Pravda i poštenje

Prilikom prihvaćanja proračuna za 2013. ponovno se počelo (samo) raspravljati o uštedama, te rezanjima plaća i beneficija državnim i javnim zaposlenicima. Naravno, protivnici “uravnoteženja” proračuna, koliko god ti rezovi bili imaginarni (što smo vidjeli i prema rebalansu i prema visini plana za iduću godinu) pozivaju se na pravdu i poštenje.

Da vidimo malo kako pravednost izgleda ovih dana:

Što su primanja veća i porezna stopa mora biti veća, jer je “pravedno” da oni koji više zarađuju plaćaju po većim stopama. Oni koji zarađuju više svejedno bi plaćali više od onih koji zarađuju manje čak i da su im stope identične. No socijalistima kojima ni trenutne progresivne stope nisu dovoljno pravedne idu u suprotnom smjeru, te zagovaraju još veće oporezivanje većih primanja. Redistribucija je omiljena igra socijalnih planera: nekome uzmeš novac, daš ga nekom drugom i eto pravednosti. Tako se samoprozvani pravednici odmah bolje osjećaju čim nekome pomognu tuđim novcem, no da je takav sustav zaista pravedan, Hrvatska bi danas bila jedna od najpoštenijih zemalja u svijetu.

U praksi, socijalna pravednost izgleda otprilike tako da za prosječnu plaću radnici više od pola svog radnog vremena provode radeći za državu, kako bi platili prireze, trošarine, doprinose, carine, PDV, subvencije, zdravstvo, školstvo, pokrili gubitke javnih tvrtki poput HŽ-a, Croatia Airlinesa, HRT-a, HAC-a i sličnih. Ukoliko zbog sporosti, neznanja, nesposobnosti ili nezadovoljstva javnim sektorom odluče otići u privatnu obrazovnu ustanovu ili privatnom liječniku, današnja vizija pravednosti nalaže da istovremeno plate i javni sektor. Zar je zaista pravedno pod prijetnjom zatvora ili zaplijene imovine plaćati nešto što ne želite?

Socijalna pravednost danas također znači pod prijetnjom zatvora uplaćivanje u mirovinski sustav za nekog drugog, uz obećanje države  kako će se netko treći pobrinuti za vas u budućnosti. No kao što narod kaže: obećanje – ludom radovanje, jer takav sustav za opstanak traži sve širu bazu, tj. prirodni prirast i veći broj radnika, a u Hrvatskoj se događa upravo suprotno. Sustav jede sam sebe, a Vlada pokušava problem riješiti pomakom zakonske granice za odlazak u mirovinu. No to je samo odgađanje kolapsa i prebacivanje problema na buduću vlast. Zar je zaista pravedno biti prisiljen plaćati i vjerovati obećanjima nekih budućih vlasti da ćete dobiti barem manji dio vašeg novca natrag i biti kažnjeni ukoliko idete u mirovinu kad sami želite?

Socijalna pravednost također znači plaćati nebrojene oblike socijalnih pomoći, što je u vrlo kratkom roku dovelo do velikog broja ljudi koji ne žele raditi, jer im je jednostavnije primati neki oblik socijalne pomoći. Umjesto da sami pomognemo istinski nemoćnima i nezaposlenima, danas je pravednije biti prisiljen raditi i plaćati pomoć nekome tko vam u lice otvoreno izjavi nešto poput:

Socijalna pravednost danas također znači uzimati svima, kako bi se namirile određene interesne skupine sa takozvanim stečenim pravima. Ironično, ali upravo oni koji najglasnije galame protiv raznih lobija i poreza, upravo su oni koji najviše lobiraju protiv drugih i za sebe. Nemojmo se zavaravati, vlast i interesne skupine vole drugima nametati poreze, jer veći porezi znače veći priljev novca u vlastitu blagajnu. Jedan od najsvjetlijih primjera današnje socijalne pravednosti pokazuje veliki zagovornik iste, g. Vilim Ribić, u svom govoru u kojem hvali vlastitu ideju uvođenja kriznog poreza:

Krizni porez izazvao je lavinu kritika, ali ovdje moramo primijetiti da je on ravnomjerno raspodijelio teret krizne situacije u srpnju mjesecu i da je kao takav bio pravedno rješenje u odnosu na alternativu koja je glasila ponovno smanjenje plaća nastavniku i medicinaru.

Zar je zaista pravedno svim radnicima u državi smanjiti plaću, a nekima priuštiti i otkaze, kako bi određene skupine zadržala svoja stečena prava, unatoč sve gorim poslovnim rezultatima? Zar je zaista pravedno zadužiti sve građane Hrvatske i uništavati sve oko sebe, kako bi se spašavale pojedine državne tvrtke nesposobne za samostalan opstanak i rad?

Kao što možemo zaključiti, današnji pojam poštenja svodi se na odlučivanje političara i interesnih skupina o novčanim transferima, a obzirom kako se država petlja u veliki dio ekonomije, to je ogroman posao. Stavovi poput “država mora pomoći” nesposobni su dovesti do bilo kakvih pozitivnih ishoda i samo doprinose istinskom nepoštenju. Poštenje bi trebalo biti pravda, a pravda i zakon nalažu da je krađa tuđe imovine zločin. Zakon također govori kako je prisiljavanje pojedinca na akciju zločin. Kako smo onda došli do točke u kojoj je nepravda i zločin nekome uzeti novac iz novčanika jer smatramo da imamo pravo na njega, ali je istovremeno pravedno poslati državu da za nas učini istu stvar u vidu uvođenja nečega poput kriznog poreza?

Pojam socijalne pravednosti nema istinske poveznice za pravdom i poštenjem, nego je u potpunosti vezan uz redistibuciju i privilegiranje neproduktivnih interesnih skupina koje svoja prava osiguravaju lobiranjem, a ne produktivnošću. Jesu li bolničke usluge postale kvalitetnije unatoč sve većim rashodima? Je li školstvo postalo kvalitetnije? Jesu li brodogradilišta ili željeznice nakon 20-ak godina iscrpljivanja poreznih obveznika postale motori ekonomije? Proizvode li poljoprivrednici sve više i kvalitetnije? Sustav socijalne pravednosti jedino uspješno uništava poticaje za radom i utječe na porast siromaštva u budućnosti.

Tako da idući put kad netko zavapi za socijalnom pravdom, treba se upitati: pravda za koga? Za one kojima račun te pravde dolazi na naplatu, zasigurno ne.

Nepravda socijalne pravde

Svako malo netko dođe na savršeno ispravnu ideju o socijalnoj pravdi i pravima grupe.  Za njih su takvi zahtjevi jednostavno prava, koja obilježava zahtjev za bilo koji poželjnim dobrom, nebitno o čemu se radilo, a svode se na čisto navođenje namjere dobivanja tražene želje. U stvarnosti ta socijalna pravda neminovno zahtjeva intervenciju države, koja mora nekome uzeti zarađeno, kako bi određenoj grupi dala “stečeno”.

U takvim zahtjevima nenadmašni su sindikati i studenti. Uz besplatno obrazovanje, današnji studenti zahtjevaju i besplatan prijevoz:

Iznos od 83 kn koliko bi jedan student trebao mjesečno izdvajati za pokaz ili 830 kn za godišnji pokaz (samo ZET) te 247 kn mjesečno ili 2676 kn za godišnji pokaz (ZET + HŽ), izravan je udarac na ionako loše financijsko stanje studentske populacije. Nedopustivi su pokušaji „krpanja“ proračunskih rupa dokidanjem naših prava.
Spomenuta odluka Skupštine ne samo da izravno utječe na ionako loš socijalni status studenata, nego otvoreno diskriminira studente s prebivalištem izvan Zagreba. S obzirom na uočene socio-ekonomske posljedice ovakve odluke i njene diskriminatorne osnove zahtijevamo da javni gradski prijevoz bude doista javan i dostupan, dakle besplatan, svim studentima grada Zagreba.

Čini se da su studenti obespravljeni i diskriminirani time što moraju plaćati prijevoz čak i po subvencioniranoj cijeni. Izgleda kako nema ni logike da bi osoba (student) koja putuje vlakom i tramvajem (dakle, prelazi veći put) trebala plaćati više od onoga koji putuje samo tramvajem. Također je potpuno diskriminatorno po studente što oni plaćaju godišnji pokaz 830 kn, dok radnik (koji puni i proračun grada plaćanjem prireza) plaća istu kartu u godišnjem iznosu od 2.900 kn.

Daleko od toga da opravdavam ovakve cijene i neučinkovitost Holdinga i ZET-a, te rasipništvo Bandićevog populizma koje sad dolazi na naplatu, ali ovakav vid prava i način zahtjeva navedenih je potpuno pogrešan. Pravo nije proizvoljni subjektivni zahtjev kako se danas često tretira. Današnja “prava” poput besplatnog školovanja, zdravstva, studentskog prijevoza i sličnih, traže od nekog drugog da te želje omogući na vlastiti trošak, te se mogu gledati kao legalna krađa. Socijalna pravda spominje samo zahtjevana prava, ali skriva neugodnu istinu kako do tih prava dolazi. Nikad u kampanjama jednakosti nećemo vidjeti prisilno uzimanje novca drugima, kako bi se prava svima mogla ostvariti. Nemojmo se zavaravati pridjevom besplatno, jer to ne postoji – posebno ukoliko država vodi igru.

Većina tih traženih prava ima dobar cilj – od boljeg obrazovanja, veće plaće, boljeg zdravlja.. ukratko boljeg života. Međutim, problem je u pogrešnom shvaćanju što su sve prava i na koji način se ona mogu i trebaju steći. Većina ljudi nije upoznata s prirodom prava, nego su upoznati samo sa načinima traženja povlastica putem demagogije političara.