Na putu prema gore (2)

Obzirom kako mi zadnjih par dana raste čitanost jednog malo starijeg teksta o proračunskoj potrošnji (ovdje), evo osvježeni grafikon iz tog teksta, koji jasno pokazuje postoji li proračunska štednja u Hrvatskoj, te usporedba broja zaposlenih u pravnim osobama od ožujka 2007. do ožujka 2014.

Na valu brige oko toga koliko financiramo državu također preporučam:

Ta besplatna država

Cijena države

Kupovina glasova proračunskim novcem

Kada bismo pivo plaćali kao porez

Što je bruto, a što neto plaća

 

Povratite investiciju za samo…

Sa trenutnim primanjima jedva preživljavate iz mjeseca u mjesec, a automobil (makar rabljeni) vam je tek na kraju popisa liste želja? Ne brinite. Iz poreza koji plaćate uskoro ćete dio svog novca donirati nekome kako bi si mogao priuštiti jedan od najskupljih oblika osobnog prijevoznog sredstva – novi hibridni automobil.

Večernji piše:

Ministarstvo okoliša i Fond za zaštitu okoliša i energetsku učinkovitost pokreću projekt poticanja nabave vozila sa smanjenom emisijom CO2 kojim će se sufinancirati nabava električnih, plug-in hibridnih i hibridnih vozila. Njima će se kroz brzu i jednostavnu proceduru omogućiti sufinanciranje u iznosima od 30.000 do70.000 kuna po vozilu, ovisno o tehnologiji koju vozila koriste.

Zašto država potiče kupovinu vozila koja su štedljivija i manje zagađuju? Zašto građani već sami nisu uočili prednosti i uštede električnih i hibridnih vozila, te ih svojevoljno kupovali?

Uzmimo za primjer mali gradski auto poput Toyote Yaris. Na službenim stranicama možemo vidjeti kako se cijena Yarisa kreće od 76.500 kuna, dok cijena Yaris Hibrida i uz znatno niže trošarine počinje od 116.900 kuna. Za usporedbu sa hibridom uzmimo benzinca Yaris 1.3 VVT-i, čija cijena iznosi 88.200 kuna. Hibrid po specifikaciji troši 3,5 litara na 100 kilometara, dok benzinac troši 5. Pretpostavimo da benzinac troši 2 litre više od tvornički specificiranog (a hibrid troši prema specifikacijama), dakle upravo dvostruko više od hibridne verzije. Pretpostavimo i da benzin drastično poskupi, te cijena iznosi 20 kuna po litri.

Svi znamo da novac koji potrošimo na nešto ne možemo potrošiti kako bismo kupili nešto drugo. Razlika u cijeni dva Yarisa iz primjera iznosi 28.700 kuna, ili nešto više od 2.700 litara benzina (po današnjoj cijeni). Razlika u njihovoj potrošnji je 3,5 litre na 100 kilometara, ili (pod pretpostavkom cijene litre od 20 kuna) 70 kuna na 100 kilometara. Drugim riječima, da biste investiciju u štedljiviju, no u startu skuplju verziju sveli na nulu (zanemarimo amortizaciju, servise i slično), sa hibridnom verzijom je potrebno prijeći oko 41.000 kilometara. Ukoliko tim vozilom godišnje prijeđete oko 10.000 kilometara, investiciju ćete isplatiti za 4 godine, a da biste bili na nuli sa sadašnom cijenom goriva i potrošnjom prema specifikacijama, maleni hibrid morao bi potegnuti preko 180 tisuća kilometara, tj. postaje isplativ tek nakon 18 godina. No prema navedenoj inicijativi, u priču ulazi država i trošak nečije osobne želje koja postaje isplativa za desetljeće ili dva prebacuje na sve porezne obveznike. Takvim potezom država kupnju vozila čini isplativim potezom vlasniku, ali stvara dodatno porezno opterećenje ostatku zajednice.

Nakon kratkog pogleda isplativosti sa stajališta kupca, pogledajmo i nacionalni kapacitet za proizvodnju električne energije. Prema izvješću HEP-a, 2012. godine Hrvatska je za svoje potrebe uvezla 6.395 GWh električne energije, tj. 34% ukupno potrošene struje. Obzirom na želju za što većim brojem električnih i hibridnih vozila na cesti, hoćemo li uvoziti dodatne količine struje ili graditi elektrane za snabdijevanje električnih vozila koje su možda još veći zagađivači od onih koje se pokušava spriječiti?

Poduzetnici koji vjeruju u koncept električnih vozila slobodni su investirati svoj novac, ili lobirati za dobrovoljne investicije u njihovu viziju isplativog električnog vozila. Pozitivan primjer toga je svojevoljno ulaganje Sinocop Resources iz Hong Konga u Rimac automobile. No ovakvo subvencioniranje kupnje hibridnih vozila samo je novi oblik rasipanja novca poreznih obveznika, koji još jednom postaju prisiljeni plaćati nečije osobne preferencije.

Dodatak 14.03.2014.

Primjećujem da se u Toyoti lagano pripremaju na državne poticaje za kupovinu eko vozila: Usporedba cijena 13.03.2014. i 14.03.2014. prikazuje rast cijene hibridnih vozila. Yaris Hibrid od jučer je poskupio 6.000 kuna, a Auris Hibrid 8.100 kuna. Cijene ostalih vozila ostale su nepromijenjene. Ovo je samo još jedan dokaz što subvencije čine sa ukupnom cijenom proizvoda. Busted 🙂

Je li Vlada odradila svoj posao?

Vlada je odradila svoj posao, ali unatoč našim mjerama, zakazale su privatne investicije. Zbog toga nema novih radnih mjesta. Dugogodišnjoj krizi i dalje se ne nazire kraj, a proračunska rupa postaje sve veća. Stoga je potrebno naći krivca za nju. Za Vladu je to privatni sektor koji jednostavno odbija investirati i zapošljavati radnike, iako se država prema izjavama iz Vlade restrukturirala. Pogledajmo malo detaljnije to restrukturiranje.

PDV je 1.3.2012. podignut sa 23% na 25%, to nije pomoglo. Ukinuta je nulta stopa PDV-a, ni to nije pomoglo. Oporezuju se dividende, ni to nije pomoglo. Rasle su trošarine, ali ni to nije pomoglo. Trenutno je Hrvatska druga zemlja u EU po visini opće stope PDV-a, a četvrta po visini međustope PDV-a. Na primjeru cijene goriva možemo vidjeti kako je 2012. trošarina na litru Eurosuper 95 goriva iznosila 2,95 kn/L. 1.1.2013. porasla je na 3,15 kn/L, 23.7.2013. na 3,36 kn/L, zatim 3.9.2013. na 3,46 kn/L. Dakle u nešto više od godinu dana trošarina je porasla za 0,51 kn/L, a kada raste trošarina, mijenja se i osnovica za izračun PDV-a, jer se PDV obračunava i na iznos trošarine. Tako je krajem lipnja prošle godine ukupna cijena Eurosuper 95 iznosila je 10,03 kuna po litri, a bez trošarina i PDV-a cijena je iznosila 5,07 kn/L. Do jučer je ukupna cijena iznosila 10,25 kn/L, međutim cijena bez poreza iznosila je 4,74 kn/L. Ukratko, iako je cijena litre goriva 0,33 kune niža nego sredinom 2012., zbog restrukturiranja države ukupna cijena koju potrošači u maloprodaji plaćaju je 0,17 viša nego sredinom prošle godine. 

Na putu prema gore

Rastemo. Idemo gore. Ne, pri tome ne mislim na industrijsku i poljoprivrednu proizvodnju, gospodarstvo ili BDP općenito. Jedino što u Hrvatskoj posljednjih godina kontinuirano raste su proračunski rashodi i deficit. Shodno tome, naravno, rastu i porezi. Tragikomediju situacije odlično je sumirao tportalov naslov članka „Nastavljamo štednju, ali troškovi rastu“ vezan uz nove „Smjernice ekonomske i fiskalne politike za razdoblje od 2014. do 2016. godine.”

Štednja o kojoj se priča nije štednja vezana uz smanjenje proračunskih rashoda i strukturne reforme, nego „štednja“ bazirana na rastu poreznog opterećenja u očajničkom pokušaju pokrivanja bujajućih rashoda. Spomenute trogodišnje smjernice trebale bi predstavljati praznik za sve oni koji smatraju kako je rast državne potrošnje dobar smjer. Vlada predlaže snažan rast proračunskih rashoda uz eksploziju novog zaduženja i rasta proračunskog deficita, te bi samo iduće godine proračun trebao narasti 8 milijardi kuna.

Peticija svjećara

Strašilo je preveo poznatu Candlemaker’s Petition na hrvatski. Napisao ju je francuski ekonomist Frederic Bastiat, a riječ je o kratkoj satiričnoj pripovijetki koja pokazuje apsurdnost merkantilizma i protekcionizma. U njoj govori o zaštiti francuske industrije od velikog nepoštenog konkurenta (Sunca), pri čemu protekcionisti traže donošenje zakona o obveznom zamračenju kuća tokom dana kako bi se potaknuli svjećari, uljari i prateća industrija. Takvim poticanjem industrije otvorila bi se nova radna mjesta i svima bi u konačnici bilo bolje bez Sunca.

Esej objašnjava kako je prisila na kupovinu nečega za što postoji besplatna ili jeftinija alternativa bacanje resursa i gušenje drugih dijelova gospodarstva. Ljudi bi u ovom slučaju zaista potaknuli proizvodnju svijeća, ali taj novac ne bi mogli potrošiti na potrebnije stvari. Jednako tako, uvođenje carina kako bi se povećala cijena uvozne robe te tako zaštitio domaći proizvod, omogućuje domaćim proizvođačima zaštitu od konkurencije na teret poreznih obveznika.

Učinkovitost poticaja u poljoprivredi

Glavna preokupacija hrvatskog seljaka u zadnje vrijeme je traženje odgovora na pitanja: Kad će ti poticaji? Koliki će biti u odnosu na prošlu godinu? Koji su uvjeti za dobivanje poticaja? Kako popuniti kompliciranu dokumentaciju za poticaje?

Što ne valja u toj slici? Zaista je zabrinjavajuće da seljaci u Hrvatskoj danas više vremena provode po agencijama, ministarstvima i forumima tražeći upute kako doći do proračunskog novca, te blokirajući prometnice na naznake da će isti biti smanjen, umjesto da razmišljaju kako da isti zarade prodajom vlastitog proizvoda i vrijeme utroše na traženje odgovora na pitanja: Što se isplati proizvoditi? Što ljudi traže? Što uvozimo, a može se jeftinije proizvesti kod nas?

Ako je naša hrana toliko bolja, kvalitetnija i zdravija od uvozne kako sami tvrde, zašto su onda našim proizvođačima uopće potrebne tako sveobuhvatne subvencije i zaštite proizvodnje? Temeljna pretpostavka subvencija jest da one pozitivno utječu na razvoj tehnologije, prinose, snižavaju ulazne troškove, te u konačnici pojeftinjuju proizvode za građanstvo i industriju. Pretpostavka carinske politike je zaštita domaće proizvodnje tako što se dodatnim nametom strani proizvodi poskupljuju. No i uz vrlo visoku zaštitu proizvodnje, te činjenicu da je hrvatska poljoprivreda od 1998. do danas iz proračuna financirana sa preko 37 milijardi kuna, nema ni traga od obećanog tehnološkog skoka, rasta prinosa i jeftinije hrane. Državne potpore poljoprivredi i ribarstvu 1998. godine iznosile su 643 milijuna kuna, a do 2011. narasle su na 4,12 milijardi kuna. Udio poljoprivrednih subvencija u ukupnim državnim potporama porastao je sa 27% u 2006. na 46% u 2011. Od 2005. cijene poljoprivrednih proizvoda porasle su u EU 14,6%, a u Hrvatskoj 14,5%. 1998. godine prosječni prinosi pšenice bili su 4,2 tone po hektaru, a 2011. 5,2 tone, a prinosi kukuruza u istom periodu porasli su sa 5,2 t/ha na 5,7 t/ha u 2011. Mađarska je primjerice prinos kukuruza prošle godine imala 8,7, Bugarska 3,5, Francuska 8,5, a Italija 8,9 tona kukuruza po hektaru. 

Kupovina glasova proračunskim novcem

Najveći dio državnih potpora otpada na sektorske potpore brodogradnji, željeznici, pomorskom prometu, poljoprivredi, turizmu i HRT-u (obvezna RTV pretplata). Dakle, većina potpora odlazi na sanacije gubitaka i kupovinu socijalnog mira.

Cijena države

Račun je po stanovniku, što znači da je stvarni višestruko veći

U nedavnoj diskusiji s jednim visoko obrazovanim javnim službenikom, jedan od njegovih argumenata bio je:

„Zanimljivo mi je kako se neprestano pozivate na “porezne obveznike” kao na vrhovni autoritet, otprilike kao na Boga: svima je na usnama, svi se u njega zaklinju, a nitko ga nikad nije ništa pitao i malo tko uistinu radi onako kako On želi. Još samo kad bi i Njega netko nešto pitao.“

Zaista, tko je taj Porezni Obveznik koji silom pokušava imati pravo glasa i što si on umišlja? Tko su javni i državni službenici i odakle pristiže novac za punjenje proračuna? Kolika je uopće cijena države?

U Hrvatskoj nažalost ljudi većinom imaju poražavajuće nisko znanje o novcu, radu i plaći, čak i vlastitoj, ali ekonomska (ne)pismenost ne odstupa previše od ostalih post-socijalističkih država. Netko nam je tokom života objasnio kako su doprinosi iz plaće i na plaću troškovi poslodavca s kojima radnici nemaju veze niti se trebaju time zamarati, a naknada za rad je samo ono što (ne)primamo dogovorenog datuma u mjesecu. Ta plaća i nije nešto, prosječna u siječnju 2013. iznosila je 5.529 kuna, a navodno pohlepni poslodavci iz nekog razloga neprestano tvrde kako je cijena rada prevelika. Takva razlika u percepciji nastaje jer prosječan radnik vodi brigu o svojoj prosječnoj neto plaći koja iznosi 5.529 kuna. S druge strane, prosječan poslodavac vodi brigu o ukupnom iznosu koji mora platiti radniku, što za taj iznos plaće iznosi 9.278 kuna. Taj iznos naziva se bruto2 i to je ukupna suma koju vaš poslodavac isplaćuje vama kao radniku, a ako je ne ostvarite taj mjesec tvrtka će poslovati s gubitkom. Prvo pitanje koje svakome pada na pamet je: „zašto bih ja morao poslodavcu zaraditi gotovo 10 tisuća kuna da bih od njega dobio jedva iznad 5 tisuća?“. Poslodavcu je bitan ukupan trošak zaposlenja radnika, a razlika između bruto i neto iznosa trebala bi biti briga radnika. No porezni sustav u Hrvatskoj postavljen je na način da poslodavac u ime radnika uplaćuje doprinose kako bi se radnici što manje zamarali detaljima oko poreza, te je tako kreirana iluzija da tu razliku plaća poslodavac. Državi takav sustav odgovara, poslodavci su neutralni po tom pitanju, a radnici se ne pitaju gdje im završava dobar dio plaće.

Stranger than fiction

Još jednom istinitom se pokazuje tvrdnja: Kada država viče investicije, provjerite svoje džepove, jer vam vlast kopa po novčaniku. Dnevnik.hr prenosi nove investicijske mjere:

Ministarstvo turizma uskoro kreće u realizaciju poticaja za izgradnju bazena kod privatnih iznajmljivača. Naime, s obzirom na to da ih nemamo dovoljno, država će izgradnju svakog bazena poticati s bespovratnih 50 tisuća kuna.

Prema planu Ministarstva, bolja ponuda bazena trebala bi produžiti predsezonu i posezonu, na godišnjoj razini za 4 do 8 tjedana. Tijekom ove godine očekuje se izgradnja 200 novih bazena, a u iduće tri godine taj bi se broj trebao popeti na tisuću.

Sa sve većom ponudom ovakvih objekata s bazenima u autohtonom ruralnom etno stilu, dobivamo turistički proizvod, i cjelovit i sadržajan, kazao je Vanja Čuljak, direktor TZ-a Benkovac.

Dakle, Vlada je spremna podijeliti  50 milijuna kuna koje je prethodno uzela građanima, kako bi nekolicina odabranih mogla izgraditi bazene, te tako podići vlastite prihode i vrijednost imovine. Zašto? Paušalno su utvrdili kako u Hrvatskoj nema dovoljno bazena.

Zapravo uopće nije začuđujuće da, u društvu desetljećima učenom kako su poticaji i intervencionizam poželjni, novinari i javnost pozdravljaju nove poticaje za izgradnju bazena. Ipak je narodu naučenom na vješanje o skute majke domovine ova mjera predstavljena kao državna pomoć u rješavanju problema i pokretanja ekonomije produljenjem sezone. Ono što je začuđujuće je činjenica da ljudi ni u vrijeme kada moraju svaku kunu okrenuti nekoliko puta ne shvaćaju poveznicu poreza i državne potrošnje, tj. činjenicu kako država ništa ne može trošiti bez da prethodno taj novac nekome od nas ne uzme. Što više budemo odobravali ovakve stvari možemo očekivati samo veće poreze i skuplji život.

Stvarnost je zaista čudnija od mašte. Ili točnije, strašnija od noćne more.

Država predator

Hrvatska je u katastrofalnom fiskalnom stanju. Državna potrošnja dosegla je rekordne razmjere, a političari najavljuju daljnje zaduživanje. Trenutni javni dug iznosi 186 milijardi kuna, što je oko 52% BDP-a, a najava ministra Linića je povećanje na preko 56%, zbog neodgovornog ponašanja brojnih tvrtki prije krize:

Linić je također kritizirao brojne hrvatske tvrtke koje su umjesto da se bave temeljnom djelatnošću počele ulaziti u nekretninski biznis, i to baš 2008. godine, kada je počela globalna ekonomska kriza. To je bilo potpuno krivo usmjereno ulaganje, pa sada treba pronaći dodatna rješenja s bankama kako bi takvim tvrtkama spasili osnovnu djelatnost.

Obzirom da ljudi reagiraju na poticaje, a država je poticala stanogradnju, brojne tvrtke počele su graditi stanove, poput brojnih ljudi koji su se počeli baviti mljekarstvom i poljoprivredom kada je država milijardama kuna odlučila potaknuti taj sektor (znamo kako danas izgleda i jedno i drugo).
Prisjetimo se samo kako je to izgledalo 2007. kada se ministrica Matulović-Dropulić trudila proširiti program POS-a:

“Nitko ne može reći da je ova država zaustavila gradnju POS-a”, kazala je ministrica, te u prilog tome iznijela podatke da su za mandata sadašnje vlasti sagrađena 2.963 stana, 750 ih je u fazi gradnje, a 654 u pripremi, dok je bivša vlast izgradila 906 stanova.

Tih dana redovito smo mogli pratiti prepucavanja vlasti i oporbe tko je sagradio više stanova i tko je pokrenuo više kapitalnih projekata. Drugim riječima, gledali smo natjecanje tko je potrošio više novca poreznih obveznika.

Danas je priča neznatno drugačija. Blagajna je prazna, sve drugo ide po starom. Državni poticaji i kapitalni projekti ponovno su se na opće iznenađenje pokazali kao kapitalni promašaji, stoga je potrebno pronaći krivca. Neprodani stanovi zjape na sve strane, no POS uskoro kreće u novi krug kako bi se opet spašavao građevinski sektor. Tako se ove godine na isti planira potrošiti dodatnih 200 milijuna kuna našeg novca. Jasno, u cijeloj ovoj katastrofi najveći krivci su oni koji izbjegavaju plaćanje poreza koji bi omogućio nastavak rasipništva, a nikako oni koji isti taj novac bacaju na Potemkinova sela.

No što točno imamo i dobivamo plaćanjem sve većeg poreza, osim bizarnih propagandnih poruka koje nam poručuju da cinkanjem postajemo dobri građani koji spašavaju državu, ali i sebe, te ispiranje mozga da u protivnom nećemo imati prirodna bogatstva, autoceste, mirovine, bolnice, škole i ostale blagodati koje samo država može pružiti?

Za početak, imamo bankrotirani, prikriveni piramidalni mirovinski sustav u kojem radnici ne uplaćuju mirovine za sebe, nego pune trenutni proračun i plaćaju trenutne umirovljenike (prave, no većinom lažne). Zauzvrat, dobili su obećanje države kako će budući naraštaji na isti način osigurati njihovu mirovinu. Obzirom da je za piramidalni sustav potrebna sve veća baza, a hrvatska populacija ide u suprotnom smjeru, znamo da će mirovinski sustav završiti poput onih pisama i lanaca sreće koje smo nekad znali dobivati, kada je bilo potrebno poslati novac ljudima s popisa, te povećati popis ljudi koji će isto učiniti za vas. Pogledajte koliko mjesečno uplaćujete u mirovinski fond, pomnožite sa ukupnim radnim stažem, te usporedite sa mirovinom koju ćete primati puno kraći period. Ukratko, dobili smo veliku Ponzi shemu, u kojoj odlično prolaze oni koji su među prvima uskočili u igru, međutim što igra duže traje, sve je veći broj onih koji će ostati bez svega uloženog. Ono što je posebno zanimljivo, u RH su poslovni modeli koji se baziraju na principu kao naš mirovinski sustav zakonom zabranjeni i okarakterizirani kao prijevara.

Imamo i bankrotirani zdravstveni sustav. Iako smo prošle godine za njega dali 21.119.925.828, ili preko 21.000 kuna po zaposlenom, platit ćemo i njegov dug veći od 5 milijardi kuna kada vlast pokrene sanaciju. Zauzvrat stojimo u beskrajnim listama čekanja, oni sretniji ili s vezama dolaze na red, oni drugi umru čekajući. Za njih će država u rukavicama reći kako ih nisu uspjeli spasiti, no realno, njima je liječenje odbijeno. Nažalost, naše ministarstvo nema ili jednostavno ne objavljuje podatke o broju umrlih koji nisu dočekali spasonosne tretmane koje su platili, no činjenica je da takvi slučajevi postoje i druge države objavljuju evidencije o tome.

Imamo i hrvatsko školstvo, kojem proračun raste svake godine, no usprkos tome ima sve lošije rezultate, iako je djece sve manje.

Dobili smo još i brojna ministarstva, agencije, udruge i državne tvrke gubitaše (redom strateške), koji se razbacuju novcem koji smo mi zaradili, a oni prisilno uzeli putem poreza. Uzmimo na primjer vječitog gubitaša, HŽ, kojeg su porezni obveznici u zadnjih 10 godina subvencionirali sa barem 20-ak milijardi kuna, tj. oko 20.000 kuna po zaposlenoj osobi. Imamo i Croatia Airlines, koji je uz svu pomoć (recimo prošlogodišnja dokapitalizacija od 862 milijuna naših kuna) uspio doći do 400 milijuna kuna duga. Imamo i brodogradilišta, koja jedino porezni obveznici drže da ne potonu. Tako su im porezni obveznici od 1997. do 2011. godine više ili manje dragovoljno poklonili preko 35 milijardi kuna, što je godišnje preko 2.000 kuna po zaposlenoj osobi, no brodogradilišta i dalje uspješno slažu kolosalne gubitke. Podsjećam da zaposlenih u hrvatskoj brodogradnji ima oko 12.000, što znači kako hrvatski radnici godišnje subvencioniraju brodogradilišta sa oko 200.000 kuna po zaposlenom u brodogradnji. Jeftinije ćemo proći ukoliko ti radnici samo sjede kod kuće i primaju plaću, nego da nešto rade.
Imamo i Petrokemiju, čije vodstvo otvoreno tvrdi kako mrzi kapital, stoga sretno posluju sa gubitkom. Imamo i Agenciju za civilno zrakoplovstvo, koja godišenje potroši 60-ak milijuna kuna, a nedavno su uspjeli dati 68.000 naših kuna samo za studiju opravdanosti nabave vlastitog aviona.
Imamo i Hrvatske šume, kojima smo u zadnje 3 godine isplatili gotovo milijardu kuna temeljem nameta zvanog općekorisne funkcije šume. Njihovi radnici, kako bi nam se zahvalili na darežljivosti, uz ugovor na neodređeno obično dobiju i liječničku potvrdu kako ne mogu podići teret teži od 2 kilograma, te angažiraju kooperante za koje se ispostavi da su 75% učinkovitiji od onih državnih šumara koji nekim čudom i rade.

Srećom više ne sponzoriramo rad Vjesnika, no zato spremno subvenciniramo HRT, Hrvatske ceste, Hrvatske autoceste, HAKOM, Jadroplov, Jadroliniju, Hrvatske vode itd, itd.. Stavite na papir samo do sad navedeno i doći ćete do iznosa preko 50.000 kuna po zaposlenoj osobi godišnje, a u tekstu je spomenut samo vrh ledene sante. Trebamo biti svjesni činjenice kako država koja prikupi više poreza, više bogatstva i upropaštava, što pokazuju svi dosadašnji propali državni projekti, proračuni i rebalansi. Stoga je jedini način za smanjenje našeg siromaštva – smanjenje prihoda koje država uzima za sebe.

Zagovornici nacionalizacije koji smatraju kako u Hrvatskoj vlada neoliberalizam, trebali bi biti svjesni bolne činjenice kako već sada radnik radi daleko više kako bi zadovoljio vječito rastuće državne apetite, nego što radi za sebe i svoju obitelj. Zar je zaista potrebno da još više radimo za takve i slične, samo da možemo ispred strateških državnih gubitaša imati prefiks hrvatski?

Zaštita domaće privrede

U medijima i komentarima svakodnevno možemo čuti kako je potrebno subvencionirati domaću poljoprivredu i gospodarstvo kako bismo se mogli natjecati sa drugim državama koje to rade.

Svi mi želimo da nam gospodarstvo bude konkurentno na svjetskom tržištu, a to može uspjeti jedino na način da konkuriramo cijenom, kvalitetom i inovativnošću, tj. ponudimo prepoznatljiv proizvod koji po cijeni i kvaliteti nije lošiji od konkurencije, uspješno pratimo trendove u tehnologiji i zahtjevima kupaca, te pronalazimo rastuće prilike.

Brojni komentari naglašavaju kako su subvencije neophodne, jer ih i druge države imaju. No takva politika u startu je promašena. Hrvatska, kao mala država, ne može se mjeriti sa subvencijama velikih ekonomija, niti podnositi tolike izdatke. Subvencije u pravilu čine poljoprivredu i industriju ovisnima o državnoj pomoći i ruše njihovu poduzetnost i kvalitetu. Subvencionirani sektori vrlo brzo prelaze u poslovanje pri kojem radije traže državnu pomoć nego se prilagođavaju tržištu i moderniziraju način poslovanja, što dovodi do negativnih posljedica poput pada kvalitete, proizvodnje i ukupnog rasta cijena. Ukratko, svi mi plaćamo kako bi se odabrani mogli manje truditi.

Odakle dolaze subvencije? Iz proračuna. Tko puni proračun? Porezni obveznici, tj. mi. Dakle, veće subvencije industriji, poljoprivredi ili nekome trećem znače veće poreze svima nama. Ima li onda smisla plaćati veće poreze kako bismo dobili zastarjelu, manje kvalitetnu i u konačnici skuplju robu? Zamislimo na trenutak idealni svijet u kojem bismo kupovali stranu robu koju subvencioniraju strani državljani. Bili bismo zahvalni na njihovoj ludosti što plaćaju visoke poreze kako bi nama izvezli subvencioniranu, jeftiniju (dio cijene pokrivaju oni kroz svoje poreze) robu. Plaćanjem većih poreza, smanjili bi svoje ukupne prihode, dok bi s druge strane svojim subvencijama nama omogućili manje cijene takvih proizvoda, te samim time više novca koji bi nam ostao da trošimo na druge stvari. Drugim riječima, postali bismo bogatiji.

Pošteno bi bilo imati trgovinski sporazum koji onemogućuje subvencije, no pošto ne živimo u idealnom svijetu, kada se domaće tvrtke susretnu sa subvencioniram proizvodima sa stranog tržišta, najčešće od države traže identičan način pomoći sa još većim subvencijama, a prilikom takvih trgovinskih ratova svi završimo u goroj poziciji od početne.

Ukoliko već moramo reagirati na neki način kako bismo zaštitili domaće gospodarstvo, carine na subvencionirane proizvode puno su bolji način zaštite. Kao prvo, njima nećemo postići efekt dizanja poreza i osiromašenja svih državljana koji postižemo subvencioniranjem domaćeg gospodarstva. Kao drugo, proračun se neće dodatno prazniti zbog troškova subvencija, nego će se puniti zahvaljujući stranim subvencijama. Kao treće, domaće proizvođače dovest ćemo u ravnopravan položaj barem na domaćem tržištu. Zadržani trud i poduzetnički dug tako bi im se mogao isplatiti i na stranim tržištima u odnosu na uspavanu konkurenciju u inozemstvu.

Najgori odgovor na strane subvencije su domaće subvencije. Na taj način ne pomažemo niti nama kao poreznim obveznicima koji to plaćaju, niti domaćem gospodarstvu kojeg pretvaramo u ovisnika o državnoj pomoći.

Treba li većina odlučivati baš o svemu?

U današnje vrijeme prevladava mišljenje kako je nemoguće izgubiti slobodu u demokratskom obliku vladavine. Poznato je kako država može porobiti svoje građane. Brojni carevi, diktatori, kraljevi ili generali dokazali su to kroz povijest, ali demokracija osigurava prevlast volje naroda. Iz tog razloga, dok god čuvamo demokraciju, ne moramo se bojati za slobodu.

Demokratski oblik vladavine predstavlja donošenje odluka putem izbora većine, a provedbu može izvršavati narod putem “direktne demokracije” ili putem svojih predstavnika.

No je li baš uvijek tako?

Ukoliko promatramo tržište, tvrtke koje dovoljno uspješno pružaju usluge ljudima oko sebe napreduju i bogate se. Ukratko, svoju pohlepu za bogatstvom moraju zaslužiti radom i idejama (ukoliko izuzmemo rentijerstvo, spregu sa politikom i kriminalne radnje općenito). U određenom trenutku vlasnike uspješnih poslova ostatak društva počinje nazivati gramzivima i pohlepnima. To društvo istovremeno također želi više za sebe: žele tv, kompjuter, internet, auto, stan, vikendicu, ukratko, žele više i bolje nego trenutno imaju. No većina se, umjesto da poduzme korake poput poslovnih ljudi, okreće demokraciji. U svojoj vlastitoj pohlepi, neprestano glasaju za političare koji propagiraju oduzimanje imovine bogatijima, kako bi istu preraspodijelili siromašnijima.

Dakle, iako smo svi mi pohlepni za boljim, lakšim i jednostavnijim životom, neki svoju pohlepu utažuju moralnim putem, tj. vlastitim trudom i radom bilo u svojoj ili tuđoj tvrtki. Drugi demokratskim putem izglasavaju oduzimanje imovine, te sistem pretvaraju u legalnu krađu. Tužna činjenica jest da se demokracija pretvorila upravo u to – sistem kupovine glasova u kojem siromašnija većina bez ikakve odgovornosti neprestano staje uz političare koji propagiraju veće poreze bogatijoj manjini i redistribuiraju tuđu imovinu u zamjenu za glasove na izborima.

Takvo izglasavanje redistirbucije naši političari upakirali su pod terminom socijalna pravednost, koja je naravno za “opće dobro”, zapravo je ništa drugo nego – socijalizam. Redistribucija je krađa. To je ništa drugo nego prisilno uzimanje (pokušajte ne platiti neki državni namet) jednoj skupini, kako bi se dalo drugoj. Ljudi kojima se bogatstvo oduzima najčešće nisu glasali za provedbu takve akcije, ali oni koji bi taj novac trebali primiti uvijek jesu za provedbu te akcije.

Ukoliko pogledamo proračun vidjet ćemo kako ovdje nije riječ samo o pomoći najsiromašnijima i porezu prikupljenom radi funkcioniranja policije, sudstva, vatrogasnih postrojbi ili države općenito, nego činjenici kako većina novca prikupljenog putem poreza zapravo završava u džepovima drugih osoba, bilo da je riječ o potporama raznim strankama, udrugama, subvencijama državnih tvrtki, poljoprivrede, turizma i slično. Drugim riječima, socijalna pravda svodi se na poticanje nerada. Jedan takav pogled na poticaj turizma, koji ljudima izbija novac iz džepa, a zauzvrat im nudi manju vjerojatnost odlaska na ljetovanje napisao je Kapitalac.

Ljudima koji su uložili svoje vrijeme i riskirali novac kako bi poboljšali svoju budućnost, nudeći društvu proizvod koje ono svojevoljno kupuje kako bi poboljšalo svoj život, sada isto to društvo koje ne vidi godine rada i rizika, ljubomorno na vidljivi uspjeh, demokratskim akcijama nameće razne poreze, restrikcije i propise. Sve to u konačnici samo dovodi do smanjenja produktivnosti, poskupljenja proizvoda i cjelokupnog sustava, te u konačnici i veće nezaposlenosti.

Ovo je daleko od vjerovanja kako demokracija sama po sebi čuva slobodu, a pod tom iluzijom vrlo je jednostavno izgubiti slobodu i ne shvatiti to dok nije kasno. Narod može malo po malo, ovisno kako se većina kreće, oduzimati prava pojedinim skupinama, dok se na kraju mjere podržane od većine ne okrenu upravo protiv njih samih. Jedan od takvih primjera jest porez na dodanu vrijednost, čije uvođenje je sredinom XX. stoljeća odobravala većina Francuza kao sredstvo oporezivanja isključivo velikih kompanija, tj. bogatog sloja društva. Danas vidimo kako svi plaćamo taj porez i to u nemalim iznosima. Pošto je bogatstvo prilično proizvoljan pojam, slična stvar se već događa sa imovinom, a uskoro će i sa štednjom.

Sloboda ne znači raditi bilo što ukoliko je to odobreno demokratskim sustavom, niti da je takva akcija sama po sebi značajka slobode i u interesu slobode. Pravo glasanja ne možemo izjednačiti sa slobodom, nego samo kao mogućnost sudjelovanja u demokratskom procesu. U demokraciji uvijek treba biti svjestan kako većina, vođena isključivo pohlepom, a ne i moralom i razumom, vrlo lako može prouzročiti gospodarsko i političko samoubojstvo.

Iluziju kako je sloboda osigurana dok god postoji demokratski izabrana vlast svakodnevno možemo vidjeti i u novinskim člancima, na primjer kada razne službe nalažu roditeljima kako trošiti novac na dijete, ili kako razne agencije za “zaštitu” provode cjenovne kontrole, u pojedinim slučajevima zabranjujući čak i pojeftinjenja. Političari su danas postali dobri glumci na opasnom natjecanju popularnosti, koji u konačnici brinu samo o svojim kampanjama i mandatima, a ne stvarnom napretku zemlje i njenih državljana.

Zaista je čudan taj koncept slobode, u kojoj je pojedinac prisiljen plaćati provedbu zakona koji je usmjeren protiv njega, ili ideje s kojom se ne slaže.

Elegantna popunjenost nacije

Debeli smo. Jutarnji prenosi istraživanje BMC Public Health-a, prema kojem su Hrvati četvrta najdeblja nacija na svijetu. Dežurni paternalisti ponovno ulijeću punom snagom, a ono što opet možemo primjetiti jest skrivanje iza zamjenice “mi”. Kada bi koristili “ti” ili “vi”, njihovi komentari zvučali bi mnogo drugačije:

Ljudi, debeli smo. Toliko smo debeli da smo u svjetskom vrhu i moramo poduzeti nešto.

Ono što zapravo govore jest “Debeo si i ja ću promijeniti tvoje navike i ponašanje, neovisno o tvojim željama.” Jasno, ovako izrečeno je izravnije, napadnije i točnije. Neće Milivoj Solar ili Danijela Stimac mijenjati svoje navike, nego svi mi koji kupujemo peciva, jedemo čips ili pijemo gazirana pića. Znaju li članovi raznih zdravstvenih organizacija i udruga više od nas? U nekim slučajevima to je moguće, ali u takvim slučajevima trebaju pružiti informaciju i pustiti ljude da sami odluče, a ne mijenjati njihovo ponašanja protiv njihove volje.

Koliko često mogu znati sve važnije detalje poput individualnih preferencija i okolnosti koje su važne za rješavanje problema? Jedinstveno rješenje koje odgovara svima jednostavno nije izvedivo, nego samo pogoršava situaciju:

Može li država pekarima narediti da ne rade tako nego da rade malo zdravije? Postoje načini, nekakvom poticajnom poreznom politikom, stimulirati, ako postoji volja sve se može, smatraju stručnjaci.

Najveći utjecaj ovih prijedloga biti će sličan mađarskom porezu na čips: udar na poslovanje proizvođača porezno opterećenih proizvoda i veća izdvajanja za hranu, posebno siromašnijeg dijela populacije, a ukoliko ovakvi prijedlozi propadnu, poput svih dosadašnjih, na kojem prijedlogu će sveznajući paternalisti povući crtu i reći ovo je ipak previše?

Diskriminacija tragedije

S vremena na vrijeme događaju se prirodne nepogode poput suše, poplave, tuče i sličnog, a njihove žrtve sve češće traže krivce u drugima ili očekuju nadoknadu štete od države. Svake godine, pa tako i ove, pogođene skupine iznova se vješaju o skute države (tj. ostalih poreznih obveznika), tražeći nadoknadu štete: 

Voćari traže hitno djelovanje i osnivanje komisije mjerodavnih institucija za obeštećenje voćara. Traže da im država nadoknadi barem 30% šteta. Ivković kaže kako bi država voćarima trebala oprostiti zakup svoje zemlje na dvije godine, smanjiti kamate na kredite sa 5-6 na 1,5 do 2 posto kakve im nudi IPARD, a naknade za elementarne nepogode isplatiti plantažerima, umjesto, što je dosad bila praksa, i ‘pokojnicima’ sa po dva stabla.

Po kojem principu oštećene strane traže od ostatka stanovništva, osiguranog i neosiguranog, bogatog i siromašnog da subvencionira njihove troškove?

No ovdje postoji još jedan problem koji se može uočiti u posljednjoj rečenici citata: odšteta samo za masovnije događaje, ili događaje koji uključuju veću populaciju, a ništa za manji, osobni opseg tragedije.

Usporedimo dva primjera katastrofe koje je proizvela elementarna nepogoda. U prvom primjeru udar munje u uličnu mrežu kablovima je došao do kuće, te prouzročio požar. U drugom primjeru poplava je pogodila Metković i uništila imovinu mnoštva građana.

Prvi slučaj završio je kao članak u novinama uz eventualnu pomoć rodbine, prijatelja ili neke organizirane humanitarne akcije. Drugi slučaj završio je posjetom tadašnje Premijerke, brojnih državnih dužnosnika i doniranjem novca poreznih obveznika. Na kojoj točci uništenja ili količine žrtava počinje ta intervencija? Koliko je onaj požar iz prvog primjera trebao ubiti ljudi, ili zahvatiti kuća da dužnosnici posjete lokaciju? Vjerojatno je riječ o marginalnom trošku kupovine glasova. Nije li obiteljski dom uništen u Čakovcu jednaka tragedija kao onaj uništen u Metkoviću?

Popravak jedne kuće oštećene ili uništene u nepogodi pada isključivo na teret vlasnika (ili osiguravajućeg društva ukoliko je vlasnik uplaćivao premiju). Ali, ukoliko ista kuća nastrada zajedno sa stotinjak drugih u blizini, to postaje odgovornost svih poreznih obveznika, iako osobna tragedija nije ništa veća.

Samo državna intervencija, financirana sredstvima poreznih obveznika, može na takav način marginalizirati i diskriminirati osobnu tragediju radi političkih bodova i glasova, te čovjeku dati misao kako je bolje, kad je već njegova imovina uništena, da i sve oko njega nastrada, jer jedino tada može očekivati pomoć.

Preslagivanje stolica na Titanicu

Nedavno je ministar Slavko Linić gostovao u emisiji Otvoreno (emisiju možete pogledati klikom na link, zatim odaberite datum 24.4.2012.), prilikom kojeg je između ostalog pričao o zaduživanju države, subvencijama i najavi poreza na nekretnine.

Prilikom intervjua, gospođa Novak-Srzić dala je dobru primjedbu kako na poljoprivredu izdvajamo 4,5 milijardi kuna, ali nam je uz sve to pala proizvodnja i povećao se uvoz hrane. Ovo je ministrov odgovor:

Svi ti poticaji koji su dani, dani su bez kontrole. Dani su, recimo, za jednu kravu, jedan hektar… nećemo se vraćati u prošlost, ali takve poticaje više nećemo davati, nego ćemo promijeniti kriterije, tako da će ubuduće poticaji ići ljudima sa recimo 100 krava, ili 100 hektara i slično, jer je to proizvodnja za tržište. Ono što je proizvodnja za osobne potrebe treba ići socijalnom politikom.

Drugim riječima, poticaje (sredstva za koja izdvajaju svi državljani kolika god primanja imali) bi prema ovom ministrovom prijedlogu plaćali npr. Todoriću. S druge strane, manja gospodarstva bi, umjesto “namjenskih” poticaja (sredstva koja su se prema Linićevim riječima dijelila uz lošu kontrolu) dobivali nenamjenska gotovinska sredstva u vidu socijalne politike. Znači iz sustava loše kontrole dijeljenja novca prelazimo u sustav nikakve kontrole dijeljenja novca.

Kroz raspravu se tako došlo i do poreza na imovinu i zemljište, te gđa. Hloverka spominje kako ona ima stan i vikendicu, te bi po tom prijedlogu onda morala plaćati porez. Ministar Linić na to kaže:

Ja vas u tom pogledu uvijek stavljam u vezu sa, recimo, vašim snimateljem, koji ima malu plaću, ali plaća i mirovinski i zdravstveni i porez. Znači, on sa svojom malom plaćom mora platiti, ali vi sa svojim stanom i vikendicom ne bi trebali plaćati.

Kakav je to odgovor jednog ministra financija? Osoba sa većom plaćom nije izuzeta plaćanja svega navedenog, nego je kažnjena plaćati po još većim stopama.

Mnogi ljudi shvatili su kako je profitabilnije uložiti u imovinu, nego držati novac u banci. Tako mnogi od njih imaju neobrađeno zemljiše, a to je zločin i moraju platiti više poreza.

Ljudi na ovim prostorima već su se susreli sa zlom koje proizvodi printanje novca i našli su sigurnu luku u zemlji. Vjerojatno bi neki od njih umjesto zemlje kupovali zlato, kao što je to uobičajeno u drugim državama, ali tu je Lijepa Naša već doskočila sa porezom od 58% na taj oblik štednje. Jedini logičan korak je ponovno naći način kako kazniti građane jer razmišljaju o ulaganju i štednji za budućnost, makar to bio komad zemlje.

Ako vi imate zemlju koju ne koristite, a porez vas ne pritišće, vi nećete htjeti prodati. Ako vas pritisne porez, onda ćete morati razmišljati da zajedno s drugima krenete u neke projekte.

Znači poreznim pritiskom, država tjera svoje manje bogate stanovnike na prodaju zemlje ispod vrijednosti, ukoliko si ne mogu priuštiti plaćanje poreza.

Evo jednog pitanja za sve one koji se zalažu za ovaj vid oporezivanja bogatih: tko će profitirati u slučaju uvođenja ovoga; onaj siromašniji koji je primoran prodati ispod cijene jer nema za porez, ili onaj bogatiji koji ima novac?

No preslikajmo istu logiku na nezaposlenost: ukoliko vas se počne oporezivati jer ste nezaposleni, počet ćete tražiti posao za manju plaću. A što država radi u konkretnom slučaju? Plaća ljudima da ništa ne rade. Malo je tu kontradiktoran način rješavanja problema.

Ako ulažete, imat ćete sve beneficije, ali ako svojom imovinom ne raspolažete u interesu hrvatskih građana, mi vam moramo uzeti poreze…. sada mnogi zatvaraju firme, šalju radnike kući, ali zadrže tvorničke hale i čekaju.

Zašto bi netko svojom privatnom imovinom trebao raspolagati u tuđem interesu, makar to značilo raditi s minusom, tj. uništavati vrijednosti. Privatnici ne zatvaraju pogone iz nekog inata prema vladajućim strankama. Za razliku od državnika, odgovaraju vlastitom imovinom za neuspjele poslove i nemaju neograničen izvor financija u vidu mužnje poreznih obveznika.

Linić griješi kada sugerira kako država mora metodama mrkve i batine sugerirati poduzetnicima što i kako raditi. Pogrešno je poreznom presijom prisiljavati poduzetnike da računaju jesu li manji gubitci ako plaćaju porez na prazne hale ili poslovanje s gubitkom. Posao države je poticati poduzetnički duh tako da se poštuje privatna imovina i pravo na izbor, a poslovanje olakšava. To se neće postići uvođenjem poreza radi prisilnog korištenja imovine, nego refomama javnog sektora, zakona o zapošljavanju, otpuštanju, te smanjem javne potrošnje i poreznog opterećenja.

Nažalost, mi idemo u sasvim suprotnom smjeru.