Tko je kriv za skupo gorivo?

Prije nekoliko dana prilog u Dnevnik.hr govorio je o problemu skupog goriva:

Barel nafte najniži je u posljednje četiri godine. No, cijene na crpkama i dalje su visoke. Nafta je 2010. te godine stajala 88 dolara po barelu. Litru Eurosupera plaćali smo 8 kuna i 98 lipa, dok je za litru Eurodizela bilo potrebno izdvojiti 8 kuna i 32 lipe. Barel nafte danas je gotovo jednak onome iz 2010. godine. No, cijene benzina su znatno više. Litra Eurosupera stoji 10 kuna i 66 lipa, dok je Dizel 10 kuna i dvije lipe.

Uzrok i dalje visoke cijene goriva, iako je cijena sirove nafte pala na razinu 2010. godine, u prilogu je objašnjen tečajnim razlikama, no stvarni razlozi leže negdje drugdje. U listopadu 2010. godine po srednjem tečaju HNB-a bilo je potrebno dati 5,30 kuna za 1 američki dolar, dok je sada potrebno 5,99 kuna, a ta razlika nikako ne odgovara razlici u cijeni goriva. Istina, slabljenje kune prema dolaru podiže cijenu goriva, ali kuna nije toliko oslabila. Ono što je bitno drugačije su trošarine i PDV koji se obračunava ukupan iznos nafte plus trošarine: 2010. godine trošarine su iznosile 2,8 kn/L, a PDV 23%., što znači kako je porastom poreznog opterećenja udio poreza porastao je sa 45% na 55% ukupne maloprodajne cijene benzina. Usput rečeno, trošarine na bezolovno gorivo uvedene su 1994. godine i tada su iznosile 1,60 kuna po litri, a trenutno iznose 3,66 kuna po litri bezolovnog benzina.

Jedna litra Eurosuper 95 benzina do prije nekoliko dana prodavala se za 10,31 kn. U toj cijeni nalazi se sirova nafta (oko 3,32 kn/L), davanja državi (5,72 kn/L) i marža (oko 1,27 kn/L). Drugim riječima, u tih 1,05-1,30 kn/L marže nalaze se troškovi rafiniranja, skladištenja, distribucije i prodaje, plaće radnika, porez na dobit, te profit naftne kompanije. S druge strane, u 5,72 kn/L nalaze se troškovi poput pokrivanja poslovanja HAC-a, HŽ-a i HC-a, poreza na dodanu vrijednost i slično. Iako u Hrvatskoj velik broj građana i dalje smatra kako su krivci za visoke cijene goriva tržište i naftne kompanije, bez tolikog poreznog opterećenja litra Eurosupera sada bi bila jeftinija od litre vode u pojedinim supermarketima. Na grafikonu možete vidjeti kako su se u posljednje dvije godine kretali iznosi Eurosuper95 benzina bez poreza (plavo) i državna davanja (crveno), čiji zbroj čini maloprodajnu cijenu benzina.

Također je potrebno imati na umu kako svako povećanje trošarina na energente utječe i na opći rast cijena, poslovanje i životni standard građana, a stopa PDV-a u Hrvatskoj jedna od najvećih u Europi.

Prihodi državnog proračuna od trošarina na naftne derivate

 

 

 

Lipa – Udruga poreznih obveznika

Kao što možda znate, već neko vrijeme priprema se pokretanje Udruge poreznih obveznika, koja bi zagovarala interese – pa, jasno poreznih obveznika. Statut je riješen, Facebook stranica postoji, radi se na postavljanju web-a i ostalih informacija.

Ako ste zainteresirani i spremni odvojiti nešto svojeg vremena za interese poreznih obveznika otvara vam se prilika da to i učinite. Dakle “Lipa” traži ljude koji bi stvar postavili na noge, te zajedničkim snagama napravili protutežu rastrošnoj i neodgovornoj državi, prije svega u pitanjima koja se dotiču poreznih obveznika. U tom smislu “Lipi” trebaju ljudi koji se razumiju i mogu pomoći u nekom od sljedećih područja:

Autoceste i koncesija

Obzirom kako je pitanje oko koncesije autocesta ponovno aktulano, stavljam jedan tekst napisan za tiskano izdanje Jutarnjeg lista prije nešto više od godinu dana, koji nisam objavio na blogu u cijelosti. Izgleda da se nije puno promijenilo od tada:

Hrvatska je ponovno podijeljena. Tek dosanjani 40-godišnji san o spajanju sjevera i juga u kojem su sudjelovale sve moguće opcije i stranke već se pretvara u noćnu moru. Razlog? Davanje prezaduženih autocesta u koncesiju, ili kako se od nedavno govori – monetizaciju. Još 2001. godine kada je tadašnji premijer Ivica Račan najavio izgradnju autoceste do 30. lipnja 2005. dočekao ga je val kritika iz HDZ-a koji je takav plan smatrao nerealno kratkim. No smjenom vlasti Božidar Kalmeta preuzima dirigentsku palicu i uspjeva završiti dionicu četiri dana prije roka, te dolazi do kratkotrajnih razmirica oporbe i vlasti koja je počela sve zasluge za realizaciju projekta pripisivati sebi. 26. lipnja 2005. Hrvatska je velikom svečanosti obilježila to povijesno spajanje, a tom prigodom pozdravljeni su i Savka Dabčević-Kučar i Ivica Račan i Ivo Sanader. Još prilikom otvaranja 380 kilometara duge dionice Zagreb – Split politički govori i novinski naslovi bili su prepuni hvale i najava o profitabilnosti već 2010. godine, a prema tadašnjim riječima Radimira Čačića, do 2014. autoceste više neće trebati niti dopunsko financiranje iz proračuna u vidu trošarina na gorivo tako da će one financirati državu, a ne obratno. Nacional prenosi kako će utjecaj autoceste biti nesaglediv. Ova autocesta stvorit će nove zone, doći će do naglog razvoja turizma i drugih gospodarskih aktivnosti, do svakodnevnog povezivanja jadranskih gradova: Šibenik, Zadar i Split postaju gradovi na pola sata udaljenosti, stanovništvo se zapošljava, komunicira, školuje se. Dalmatinska zagora pretvara se u Toskanu ili Provansu, otvara se prostor Zagore i Like, dobivamo potpuno novu dimenziju koje sada ni sami nismo do kraja svjesni i čije potencijale još ni u naznakama ne iskorištavamo.

Beskrajni dan

Ovih dana ponovno sa svih strana izjave o oporavku gospodarstva: iduće godine. Danas će još biti teško, ali sutra je novi dan. Guverner Vujčić prognozirao je da bi BDP 2015. mogao porasti za 0,4 posto, a ministar Maras pak najavljuje 2 posto.

Ne znam osjeća li se netko već kao Phill Connors iz Beskrajnog dana, čovjek koji se svako jutro budi i iznova proživljava jedan te isti dan. U početku se Phill trudio poboljšati situaciju, ali kad je shvatio da se dan ponavlja što god on učinio, jednostavno je digao ruke od svega i nastavio se nadati najboljem. Jednako tako, analitičari u Hrvatskoj iz godine u godinu najavljuju oporavak gospodarstva u nadi da će netko konačno uvažiti njihove savjete. No kako i ono malo najavljenih pozitivnih reformi bude obustavljeno zbog pritisaka raznih skupina proračunskih ovisnika, ne preostaje drugo nego pozitivne prognoze korigirati u negativne. 

Na putu prema gore (2)

Obzirom kako mi zadnjih par dana raste čitanost jednog malo starijeg teksta o proračunskoj potrošnji (ovdje), evo osvježeni grafikon iz tog teksta, koji jasno pokazuje postoji li proračunska štednja u Hrvatskoj, te usporedba broja zaposlenih u pravnim osobama od ožujka 2007. do ožujka 2014.

Na valu brige oko toga koliko financiramo državu također preporučam:

Ta besplatna država

Cijena države

Kupovina glasova proračunskim novcem

Kada bismo pivo plaćali kao porez

Što je bruto, a što neto plaća

 

Cijena benzina u zadnjih godinu dana

Trenutna cijena Eurosuper 95 benzina sa maržom iznosi 4,69 kuna. Uz to dolaze trošarina (HAC, HC, zelena energija itd.) u iznosu 3,46 kuna (kada je uvedena 1994. iznosila je 1,60 kn/L), te se u konačnici na sve obračunava PDV od 25%, tj. 2,04 kune, što čini ukupnu cijenu od 10,19 kuna po litri benzina. Da, plaćamo porez na porez, a proizvodnja i distribucija litre benzina jeftinija je od svih ostalih troškova koje ubire država.

Dok cijena goriva u zadnjih godinu dana pada, povezani troškovi za usluge države rastu:

Slijedeći grafikon sadrži stavke koje čine cijenu goriva za listopad 2013. i njihovu usporedbu sa pojedinim europskim zemljama. Na maloprodajnu cijenu utječu troškovi proizvodnje, transporta, skladištenja, distribucije, poreza i regulacije:

Vidljivo je da na različite cijene u zemljama utječu marže, ali puno više utječu porezi i trošarine koje države nameću građanima. Italija trenutno ima najskuplji benzin, te od ukupne cijene od €1,77 za litru, €1,03 odlazi na poreze. Iako Hrvatska spada u zemlje sa najjeftinijim gorivom, glavni uzrok toga je najniža marža od svih promatranih zemalja. Marža po litri benzina u Hrvatskoj iznosi €0,1, a prosječna marža promatranih zemalja iznosi €0,19. Kada bi hrvatski proizvođači imali takvu maržu, maloprodajna cijena Eurosuper 95 benzina bila bi u rangu cijene u Francuskoj.

Da, ali…

Ministarstvo financija u posljednja dva izdanja Jutarnjeg lista objavilo je opsežan odgovor na moj prošlotjedni tekst . Brojke iz Vladinog priopćenja su naravno točne, ali ih je moguće interpretirati i malo drugačije.

Dio izvornog članka objavljenog prošli tjedan u Jutarnjem o plaćama zaposlenika glasio je:

15.12.2012. Vlada je donijela plan Proračuna za 2013. u kojem navodi troškove za zaposlene u iznosu 20 milijardi i 704 milijuna kuna, no ista Vlada 9 mjeseci kasnije objavljuje Smjernice u kojima navodi troškove za zaposlene 20 milijardi i 712 milijuna kuna, što je 8 milijuna kuna više od plana. Ako pogledamo kategorije rashoda državnog proračuna prema računskom planu i taj podatak postaje upitan jer je država u prvih 8 mjeseci za naknade zaposlenima potrošila 14,4 milijarde kuna, ili u prosjeku nešto iznad 1,8 milijardi mjesečno. Kada to pomnožimo sa 12 mjeseci možemo pretpostaviti troškove oko 21,6 milijardi, no godina je pri kraju, te ćemo uskoro saznati. Potrebno je napomenuti da se prema računskom planu naknade za zaposlene u zdravstvenim ustanovama u vlasništvu države, gradova ili županija iz nepoznatog razloga nalaze u sklopu rashoda za zdravstvo, a ne u rashodima za plaće kao što je uobičajeno za ostale djelatnike.

Odgovor Ministarstva glasi: Rashodi za zaposlene u 2012. godini izvršeni su u iznosu od 22,4 milijarde kuna. Ovi rashodi manji su za 374,4 milijuna kuna u odnosu na 2011. godinu.

Vidimo li što se ovdje dogodilo? Iako se izvorni tekst osvrće na nekonzistentnost u ključnim proračunskim dokumentima i budući plan eksplozije rashoda, iz Vlade dolazi odgovor o rashodima za zaposlene u protekloj godini. Rashodi za zaposlene druga su stavka po veličini u rashodima proračuna i točno je kako su 2012. u odnosu na 2011. smanjeni 1,64%. No rashodi za zaposlene nisu isto što i plaće, nego su plaće, uz dnevnice, terenske dodatke i slično, samo jedan dio tih rashoda. Ako usporedimo proračunske troškove isključivo plaća koje se isplaćuju iz proračuna, možemo vidjeti kako su oni 2011. godine iznosili 18,32 milijarde kuna, a 2012. godine 18,45 milijardi. Dakle, iako su rashodi za zaposlene smanjeni 374,4 milijuna kuna, rashodi za plaće su zapravo porasli 128,9 milijuna kuna. Iz javnog sektora i sindikata dolaze informacije o rezanju plaća, a Ministarstvo uprave tvrdi kako je broj zaposlenih u javnom sektoru smanjen. Kako je onda moguće da je ukupna suma plaća porasla?

Ta besplatna država…

Previsoka cijena? Zato se zadužujemo da bi se troškovi podmirili

U Hrvatskoj ljudi nažalost najčešće ne znaju koliko poreza plaćaju, niti koliku cijenu zapravo imaju razne usluge koje država pruža, a koje nose epitet besplatno. To zapravo nije začuđujuće, jer je porezni sustav poprilično kompliciran i premrežen brojnim parafisklnim i skrivenim nametima. Ovo je zapravo kratki dodatak jednom starijem tekstu o cijeni države (ovdje).

Primjerice litra Eurosuper 95 benzina koju smo do jučer plaćali 10,53 kune, bez posebnih poreza i PDV-a košta 4,96 kuna. No to i dalje nije cijena benzina bez uračunatog poreza, jer tvrtka plaća porez na dobit, a njeni zaposlenici plaćaju porez na dohodak, doprinose i slično, koji će biti uračunati u cijenu benzina kako bi tvrtka poslovala s dobiti i kako bi mogla isplatiti plaće. Sve to znači da svako podizanje poreza tvrtkama predstavlja pad prihoda i razvoja, rast cijena njihovih usluga, smanjenje plaće (ili broja) radnika tih tvrtki ili kombinacija svega navedenog. Takvi primjeri su nebrojeni, no svaki porez u određenoj mjeri utječe na ponašanje ne samo određene kompanije ili zahvaćenog sektora, nego cjelokupnog tržišta i njegovih sudionika.

Pretpostavimo kako je vaša plaća koju primate na račun 5.500 kuna i živite u Zagrebu. Vaša stvarna plaća tada zapravo iznosi 9.219 kuna, no prije nego ju dobijete, poslodavac u vaše ime uplaćuje razne doprinose, poreze i prireze. I prije nego ste primili plaću na račun, već ste platili 3.719 kuna poreza, prireza i doprinosa. Svatko za sebe svoju stvarnu plaću (bruto2) i doprinose može provjeriti na kalkulatoru plaća.

Pogledajmo sada jedan pojednostavljeni model koji uspoređuje cjelokupnu proračunsku potrošnju države sa brojem radnika (radi jednostavnosti i onih na proračunu, subvencijama i sl.) koji okvirno prikazuje koliko poreza godišnje plati prosječan hrvatski radnik, te nekoliko stavki na koje se taj porez troši. Prosječan radnik godišnje za trenutne umirovljenike uplati oko 26.300 kuna, dio putem uplata za mirovinski stup, a dio putem raznih poreza koji se tokom godine koriste za sanaciju mirovinskog fonda, iz razloga što mirovinski sustav ima veće isplate od uplata. Taj prosječni radnik godišnje uplati i oko 16.000 kuna za zdravstvo koje mnogi smatraju besplatnim. Ponovno, nešto putem doprinosa, nešto putem poreza kojim država sanira gubitke u zdravstvu. Besplatno obrazovanje prosječnom radniku ipak nije besplatno, jer ga financira sa oko 8.350 kuna godišnje. Taj radnik također potiče turizam iako možda nikad nije bio na moru, potiče sadnju pšenice iako možda ne jede kruh i tako dalje. Ukratko, besplatne stvari ne postoje, iako nam se ponekad tako čini. Ili ih plaćamo sami, a da toga nismo niti svjesni, ili ih plaća netko drugi.

Tekst je također objavljen u Jutarnjem listu.

Na putu prema gore

Rastemo. Idemo gore. Ne, pri tome ne mislim na industrijsku i poljoprivrednu proizvodnju, gospodarstvo ili BDP općenito. Jedino što u Hrvatskoj posljednjih godina kontinuirano raste su proračunski rashodi i deficit. Shodno tome, naravno, rastu i porezi. Tragikomediju situacije odlično je sumirao tportalov naslov članka „Nastavljamo štednju, ali troškovi rastu“ vezan uz nove „Smjernice ekonomske i fiskalne politike za razdoblje od 2014. do 2016. godine.”

Štednja o kojoj se priča nije štednja vezana uz smanjenje proračunskih rashoda i strukturne reforme, nego „štednja“ bazirana na rastu poreznog opterećenja u očajničkom pokušaju pokrivanja bujajućih rashoda. Spomenute trogodišnje smjernice trebale bi predstavljati praznik za sve oni koji smatraju kako je rast državne potrošnje dobar smjer. Vlada predlaže snažan rast proračunskih rashoda uz eksploziju novog zaduženja i rasta proračunskog deficita, te bi samo iduće godine proračun trebao narasti 8 milijardi kuna.

Kada je prema Homo Collectivusu vlast dovoljno velika?

Pitanje iz naslova prvo je pitanje koje treba postaviti socijalistima, socijaldemokratima i ostalim oblicima Homo Collectivusa. G. Borković piše za Forum.tm kako socijaldemokracija u Hrvatskoj izumire iako nikad nije zapravo ni zaživjela, a rastući neoliberalizam mogao bi dovesti do novog svjetskog rata:

Socijaldemokrati polako nestaju, baš kao i konzervativci, a da u Hrvatskoj zapravo te opcije nikada nisu ni zaživjele. I jedni i drugi utapaju se u iznimno opasnu amorfnu globalnu pojavu dezideologizacije koja pod maskom neoliberalizma, odnosno neolibertarijanstva, može biti jednako opasna baš što je bio opasan višak ideologije čiji je zametak, nastao prije stotinjak godina, doveo do najveće svjetske klaonice.

Neimenovana opasna ideologija koja je dominirala prije Drugog svjetskog rata upravo je nacional socijalizam, ideja koju je Hitler preuzeo od Karla Luegera, gradonačelnika Beča s kraja XIX stoljeća. Pod Luegerovim vodstvom gradska infrastruktura postepeno je oduzeta privatnim vlasnicima i dana na upravljanje gradskoj birokraciji. Tako su brojne plinare, klaonice, elektrane, pivnice, banke i slični poslovi u Beču nacionalizirani, a ostalima su propisane “poštene cijene” roba i usluga. Izgradnje škola i bolnica financirane su oduzimanjem imovine Židova, te kreditima koje su otplaćivale buduće generacije. Hitler je o Luegeru napisao: “Sve što danas znamo o samoupravljanju grada potječe od Luegera. On je privatne poslove pretvorio u gradska poduzeća, putem kojih je mogao Beč učiniti lijepšim i većim bez ikakvog dizanja poreza.” Na slici desno možete vidjeti još jedan prikaz sličnosti socijalističkih ideja putem usporedbe izbornih rezultata u Njemačkoj: crne pokrajine na lijevoj strani predstavljaju pobjedu nacista na izborima 31. srpnja 1932. godine, a crne pokrajine na desnoj strani prikazuju izbornu pobjedu SPD-a 19. studenog 1972. godine. Ukoliko i dalje smatrate da nacisti nisu ljevica, evo nekoliko točaka iz NSDAP-ova programa – Osnova nacional socijalizma je zajedništvo ispred pojedinca:

• Država se mora o narodu brinuti u svakom pogledu. Ukoliko to nije moguće, sve osobe stranih narodnosti moraju biti protjerane
• Ukidanje kamata
• Ukidanje svih oblika zarade osim rada
• Svaki vid osobnog bogaćenja potrebno je smatrati zločinom protiv nacije i države
• Nacionalizacija svih korporacija i trgovačkih lanaca
• Zemljišna i agrarna reforma koja uključuje eksproprijaciju bez odštete
• Besplatno školstvo uz programe propisane od države
• Stvaranje državno kontroliranog tiska, sav nepoćudan tisak potrebno je zabraniti

Nacisti i Sovjeti provodili su gotovo identične mjere u svojim dijelovima Poljske. Dok je Gestapo progonio rasne i neprijatelje režima, NKVD je sastavio dekret 14 nepoćudnih kategorija ljudi. Iako bi netko pomislio kako je riječ “socijalizam” u nacional socijalizam dodana kako bi se privukli glasovi lijevih opcija, Hitler je favorizirao i prigrlio brojne mjere po uzoru na Sovjete. To opisuje i socijal-demokrat Carl Landauer koji razliku nacizma i socijalizma vidi samo u namjerama, ali ne i u metodama. Dok su sovjetski internacional socijalisti prvo željeli uspostaviti socijalizam, a zatim ga “izvoziti”, njemački nacional socijalisti su prethodno željeli stvoriti Lebensraum. Gospodarske mjere Trećeg Reicha uvelike su se bazirale na regulaciji vanjske trgovine i poljoprivrede, te cjenovne kontrole i velike radne akcije po uzoru na sovjetski model. David Schoenbaum u svojoj knjizi Hitlerova socijalna revolucija napisao je:

Plaće, cijene, radni uvjeti, alokacija resursa: ništa od toga nije bila odluka upravitelja niti tržišta. Investicije su kontrolirane, cijene fiksirane, svaki dio ekonomije bio je žrtva ili kolaborator režima. Tvornice su propadale ili cvjetale proporcionalno volji za suradnjom sa režimom.

Dalje se u tekstu s Foruma spominje neoliberalna stranka na vlasti koja umjesto da brine o radnicima, podiže granicu za odlazak u mirovinu, te zatvara kafiće zbog nekoliko kuna viška u blagajni. No obje značajke nemaju veze sa (neo)liberalizmom, nego upravo sa socijalizmom. Sustav međugeneracijske solidarnosti kakav ima Hrvatska izmišljotina je socijalne države. Iako je odavno bankrotirao, ta činjenica ne sprječava trenutnu vlast da podigne troškove sustava za 30 milijuna kuna mjesečno, tj. za 360 milijuna kuna godišnje, iako građani već sad kroz veće poreze godišnje dodatno izdvajaju više od 16 milijardi kuna za spašavanje tog istog sustava. Jedini načini za produljenje iluzije o održivosti takvog sustava su pomicanje granice odlaska u mirovinu ili rast poreza, a ovo drugo ipak obuhvaća veće izborno tijelo. Politika koja smatra da sav prihod pojedinca pripada prvenstveno državi, pa tek onda pojedincu, te oporezuje svaki vid ljudske djelatnosti nije ništa drugo nego socijalizam.

I gdje smo sada?

Svi znamo kako socijalna država izgleda na početku: beneficije se dodjeljuju gotovo bez pravila, a obećanja teku odavde do vječnosti. Desetljeća socijalne politike i rast države čiji su sve veći apetiti doveli do rasta poreznog opterećenja i zaduženja, te u konačnici gospodarskog kolapsa i rasprodaje državne imovine najednom postaju odgovornost i propust liberalnog kapitalizma koji u Hrvatskoj zapravo nikada nije ni zaživio. Totalitarne ideje poput nacizma i komunizma koje obećavaju ekonomska čuda i jednakost materijalnih dobara su ideologije koje u takvom okruženju jačaju, što pokazuje i primjer Zlatne Zore koja je od osnutka 1980. uvijek bila na margini sa otprilike 0,1% glasova, a tokom krize njihov udio glasova popeo se na 7%, te je stranka ušla u Parlament. No nažalost svi znamo i kako izgleda kada se socijalna država urušava. Ako totalitarna stranka dobije prevlast reakcija je brutalna sila, jer država redistribuciju i jednakost može provoditi jedino silom.

Pogrešno formulirana pitanja daju pogrešne odgovore

Nov@ TV ovih je dana naručila nekoliko anketa o aktualnim događanjima u državi. Tako su između ostalog proveli pitanja o fiskalizaciji i koncesiji autocesta i zaključili kako javnost većinom podržava fiskalizaciju (81,6%) jer smatraju da će to riješiti sivu ekonomiju, te kako većina stanovnika (61,1%) ne podržava davanje autocesta u koncesiju jer su one ponos Hrvatske i snažan poticaj turizmu. No da su ova dva pitanja postavili na malo drugačiji način, vjerujem kako bi rezultati bili potpuno drugačiji.

Priče kako imamo visoke poreze jer ih neki izbjegavaju jednostavno nisu točne. Država troši onoliko koliko ubere poreza, a često i više od toga. Porezni prihodi su ti koji pokušavaju pratiti državnu potrošnju, ne obratno. Uvođenjem fiskalizacije, te širenjem porezne baze kako bi se prikupio porez iz više izvora nećemo plaćati manje poreza, nego upravo suprotno. Novi nameti koji dolaze sa fiskalizacijom mogu samo poskupiti finalni proizvod jer fiskalizacija od trgovaca između ostalog zahtjeva najam opreme i internet vezu, što predstavlja dodatan trošak koji će se u određenom postotku prebaciti na krajnje potrošače. Iznos nenaplaćenih poreza i veličina sive ekonomije dokaz su sve represivnije porezne politike zbog koje brojni porezni obveznici traže rupe u zakonima – ne zato što su lopovi i kriminalci nego zato što pokušavaju opstati i živjeti od svog rada. Pravilno postavljeno pitanje ove ankete trebalo je glasiti: “Želite li poskupljenje roba i usluga, te rast nezaposlenosti?”

Autoceste su većinom potpuno neisplative, prezadužene i građene zbog političkih bodova, ne ekonomske isplativosti. Njihov trenutni dug iznosi 30 milijardi kuna, a zaposlenih u Hrvatskoj je 1,4 milijuna. Za sve one koji smatraju da autoceste snažno doprinose razvoju turizma neka pogledaju grafikon s desne strane i pokušaju iz njega zaključiti kada je sagrađena autocesta prema Dalmaciji. Teško? Možda pomognu ove podjele dolasci po županijama ili grafikon noćenja po županijama.

Ukoliko i dalje smatrate kako su autoceste preduvjet razvoja turizma i dolaska turista, pogledajte postotnu podjelu prijevoznih sredstava kojima turisti dolaze u Hrvatsku i u kojem smjeru se kreće udio cestovnog prijevoza.

U engleskom jeziku postoji jako dobra izreka – put your money where your mouth is, a pravo pitanje koje se trebalo nalaziti u ovoj anketi glasi: “Jeste li spremni dati minimalno 22.000 svojih kuna kako bismo kupili autoceste od banaka?”

Šok i nevjerica

Ministar Linić danas je za Hrvatski radio izjavio kako se proračun puni slabije od planiranog, te država planira dodatno zaduženje:

Proračun se za nekoliko postotaka puni slabije od planiranog, a deficit je u prvih šest mjeseci, zbog sanacije zdravstva, dosegnuo godišnji limit, potvrdio je za Hrvatski radio ministar financija Slavko Linić i najavio rebalans proračuna u zadnjem tromjesečju ove godine. Već sljedećeg tjedna očekuje se i novo zaduživanje.

Dakle rashodi i dalje bujaju, deficit je zbog krpanja rupa već sada dosegnuo plan za cijelu godinu, a unatoč rastu poreznog opterećenja, fiskalizaciji i pokušajima širenja baze, proračun se puni sve slabije. Slijedeći tjedan slijedi zaduženje od 7 milijardi kuna putem obveznica mirovinskih fondova.

Prošle godine napisao sam:

Što se proračuna za 2013. tiče, rashodi se povećavaju za dodatnih 4 milijarde u odnosu na ovaj rebalans, te tako skaču na 124,5 milijardi kuna. Rastu državna potrošnja, deficit i zaduživanja, što znači siguran rast poreza, a vjerojatno i pad kreditnog rejtinga iduće godine. Iako Linić tvrdi kako novih poreza neće biti, već planirani dodatni rashodi iz nečega će se morati financirati. Tako već sada znamo kako se ukida nulta stopa PDV-a na kruh, mlijeko, knjige, lijekove, ortopedska pomagala i kino-ulaznice, rastu trošarine na cigarete, uvode se fiskalne blagajne, mijenjaju se trošarine na energente i električnu energiju na koje se uvodi i naknada HANDA-e, raspravlja se o porezu na nekretnine… sve to znači manje novca kojim stanovnici mogu raspolagati i pad kupovne moći, samo kako bi se nahranio rastući državni aparat. Takvo rastuće opterećenje u jednom trenutku će rezultirati sve slabijim punjenjem proračuna te dovesti do rasta deficita ukoliko se rastrošnost države zaista ne dovede pod kontrolu.

Potpuno neočekivan razvoj događaja za državu kojoj je voda do grla, a nastavlja po starom. Slijedi rasprodaja kako bi se održao privid održivosti situacije.

Cijena države

Račun je po stanovniku, što znači da je stvarni višestruko veći

U nedavnoj diskusiji s jednim visoko obrazovanim javnim službenikom, jedan od njegovih argumenata bio je:

„Zanimljivo mi je kako se neprestano pozivate na “porezne obveznike” kao na vrhovni autoritet, otprilike kao na Boga: svima je na usnama, svi se u njega zaklinju, a nitko ga nikad nije ništa pitao i malo tko uistinu radi onako kako On želi. Još samo kad bi i Njega netko nešto pitao.“

Zaista, tko je taj Porezni Obveznik koji silom pokušava imati pravo glasa i što si on umišlja? Tko su javni i državni službenici i odakle pristiže novac za punjenje proračuna? Kolika je uopće cijena države?

U Hrvatskoj nažalost ljudi većinom imaju poražavajuće nisko znanje o novcu, radu i plaći, čak i vlastitoj, ali ekonomska (ne)pismenost ne odstupa previše od ostalih post-socijalističkih država. Netko nam je tokom života objasnio kako su doprinosi iz plaće i na plaću troškovi poslodavca s kojima radnici nemaju veze niti se trebaju time zamarati, a naknada za rad je samo ono što (ne)primamo dogovorenog datuma u mjesecu. Ta plaća i nije nešto, prosječna u siječnju 2013. iznosila je 5.529 kuna, a navodno pohlepni poslodavci iz nekog razloga neprestano tvrde kako je cijena rada prevelika. Takva razlika u percepciji nastaje jer prosječan radnik vodi brigu o svojoj prosječnoj neto plaći koja iznosi 5.529 kuna. S druge strane, prosječan poslodavac vodi brigu o ukupnom iznosu koji mora platiti radniku, što za taj iznos plaće iznosi 9.278 kuna. Taj iznos naziva se bruto2 i to je ukupna suma koju vaš poslodavac isplaćuje vama kao radniku, a ako je ne ostvarite taj mjesec tvrtka će poslovati s gubitkom. Prvo pitanje koje svakome pada na pamet je: „zašto bih ja morao poslodavcu zaraditi gotovo 10 tisuća kuna da bih od njega dobio jedva iznad 5 tisuća?“. Poslodavcu je bitan ukupan trošak zaposlenja radnika, a razlika između bruto i neto iznosa trebala bi biti briga radnika. No porezni sustav u Hrvatskoj postavljen je na način da poslodavac u ime radnika uplaćuje doprinose kako bi se radnici što manje zamarali detaljima oko poreza, te je tako kreirana iluzija da tu razliku plaća poslodavac. Državi takav sustav odgovara, poslodavci su neutralni po tom pitanju, a radnici se ne pitaju gdje im završava dobar dio plaće.

Stranger than fiction

Još jednom istinitom se pokazuje tvrdnja: Kada država viče investicije, provjerite svoje džepove, jer vam vlast kopa po novčaniku. Dnevnik.hr prenosi nove investicijske mjere:

Ministarstvo turizma uskoro kreće u realizaciju poticaja za izgradnju bazena kod privatnih iznajmljivača. Naime, s obzirom na to da ih nemamo dovoljno, država će izgradnju svakog bazena poticati s bespovratnih 50 tisuća kuna.

Prema planu Ministarstva, bolja ponuda bazena trebala bi produžiti predsezonu i posezonu, na godišnjoj razini za 4 do 8 tjedana. Tijekom ove godine očekuje se izgradnja 200 novih bazena, a u iduće tri godine taj bi se broj trebao popeti na tisuću.

Sa sve većom ponudom ovakvih objekata s bazenima u autohtonom ruralnom etno stilu, dobivamo turistički proizvod, i cjelovit i sadržajan, kazao je Vanja Čuljak, direktor TZ-a Benkovac.

Dakle, Vlada je spremna podijeliti  50 milijuna kuna koje je prethodno uzela građanima, kako bi nekolicina odabranih mogla izgraditi bazene, te tako podići vlastite prihode i vrijednost imovine. Zašto? Paušalno su utvrdili kako u Hrvatskoj nema dovoljno bazena.

Zapravo uopće nije začuđujuće da, u društvu desetljećima učenom kako su poticaji i intervencionizam poželjni, novinari i javnost pozdravljaju nove poticaje za izgradnju bazena. Ipak je narodu naučenom na vješanje o skute majke domovine ova mjera predstavljena kao državna pomoć u rješavanju problema i pokretanja ekonomije produljenjem sezone. Ono što je začuđujuće je činjenica da ljudi ni u vrijeme kada moraju svaku kunu okrenuti nekoliko puta ne shvaćaju poveznicu poreza i državne potrošnje, tj. činjenicu kako država ništa ne može trošiti bez da prethodno taj novac nekome od nas ne uzme. Što više budemo odobravali ovakve stvari možemo očekivati samo veće poreze i skuplji život.

Stvarnost je zaista čudnija od mašte. Ili točnije, strašnija od noćne more.

Nastavak politike štednje

Vlada je danas predstavila rebalans proračuna 2012, te proračun za 2013. kojim nastavlja politiku brutalne štednje iz 2012. godine.

Prihodi u 2012. ostvareni su po planu, no ne i rashodi. Obzirom da se vodimo politikom štednje, pretpostavili bismo kako su rashodi manji od prošlogodišnjih, ali i planiranih za ovu godinu. Prisjetimo se nakratko prošlogodišnje najave mjera štednje. Pogledajmo sada realno stanje: rebalansom su rashodi za ovu godinu povećani za oko 2 milijarde kuna u odnosu na plan. Od toga je najveća stavka 1,6 milijardi kuna dodatnih izdataka za plaće državnog i javnog sektora. No to nije potpuna slika. Pravi porast izdataka za plaće je oko 2,5 milijarde kuna, od kojih je dio pokriven rebalansom, a dio prenamjenom planiranih troškova za kapitalne investicije. Uz to, povećani su izdaci za poljoprivredu i brodogradnju.

Što se proračuna za 2013. tiče, rashodi se povećavaju za dodatnih 4 milijarde u odnosu na ovaj rebalans, te tako skaču na 124,5 milijardi kuna. Ako ponovno pogledate prošlogodišnji plan štednje za 2013, vidjet ćete kako je planirano ispod 120 milijardi rashoda. Istovremeno, Matica hrvatskih sidnikata, nezadovoljna navedenim oštrim mjerama štednje, najavljuje štrajk.

Rastu državna potrošnja, deficit i zaduživanja, što znači siguran rast poreza, a vjerojatno i pad kreditnog rejtinga iduće godine. Iako Linić tvrdi kako novih poreza neće biti, već planirani dodatni rashodi iz nečega će se morati financirati. Tako već sada znamo kako se ukida nulta stopa PDV-a na kruh, mlijeko, knjige, lijekove, ortopedska pomagala i kino-ulaznice, rastu trošarine na cigarete, uvode se fiskalne blagajne, mijenjaju se trošarine na energente i električnu energiju na koje se uvodi i naknada HANDA-e, raspravlja se o porezu na nekretnine… sve to znači manje novca kojim stanovnici mogu raspolagati i pad kupovne moći, samo kako bi se nahranio rastući državni aparat. Takvo rastuće opterećenje u jednom trenutku će rezultirati sve slabijim punjenjem proračuna te dovesti do rasta deficita ukoliko se rastrošnost države zaista ne dovede pod kontrolu.

Nakon ovako očitog nastavka kretanja u pogrešnom smjeru i realno nepostojećih mjera štednje, zaista je nevjerojatno optimistično najaviti bilo kakav rast BDP-a, a kamoli u visini od 1,8% kakav prognozira Vlada.