Arhiva

Archive for the ‘zdravstvo’ Category

Na putu prema gore (2)

15 srpnja, 2014 6 komentara

Obzirom kako mi zadnjih par dana raste čitanost jednog malo starijeg teksta o proračunskoj potrošnji (ovdje), evo osvježeni grafikon iz tog teksta, koji jasno pokazuje postoji li proračunska štednja u Hrvatskoj, te usporedba broja zaposlenih u pravnim osobama od ožujka 2007. do ožujka 2014.

Kategorije rashoda proracuna 2003-2013

Radna mjesta po djelatnostima 07 do 14

Na valu brige oko toga koliko financiramo državu također preporučam:

Ta besplatna država

Cijena države

Kupovina glasova proračunskim novcem

Kada bismo pivo plaćali kao porez

Što je bruto, a što neto plaća

 

Cijena mogućeg štrajka javnog sektora

7 veljače, 2014 12 komentara

strajkŠto je zajedničko radnicima u državnoj upravi, zdravstvu, obrazovanju, policiji, kulturi, carini, mirovinskom, pošti, elektroprivredi, ZG Holdingu, željeznici, zračnim lukama i vodoopskrbi? Osim što plaće uglavnom dobivaju iz proračuna, također su najavili i zajednički generalni štrajk. Čelnici pet sindikalnih središnjica tako su prošlog tjedna održali konferenciju za novinare na kojoj su izvijestiti o Rezultatima osobnog izjašnjavanja o organiziranju generalnog štrajka i daljnje aktivnosti. Od ukupno 382.190 članova sindikata, 71,65 posto izašlo je na glasovanje, te je od 273.839 glasova 92,31 posto izjašnjeno za opći štrajk.

Jedan od problema štrajka javnog sektora je činjenica kako su poslovi koje on obavlja uglavnom monopolistički. Štrajk radnika pojedinog trgovačkog lanca jednostavno će kupce preusmjeriti u kupovinu kod konkurencije. Štrajk prosvjetnog, željezničkog ili komunalnog sindikata paralizira cijeli sektor za čitavo vrijeme trajanja, a usluge poput željezničkog prijevoza, edukacije ili odvožnje smeća u tom periodu građanima jednostavno nisu dostupne. Štrajk privatnog sektora test je između poslodavaca i posloprimaca. Radnici se odriču plaća za vrijeme štrajka, a poslodavci zarade koja bi postojala u normalnom poslovanju. Obje strane snose gubitke, te imaju želju pronaći kompromis u što kraćem vremenu. Radnici znaju da ukoliko pretjeruju sa zahtjevima mogu poslodavca učiniti nekonkurentnim, te upropastiti i tvrtku i svoja radna mjesta. S druge strane, poslodavci koji pretjeruju s pritiskom vrlo brzo će izgubiti najbolje radnike. Štrajk javnog sektora koji nije opterećen bankrotom svoju snagu bazira na političkim pritiscima. Porezni obveznici, nezadovoljni situacijom u kojoj su brojne usluge nedostupne zbog monopolističkih privilegija, tražit će od nadležnih tijela što hitnije rješavanje problema, što u pravilu znači i brzo popuštanje zahtjevima prosvjednika kako bi nervozna vlast udobrovoljila glasače. Ovaj proces jedan je od glavnih razloga pada kvalitete i produktivnosti državno garantiranih monopola, te rasta troškova javnog sektora iz godine u godinu. Pročitaj više…

Zemlja znanja

2 veljače, 2014 8 komentara

Troskovi placa u ministarstvima

Klik na sliku daje veći prikaz. Sredstva koja se u proračunu vode kao naknade kućanstvima zapravo djelomično predstavljaju troškove plaća zaposlenih u zdravstvenim ustanovama u vlasništvu države, grada ili županije. Naknade građanima u novcu iznose 2,35 milijardi, a naknade u naravi 18,6 milijardi kuna. Prema izvješću Državnog ureda za reviziju, rashodi za zaposlene u bolnicama iznosili su 5,37 milijardi kuna (54,6% bolničkih rashoda). Sa plaćama zaposlenih u bolnicama, to bi izgledalo otprilike ovako:

Troskovi placa u ministarstvima2

Kategorije:Hrvatska, obrazovanje, zdravstvo Oznake:

Nepristrano i objektivno, ha?

23 studenoga, 2013 6 komentara

Portal H-Alter nedavno je objavio tekst u kojem navodi kako je outsourcing u zdravstvu odavno započeo, te između ostalog stoji:

doktori medicine 1995 2005Što je sa primarnom zdravstvenom zaštitom u najvećem dijelu? Ona se plaća iz obaveznog osiguranja, ali je obavljaju u velikom broju slučajeva privatnici koji su bivše javne ordinacije uzeli u zakup, što se nedavno promijenilo u model koncesije.

Prema njihovim obrazloženjima svrhe postojanja neprofitnih medija, ono što čini bitnu razliku između aktualnih, tržišno-profitnih mainstreamovskih medija na jednoj strani i “nezavisnih”, “neprofitnih” medija na drugoj, jest činjenica da neprofitni mediji naglasak stavljaju na kvalitetu sadržaja i programa, dok su tržišno-profitni mediji povodljivi i podložni utjecaju izvora financiranja. Stoga je postojanje neprofitnih medija financiranih iz proračuna nužno, jer tržišni principi “devastiraju kvalitetu”, a slična opravdanja postojanja prisilnog financiranja daje i HRT.

E sad, zašto jedan objektivan, nezavisan i nadasve nepristran medij trenutno stanje opisuje grafikonom odrezanim u 2005. godini, tj. zašto postoji rupa u podacima u periodu 8 godina? Pročitaj više…

Kategorije:EU, Hrvatska, zdravstvo Oznake:,

Da, ali…

24 listopada, 2013 8 komentara

mfinMinistarstvo financija u posljednja dva izdanja Jutarnjeg lista objavilo je opsežan odgovor na moj prošlotjedni tekst . Brojke iz Vladinog priopćenja su naravno točne, ali ih je moguće interpretirati i malo drugačije.

Dio izvornog članka objavljenog prošli tjedan u Jutarnjem o plaćama zaposlenika glasio je:

15.12.2012. Vlada je donijela plan Proračuna za 2013. u kojem navodi troškove za zaposlene u iznosu 20 milijardi i 704 milijuna kuna, no ista Vlada 9 mjeseci kasnije objavljuje Smjernice u kojima navodi troškove za zaposlene 20 milijardi i 712 milijuna kuna, što je 8 milijuna kuna više od plana. Ako pogledamo kategorije rashoda državnog proračuna prema računskom planu i taj podatak postaje upitan jer je država u prvih 8 mjeseci za naknade zaposlenima potrošila 14,4 milijarde kuna, ili u prosjeku nešto iznad 1,8 milijardi mjesečno. Kada to pomnožimo sa 12 mjeseci možemo pretpostaviti troškove oko 21,6 milijardi, no godina je pri kraju, te ćemo uskoro saznati. Potrebno je napomenuti da se prema računskom planu naknade za zaposlene u zdravstvenim ustanovama u vlasništvu države, gradova ili županija iz nepoznatog razloga nalaze u sklopu rashoda za zdravstvo, a ne u rashodima za plaće kao što je uobičajeno za ostale djelatnike.

Odgovor Ministarstva glasi: Rashodi za zaposlene u 2012. godini izvršeni su u iznosu od 22,4 milijarde kuna. Ovi rashodi manji su za 374,4 milijuna kuna u odnosu na 2011. godinu.

Rashodi drzavnog proracuna prema racunskom planuVidimo li što se ovdje dogodilo? Iako se izvorni tekst osvrće na nekonzistentnost u ključnim proračunskim dokumentima i budući plan eksplozije rashoda, iz Vlade dolazi odgovor o rashodima za zaposlene u protekloj godini. Rashodi za zaposlene druga su stavka po veličini u rashodima proračuna i točno je kako su 2012. u odnosu na 2011. smanjeni 1,64%. No rashodi za zaposlene nisu isto što i plaće, nego su plaće, uz dnevnice, terenske dodatke i slično, samo jedan dio tih rashoda. Ako usporedimo proračunske troškove isključivo plaća koje se isplaćuju iz proračuna, možemo vidjeti kako su oni 2011. godine iznosili 18,32 milijarde kuna, a 2012. godine 18,45 milijardi. Dakle, iako su rashodi za zaposlene smanjeni 374,4 milijuna kuna, rashodi za plaće su zapravo porasli 128,9 milijuna kuna. Iz javnog sektora i sindikata dolaze informacije o rezanju plaća, a Ministarstvo uprave tvrdi kako je broj zaposlenih u javnom sektoru smanjen. Kako je onda moguće da je ukupna suma plaća porasla? Pročitaj više…

Na putu prema gore

30 rujna, 2013 12 komentara

Milanović LinićRastemo. Idemo gore. Ne, pri tome ne mislim na industrijsku i poljoprivrednu proizvodnju, gospodarstvo ili BDP općenito. Jedino što u Hrvatskoj posljednjih godina kontinuirano raste su proračunski rashodi i deficit. Shodno tome, naravno, rastu i porezi. Tragikomediju situacije odlično je sumirao tportalov naslov članka „Nastavljamo štednju, ali troškovi rastu“ vezan uz nove „Smjernice ekonomske i fiskalne politike za razdoblje od 2014. do 2016. godine.”

rashodi drzavnog proracuna po kategorijamaŠtednja o kojoj se priča nije štednja vezana uz smanjenje proračunskih rashoda i strukturne reforme, nego „štednja“ bazirana na rastu poreznog opterećenja u očajničkom pokušaju pokrivanja bujajućih rashoda. Spomenute trogodišnje smjernice trebale bi predstavljati praznik za sve oni koji smatraju kako je rast državne potrošnje dobar smjer. Vlada predlaže snažan rast proračunskih rashoda uz eksploziju novog zaduženja i rasta proračunskog deficita, te bi samo iduće godine proračun trebao narasti 8 milijardi kuna. Pročitaj više…

Traže li sindikati doista promjenu smjera ili ubacivanje u veću brzinu?

4 svibnja, 2013 38 komentara

sindikalni prosvjedPet godina krize jasno pokazuje da politika štednje ne može izvući zemlju iz recesije. Hrvatska još ima prostora za zaduživanje, a od smanjenja deficita ne treba raditi dogmu, prvo treba izgraditi zdravu ekonomiju, kaže sindikalist Vilim Ribić koji se pritom poziva na nobelovce Paula Krugmana i Josepha Stiglitza, koji su već odavno procijenili da politika štednje ne može pobijediti krizu. Europa je preplavljena sličnim izjavama. Predsjednik Europske komisije Jose Manuel Barroso prošli tjedan u Bruxellesu izjavio je kako je politika štednje došla do svojih granica, te kako moraju imati rješenja skrojena prema potrebama pojedinih zemalja, a ne primjenjivati jedan, uniformni program za sve europske države. Predsjednik Europskog vijeća Herman van Rompuy na istom je sastanku ocijenio da gospodarska kriza traje predugo. Istaknuo je da treba brže provoditi reforme koje najizravnije utječu na rast.

Što znače takva rješenja skrojena prema potrebama država? Znači li to da će nekima dodatno narasti porezi, a drugima potrošnja ili rezovi? Iz njihovih govora može se isčitati kako zapravo ne planiraju odustati od dosadašnjih poteza koje i dalje smatraju pozitivnima, ali pravi problem je što sad dolaze do Francuske i Italije, koje su ipak veći zalogaj od grčke ili španjolske ekonomije. Kad zemlja poput Francuske potpuno utone u krizu, čak ni Njemačka neće moći i htjeti plaćati održanje socijalne države i zajedničke valute.

No postoje li mjere štednje u Europskoj uniji i Hrvatskoj? Sve dosadašnje državne mjere proizvele su učinak upravo suprotan od najavljenog i problemi koji su trebali biti riješeni su eskalirali. Svi pokušaji rezanja deficita doveli su do njegovog rasta, mjere dizajnirane za rezanje državne potrošnje rezultirale su rastom te potrošnje što očigledno rezultira pogoršanjem stanja u Europi i rastom javnog duga. Španjolski javni dug tako je od početka provedbi mjera štednje porastao sa 53% BDP-a na 90%, a Grčka koja je sa mjerama započela 2009. godine sa javnim dugom visine 129% BDP-a skočila je na 170%, francuski javni dug je 90,2% BDP-a, a hrvatski bi sa 29% BDP-a 2008. mogao dosegnuo 65% ove godine.  Kako je moguće da javni dug europskih država, pa tako i Hrvatske, raste ako se provode mjere štednje? Predstavljaju li te mjere štednje samo dizanje poreza građanima kako bi se omogućio daljnji rast državne potrošnje? Pročitaj više…

Cijena države

14 travnja, 2013 16 komentara
Cijena države

Račun je po stanovniku, što znači da je stvarni višestruko veći

U nedavnoj diskusiji s jednim visoko obrazovanim javnim službenikom, jedan od njegovih argumenata bio je:

„Zanimljivo mi je kako se neprestano pozivate na “porezne obveznike” kao na vrhovni autoritet, otprilike kao na Boga: svima je na usnama, svi se u njega zaklinju, a nitko ga nikad nije ništa pitao i malo tko uistinu radi onako kako On želi. Još samo kad bi i Njega netko nešto pitao.“

Zaista, tko je taj Porezni Obveznik koji silom pokušava imati pravo glasa i što si on umišlja? Tko su javni i državni službenici i odakle pristiže novac za punjenje proračuna? Kolika je uopće cijena države?

U Hrvatskoj nažalost ljudi većinom imaju poražavajuće nisko znanje o novcu, radu i plaći, čak i vlastitoj, ali ekonomska (ne)pismenost ne odstupa previše od ostalih post-socijalističkih država. Netko nam je tokom života objasnio kako su doprinosi iz plaće i na plaću troškovi poslodavca s kojima radnici nemaju veze niti se trebaju time zamarati, a naknada za rad je samo ono što (ne)primamo dogovorenog datuma u mjesecu. Ta plaća i nije nešto, prosječna u siječnju 2013. iznosila je 5.529 kuna, a navodno pohlepni poslodavci iz nekog razloga neprestano tvrde kako je cijena rada prevelika. Takva razlika u percepciji nastaje jer prosječan radnik vodi brigu o svojoj prosječnoj neto plaći koja iznosi 5.529 kuna. S druge strane, prosječan poslodavac vodi brigu o ukupnom iznosu koji mora platiti radniku, što za taj iznos plaće iznosi 9.278 kuna. Taj iznos naziva se bruto2 i to je ukupna suma koju vaš poslodavac isplaćuje vama kao radniku, a ako je ne ostvarite taj mjesec tvrtka će poslovati s gubitkom. Prvo pitanje koje svakome pada na pamet je: „zašto bih ja morao poslodavcu zaraditi gotovo 10 tisuća kuna da bih od njega dobio jedva iznad 5 tisuća?“. Poslodavcu je bitan ukupan trošak zaposlenja radnika, a razlika između bruto i neto iznosa trebala bi biti briga radnika. No porezni sustav u Hrvatskoj postavljen je na način da poslodavac u ime radnika uplaćuje doprinose kako bi se radnici što manje zamarali detaljima oko poreza, te je tako kreirana iluzija da tu razliku plaća poslodavac. Državi takav sustav odgovara, poslodavci su neutralni po tom pitanju, a radnici se ne pitaju gdje im završava dobar dio plaće. Pročitaj više…

Država predator

16 veljače, 2013 5 komentara

bez racuna se ne racunaHrvatska je u katastrofalnom fiskalnom stanju. Državna potrošnja dosegla je rekordne razmjere, a političari najavljuju daljnje zaduživanje. Trenutni javni dug iznosi 186 milijardi kuna, što je oko 52% BDP-a, a najava ministra Linića je povećanje na preko 56%, zbog neodgovornog ponašanja brojnih tvrtki prije krize:

Linić je također kritizirao brojne hrvatske tvrtke koje su umjesto da se bave temeljnom djelatnošću počele ulaziti u nekretninski biznis, i to baš 2008. godine, kada je počela globalna ekonomska kriza. To je bilo potpuno krivo usmjereno ulaganje, pa sada treba pronaći dodatna rješenja s bankama kako bi takvim tvrtkama spasili osnovnu djelatnost.

Obzirom da ljudi reagiraju na poticaje, a država je poticala stanogradnju, brojne tvrtke počele su graditi stanove, poput brojnih ljudi koji su se počeli baviti mljekarstvom i poljoprivredom kada je država milijardama kuna odlučila potaknuti taj sektor (znamo kako danas izgleda i jedno i drugo).
Prisjetimo se samo kako je to izgledalo 2007. kada se ministrica Matulović-Dropulić trudila proširiti program POS-a:

“Nitko ne može reći da je ova država zaustavila gradnju POS-a”, kazala je ministrica, te u prilog tome iznijela podatke da su za mandata sadašnje vlasti sagrađena 2.963 stana, 750 ih je u fazi gradnje, a 654 u pripremi, dok je bivša vlast izgradila 906 stanova.

Tih dana redovito smo mogli pratiti prepucavanja vlasti i oporbe tko je sagradio više stanova i tko je pokrenuo više kapitalnih projekata. Drugim riječima, gledali smo natjecanje tko je potrošio više novca poreznih obveznika.

Danas je priča neznatno drugačija. Blagajna je prazna, sve drugo ide po starom. Državni poticaji i kapitalni projekti ponovno su se na opće iznenađenje pokazali kao kapitalni promašaji, stoga je potrebno pronaći krivca. Neprodani stanovi zjape na sve strane, no POS uskoro kreće u novi krug kako bi se opet spašavao građevinski sektor. Tako se ove godine na isti planira potrošiti dodatnih 200 milijuna kuna našeg novca. Jasno, u cijeloj ovoj katastrofi najveći krivci su oni koji izbjegavaju plaćanje poreza koji bi omogućio nastavak rasipništva, a nikako oni koji isti taj novac bacaju na Potemkinova sela.

No što točno imamo i dobivamo plaćanjem sve većeg poreza, osim bizarnih propagandnih poruka koje nam poručuju da cinkanjem postajemo dobri građani koji spašavaju državu, ali i sebe, te ispiranje mozga da u protivnom nećemo imati prirodna bogatstva, autoceste, mirovine, bolnice, škole i ostale blagodati koje samo država može pružiti?

Za početak, imamo bankrotirani, prikriveni piramidalni mirovinski sustav u kojem radnici ne uplaćuju mirovine za sebe, nego pune trenutni proračun i plaćaju trenutne umirovljenike (prave, no većinom lažne). Zauzvrat, dobili su obećanje države kako će budući naraštaji na isti način osigurati njihovu mirovinu. Obzirom da je za piramidalni sustav potrebna sve veća baza, a hrvatska populacija ide u suprotnom smjeru, znamo da će mirovinski sustav završiti poput onih pisama i lanaca sreće koje smo nekad znali dobivati, kada je bilo potrebno poslati novac ljudima s popisa, te povećati popis ljudi koji će isto učiniti za vas. Pogledajte koliko mjesečno uplaćujete u mirovinski fond, pomnožite sa ukupnim radnim stažem, te usporedite sa mirovinom koju ćete primati puno kraći period. Ukratko, dobili smo veliku Ponzi shemu, u kojoj odlično prolaze oni koji su među prvima uskočili u igru, međutim što igra duže traje, sve je veći broj onih koji će ostati bez svega uloženog. Ono što je posebno zanimljivo, u RH su poslovni modeli koji se baziraju na principu kao naš mirovinski sustav zakonom zabranjeni i okarakterizirani kao prijevara.

Imamo i bankrotirani zdravstveni sustav. Iako smo prošle godine za njega dali 21.119.925.828, ili preko 21.000 kuna po zaposlenom, platit ćemo i njegov dug veći od 5 milijardi kuna kada vlast pokrene sanaciju. Zauzvrat stojimo u beskrajnim listama čekanja, oni sretniji ili s vezama dolaze na red, oni drugi umru čekajući. Za njih će država u rukavicama reći kako ih nisu uspjeli spasiti, no realno, njima je liječenje odbijeno. Nažalost, naše ministarstvo nema ili jednostavno ne objavljuje podatke o broju umrlih koji nisu dočekali spasonosne tretmane koje su platili, no činjenica je da takvi slučajevi postoje i druge države objavljuju evidencije o tome.

Imamo i hrvatsko školstvo, kojem proračun raste svake godine, no usprkos tome ima sve lošije rezultate, iako je djece sve manje.

Dobili smo još i brojna ministarstva, agencije, udruge i državne tvrke gubitaše (redom strateške), koji se razbacuju novcem koji smo mi zaradili, a oni prisilno uzeli putem poreza. Uzmimo na primjer vječitog gubitaša, HŽ, kojeg su porezni obveznici u zadnjih 10 godina subvencionirali sa barem 20-ak milijardi kuna, tj. oko 20.000 kuna po zaposlenoj osobi. Imamo i Croatia Airlines, koji je uz svu pomoć (recimo prošlogodišnja dokapitalizacija od 862 milijuna naših kuna) uspio doći do 400 milijuna kuna duga. Imamo i brodogradilišta, koja jedino porezni obveznici drže da ne potonu. Tako su im porezni obveznici od 1997. do 2011. godine više ili manje dragovoljno poklonili preko 35 milijardi kuna, što je godišnje preko 2.000 kuna po zaposlenoj osobi, no brodogradilišta i dalje uspješno slažu kolosalne gubitke. Podsjećam da zaposlenih u hrvatskoj brodogradnji ima oko 12.000, što znači kako hrvatski radnici godišnje subvencioniraju brodogradilišta sa oko 200.000 kuna po zaposlenom u brodogradnji. Jeftinije ćemo proći ukoliko ti radnici samo sjede kod kuće i primaju plaću, nego da nešto rade.
Imamo i Petrokemiju, čije vodstvo otvoreno tvrdi kako mrzi kapital, stoga sretno posluju sa gubitkom. Imamo i Agenciju za civilno zrakoplovstvo, koja godišenje potroši 60-ak milijuna kuna, a nedavno su uspjeli dati 68.000 naših kuna samo za studiju opravdanosti nabave vlastitog aviona.
Imamo i Hrvatske šume, kojima smo u zadnje 3 godine isplatili gotovo milijardu kuna temeljem nameta zvanog općekorisne funkcije šume. Njihovi radnici, kako bi nam se zahvalili na darežljivosti, uz ugovor na neodređeno obično dobiju i liječničku potvrdu kako ne mogu podići teret teži od 2 kilograma, te angažiraju kooperante za koje se ispostavi da su 75% učinkovitiji od onih državnih šumara koji nekim čudom i rade.

Srećom više ne sponzoriramo rad Vjesnika, no zato spremno subvenciniramo HRT, Hrvatske ceste, Hrvatske autoceste, HAKOM, Jadroplov, Jadroliniju, Hrvatske vode itd, itd.. Stavite na papir samo do sad navedeno i doći ćete do iznosa preko 50.000 kuna po zaposlenoj osobi godišnje, a u tekstu je spomenut samo vrh ledene sante. Trebamo biti svjesni činjenice kako država koja prikupi više poreza, više bogatstva i upropaštava, što pokazuju svi dosadašnji propali državni projekti, proračuni i rebalansi. Stoga je jedini način za smanjenje našeg siromaštva – smanjenje prihoda koje država uzima za sebe.

Zagovornici nacionalizacije koji smatraju kako u Hrvatskoj vlada neoliberalizam, trebali bi biti svjesni bolne činjenice kako već sada radnik radi daleko više kako bi zadovoljio vječito rastuće državne apetite, nego što radi za sebe i svoju obitelj. Zar je zaista potrebno da još više radimo za takve i slične, samo da možemo ispred strateških državnih gubitaša imati prefiks hrvatski?

Pravda i poštenje

12 prosinca, 2012 2 komentara

socijalizamPrilikom prihvaćanja proračuna za 2013. ponovno se počelo (samo) raspravljati o uštedama, te rezanjima plaća i beneficija državnim i javnim zaposlenicima. Naravno, protivnici “uravnoteženja” proračuna, koliko god ti rezovi bili imaginarni (što smo vidjeli i prema rebalansu i prema visini plana za iduću godinu) pozivaju se na pravdu i poštenje.

Da vidimo malo kako pravednost izgleda ovih dana:

Što su primanja veća i porezna stopa mora biti veća, jer je “pravedno” da oni koji više zarađuju plaćaju po većim stopama. Oni koji zarađuju više svejedno bi plaćali više od onih koji zarađuju manje čak i da su im stope identične. No socijalistima kojima ni trenutne progresivne stope nisu dovoljno pravedne idu u suprotnom smjeru, te zagovaraju još veće oporezivanje većih primanja. Redistribucija je omiljena igra socijalnih planera: nekome uzmeš novac, daš ga nekom drugom i eto pravednosti. Tako se samoprozvani pravednici odmah bolje osjećaju čim nekome pomognu tuđim novcem, no da je takav sustav zaista pravedan, Hrvatska bi danas bila jedna od najpoštenijih zemalja u svijetu.

U praksi, socijalna pravednost izgleda otprilike tako da za prosječnu plaću radnici više od pola svog radnog vremena provode radeći za državu, kako bi platili prireze, trošarine, doprinose, carine, PDV, subvencije, zdravstvo, školstvo, pokrili gubitke javnih tvrtki poput HŽ-a, Croatia Airlinesa, HRT-a, HAC-a i sličnih. Ukoliko zbog sporosti, neznanja, nesposobnosti ili nezadovoljstva javnim sektorom odluče otići u privatnu obrazovnu ustanovu ili privatnom liječniku, današnja vizija pravednosti nalaže da istovremeno plate i javni sektor. Zar je zaista pravedno pod prijetnjom zatvora ili zaplijene imovine plaćati nešto što ne želite?

Socijalna pravednost danas također znači pod prijetnjom zatvora uplaćivanje u mirovinski sustav za nekog drugog, uz obećanje države  kako će se netko treći pobrinuti za vas u budućnosti. No kao što narod kaže: obećanje – ludom radovanje, jer takav sustav za opstanak traži sve širu bazu, tj. prirodni prirast i veći broj radnika, a u Hrvatskoj se događa upravo suprotno. Sustav jede sam sebe, a Vlada pokušava problem riješiti pomakom zakonske granice za odlazak u mirovinu. No to je samo odgađanje kolapsa i prebacivanje problema na buduću vlast. Zar je zaista pravedno biti prisiljen plaćati i vjerovati obećanjima nekih budućih vlasti da ćete dobiti barem manji dio vašeg novca natrag i biti kažnjeni ukoliko idete u mirovinu kad sami želite?

Socijalna pravednost također znači plaćati nebrojene oblike socijalnih pomoći, što je u vrlo kratkom roku dovelo do velikog broja ljudi koji ne žele raditi, jer im je jednostavnije primati neki oblik socijalne pomoći. Umjesto da sami pomognemo istinski nemoćnima i nezaposlenima, danas je pravednije biti prisiljen raditi i plaćati pomoć nekome tko vam u lice otvoreno izjavi nešto poput:

socijalna naknada

Socijalna pravednost danas također znači uzimati svima, kako bi se namirile određene interesne skupine sa takozvanim stečenim pravima. Ironično, ali upravo oni koji najglasnije galame protiv raznih lobija i poreza, upravo su oni koji najviše lobiraju protiv drugih i za sebe. Nemojmo se zavaravati, vlast i interesne skupine vole drugima nametati poreze, jer veći porezi znače veći priljev novca u vlastitu blagajnu. Jedan od najsvjetlijih primjera današnje socijalne pravednosti pokazuje veliki zagovornik iste, g. Vilim Ribić, u svom govoru u kojem hvali vlastitu ideju uvođenja kriznog poreza:

Krizni porez izazvao je lavinu kritika, ali ovdje moramo primijetiti da je on ravnomjerno raspodijelio teret krizne situacije u srpnju mjesecu i da je kao takav bio pravedno rješenje u odnosu na alternativu koja je glasila ponovno smanjenje plaća nastavniku i medicinaru.

Zar je zaista pravedno svim radnicima u državi smanjiti plaću, a nekima priuštiti i otkaze, kako bi određene skupine zadržala svoja stečena prava, unatoč sve gorim poslovnim rezultatima? Zar je zaista pravedno zadužiti sve građane Hrvatske i uništavati sve oko sebe, kako bi se spašavale pojedine državne tvrtke nesposobne za samostalan opstanak i rad?

Kao što možemo zaključiti, današnji pojam poštenja svodi se na odlučivanje političara i interesnih skupina o novčanim transferima, a obzirom kako se država petlja u veliki dio ekonomije, to je ogroman posao. Stavovi poput “država mora pomoći” nesposobni su dovesti do bilo kakvih pozitivnih ishoda i samo doprinose istinskom nepoštenju. Poštenje bi trebalo biti pravda, a pravda i zakon nalažu da je krađa tuđe imovine zločin. Zakon također govori kako je prisiljavanje pojedinca na akciju zločin. Kako smo onda došli do točke u kojoj je nepravda i zločin nekome uzeti novac iz novčanika jer smatramo da imamo pravo na njega, ali je istovremeno pravedno poslati državu da za nas učini istu stvar u vidu uvođenja nečega poput kriznog poreza?

Pojam socijalne pravednosti nema istinske poveznice za pravdom i poštenjem, nego je u potpunosti vezan uz redistibuciju i privilegiranje neproduktivnih interesnih skupina koje svoja prava osiguravaju lobiranjem, a ne produktivnošću. Jesu li bolničke usluge postale kvalitetnije unatoč sve većim rashodima? Je li školstvo postalo kvalitetnije? Jesu li brodogradilišta ili željeznice nakon 20-ak godina iscrpljivanja poreznih obveznika postale motori ekonomije? Proizvode li poljoprivrednici sve više i kvalitetnije? Sustav socijalne pravednosti jedino uspješno uništava poticaje za radom i utječe na porast siromaštva u budućnosti.

Tako da idući put kad netko zavapi za socijalnom pravdom, treba se upitati: pravda za koga? Za one kojima račun te pravde dolazi na naplatu, zasigurno ne.

Dobrijaneri štetočine priznaju grešku

21 studenoga, 2012 3 komentara

Danska vlada objavila je da namjerava ukinuti porez na hranu koja sadrži masti, koji je uvela prije godinu dana. Rezultat mjera bio je u potpunosti očekivan i prije samog uvođenja, ali moram priznati kako nisam očekivao povlačenje poreza nakon uočenih negativnih posljedica, nego uvođenje dodatnih metoda regulacije. Koncept je bio “logičan” – skuplja nezdrava hrana dovodi do zdravije ishrane. Pravi dobrijaneri štetočine, kako bi ih nazvao Nedjeljni Komentar.

Iako je namjera poreza bila regulirati što ljudi jedu i prisilno ih usmjeriti prema onome što ministarstvo smatra zdravijoj hrani, anketa među Dancima pokazala je kako 80% ljudi nije promijenilo prehrambene navike, samo stranu granice na kojoj kupuju. Naime, većina je po “nezdrave” proizvode krenula u Njemačku. Postupci građana obili su se o glavu državi, a posljedice toga bile su gašenje oko 1300 radnih mjesta povezanih sa proizvodnjom hrane pogođene porezom, pad konkurentnosti danskog gospodarstva, dodatan prihod njemačkih trgovačkih lanaca i Njemačke,  te manji iznos prikupljenog poreza u Danskoj. Ovo bi trebao biti dobar signal hrvatskoj Vladi da razmisli zašto hrvatski državljani sve češće ostavljaju svoju plaću s druge strane granice. No mi se i dalje vodimo mjerama “bolje nula kuna prikupljenog poreza nego nešto kuna prikupljenog poreza”, te svesrdno trudimo slati kupce što više van kako bi poticali strano gospodarstvo.

S druge strane, protivnici masne hrane smatraju kako porez i regulacija nisu dovoljno visoki da promijene prehrambene navike. Znamo da znanstvenici još uvijek nisu usuglašeni oko ispravne i zdrave prehrane. Neki smatraju kako su masti vrlo nezdrave, drugi da su potrebne i zdravije od supstituta (vjerojatno jer svaka jedinka ima drugačije potrebe, metabolizam i reakcije), no intervencionisti se nepogrešivo vode najrazvikanijom i sigurni su kako njihovo mišljenje vrijedi za sve jednako.

Ukoliko masti budu toliko oporezovane i regulirane, ljudi će prijeći na substitute, ali to sigurno neće biti salata kako intervencionisti sanjaju, nego ugljikohidrati: tjestenine, kruh, slatkiši i slična hrana. Posljedice toga ne znaju niti stručnjaci za prehranu, što je dovoljno dobar razlog da država ne ide u smjeru regulacije hrane koju jedemo ili trebamo jesti.

Na kraju krajeva, zašto moramo biti prisiljeni na zdrav život? Zar ne bismo trebali biti sami odgovorni za svoje postupke i njihove posljedice?

Nastavak politike štednje

19 studenoga, 2012 17 komentara

Vlada je danas predstavila rebalans proračuna 2012, te proračun za 2013. kojim nastavlja politiku brutalne štednje iz 2012. godine.

Prihodi u 2012. ostvareni su po planu, no ne i rashodi. Obzirom da se vodimo politikom štednje, pretpostavili bismo kako su rashodi manji od prošlogodišnjih, ali i planiranih za ovu godinu. Prisjetimo se nakratko prošlogodišnje najave mjera štednje. Pogledajmo sada realno stanje: rebalansom su rashodi za ovu godinu povećani za oko 2 milijarde kuna u odnosu na plan. Od toga je najveća stavka 1,6 milijardi kuna dodatnih izdataka za plaće državnog i javnog sektora. No to nije potpuna slika. Pravi porast izdataka za plaće je oko 2,5 milijarde kuna, od kojih je dio pokriven rebalansom, a dio prenamjenom planiranih troškova za kapitalne investicije. Uz to, povećani su izdaci za poljoprivredu i brodogradnju.

Što se proračuna za 2013. tiče, rashodi se povećavaju za dodatnih 4 milijarde u odnosu na ovaj rebalans, te tako skaču na 124,5 milijardi kuna. Ako ponovno pogledate prošlogodišnji plan štednje za 2013, vidjet ćete kako je planirano ispod 120 milijardi rashoda. Istovremeno, Matica hrvatskih sidnikata, nezadovoljna navedenim oštrim mjerama štednje, najavljuje štrajk.

Rastu državna potrošnja, deficit i zaduživanja, što znači siguran rast poreza, a vjerojatno i pad kreditnog rejtinga iduće godine. Iako Linić tvrdi kako novih poreza neće biti, već planirani dodatni rashodi iz nečega će se morati financirati. Tako već sada znamo kako se ukida nulta stopa PDV-a na kruh, mlijeko, knjige, lijekove, ortopedska pomagala i kino-ulaznice, rastu trošarine na cigarete, uvode se fiskalne blagajne, mijenjaju se trošarine na energente i električnu energiju na koje se uvodi i naknada HANDA-e, raspravlja se o porezu na nekretnine… sve to znači manje novca kojim stanovnici mogu raspolagati i pad kupovne moći, samo kako bi se nahranio rastući državni aparat. Takvo rastuće opterećenje u jednom trenutku će rezultirati sve slabijim punjenjem proračuna te dovesti do rasta deficita ukoliko se rastrošnost države zaista ne dovede pod kontrolu.

Nakon ovako očitog nastavka kretanja u pogrešnom smjeru i realno nepostojećih mjera štednje, zaista je nevjerojatno optimistično najaviti bilo kakav rast BDP-a, a kamoli u visini od 1,8% kakav prognozira Vlada.

Šećer – novo čudovište iz ormara

6 veljače, 2012 5 komentara

Šećer je otrov i njegovu bi prodaju trebalo regulirati kao i prodaju alkohola i cigareta. Tako tvrde znanstvenici u nedavnom izdanju Nature magazine, koji prenose BBC i Daily Mail:

Governments need to consider major shifts in policy, such as taxes, limiting sales of sweet food and drinks during school hours, or even stopping children from buying them below a certain age.

Istraživanje predlaže oporezivanje šećera do te mjere da se udvostruči cijena proizvoda, te zabranu prodaje mlađima od 17 ili 18 godina. Pomislili bi ste da je ovo dovoljno? Križari iz javnog zdravstva također predlažu zabranu oglašavanja proizvoda koji sadrže šećer, uklanjanje automata, micanje šećera s liste sigurnih namirnica, reguliranje radnog vremena trgovina koje prodaju proizvode koji sadrže šećer, te određivanje dopuštenog broja fast food restorana u određenom području.  

Ozbiljnost istraživanja narušavaju izjave poput “u povijesti je šećer bio teško dostupan, jer su med čuvale pčele”, te kako se ovim potezom želi ljudima proširiti izbor hrane i pojeftiniti zdravu hranu u odnosu na nezdravu:

Dr Laura Schmidt, also of California University, said: ‘We’re not talking about prohibition. We’re not advocating a major imposition of the government into people’s lives. What we want is actually to increase people’s choices by making foods that aren’t loaded with sugar comparatively easier and cheaper to get.

Naravno kako se ovdje ne zalažu za petljanje države u živote ljudi. Ako nekome prva rečenica ovog teksta nije dovoljna da shvati kako je nedvosmisleno riječ upravo o tome, neka ponovno pročita listu prijedloga što bi sve trebalo uključiti u nadzor. 
 
Istraživanje završava zaključkom kako su za stanje odgovorne prehrambene kompanije, te kako upravo njih treba pritisnuti:
Responsibility lies with the food companies, saying that while they may resist change, shifts in policy are possible if the pressure is great enough. These simple measures are taken for granted as tools for our public health and well-being. It’s time to turn our attention to sugar.
Rezultat pritiska mogao bi biti sličan mađarskom uvođenju “poreza na čips” – otkazi i seljenje proizvodnje u okolne zemlje, ali vlade prezaduženih država su toliko očajne za dodatnim novcem na kratki rok, pa vjerujem kako će ovo uskoro postati prilično raširena isprika za uvođenje dodatnih poreza.
 
Na stranu sad primjedbe o oporezivanju, odlučivanju pojedinca što želi jesti i slično, samo bih usporedio ultimativno zlo i glavni neprijatelj zdravlja i dobre linije, tj. Coca Colu sa voćnim shakeom jagoda-banana. 1 litra Coca Cole sadrži 400 kalorija, a 1 litra dijetnog pića od samljevenog voća sadrži 570 kalorija. 

Treba li legalizirati prodaju organa?

6 listopada, 2011 45 komentara

Povodom Europskog dana darivanja organa evo jedne kontroverzne teme. Doniranje organa jedan je poseban i pohvalan čin, ali pouzdavanje na čisti altruizam očito nije dovoljno. Zašto nam je zabranjeno prodati ili kupiti organ?

Čl. 5 Zakona o uvjetima za uzimanje i presađivanje dijelova ljudskog tijela kaže:

Za uzete dijelove ljudskoga tijela zabranjeno je davati, odnosno primati bilo kakvu novčanu naknadu te ostvarivati drugu materijalnu korist.

Čl. 36 kaže:

Novčanom kaznom od 70.000,00 do 100.000,00 kuna kaznit će se za prekršaj pravna osoba ako:

1. oglašava potrebu ili dostupnost dijela ljudskoga tijela radi ponude ili traženja novčane naknade ili druge materijalne koristi.

Koje su to prednosti u zabrani prodaje organa? Kažu nam kako je regulacija uvedena radi zaštite čovjeka. Pa da vidimo kako ta zaštita funkcionira u Hrvatskoj (podatci su preuzeti sa stranica Hrvatske donorske mreže):

Vrijeme čekanja na transplantaciju

U Hrvatskoj preko 30% ljudi čeka na organ 6 godina ili više. Neki od tih ljudi umru radi zatajenja organa, nikad ne dočekavši svoj red.

Vidljiv je blagi pad broja ljudi koji su na listi za organ, ali s druge strane broj oboljelih koji trebaju dijalizu drastično raste.

Ono što se postiglo regulacijom i zaštitom ljudi je produženo vrijeme čekanja, ne spašavaju se životi (koji se realno mogu spasiti) jer ljudi umiru na listama, nije eliminirano crno tržište, nego samo učinjeno isplatljivijim povećavši cijenu pojedinog organa. Današnja situacija bolesnicima je sve samo ne humana.

Nadalje, ovom regulacijom država je uspjela uništiti upravo onoga koga navodno štiti. Siromašni ljudi i dalje se odlučuju prodati organe na crnom tržištu, no za to dobivaju tek minimalan djelić novca kojeg kupac plati. Prema ovom istraživanju, prosječna cijena koju kupac daje za bubreg je $150.000, a prodavač od tog novca dobije $5.000. Ostatak novca uzmu posrednici, šverceri i liječnici. Dakle, regulacijom profitiraju svi u lancu osim osoba koje bi se ta regulacija trebala ticati – kupac i prodavač.

Prema istraživanju Mayo klinike, na njihovim listama u periodu 1990.-1999. 76% pacijenata obavilo je transplantaciju, 10% umrlo čekajući, 5% se povuklo s liste, 9% još uvijek čeka organ.

New York Times piše kako u SAD-u na listama čeka preko 90.000 ljudi, a prosječno svakih 90 minuta jedna osoba umre zbog nemogućnosti dobivanja organa. To je gotovo polovica broja ljudi ubijenih u SAD-u.

Jasno je da bi se ukidanjem zabrane povećao broj raspoloživih organa, samim time smanjile bi se cijene i liste čekanja. Negativna strana bilo bi smanjenje broja donora, ali ne u tolikoj mjeri da bi potpuno nestalo ili bi nastala veća nestašica.

Današnja regulativa sili čovjeka da se godinama muči i možda na kraju umre, pod izlikom spašavanja života i dostojanstva čovjeka.

Ljudi pronalaze način

4 listopada, 2011 4 komentara

Prije nekih 3 mjeseca pokrenuta je stranica najdoktor, s ciljem razmjene informacija o kvaliteti medicinskih usluga. Pošto je HZZO monopolist i ljudi nemaju mogućnost biranja osiguranja, tj. prisilno se uzima novac od plaće, jedina preostala linija obrane protiv sustava je ocjenjivanje kvalitete zaposlenika unutar monopola.

HRT prenosi:

Dosad 6000 komentara, više od 2000 registriranih ljudi, 10.000 doktora u bazi. Svakim komentarom portal postaje relevantniji i više vrijedi kao zdravstvena informacija o zdravstvu, kako da dođete do bolje usluge, rekao je Lovre Kelam, jedan od pokretača stranice Najdoktor.com.

Naravno, u komori nisu zadovoljni razvojem situacije, naglašavajući kako to nije način ocjenjivanja doktora, te kako postoji velika mogućnost manipulacija.

Gospodo draga, postoji puno bolji način ocjenjivanja kvalitete zdravstvene usluge, ali taj način nam je zabranjen. Jedino što nam preostaje je nada da liječnicima neće biti svejedno znaju li da im svake minute ime i način rada mogu osvanuti na internetu.

<span>%d</span> blogeri kao ovaj: