Arhiva
Nebitno je što pričaju, gledajte što čine
Kada sam pisao o razlikama u doniranju novčane pomoći lijevih i desnih glasača, te spominjao darežljivost državnih intervencionista napisao sam:
Iako se neprestano skrivaju iza retorike poštenja i socijalne pravednosti, socijalisti (osim na riječima) u pravilu nisu socijalno osjetljivija, darežljivija i društveno odgovornija društvena skupina od skupina koji zagovaraju ekonomsku slobodu, prava i samostalnost pojedinaca. Državni intervencionisti samo se pretvaraju dobrotvorima, no u stvarnosti svoju škrtost skrivaju trošenjem tuđeg novca. Kada svoju ideologiju trebaju dokazati iz vlastitog novčanika, stvari izgledaju potpuno drugačije.
Pola godine kasnije stiže još jedna zanimljiva potvrda.
Devyani Khobragade, diplomatkinja i aktivistica poznata po rasipništvu tuđeg novca u borbi za ženska prava i rodnu jednakost, u intervjuu o poslu koji obavlja između ostalog odgovara:
Moja ambicija je direktno utjecati na zakonodavstvo kada su u pitanju prava siromašnih žena. Zbog toga bih radila kao savjetnik u nevladinoj organizaciji kako bih mogla biti u bliskom kontaktu sa zajednicama i potrebitima.
No što u situacijama kada taj aktivizam treba potkrijepiti vlastitim financijama i zalaganjem?
Zamjenica glavnoga konzula za politička, gospodarska, trgovinska i ženska pitanja, Devyani Khobragade, uhićena je u četvrtak. Američki istražitelji tvrde da je diplomatkinja u zahtjevu za vizu napisala kako čistačici plaća 4.500 dolara na mjesec, a plaća joj tek 480 dolara mjesečno. To znači da je riječ o satnici od 3,31 dolar, što je manje od polovine od američkog zakonskog minimuma od 7,25 dolara na sat.
Postoje još i neke sitnice vezane uz lažiranje dokumentacije i kršenja nekoliko zakona, no sve u svemu vrlo neočekivan rezultat. Usporedbe radi, vječiti negativac Foxconn plaća radnike $2.50 po satu ($3,75 za prekovremene), što je iznadprosječno u Kini. Borac za prava žena plaća radnicu $3,31 po satu, što je više nego duplo manje od minimalca. U slučaju kada umjesto vješanja o skute države moraju koristiti vlastita sredstva, plemeniti borci za siromašne ponovno ispadaju veći izrabljivači od robovlasničkih kapitalista.
Dvostruki standardi?
Vox Feminae jučer je objavio dramatičnu vijest kako je Twitter kompanija bez ijedne žene u Odboru:
Sve članove Twitterovog odbora čine muškarci, jednako kao i investitore, a na pozicijama izvršnih direktora bila je sam jedna žena, glavna savjetnica Vijaya Gadde, koja je tu dužnost obnašala samo pet tjedana.
Vijaya Gadde bila je direktorica u Twitteru više od dvije godine, da bi prije tri mjeseca došla na poziciju glavne savjetnice. Nije pet tjedana kako Vox Feminae tvrdi i još uvijek je tamo. U čemu je zapravo problem? Twitter je privatna kompanija koju su 2006. osnovali Jack Dorsey, Evan Williams, Biz Stone i Noah Glass. Otkad je diskriminatorno da grupa pojedinaca riskira u poslovnom poduhvatu i uloži svoj novac u posao kojim zatim upravlja onako kako smatra najbolje?
Neovisno od nekoliko iznimaka, poput Sheryl Sandberg u Facebooku ili Marisse Mayer u Yahoou te inicijative Girls Who Code, program obuke softverskog inženjeringa, muška dominacija na Twitteru ukazuje na prisutnost prepreka s kojima se žene susreću pri dolasku na pozicije moći i utjecaja u području tehnologije.
Uskoro je IPO Twittera, pa ukoliko domaćim i stranim feministiknjama smeta nedostatak žena u odboru, bit će slobodne pokušati kupiti većinski udio i glasati za odbor po svojoj mjeri. Ili mogu osnovati svoju tvrtku i baviti se računalnom industrijom uz pomoć poslovnih anđela.
Dosadašnji primjeri zakonske prisile ipak se nisu pokazali uspješnima, jer većina ljudi ne voli naređenja kako da upravljaju vlastitom imovinom. Dobar primjer toga je pokušaj provedbe mjera o minimalnom 40-postotnom udjelu žena u nadzornim odborima norveških kompanija na burzi. Udio žena u odborima zaista jest porastao sa 10% na 40%, ali te kompanije u odborima su odjednom imale neiskusnije članove koji su donosili lošije poslovne odluke i srušili cijene dionica. No većina norveških kompanija donošenjem tog zakona ipak se preoblikovala iz Public Limited (one koje su obvezne poštivati) u Private Limited, tj. one koje nisu obvezne poštivati navedene propise.
Koliko žene zapravo interesira računalna industrija govori i zadnja rečenica iz članka o neravnopravnosti:
Prema istraživanju organizacije Catalyst, samo 5.7% zaposlenih žena u SAD-u radi u računalnoj industriji, a tek 2% žena ima diplomu iz područja visokih tehnologija.
Jesu li FER ili ETF prema tome rodno diskriminatorni fakulteti? Kako sam već napisao ovdje, za ravnopravnost nije bitan udio spola u pojedinoj djelatnosti, nego interes za rad u toj djelatnosti, sposobnosti i kvalifikacije onih koji tu djelatnost obavljaju, te način ophođenja prema tim djelatnicima.
Uostalom, kratkim pogledom na Impressium Vox Feminae može se vidjeti kako je glavna urednica žensko, kompletan urednički kolegij su žene, kao i svi suradnici i umjetnici. Na cijeloj listi nema niti jednog muškog imena. Iako troše proračunski novac na inicijative poput ravnopravnosti žena i muškaraca, njihovo cjelokupno osoblje odražava rodnu neravnotežu na najvišoj razini. Ako su baš toliko nezadovoljni poslovnom politikom Facebooka i Twittera, zašto na svakoj stranici svog portala imaju njihov logo i koriste usluge obje kompanije putem kreiranih profila? Dvostruki standardi. Ništa novo.
Socijalisti su darežljivi samo s tuđim novcem
Prije 2 godine pisao sam o darežljivosti pojedinih svjetskih država, a danas sam naišao na podatke o doniranju novčane pomoći u pojedinim američkim gradovima. Zanimljivost koju navedena lista pokazuje je da su gradovi tipično lijevo orijentirane populacije manje skloni donacijama i pomoći siromašnima kada je riječ o doniranju dijela vlastitog dohotka.
Najdarežljiviji stanovnici žive u gradu Provo, poznatom kao velika zajednica Mormona. Očekivali biste da politička ljevica spada među najdarežljivije slojeve društa, no Boston (izrazito lijevo deklarirani Massachusetts) nalazi se na niskom 358 mjestu po donacijama. To naravno ne znači kako ne postoji sebičnost među desnicom ili potpuna odsutnost solidarnosti među ljevicom, nego da solidarnost i uzajamno pomaganje među ljudima nestaju kada ljudi vjeruju kako je država zadužena za rješavanje socijalnih problema. Propagiranje socijalne države, redistribucije, intervencionizma i jednakosti, koliko god za posljedicu imalo negativne učinke prema ljudima kojima pokušavaju pomoći, ljevičarima se čine beznačajni, jer sve promatraju kroz dobre namjere, a ne rezultate.
Iako se neprestano skrivaju iza retorike poštenja i socijalne pravednosti, socijalisti (osim na riječima) u pravilu nisu socijalno osjetljivija, darežljivija i društveno odgovornija društvena skupina od skupina koji zagovaraju ekonomsku slobodu, prava i samostalnost pojedinaca. U gradovima i državama gdje prevladavaju lijeve ideje, doniranje vlastitih sredstava i socijalna osjetljivost znatno su slabije zastupljeni. Drugim riječima, državni intervencionisti samo se pretvaraju dobrotvorima, no u stvarnosti svoju škrtost skrivaju trošenjem tuđeg novca, jer kada svoju ideologiju trebaju dokazati iz vlastitog novčanika, stvari izgledaju potpuno drugačije.
Zabrana oružja i kriminal
Nakon pucnjave prilikom premijere novog Batmana u Aurori u Coloradu, mediji i brojni komentari u prvi plan stavljaju činjenicu kako je ubojica legalno kupio oružje kojim je počinio masakr. Tako podnaslov u Večernjem glasi “Holmes je u vrijeme napada bio naoružan automatskom puškom, sačmaricom i dva pištolja. Oružje je legalno kupio posljednjih nekoliko mjeseci“.
Činjenica jest da je u ovom slučaju vatreno oružje kupljeno “gotovo poput kruha”, no uzmimo sada ciljeve i sredstvo ovog događaja. Ubojica je imao cilj: želio je ubiti što više ljudi i to na spektakularan način, obučen poput glavnog negativca u filmu. Također je imao i sredstvo: pištolje i sačmaricu koje je legalno kupio. Sam čin jasno nam daje do znanja kako je Holmes ovaj događaj planirao duže vrijeme: nabavljao je raznovrsno oružje i opremu mjesecima unaprijed, te čekao premijeru filma. Ono na što podnaslov članka u Večernjem skreće pažnju jest da je njegovo oružje legalno kupljeno u trgovini i putem interneta, te čitatelja vjerojatno navodi na zaključak kako ubojica ne bi mogao provesti svoj čin ukoliko mu to oružje ne bi bilo dostupno. No koliko je to istina?
Kao što svi znamo, kada osoba ima zacrtan cilj, može ga provesti na više načina i pomoću više različitih sredstava. Holmes je želio izvesti spektakularno javno smaknuće, što pokazuje sam način njegove provedbe: marširanje u kostimu, bacanje dimnih bombi po kinu i pucnjava po posjetiteljima. Bi li zabrana posjedovanja oružja ovo spriječila ili samo promijenila sredstva čina?
Šef policije u Aurori, Dan Oates, potvrdio je kako su specijalci odlučili tek danas uz pomoć robota pokušati deaktivirati kompleksne zamke i eksplozivne naprave u Holmesovu domu, a FBI-ovi stručnjaci danas bi se trebali pridružiti policijskim istražiteljima, javlja Reuters. Ako robot ne uspije “riješiti problem” postavljenih zamki aktivirat će eksplozivne naprave koje su, čini se, u stan postavljene kako bi ubile što veći broj ljudi.
Dakle, Holmes nije imao pristup samo legalnom oružju, nego i mnogo većoj količini sofisticiranih eksplozivnih naprava koje je jednostavno nabavio ili sam napravio. Zabrana posjedovanja oružja Holmesu ne bi predstavljala nikakav problem u ostvarenju svog cilja, samo bi značila promjenu sredstva. Kao što je nabavio eksploziv, tako bi kupio ilegalne puške i pištolje. Ili bi jednostavno nabavio veću količinu eksploziva koju bi iskoristio u kinu, te tako vjerojatno prouzrokovao veći broj ranjenih i ubijenih osoba. Ova vijest ima još jedan (možda indikativan) dio:
Napadač je uhićen u automobilu koji je bio parkiran nedaleko od kina. U trenutku uhićenja bio je naoružan puškom i pištoljem. Nije pružao otpor.
U ovom trenutku možemo se samo pitati zašto Holmes nije pružao otpor. Možda je unaprijed planirao mirno čekati uhićenje, no možda nije očekivao brzi dolazak policije, te nije uspio pobjeći na vrijeme. Shvativši kako ne bi preživio sukob protiv drugih naoružanih pojedinaca, umjesto da i na njih zapuca, mirno se predao. Ukoliko je ova pretpostavka istinita, bi li Holmes zapucao u dvorani punoj naoružanih pojedinaca? Bi li uspio bezbrižno pucati toliko dugo? Je li zabrana posjedovanja oružja ili zabrana djelovanja u samoobrani stvorila sigurnu zonu za kriminalno djelovanje pojedinaca protiv gotovo bespomoćnog građanstva?
Koliko god ljudi željeli zabraniti posjedovanje bilo kakvog oružja, poprilično je nevjerojatno kako bi to zaustavilo zločine poput ovoga. Kriminalci će na raspolaganju uvijek imati neko zamjensko sredstvo ostvarenja cilja, bio to kamen, kuhinjski nož, ilegalno nabavljen pištolj ili eksplozivna naprava. Pogrešno je vjerovati kako će slovo na papiru spriječiti loše namjere pojedinaca, te kako će policija uvijek stići na vrijeme da spasi stvari. Nebrojeni primjeri pokazali su da ukoliko ograničimo trgovinu na nekom tržištu, nismo spriječili nabavu, nego samo preselili trgovinu s jednog tržišta na drugo, a ukoliko u potpunosti zabranimo neki proizvod, ljudi jednostavno počnu koristiti zamjensko sredstvo kojim bi postigli isti cilj. Regulacija neće zaustaviti osobu u postizanju cilja, samo promijeniti sredstvo i put. Pravo na posjedovanje oružja u svrhu samoobrane nije metoda za potpuno eliminiranje kriminala, ali jest način za njegovo smanjenje.
Jedno pitanje za kraj: biste li željeli živjeti u državi gdje ste obvezni imati oružje u kući, koja subvencionira nabavu oružja, municije i vježbe gađanja?
Ukoliko je odgovor “ne”, nemojte seliti u Švicarsku.
Nejednakost i ekonomija
Američki nobelovac Stiglitz u svojoj novoj knjizi Cijena nejednakosti objašnjava zašto je nejednakost loša za ekonomiju, te prilikom intervjua iznosi ideju kako su bogate zemlje prigrabile prevelik udio svjetskog bogatstva.
Činjenica jest da razvijene zemlje svijeta posjeduju većinu bogatstva, ali one su stvorile veliki dio svjetskog bogatstva. One su odgovorne za razvoj mnogih tehnologija, otkrića brojnih resursa i ekonomija zaslužnih za učinkovite modele razvoja. Bez takvog razvoja, mnogi od navedenih resursa bili bi potpuno nezanimljivi. Nafta bi bila manje vrijedna od pijeska da nije došlo do izuma i razvoja motora sa unutrašnjim izgaranjem.
Stiglitz se zapliće u “zero sum game” zabludu koja pretpostavlja da u svijetu postoji točno određena količina bogatstva, koja je pritom nepravedno i neravnomjerno raspoređena. U stvarnosti, bogatstvo se stvara iz inertnih resursa tehničkim vještinama i ulaganjima, kao odgovor na tržišne prilike i mogućnosti. Resurs sam po sebi bio bi beskoristan bez vještine njegovog korištenja. Bogate zemlje koriste mnogo resursa, ali su i odgovorne za stvaranje većine svjetskog bogatstva. Zamah kineskog gospodarstva nije učinio ostatak svijeta siromašnijim, samo stanovnike Kine bogatijima putem kreiranja vlastitog bogatstva.
Razvijene zemlje svojim razvojem stvorile su prilike i ostalima. Njihova potreba za resursima otvorila je mogućnost trgovine siromašnijim zemljama koje sada imaju nešto za ponuditi. Siromašne zemlje neće postati bogate ukoliko im se dodijeli njihov pošteni udio bogatstva, nego ukoliko stvore vlastito, proizvodnjom i trgovinom, poput bogatih.
Glasanje nogama
Broj bogatih Amerikanaca koji su se odrekli državljanstva porastao je sedam puta otkako je prije četiri godine krenula kampanja za pojačano ubiranje poreza, prenosi Banka:
Oko 1.780 Amerikanaca koji žive u inozemstvu se prošle godine odreklo državljanstva u veleposlanstvima, u usporedbi s njih 235 u 2008., javlja Bloomberg. Veleposlanstvo u Švicarskom glavnom gradu Bernu je moralo reorganizirati dužnosti zaposlenika kako bi riješili gužvu koja je nastala zbog povećanog broja Amerikanaca koji se žele odreći državljanstva.
Šokantno i neočekivano od ljudi, da odlaze iz država koje sve dublje guraju svoje ruke u njihov džep. Jedan od navedenih je i Eduardo Saverin, suosnivač Facebooka, koji radi previsokog poreznog opterećenja seli u Singapur. Slijed događaja djeluje poput preslike priče o porezu i pivu.
A koji su potezi u Hrvatskoj? Vlada povećava PDV, uvodi telekomunikacijski porez, uvodi porez na dividendu, javnost pozdravlja Hollandeovu najavu uvođenja porezne stope od 75% u Francuskoj, ekonomisti i novinari pozivaju na nacionalizaciju banaka, telekoma i naftne industije… Istovremeno, svi su poprilično zbunjeni i revoltirani odlaskom radne snage i kapitala u inozemstvo, zatvaranjem poslova i gubitkom radnih mjesta. Jedan od prijedloga okretanja tog trenda je, ne biste vjerovali, još oporezivanja.
Porezi su jedan od faktora koji utječe na izbor ljudi gdje živjeti, raditi i štedjeti, a ukoliko ljudi napuštaju zemlju zbog poreznog opterećenja, to bi trebao biti signal političarima da nešto nije u redu sa sustavom. To se može riješiti na dva načina: kontrolirati državnu potrošnju i smanjiti porezno opterećenje ili naručiti beton i bodljikavu žicu u većim količinama. Nadajmo se kako se povijest ne ponavlja baš uvijek.
Sretan dan porezne slobode Ameriko!
Jučer je u Americi bio Tax Freedom Day, tj. dan kada prosječni Amerikanac prestaje raditi za državu i počinje raditi za sebe. Drugim riječima, prosječni Amerikanac do jučer je radio samo kako bi platio sve državne i gradske poreze za ovu godinu.
Sretnici. Naš dan porezne slobode, ili oslobođenja od poreza, prošle godine bio je oko 31. srpnja, a ove godine će biti još koji dan kasnije. Nevjerojatno kako neki i dalje zagovaraju rast poreznog opterećenja.
Šećer – novo čudovište iz ormara
Šećer je otrov i njegovu bi prodaju trebalo regulirati kao i prodaju alkohola i cigareta. Tako tvrde znanstvenici u nedavnom izdanju Nature magazine, koji prenose BBC i Daily Mail:
Governments need to consider major shifts in policy, such as taxes, limiting sales of sweet food and drinks during school hours, or even stopping children from buying them below a certain age.
Istraživanje predlaže oporezivanje šećera do te mjere da se udvostruči cijena proizvoda, te zabranu prodaje mlađima od 17 ili 18 godina. Pomislili bi ste da je ovo dovoljno? Križari iz javnog zdravstva također predlažu zabranu oglašavanja proizvoda koji sadrže šećer, uklanjanje automata, micanje šećera s liste sigurnih namirnica, reguliranje radnog vremena trgovina koje prodaju proizvode koji sadrže šećer, te određivanje dopuštenog broja fast food restorana u određenom području.
Ozbiljnost istraživanja narušavaju izjave poput “u povijesti je šećer bio teško dostupan, jer su med čuvale pčele”, te kako se ovim potezom želi ljudima proširiti izbor hrane i pojeftiniti zdravu hranu u odnosu na nezdravu:
Dr Laura Schmidt, also of California University, said: ‘We’re not talking about prohibition. We’re not advocating a major imposition of the government into people’s lives. What we want is actually to increase people’s choices by making foods that aren’t loaded with sugar comparatively easier and cheaper to get.
Responsibility lies with the food companies, saying that while they may resist change, shifts in policy are possible if the pressure is great enough. These simple measures are taken for granted as tools for our public health and well-being. It’s time to turn our attention to sugar.
Sjeverna Koreja – predvodnik ekonomske misli u svijetu
Nedavno je novi nasljednik Sjeverne Koreje izjavio kako država ne planira mijenjati svoju politiku, te nastavljaju po starim Juche tezama, koje objedinjuju političku neovisnost, ekonomsku samodostatnost i vojnu samostalnost. Tu filozofiju u S. Koreju uveo je Kim Il Sung, a provedbu su nastavili njegovi nasljednici. Ekonomska strana ovoga, tj. doktrina samodostatnosti i smanjenje vanjske trgovine pokazala se kao potpuni promašaj, uočljiv samo pogledom na usporedbu dvaju Koreja:
Od uvođenja modela do ’70-ih, ove dvije države bile su podjednake. U međuvremenu, nasljeđena prijeratna oprema je zastarjela ili potrošena, a isporuka subvencionirane energije iz Sovjetskog bloka smanjena. S. Koreja ušla je u period stagnacije. Ipak, najveći udar bio je pad bloka, tako da je jedina pomoć ostala od donacija bogatijih susjeda ili putem ucjenjivanja radi zadržavanja stanja mira. Ne bih duljio o S. Koreji, valjda je jasno da je takva gospodarska politika potpuni promašaj.
No s druge strane, možda nije svima baš najjasnije. U zadnje vrijeme imamo pojačano zatvaranje EU (iako nikad nisu niti bili neki zagovornici liberalne politike) prema SAD-u, Kini i ostalim državama koje nisu članice Unije. Tako i Norveška i Švicarska moraju plaćati Uniji kako bi se njihova roba mogla prodavati unutar Unije. Zatim imamo SAD koji nameće “antidumpinške trošarine” na proizvode iz Kine koji su jeftiniji od domaćih, Kina nameće carine na automobile iz Amerike, EU štiti svoje proizvođače solarnih panela certifikatima koje Kina mora skupo plaćati i tako se popis restriktivnih mjera povećava iz dana u dan, a s njima rastu i cijene. Naravno, sve veći carinski sustav zahtjeva i više novca za funkcioniranje.
Svjetskim ekonomijama sve su raširenije Juche teze, a to nikako ne može dovesti do dugoročnog prosperiteta. U tom svjetlu, Kim Il-Sung mogao bi postati vodeća ekonomska inspiracija budućnosti. Tek ponovnom liberalizacijom, otkrit će se razmjeri štete učinjene gospodarstvima.
Najdarežljivija nacija na svijetu je..?
Koja države i nacije su najdarežljivije na svijetu? Ovisi kako se gleda. Za države je podatak već odavno poznat.
Ukoliko gledamo ukupne iznose transfera, vidimo da listu predvodi Amerika:
No ako te podatke gledamo kao postotak proračuna, listu predvode Skandivavske zemlje poput Švedske i Norveške, koje su poprilično iznad prosjeka od 0,7%, za razliku od “pohlepne Amerike” koja je daleko iza:
Što nam to govori o darežljivosti, dobroti ili solidarnosti Amerikanaca, Šveđana, Norvežana i ostalih stanovnika Zemlje? Ništa zapravo. Ovi podaci pokazuju darežljivost vlada pojedinih država, koju te vlade iskazuju darujući novce svojih državljana, te čiji političari najradije koriste tuđi novac u svrhu samopromocije i solidarnosti.
Ukoliko nas zanima koja nacija je najsolidarnija, morat ćemo gledati sasvim drugačije podatke. Tko daje novac dobrovoljno, a ne pod državnom prisilom? Tko najviše besplatno pomaže strancima ili volontira? To su podaci koji bi nas trebali zanimati u ovom slučaju, a upravo to su napravili u Charities Aid Foundation. Rezultati su poprilično različiti: Amerikanci su najsolidarnija nacija, a slijede ih Irska, Australija, Novi Zeland i Britanija. Norveška je 32, Švedska 40, a Hrvatska pri samom dnu: 149. od 153 države.
Usporedbe ovih rezultata mogu se komentirati na različite načine, od toga da države doniraju, pa stanovnici ne moraju, do toga da prioriteti trošenja novca države i njenih stanovnika nisu isti, ali neke stvari su sigurne:
– političarima je jednostavno uzeti tuđi novac i raspolagati s njim kako im odgovara, pod izgovorom kako bez države ne bi bilo solidarnosti,
– ovi podatci pokazuju kako je solidarnost veća među ljudima, te se češće odlučuju na doniranje i ostale oblike pomoći siromašnijima ukoliko ih država manje prisiljava na to.
Želja za dobročinstvom među ljudima nije nestala kako pojedinci tvrde, niti ju iz tog razloga treba preuzeti država.
Od države blagostanja do socijalizma
Otkako je Marx razvijao teorije o neizbježnosti socijalizma, do sada su sve propale. Ali trenutno ipak idemo prema socijalizmu. Iako nacionalizacija industrije većini više nije primamljiva ideja, posebno na Zapadu koji se uvjerio u posljedice takvih ideja, postoje druge metode dolaska do kontrole proizvodnje. Stranke izostavljaju nacionalizaciju iz svojih programa, ali se zalažu za sve jače državne intervencije, kontrolu, regulaciju, pojačano oporezivanje i “socijalnu državu”. Drugim riječima, socijalizam se sveo na jaku državnu kotrolu uz ideje kako država najbolje zna što je ljudima potrebno. Mnogi dijelovi gospodarstva postali su toliko ovisni o subvencijama ili poslovanju sa državom, da je njihovo privatno vlasništvo samo puka formalnost. U stvarnosti, te tvrtke su državno upravljane putem podobnih vlasnika na čelu.
Političare zanima kako zadržati vlast, a to mogu ostvariti tako da u zamjenu za privilegiranje određene skupine prošire svoje ovlasti. Tako, na primjer, ukoliko donesu odluku o zaštititi domaće proizvodnje uvode se carine, a za to je naravno potrebno oformiti carinske urede. Subvencije poljoprivredi zahtijevaju kontrolu koje provodi novo ili prošireno ministarstvo. Svaka privilegija omogućena od strane države, zahtjeva povećanje zaposlenih u birokraciji, a samim time i veće poreze.
Utjecaj države može se ravnati prema visini poreza – što je veći porez, država je utjecajnija. Birokracija naplaćuje svoje usluge, a što je veća birokracija, potrebni su veći porezi. Praksa zahtijevanja i dodjeljivanja posebnih privilegija integrirala se u gospodarstvo kao sredstvo kupovine glasova. Svaki oblik subvencija, protekcionizma i ostalih državnih intervencija izmišljen je od strane birokracije, kako bi se kupila politička moć. Državu zapravo nije briga za dobrobit siromašnih niti bogatih, bitno je jedino prikupiti porez za funkcioniranje birokracije i kupovinu glasova.
Svaka dodijeljena privilegija za tu grupu je ekonomska prednost, ali tu prednost mora platiti neka druga grupa. Kada se privilegije toliko rašire, a iznosi prerastu iznose koji se prikupljaju oporezivanjem, država prelazi točku gdje dodatno otvoreno oporezivanje ima smisla i okreće se skrivenom načinu oporezivanja – inflaciji. Inflaciju možemo nazvati porezom na štednju i kapital.
Finalni stadij je socijalizam – država i ekonomija uništene i isisane zbog povlastica. Nažalost, većina političara ne razmišlja dugoročno, tako da je ovaj scenarij poprilično izgledan. Jedino pitanje na koje zagovaratelji “države blagostanja” moraju naći odgovor je: što kad krava muzara crkne?
Strah od monopola
Danas je općeprihvaćena tvrdnja kako kapitalizam mora propasti, jer će pojedine tvrtke u slobodnom tržištu ojačati i u konačnici stvoriti monopol. Iz nje se uvijek izvodi zaključak kako država mora intervenirati u tržište, spriječiti takav razvoj situacije, te tako “zaštititi tržišno natjecanje”. Također povremeno možemo čuti kako su vlasnici velikih tvrtki nemjerljivo bogati, te je pošteno da im se oduzme dio imovine i da manje bogatima.
Ideja kako će slobodno tržište dovesti do monopola je potpuno pogrešna. Ukoliko je tržište slobodno i svi imaju pravo natjecanja, “monopolist” će uskoro primjetiti kako ima konkurenciju.
Zamislimo HT i kakve su bile razine cijena i usluga dok je bio jedini ponuđač usluge na tržištu i usporedimo to sa sadašnjim stanjem kada je više konkurenata na tržištu. Zadnjih nekoliko godina uočavamo pad cijena, rezanje troškova i modernizaciju usluga, kao i širenje njihovog spektra. To nam sve pokazuje kako je HT vrlo dobro svjestan postojanja konkurencije i gubitka monopolističke pozicije na tržištu. Neki bi mogli spomenuti kako je to dugogodišnji proces i kako je prošlo preko 10 godina otkad je HT dobio konkurenciju, a mi i dalje imamo cijene veće od onih koje plaćaju stranci. O tom problemu sam već pisao, a ponovno je riječ o državnom protekcionizmu. Kada bi se ukinule cjenovne regulacije i razne barijere koje blokiraju ulazak drugim operaterima, proces liberalizacije tržišta trajao bi puno kraće.
Pretpostavimo da HT u slobodnom tržištu bude toliko uspješan da eliminira cjelokupnu konkurenciju, bilo svojom efikasnošću, bilo spajanjima i kupnjom konkurencije (što bi bilo poprilično skupo i vrlo vjerojatno neprofitabilno). Hoće li tada opet moći proizvoljno podići cijene? Jedna od krajnosti je situacija pri kojoj cijene ostaju na niskim razinama, na kojima se ostalim konkurentima ne isplati ulaziti u utakmicu. Druga mogućnost je porast cijena, ali što su cijene veće, ljudi bi više tražili alternativne načine komunikacije, slali pisma, manje telefonirali, više se viđali uživo itd. Istina, to bi predstavljalo smetnje ljudima, ali takve smetnje su dobar signal tržištu kako u toj grani leži veliki profit i vrlo brzo pojavila bi se konkurencija željna dijela kolača.
Antimonopolistički zakoni kreiraju moralni hazard, spriječavaju samoregulaciju tržišta, a koriste prvenstveno upravo onima protiv kojih su usmjereni. Povijest antimonopolističkih zakona pokazuje kako država uvijek postiže suprotan efekt, te radi na štetu potrošača. Postupci koji za cilj imaju ograničenje konkurencije, ukoliko ih pokreću tvrtke, smatraju se štetnima i kriminalnima, a ukoliko ih pokreću države, hvaljeni su na sva usta. Kako bismo sačuvali tržište, ne možemo “proizvoljno”određivati koliko kompanija treba postojati, njihovu veličinu, koliko moraju proizvoditi, kolike moraju biti njihove cijene, a upravo to rade antimonopolistički zakoni.
Monopole se može vrlo jednostavno omogućiti protekcionizmom. Na primjer, država može ovlastiti jednog ponuđača (telekomunikacije, el. energija, taxi) i onemogućiti ulazak drugim ponuđačima – tako dobivamo zakonom omogućen monopol. U takvim situacijama, monopolist nema motivaciju za inovacijama ili spuštanjem cijena. Za ovakve situacije nisu potrebni nikakvi zakoni koji spriječavaju monopolizam, potrebno je jedino ukinuti protekcionizam.
Jedan od najboljih primjera kako državni intervencionizam kreira lošiji položaj za kupce je slučaj sa naftnom kompanijom Standard Oil. Službeno, Standard Oil uništio je konkurenciju prodajom nafte ispod tržišne cijene, te tako monopolizirao tržište nafte, a zatim je proizvoljno podignuo cijene. Zbog takvog ponašanja kompanija je kažnjena i podijeljena u 4 manje.
Ukoliko pogledamo kretanje cijena nafte u tom periodu, možemo vidjeti kako je 1870. godine, kada je tržišni udio Standard Oila bio 4%, iznosila $3,86, 1885. (85% tržišta) cijena je pala na $0,88, a 1907. (65% tržišta) $0,72. U tom periodu Standard Oil je imao oko 137 konkurenata. 1911. država se odlučila umiješati sa antimonopolističkim zakonima i razbila kompaniju na dijelove. Rezultat – cijena nafte je porasla: 1911. ($0,61), 1912. ($0,74), 1912. ($0,95).
Postavlja se pitanje kakav je to monopol u kojem tržišni udio i cijena padaju.
Antimonopolistički zakoni očito nisu pomogli niti tržištu, niti kupcima. Jedino što su postigli je dovođenje kupaca u nepovoljniji položaj, kažnjavanje uspješnih i inovativnih kompanija, te zaštitu neefikanih kompanija. Drugim riječima, osiromašili su kupce i ekonomiju učinili neučinkovitom, te kao takvi, moraju biti povučeni, a ne konstantno reformirani.
Wall Street prosvjednici u susretu sa svojim idejama
Već sam pisao o prosvjedima na Wall Streetu. Iako su neke ideje aktivista dobre, poput protivljenja spašavanja banaka, protivljenje ratu i nasilju, također zagovaraju besplatno obrazovanje, besplatno zdravstvo, doživotno garantiranu novčanu pomoć svima, širenje državne intervencije i slične ideje koje vode državu prema socijalizmu. Nije dugo trebalo da se ljevičarski aktivisti konačno susretnu sa svojim idejama u stvarnosti, i već su pali na testu – odlučili su kako više neće posluživati hranu beskućnicima i ostalima koji se samo prave da prosvjeduju, jer im je dosta toga da dan i noć moraju kuhati i raditi za nekog drugog.
As Occupy Wall Street has grown, the kitchen has had to contend with people who aren’t committed to the cause. Marlisa Wise, a volunteer chef, told the Huffington Post that the kitchen plans to use the next three days to “take a deep breath and reevaluate where we’ve come from,” in order to devise a plan to continue to serve free food, while also sustaining the movement.
Rafael Moreno, another volunteer, told that “we need to limit the amount of food we’re putting out” to keep away the people who may be freeloading.
Ovo je jako dobar primjer koliko su prosvjednici uvjereni u uspješnost svojih ideja, jer niti sami ne žele provoditi barem mali dio onoga što zagovaraju, sada kada su se našli na drugoj strani medalje. Ono na što nisu računali u svom zamišljenom konceptu funkcioniranja svijeta (ili jesu, ali su očekivali kako će uvijek biti na strani koja uzima) je pojava freeridera – osoba koje koriste ponuđene usluge ili dobra bez ikakvog povratnog doprinosa. Slična situacija postoji i u idejama koje zagovaraju – većina onoga što nas okružuje trebalo bi biti javno dobro. U ovakvim situacijama gdje pravo vlasništva nije jasno definirano, svi imaju pravo koristiti isto dobro, te motivirani osobnim interesima, koristit će ga što brže i što je više moguće kako bi poboljšali svoj status prije nego netko drugi iskoristi resurs. U tim situacijama nitko se neće previše obazirati na eventualnu obnovu resursa, jer nitko ne želi ulagati svoje vrijeme i novac na obnovu, dok ostali to vrijeme troše na iscrpljivanje resursa i zaradu. Jedni od najboljih primjera za to su prevelik izlov ribe, koji je osiromašio riblji fond i lov na bizone.
Ekonomska sloboda (u Americi)
Prenosim jedan video sa economicfreedom.org koji kratko uspoređuje ekonomske slobode najbogatijih i najsiromašnijih država, te grafički prikazuje pad slobode u SAD-u i posljedice koje on povlači. U zadnjih 10 godina, Amerika je pala sa 3. na 10. mjesto sloboda, a uzrok toga su povećana intervencija i potrošnja države, te manja privatna prava. Podatke na kojima se bazira video, možete pronaći ovdje.
Karl Marx na Wall Streetu
Na tportalu objavljen je članak, čiji naslov sam preuzeo jer mi djeluje kao “pogodak u sridu”, samo mi se čini da s autorom članka ne dijelim mišljenje oko uzroka problema:
Danas se čak i neki kritičari Karla Marxa slažu da je suvremeni kapitalizam, a ne socijalizam, već dobrim dijelom uništio srednju klasu u nekim od najrazvijenijih kapitalističkih zemalja.
U onim osnovnim raščlambama, ova se ocjena svodi na Marxovu teoriju samouništavajućeg zatvorenog kruga: kapitalizam želi proizvesti i prodati što više u što kraćem vremenu sa što manje radnika, pa tako na tržištu rada stvara ‘odbačenu armiju radnika’ koja više nema novca da kupuje i troši onoliko koliko bi trebalo trošiti i ulagati da se održi sve vrtoglavija stopa porasta profita u sve većim razlikama između bogatih i siromašnih. Novi se profiti ne ulažu u nova radna mjesta i nove proizvode, budući da općenito pada društvena kupovna moć, već se rastaču u beskonačnim financijskim spekulacijama koje pune balon svakovrsnih dužničkih kriza. Otuda i rasap i pomor srednje klase, koja čini kičmu svakog potrošačkog društva, otuda i priče o bezbrojnim privatnim bankrotima, izgubljenim mladim generacijama i općoj krizi socijalnih, zdravstvenih, kulturnih i obrazovnih povlastica.
Slabija potrošnja ne ovisi isključivo o plaći radnika, nego ovisi prvenstveno o mogućnosti masovnije i jeftinije proizvodnje. Samim time, cijena proizvoda postaje niža. Također potražnja i želja ljudi za proizvodom nije fiksna, nego raste sa opadanjem cijene. Malo je apsurdna izjava da si nitko ne može priuštiti proizvod X, jer je previše proizvedenih proizvoda X na tržištu. Nije točno ni da se profit ne ulaže u nove proizvode: nove generacije telefona, kompjuterskih programa, automobila, ostale potrošačke elektronike, proizvoda koji nisu ni postojali do nedavno, dokaz su kako je u svim granama prisutan konstantan razvoj. Tko god ne ulaže u modernizaciju ne može opstati (osim uz subvencije) uz konkurenciju koja unaprijeđuje svoje proizvode. Što se tiče pada kupovne moći i porasta nezaposlenosti, uzroke možemo pronaći u pojačanom oporezivanju, kako bi se financirala sve rastrošnija država, razni socijalni programi i spašavanje posrnulih kompanija. Drugim riječima, država prikuplja sve veće poreze od uspješnih i preraspodjeljuje ih neuspješnima. Ukoliko pretjera u poreznom opterećenju, država vrlo lako može profitabilnu tvrtku učiniti neuspješnom (što znači više radnika bez posla), a neuspješnoj tvrtki će samo kratkoročno produžiti život. Kritika kapitalizma u tom vidu je pogrešna, pošto je trenutno stanje (čak i u SAD-u) bliže socijalizmu nego liberalnom kapitalizmu.
Čak i u Wall Streetu, središtu globalnog kapitala, okupljaju se tisuće prosvjednika u neočekivanom ‘antikapitalističkom pokretu’. U posljednjih desetak godina Karl Marx je ponovno došao u modu, a kapitalizam se ponovno našao na optuženičkoj klupi i u mnogim zapadnim intelektualnim krugovima.
Na web stranici OccupyWallStreet može se pronaći lista zahtjeva prosvjednika. Sve u svemu, ta lista predstavlja ogromno bacanje novca i još intenzivnije okretanje socijalnoj politici, a neke ideje poput zabrane fosilnih goriva, garantirane plaće svim stanovnicima neovisno rade li ili ne, opraštanje duga svim dužnicima na cijelom planetu, graniče sa utopijom. Prosvjednici ne shvaćaju da zagovaraju povećanje mjera koje su ih i dovele do trenutne situacije, umjesto da zahtjevaju prestanak spašavanja dužnika novcem poreznih obveznika.
Čini se da se država nema zašto bojati ovih prosvjeda, pošto prosvjednici traže dodatno povećanje kontrole i državnog uplitanja u sustav.
Monopolizam 
Najnoviji komentari