potrošnje samo je doveo do većih poreza, a veći porezni prihodi samo su povećali rast državne potrošnje. Dakle, jedini koji se sve više odriču i štede u cijeloj priči su građani i privatni sektor. Vi se čudite što svi pokušavaju izbjeći plaćanje poreza, a odavno poznata činjenica je da veći porezi znače veću evaziju. Ne znam kako Vi, ali ja više volim sam odlučiti za što ću dati svoj novac, nego da mi to odlučuje neki neimenovani birokrat, jer to često završi u suprotnosti s mojim željama i na moju štetu.

Tko uzima naš novac, koji zatim dijeli kao poticaje u svoje ime, pri tome čak i krši vlastite zakone jer diskriminira po imovinskom cenzusu?

Nadalje, tko planira kazniti porezom na nekretnine sve koji su svojim radom i razumnim raspolaganjem novcem štedjeli i ulagali za lakšu budućnost? Izgleda da je u ovoj državi pametnije sve prokockati, te za to biti nagrađen socijalnom pomoći.

Tko poduzetnike u ovoj državi smatra ničim do kravom muzarom? Eto, oni koji imaju, trebaju platiti. Jer imaju, a to nije fer. Nitko ne postavlja pitanje zašto imaju. Istina, neki su imovinu stekli putem (gle čuda) političkih veza, neki putem kriminala i takve je nužno procesuirati. No većina je svoju imovinu stekla radom, trudom, štednjom, riskiranjem i investiranjem. Vodeći se logikom kako štetne stvari poput duhana jače oporezujete kako biste smanjili njegovu konzumaciju, Vi štednju, rad i imovinu smatrate štetnima sudeći po rastu nameta na sve navedeno.

Nikoga ne zanima kako je izgledao početak jednog poduzetnika. Recimo da osoba XY stavi svoju kuću pod hipoteku kako bi imala novac za realizaciju ideje. Nakon pokretanja tvrtke, vlasnik se odriče lagodnosti, putovanja, dugotrajnih ispijanja kava… Ukratko, smanjuje potrošnju na nužne stvari i usmjerava sav trud i vrijeme u postavljanje tvrtke na noge, kako ne bi izgubio krov nad glavom. Ideja je dobra, no možda realizacija ispadne loša i sav trud padne u vodu. Ali pretpostavimo da tvrtka uspije. Nakon 5,10 ili 15 godina tvrtka naraste u XY d.d. koja zapošljava stotine ljudi i ostvaruje zamjetan prihod. U tom trenutku pojavljuju se moralne vertikale poput Ribića ili Linića koje traže da tvrtka “pošteno” plati svoj dio, iako već plaća popriličan porez. Jer uz trenutne poreze i dalje ima, što znači da ne plaća dovoljno. Nije bitno zašto ima, niti koji rizik i odricanja u prošlosti je vlasnik pretrpio zbog toga. Treba tvrtku kazniti novim nametima jer je odlučila raditi s dobiti. Vlasnik je u međuvremenu prozvan pohlepnim lopovom koji ima previše, od pojedinaca koji ne žele mrdnuti guzicu s kauča i radije žive od parazitiranja. Pri tome mislim isključivo na one koji ne žele tražiti posao i vire u tuđe džepove, a ne na one koji posao ne mogu naći.

Poštovana Vlado, jednu sitnicu ne shvaćate. Ne plaća tvrtka sve te poreze koje uporno izmišljate. Građani ih plaćaju kroz veće cijene proizvoda. Tvrtke će možda smanjiti maržu za iznos koji im manevarski prostor dopušta, no većina novog troška se prelijeva na kupce (veće cijene) i radnike (manje plaće). Svi zagovornici većih poreza moraju biti svjesni kako tim postupkom u konačnici osiromašuju sebe kao kupce. Veći porezi ujedno znače i veći rizik propasti posla, to znači manju vjerojatnost pokretanja posla, a to dovodi do manje potražnje za radnicima. Ukratko, lošiji položaj radnika i pad plaća.

Mislite li Vi kako ćete gore opisanim razvojem situacije privući nove investicije (bilo strane, bilo domaće), te tako potaknuti stvaranje novih poslova? Ja bih rekao da idemo u smjeru bježanja investitora, pada poduzetničkog duha i rasta nezaposlenosti.

Poštovana Vlado, ne znam znate li, ali najbolja socijalna politika je smislen i koristan posao, a ne redistribucija koju nazivate socijalnom pravdom.