Traže li sindikati doista promjenu smjera ili ubacivanje u veću brzinu?

Pet godina krize jasno pokazuje da politika štednje ne može izvući zemlju iz recesije. Hrvatska još ima prostora za zaduživanje, a od smanjenja deficita ne treba raditi dogmu, prvo treba izgraditi zdravu ekonomiju, kaže sindikalist Vilim Ribić koji se pritom poziva na nobelovce Paula Krugmana i Josepha Stiglitza, koji su već odavno procijenili da politika štednje ne može pobijediti krizu. Europa je preplavljena sličnim izjavama. Predsjednik Europske komisije Jose Manuel Barroso prošli tjedan u Bruxellesu izjavio je kako je politika štednje došla do svojih granica, te kako moraju imati rješenja skrojena prema potrebama pojedinih zemalja, a ne primjenjivati jedan, uniformni program za sve europske države. Predsjednik Europskog vijeća Herman van Rompuy na istom je sastanku ocijenio da gospodarska kriza traje predugo. Istaknuo je da treba brže provoditi reforme koje najizravnije utječu na rast.

Što znače takva rješenja skrojena prema potrebama država? Znači li to da će nekima dodatno narasti porezi, a drugima potrošnja ili rezovi? Iz njihovih govora može se isčitati kako zapravo ne planiraju odustati od dosadašnjih poteza koje i dalje smatraju pozitivnima, ali pravi problem je što sad dolaze do Francuske i Italije, koje su ipak veći zalogaj od grčke ili španjolske ekonomije. Kad zemlja poput Francuske potpuno utone u krizu, čak ni Njemačka neće moći i htjeti plaćati održanje socijalne države i zajedničke valute.

No postoje li mjere štednje u Europskoj uniji i Hrvatskoj? Sve dosadašnje državne mjere proizvele su učinak upravo suprotan od najavljenog i problemi koji su trebali biti riješeni su eskalirali. Svi pokušaji rezanja deficita doveli su do njegovog rasta, mjere dizajnirane za rezanje državne potrošnje rezultirale su rastom te potrošnje što očigledno rezultira pogoršanjem stanja u Europi i rastom javnog duga. Španjolski javni dug tako je od početka provedbi mjera štednje porastao sa 53% BDP-a na 90%, a Grčka koja je sa mjerama započela 2009. godine sa javnim dugom visine 129% BDP-a skočila je na 170%, francuski javni dug je 90,2% BDP-a, a hrvatski bi sa 29% BDP-a 2008. mogao dosegnuo 65% ove godine.  Kako je moguće da javni dug europskih država, pa tako i Hrvatske, raste ako se provode mjere štednje? Predstavljaju li te mjere štednje samo dizanje poreza građanima kako bi se omogućio daljnji rast državne potrošnje?

Pravda i poštenje

Prilikom prihvaćanja proračuna za 2013. ponovno se počelo (samo) raspravljati o uštedama, te rezanjima plaća i beneficija državnim i javnim zaposlenicima. Naravno, protivnici “uravnoteženja” proračuna, koliko god ti rezovi bili imaginarni (što smo vidjeli i prema rebalansu i prema visini plana za iduću godinu) pozivaju se na pravdu i poštenje.

Da vidimo malo kako pravednost izgleda ovih dana:

Što su primanja veća i porezna stopa mora biti veća, jer je “pravedno” da oni koji više zarađuju plaćaju po većim stopama. Oni koji zarađuju više svejedno bi plaćali više od onih koji zarađuju manje čak i da su im stope identične. No socijalistima kojima ni trenutne progresivne stope nisu dovoljno pravedne idu u suprotnom smjeru, te zagovaraju još veće oporezivanje većih primanja. Redistribucija je omiljena igra socijalnih planera: nekome uzmeš novac, daš ga nekom drugom i eto pravednosti. Tako se samoprozvani pravednici odmah bolje osjećaju čim nekome pomognu tuđim novcem, no da je takav sustav zaista pravedan, Hrvatska bi danas bila jedna od najpoštenijih zemalja u svijetu.

U praksi, socijalna pravednost izgleda otprilike tako da za prosječnu plaću radnici više od pola svog radnog vremena provode radeći za državu, kako bi platili prireze, trošarine, doprinose, carine, PDV, subvencije, zdravstvo, školstvo, pokrili gubitke javnih tvrtki poput HŽ-a, Croatia Airlinesa, HRT-a, HAC-a i sličnih. Ukoliko zbog sporosti, neznanja, nesposobnosti ili nezadovoljstva javnim sektorom odluče otići u privatnu obrazovnu ustanovu ili privatnom liječniku, današnja vizija pravednosti nalaže da istovremeno plate i javni sektor. Zar je zaista pravedno pod prijetnjom zatvora ili zaplijene imovine plaćati nešto što ne želite?

Socijalna pravednost danas također znači pod prijetnjom zatvora uplaćivanje u mirovinski sustav za nekog drugog, uz obećanje države  kako će se netko treći pobrinuti za vas u budućnosti. No kao što narod kaže: obećanje – ludom radovanje, jer takav sustav za opstanak traži sve širu bazu, tj. prirodni prirast i veći broj radnika, a u Hrvatskoj se događa upravo suprotno. Sustav jede sam sebe, a Vlada pokušava problem riješiti pomakom zakonske granice za odlazak u mirovinu. No to je samo odgađanje kolapsa i prebacivanje problema na buduću vlast. Zar je zaista pravedno biti prisiljen plaćati i vjerovati obećanjima nekih budućih vlasti da ćete dobiti barem manji dio vašeg novca natrag i biti kažnjeni ukoliko idete u mirovinu kad sami želite?

Socijalna pravednost također znači plaćati nebrojene oblike socijalnih pomoći, što je u vrlo kratkom roku dovelo do velikog broja ljudi koji ne žele raditi, jer im je jednostavnije primati neki oblik socijalne pomoći. Umjesto da sami pomognemo istinski nemoćnima i nezaposlenima, danas je pravednije biti prisiljen raditi i plaćati pomoć nekome tko vam u lice otvoreno izjavi nešto poput:

Socijalna pravednost danas također znači uzimati svima, kako bi se namirile određene interesne skupine sa takozvanim stečenim pravima. Ironično, ali upravo oni koji najglasnije galame protiv raznih lobija i poreza, upravo su oni koji najviše lobiraju protiv drugih i za sebe. Nemojmo se zavaravati, vlast i interesne skupine vole drugima nametati poreze, jer veći porezi znače veći priljev novca u vlastitu blagajnu. Jedan od najsvjetlijih primjera današnje socijalne pravednosti pokazuje veliki zagovornik iste, g. Vilim Ribić, u svom govoru u kojem hvali vlastitu ideju uvođenja kriznog poreza:

Krizni porez izazvao je lavinu kritika, ali ovdje moramo primijetiti da je on ravnomjerno raspodijelio teret krizne situacije u srpnju mjesecu i da je kao takav bio pravedno rješenje u odnosu na alternativu koja je glasila ponovno smanjenje plaća nastavniku i medicinaru.

Zar je zaista pravedno svim radnicima u državi smanjiti plaću, a nekima priuštiti i otkaze, kako bi određene skupine zadržala svoja stečena prava, unatoč sve gorim poslovnim rezultatima? Zar je zaista pravedno zadužiti sve građane Hrvatske i uništavati sve oko sebe, kako bi se spašavale pojedine državne tvrtke nesposobne za samostalan opstanak i rad?

Kao što možemo zaključiti, današnji pojam poštenja svodi se na odlučivanje političara i interesnih skupina o novčanim transferima, a obzirom kako se država petlja u veliki dio ekonomije, to je ogroman posao. Stavovi poput “država mora pomoći” nesposobni su dovesti do bilo kakvih pozitivnih ishoda i samo doprinose istinskom nepoštenju. Poštenje bi trebalo biti pravda, a pravda i zakon nalažu da je krađa tuđe imovine zločin. Zakon također govori kako je prisiljavanje pojedinca na akciju zločin. Kako smo onda došli do točke u kojoj je nepravda i zločin nekome uzeti novac iz novčanika jer smatramo da imamo pravo na njega, ali je istovremeno pravedno poslati državu da za nas učini istu stvar u vidu uvođenja nečega poput kriznog poreza?

Pojam socijalne pravednosti nema istinske poveznice za pravdom i poštenjem, nego je u potpunosti vezan uz redistibuciju i privilegiranje neproduktivnih interesnih skupina koje svoja prava osiguravaju lobiranjem, a ne produktivnošću. Jesu li bolničke usluge postale kvalitetnije unatoč sve većim rashodima? Je li školstvo postalo kvalitetnije? Jesu li brodogradilišta ili željeznice nakon 20-ak godina iscrpljivanja poreznih obveznika postale motori ekonomije? Proizvode li poljoprivrednici sve više i kvalitetnije? Sustav socijalne pravednosti jedino uspješno uništava poticaje za radom i utječe na porast siromaštva u budućnosti.

Tako da idući put kad netko zavapi za socijalnom pravdom, treba se upitati: pravda za koga? Za one kojima račun te pravde dolazi na naplatu, zasigurno ne.

Učinkovitost hrvatskog školstva

„Vlada je pogazila načela slobode kolektivnog ugovaranja zakonom suspendirajući kolektivne ugovore, a mjerama štednje u javnom sektoru udarila je u bit interesa zaposlenih i društva u cjelini“ izjavio je nedavno predsjednik Matice hrvatskih sindikata Vilim Ribić.

Kvalitetno obrazovanje je važno, a kako bi se kvaliteta obrazovnog sustava poboljšala, sindikati tvrde da proračunska izdvajanja za obrazovanje moraju rasti, kao i plaće, jer su trenutna sredstva nedovoljna. Općeprihvaćeni je stav kako manji razredi doprinose boljem obrazovanju. No je li zaista tako? I što je s efikasnošću obrazovnog sustava?

Ako pogledamo proračunska izdvajanja za školstvo, te odnos broja profesora i učenika, ono što na prvi pogled možemo primjetiti je rast troškova obrazovanja, te rast broja novih škola, učitelja i profesora u svim razinama, iako je broj djece istovremeno u kontinuiranom padu.  Brojke pokazuju dvije očite stvari: sredstva za obrazovanje rastu, a odnos broja učenika i profesora se smanjuje. U periodu 2000. – 2010. godine broj učenika smanjio se 11,5%, a broj učitelja i profesora istovremeno je narastao za 21,4%. Tako je 2000. godine prosječan broj učenika po školi iznosio 217, a broj profesora 17 po školi. Kroz idućih deset godina prosječan broj učenika po školi pao je na 187, a broj profesora narastao je na 20, što znači da ponuda profesorskih radnih mjesta i dalje ne reagira na demografske promjene i smanjenu potražnju za njima.

Sindikalist u bordelu

Privrženi sindikalist prilikom međunarodnog sindikalnog skupa odluči posjetiti lokalni bordel.

Ušavši u jedan, priupita Madam: “Ima li ovaj bordel sindikat?” Nemamo, odgovori mu Madam. Hmm, a ako platim 100 eura, kako se dijeli zarada? 70% kuća i 30% djevojke. Uvrijeđen takvom nepravdom, sindikalist odluči pronaći drugi bordel. Prilikom potrage konačno naleti na bordel sa sindikatom u kojem postavi isto pitanje. Madam mu odgovori: “Kuća dobiva 30%, a djevojke 70%. Oduševljen izjavom, odmah izvadi 100 eura i počne se osvrtati po prostoriji.

Ugledavši prekrasnu plavušu, uperi prst u nju, no Madam ga uputi staroj prostitutki i odgovori: “Sukladno Članku 3, stavak 2 sindikalnih propisa našeg kolektivnog ugovora, starije osobe spadaju u zaštićenu kategoriju, ne smiju biti diskriminirane i imaju pravo prvenstva. Prema tome, ona je iduća.”

Poštovana Vlado

Poštovana Vlado,

prošlo je već gotovo godinu dana od Vaše izborne pobjede. Svi smo manje ili više svjesni stanja u državi koje ste naslijedili i kredita koji tek dolaze na naplatu. Također smo svjesni da država nije stan koji se može počistiti u jedno popodne. No, zanima me (a vjerujem i ostatak državljana), koliko se još mislite šlepati na promašaje prethodne vlasti? Nedavno smo u medijima imali priliku pročitati vijest o padu investicija u Hrvatskoj na razinu 1996, na što je Prvi potpredsjednik Vlade na prvu ispalio: “Za pad investicija nismo krivi mi, nego bivša Vlada”.

Možda djelomično. No tko je najavio izmjenu Zakona kako bi se omogućilo retroaktivno oporezivanje po stopi od 12% i to za posljednjih 10 godina?

Tko je podignuo stopu PDV-a, koja u konačnici poskupljuje finalni proizvod?

Smatrate li možda kako su rast nameta, birokratiziranost, zakoni koji mijenjaju prošlost i općenito neprestane izmjene pravila igre loš poziv investitorima? Ne, vi ćete vlastite promašaje izliječiti osnutkom još jedne nepotrebne agencije (Agencija za konkurentnost i investicije) na trošak poreznih obveznika. Hoće li biti uspješna poput Ureda za koordinaciju sustava procjene učinka propisa?

Tko i dalje troši više nego ima? Nemojmo se zavaravati, proračun koji je unaprijed planiran sa deficitom od 9,89 milijardi kuna (i koji će čini se uskoro u rebalans) ne miriše na štednju. Rast državne potrošnje samo je doveo do većih poreza, a veći porezni prihodi samo su povećali rast državne potrošnje. Dakle, jedini koji se sve više odriču i štede u cijeloj priči su građani i privatni sektor. Vi se čudite što svi pokušavaju izbjeći plaćanje poreza, a odavno poznata činjenica je da veći porezi znače veću evaziju. Ne znam kako Vi, ali ja više volim sam odlučiti za što ću dati svoj novac, nego da mi to odlučuje neki neimenovani birokrat, jer to često završi u suprotnosti s mojim željama i na moju štetu.

Tko uzima naš novac, koji zatim dijeli kao poticaje u svoje ime, pri tome čak i krši vlastite zakone jer diskriminira po imovinskom cenzusu?

Nadalje, tko planira kazniti porezom na nekretnine sve koji su svojim radom i razumnim raspolaganjem novcem štedjeli i ulagali za lakšu budućnost? Izgleda da je u ovoj državi pametnije sve prokockati, te za to biti nagrađen socijalnom pomoći.

Tko poduzetnike u ovoj državi smatra ničim do kravom muzarom? Eto, oni koji imaju, trebaju platiti. Jer imaju, a to nije fer. Nitko ne postavlja pitanje zašto imaju. Istina, neki su imovinu stekli putem (gle čuda) političkih veza, neki putem kriminala i takve je nužno procesuirati. No većina je svoju imovinu stekla radom, trudom, štednjom, riskiranjem i investiranjem. Vodeći se logikom kako štetne stvari poput duhana jače oporezujete kako biste smanjili njegovu konzumaciju, Vi štednju, rad i imovinu smatrate štetnima sudeći po rastu nameta na sve navedeno.

Nikoga ne zanima kako je izgledao početak jednog poduzetnika. Recimo da osoba XY stavi svoju kuću pod hipoteku kako bi imala novac za realizaciju ideje. Nakon pokretanja tvrtke, vlasnik se odriče lagodnosti, putovanja, dugotrajnih ispijanja kava… Ukratko, smanjuje potrošnju na nužne stvari i usmjerava sav trud i vrijeme u postavljanje tvrtke na noge, kako ne bi izgubio krov nad glavom. Ideja je dobra, no možda realizacija ispadne loša i sav trud padne u vodu. Ali pretpostavimo da tvrtka uspije. Nakon 5,10 ili 15 godina tvrtka naraste u XY d.d. koja zapošljava stotine ljudi i ostvaruje zamjetan prihod. U tom trenutku pojavljuju se moralne vertikale poput Ribića ili Linića koje traže da tvrtka “pošteno” plati svoj dio, iako već plaća popriličan porez. Jer uz trenutne poreze i dalje ima, što znači da ne plaća dovoljno. Nije bitno zašto ima, niti koji rizik i odricanja u prošlosti je vlasnik pretrpio zbog toga. Treba tvrtku kazniti novim nametima jer je odlučila raditi s dobiti. Vlasnik je u međuvremenu prozvan pohlepnim lopovom koji ima previše, od pojedinaca koji ne žele mrdnuti guzicu s kauča i radije žive od parazitiranja. Pri tome mislim isključivo na one koji ne žele tražiti posao i vire u tuđe džepove, a ne na one koji posao ne mogu naći.

Poštovana Vlado, jednu sitnicu ne shvaćate. Ne plaća tvrtka sve te poreze koje uporno izmišljate. Građani ih plaćaju kroz veće cijene proizvoda. Tvrtke će možda smanjiti maržu za iznos koji im manevarski prostor dopušta, no većina novog troška se prelijeva na kupce (veće cijene) i radnike (manje plaće). Svi zagovornici većih poreza moraju biti svjesni kako tim postupkom u konačnici osiromašuju sebe kao kupce. Veći porezi ujedno znače i veći rizik propasti posla, to znači manju vjerojatnost pokretanja posla, a to dovodi do manje potražnje za radnicima. Ukratko, lošiji položaj radnika i pad plaća.

Mislite li Vi kako ćete gore opisanim razvojem situacije privući nove investicije (bilo strane, bilo domaće), te tako potaknuti stvaranje novih poslova? Ja bih rekao da idemo u smjeru bježanja investitora, pada poduzetničkog duha i rasta nezaposlenosti.

Poštovana Vlado, ne znam znate li, ali najbolja socijalna politika je smislen i koristan posao, a ne redistribucija koju nazivate socijalnom pravdom.

Crv u jabuci?

Foto: Jutarnji list

Uoči današnjeg prosvjeda sindikata javnih službenika, sinoć je u Dnevniku 3 gostovao Vilim Ribić. Prilikom intervjua izjavio je kako prosvjetni radnici nisu odgovorni za otpuštanja u realnom sektoru, te nastavio sa branjenjem povlastica javnih službenika:

Što je alternativa? Da otpuštamo prosvjetare kako je najavio Linić? Ljudi se u industriji otpuštaju kad nema narudžbi. Ovdje postoje djeca i bolesni. Kada bi svi bili zdravi i ne bi bilo djece u školama onda bi prosvjetari i zdravstveni radnici bili otpušteni.

Na prvi pogled u ovoj tvrdnji ima istine, ali Ribić je zaboravio spomenuti kako je školstvo obavezno, dok kupnja raznih proizvoda nije. Kupnja tih proizvoda ovisi o uspješnosti tvrtke da kupcu ponudi zanimljiv i kvalitetan proizvod. Drugim riječima, narudžbe u školstvu neprestano postoje jer ovise o prisili, ne kvaliteti. Uvođenjem obveznog školovanja nismo kvalitetu obrazovanja stavili na veći nivo, samo prisilili ljude da budu u učionicama, htjeli oni to ili ne, a sve na račun proračuna, tj poreznih obveznika. Sama obveza boravka u školskim klupama može i ne mora rezultirati određenim znanjem, ali to ovisi prvenstveno o volji profesora da poduči i samog učenika da nauči, a ne o prisilnom boravku.

O marginalnoj korisnosti već sam pisao, pa ću povući još jednu paralelu nogometaša i profesora. Nogometaši, iako igraju u istom klubu, nemaju sindikalno udruženje, niti identične plaće. Oni uspješniji povećavaju primanja zbog svoje kvalitete, ne dodatka na staž. Oni neuspješni otpadaju ili u rezerve, ili iz kluba. Uspješni igrači privlače sponzore i publiku, te donose prihod klubu. Na isti način uspješni profesori trebali bi promovirati svoju obrazovnu ustanovu i pomoći joj izgraditi ime koje ulijeva povjerenje. Kvalitetno obrazovanje privuklo bi ljude željne znanja, te tako osiguralo veća primanja djelatnika. Umjesto toga, sindikati ih utapaju u masu. Savjesni profesori nikako ne bi smjeli stati uz sindikalni prosvjed koji podupire prosječnost, već tražiti pravo primanja punog benefita svog rada.

Još jedan problem štrajka javnog sektora je činjenica kako su poslovi koje on obavlja monopolistički. Štrajk trgovine jednostavno će kupce preusmjeriti  kod konkurencije. Štrajk prosvjetnog ili komunalnog sindikata paralizira cijeli sektor za čitavo vrijeme trajanja. Porezni obveznici, nezadovoljni situacijom, tražit će od nadležnih tijela što hitnije rješavanje problema, što u pravilu znači brzo popuštanje zahtjevima prosvjednika. Ovaj proces je jedan od glavnih razloga pada kvalitete i produktivnosti, te rasta troškova javnog sektora iz godine u godinu.

Sindikati svojim djelovanjem zapravo negativno utječu na prosvjetare i njihove plaće bili oni članovi sindikata ili ne. Zbog određivanja plaća Zakonom i kolektivnim ugovorom, svi, neovisno o svojoj kvaliteti i učinku imaju jednake plaće kao njihovi kolege. Zalaganjem za jednako plaćanje nejednakog posla podučavanja i zadržavanja viška osoblja (bilo profesora, bilo administrativnog osoblja), sustav drastično gubi na motivaciji, kvaliteti i učinkovitosti. Da se rad profesora nagrađuje prema željama zajednice, najbolji od njih sigurno bi imali vrhunska primanja, no zbog sindikata imaju identične plaće kao i oni prosvjetni radnici koji bi trebali biti otpušteni. Ista plaća za manji rad jednaka je istoj plaći za nerad. Ima li to smisla?

10 načina kako prepoznati sindikalista

1) Češće je na prosvjedu nego na radnom mjestu

2) Kada nije na radnom mjestu, posao je brže obavljen

3) Plaćen je barem duplo više nego radnik u privatnom sektoru, a zauzvrat radi barem duplo manje

4) Potrebno je dvostruko više vremena da dobije otkaz nego je prosječno trajanje kazne za ubojstvo

5) Što je gori na poslu, nadređeni ga više izbjegava

6) Smatra kako se on i kolege ubijaju od posla 

7) Iako riječima podržava solidarnost i pomoć, plaća više za članstvo u sindikatu nego donira siromašnima

8) Smatra da se plaća treba primati prema potrebi, a ne iz učinka

9) Ne shvaća vezu rada i zarade

10) Usne političara trajno su mu zalijepljene za guzicu

Odnos javnog sektora prema privatnom

Obzirom da sindikati i dalje ne odstupaju ni milimetra u zahtjevima za svojim “stečenim pravima”, evo jedne slike koja simbolizira mentalni sklop sindikata i odnos javnog sektora prema privatnom.

Ovdje sam malo detaljnije pisao o dosadašnjoj solidarnosti sindikata prema ruci koja ih hrani.

Privatni i javni sektor

Pridjev “privatni” obično predstavlja gramzivo, sebično, pohlepno, izrabljivajuće, za razliku od “javnog” koje predstavlja društveno, solidarno, domoljubno, nesebično, zajedničko – ukratko, dobro i poželjno. Iz tog razloga zagovornici jake države smatraju kako bitne stvari poput zdravstva, školstva, vode i sličnog nikako ne smiju biti u rukama pohlepnih privatnika.

Pa da vidimo malo svu dobrotu i solidarnost sindikata koji predstavljaju javni sektor:

Kad se sad priupita sindikalne čelnike bi li oni pristali na izmjene kolektivnih ugovora, njihov odgovor je da za to nema potrebe i da su zaposleni u javnim službama već dovoljno podmetnuli leđa u borbi protiv recesije.
‘Smatram da nema razloga da se mijenjaju temeljni i granski kolektivni ugovori. Krizno vrijeme je, ali još uvijek nije izvanredna situacija. Neke stvari moraju imati svoj red. Mi smo ionako potplaćeni’, kaže Zvonimir Laktašić, čelnik Sindikata hrvatskih učitelja koji ima gotovo 30.000 članova.
Još oštriji stav prema mogućem rezanju plaća i prava te otpuštanju ima Vilim Ribić, čelnik Matice hrvatskih sindikata pod čijom kapom se nalazi devet sindikata iz javnog sektora. Podsjeća kako im je u travnju 2009. osnovica za plaće smanjena za šest posto, što im još nije vraćeno, a zadnji dogovor s Vladom predviđa zamrzavanje njihovih primanja do kraja 2012. godine.

Da vidimo jesu li sindikati podmetnuli leđa ili nogu. Prema analizi Instituta za javne financije, broj zaposlenih i plaće kretali su se ovako:

Trenutna procjena broja zaposlenih središnje države je oko 400.000, ali nitko točno ne zna, iako je Fina na kreiranje registra potrošila preko 11 milijuna kuna.

Da vidimo malo rashode i plaće:

Što se novijih podataka tiče, evo kretanja ukupnog broja zaposlenih u RH:

Kretanje broja zaposlenih u RH prema tipu poslovnog subjekta i spolu:

Ako je vjerovati novinskim člancima (ovdje, ovdje), svi ili gotovo svi otpušteni radnici bili su u privatnom sektoru koji sve teže podnosi nova opterećenja.

Iz gorenavedenih podataka vidljiv je velik napor sindikata da zadrže ovo malo prava što im još nije oduzeto, te solidarnost s onima koji im osiguravaju plaće. I dalje pokušavaju zadržati ili poboljšati svoja “stečena” prava i beneficije na račun privatnog sektora, kako sami kažu “neće popustiti ni milimetar”, iako je očito kako je opće stanje u državi sve lošije, a privatni sektor koji puni proračun sve slabiji.

U privatnom sektoru ljudi dobra i usluge razmjenjuju dobrovoljno i prema svojim željama, a dobra i usluge koje pruža država, koje financira porezima, nazivamo javni sektor. Drugim riječima, privatni sektor je dobrovoljni, tj. ljudi svojevoljno kupuju dobra i usluge koje smatraju potrebnima, a javni sektor prisilni, tj. ljudima se prisilno uzima novac kroz oporezivanje i inflaciju, kako bi država preraspodijelila novac kako ona smatra potrebnim, te nudila usluge neovisno žele li ih porezni obveznici ili ne.

Kako ovakav pohlepan i bezosjećajan javni sektor može imati auru solidarnosti, poželjnosti i kvalitete upravljanja bilo čime?

Minimalna plaća

Bliže se izbori, a s njima se povećava i količina populizma i demagogije. Redoviti gost predizbornih programa je i rast minimalne plaće:

Primarni zahtjev SSSH je povećanje minimalne plaće na 50 posto prosječne. Istaknuli su i kako će na ovim zahtjevima inzistirati bez obzira koja Vlada nakon parlamentarnih izbora bude na čelu države, jer će jedni ili drugi, kako ističu, morati više voditi računa o radnicima, njihovim pravima i egzistenciji.

Prije mjesec dana i čelnik HSLS-a izjavio je kako treba povećati minimalnu plaću.

Svaki zagovaratelj ima svoju viziju koliki bi taj iznos trebao biti, ali poanta je jasna: svima će od toga porasti standard. Zašto onda ne povećamo minimalnu plaću još više, pa će nam standard biti još bolji?

No, postoji jedan problem u ovoj ideji. Poslodavac neće isplatiti plaću koja je veća od proizvodne vrijednosti radnika, jer bi u suprotnom bankrotirao. Ne kreira plaću u potpunosti kako hoće, nego kako može. Što nas dovodi do zaključka kako će u slučaju prisilnog rasta plaće poslodavac morati otpuštati manje produktivne radnike, te će ih takav potez gurnuti u siromaštvo, a ne blagostanje kako se često propagira u predizbornim kampanjama. Takvi ljudi ujedno imaju i najmanje šanse pronaći drugi posao, a to također znači da ti ljudi više neće doprinositi blagostanju, niti svom niti društvenom, nego će dodatno crpiti proračun primajući neki oblik socijalne pomoći.

Često se spominju ideje kako bi porast minimalne plaće učinio radnika zadovoljnijim, te samim time i produktivnijim. Da je ova tvrdnja istinita, tj. da poslodavci na taj način mogu podići produktivnost slabije educiranih i neiskusnijih radnika, rasprava o minimalnoj plaći uopće ne bi bila potrebna, pošto bi svi poslodavci dragovoljno isplaćivali veće plaće radnicima.

Ovo ne znači da će porast nezaposlenosti biti drastičan, ali će gotovo sigurno najveći teret snositi mlađa populacija koja tek kreće stjecati poslovno iskustvo, te je samim time znatno neproduktivnija od svojih iskusnijih kolega. Ovakav potez eliminira pripravnike iz utrke za posao, jer će tvrtke početi tražiti iskusnije zaposlenike, koji su u startu produktivniji od nekoga bez radnog iskustva.

Idemo to grafički skicirati:

Plava linija predstavlja ponudu radne snage, crvena linija je potražnja za radnom snagom. Ravnotežna točka (E) je plaća p* i zaposlenih radnika q*.  Ukoliko uvedemo minimalnu plaću (crna crta), pomičemo minimalnu plaću na p1. Prilikom povećanja plaće, više radnika želi posao (q2), ali poslodavci mogu zaposliti manji broj radnika (q1) jer im rastu troškovi. Ono što će se dogoditi je otpuštanje radnika u broju q*-q1, i to radnika s najmanjim iskustvom ili produktivnošću. Samim time dodatno rastu tenzije između radnika i poslodavaca.

Porast minimalne plaće učinio bi samo veće štete onima za koje se tvrdi kako će im takav potez pomoći, a ironija je da upravo oni najčvršće stoje uz sindikate koji zagovaraju takve ideje.

Postoji još mnogo razloga nezaposlenosti, iako sam se ovdje zadržao samo na plaći (blog Usporedbe napisao je jedan poprilično neuobičajen članak za današnje okvire razmišljanja, definitivno za pročitati). Još neki od razloga nezaposlenosti su definitivno nevoljkost osnivanja i širenja kompanija zbog političke i ekonomske neizvjesnosti, jako oporezivanje, prezaduživanje države, subvencije, tarife i zabrane ulaska na tržište, kreiranje preplaćenih (često i izmišljenih) državnih poslova, socijalne pomoći, naknade za nezaposlene i slično.