Arhiva

Archive for the ‘posao’ Category

Pretpostavljeni izračun plaća nakon rebalansa

23 kolovoza, 2014 12 komentara

Ministar financija Boris Lalovac najavio je kako će u rujanskom rebalansu proračuna, između ostalog, povećati neoporezivi dio plaće. Ukoliko prijedlog ministra Lalovca bude prihvaćen, neoporezivi dio plaće trebao bi se od iduće godine povećati sa 2.200 na 2.600 kuna, te bi se porezna stopa od 40% pomaknula sa 8.800 kuna na 13.200 kuna. Ukoliko se najavljeno ostvari, izračun pojedinih plaća za stanovnike Zagreba (prirez 18%) iznosio bi otprilike ovako (klikom na sliku možete ju povećati). Bruto2 predstavlja vašu plaću prije oporezivanja, a neto vašu plaću nakon podmirivanja poreza i doprinosa, pa možete vidjeti i koliko mjesečno plaćate takozvano besplatno zdravstvo (koristili ga ili ne) i koliko izdvajate za mirovinski sustav:

pretpostavljeni izracun placa

Trenutno neoporezivi dio plaće iznosi 2.200 kuna, a porezni razredi postavljeni su tako da se na prvih 2.200 kuna primjenjuje stopa od 12%, idućih 6.600 kuna oporezuje se sa 25%, a sve iznad 8.800 kuna oporezuje se sa 40%. U budućnosti bi se stopa od 25% trebala primjenjivati između 2.200 i 13.200 kuna, a sve iznad toga oporezivalo bi se sa 40%. Usporedbe radi (za sve one koji progresivne stope pravdaju time da iste postoje i u SAD-u), stopom poreza na dohodak od 39,6% u SAD-u se oporezuju primanja tek iznad 400.000 dolara godišnje, što bi otprilike bilo bruto 192.000 kuna mjesečno.

Baš kao u priči Kada bi pivo plaćali kao što plaćamo porez, mnogi već prigovaraju kako je ovo zapravo pomoć bogatijim, a ne siromašnijim građanima jer bogatiji dobivaju više, no pogledajte razlike pojedinih bruto i neto plaća i koliko tko plaća poreza:

razlika bruto neto

Kako bi radnik primio plaću od primjerice 11,380 kuna, mora platiti čak 12,058 kuna raznih poreza i doprinosa, tj. poslodavac za tog radnika mora imati 23,440 kuna mjesečno. Da ne bude zabune, poslodavac te poreze i doprinose ne plaća umjesto vas, nego dijelom vaše plaće u vaše ime. Drugim riječima, prvo svojim radom morate namiriti poprilično velike državne prohtjeve, a tek ono što ostane možete smatrati svojom imovinom. Takvo razmišljanje potvrđuju i izjave državnih službenika na najavljeno smanjenje poreznih prihoda. “Lako je biti pametan s tuđim novcem!” ističe Virovitičko-podravski župan i predsjednik Udruge županija, nedvosmisleno sugerirajući kako vaš rad pripada prvenstveno pojedinim državnim strukturama, a tek onda vama. A koliko su 2013. godine jednog prosječnog radnika otprilike koštale takozvane besplatne usluge države možete vidjeti ovdje. Što će se još dogoditi u najavljenom rebalansu ostaje tek za vidjeti, no u konačnici, bilo kakvo smanjenje poreznih prihoda potpuno je besmisleno dok se konačno ne krene u reformu rashodovne strane proračuna.

Dodatak:

Dodao sam kalkulator u Excelu, možete ga preuzeti i izračunati pretpostavljene promjene za svoju plaću: Kalkulator placa. Napominjem kako je u izračunu granica prvog razreda 2.200 kn, jer se u ovom trenutku ne spominje njeno pomicanje.

Kako koristiti kalkulator:

U narančasta polja unesite svoju bruto1 plaću i odmah možete vidjeti vašu ukupnu (bruto2) i neto plaću, te koliko izdvajate za pojedini porez ili doprinos. Napominjem kako kalkulator računa prirez za Zagreb (18%), a za neki drugi prirez potrebno je modificirati ćelije C15 i C32 na način da brojku 18 u formuli unutar njih zamijenite sa brojkom koja odgovara prirezu u vašem mjestu stanovanja. Ukoliko ne znate kolika je vaša bruto1 plaća, možete ju saznati na Moj Posao, tako da upišete neto iznos i zatražite izračun u bruto.

Ili pitajte ako je nešto nejasno. I javite u slučaju pronalaska greške 🙂

Malo o dugoročnoj održivosti

26 veljače, 2014 5 komentara

Mjere rizika pojedinih država i gradova između ostalog uključuju deficite, dugove, kamate i razne strukturne probleme. Ako ste prezaduženi, no i dalje trošite više nego zarađujete, to je signal investitorima da vjerojatno neće uspjeti naplatiti sva potraživanja i kako im je bolje da vas zaobiđu, a među takvim kriterijima su i pokrivenost mirovinskih fondova (što govori o dugoročnoj stabilnosti zemlje), te odnosi broja ljudi koji pune i prazne proračun.

Korisnici mirovine po starosnim razredimaBroj građana koji uplaćuju u miroviski sustav u kontinuiranom padu od 2008. godine, a broj umirovljenika neprestano raste, što pogoršava održivost sustava međugeneracijske solidarnosti. Trend smanjenja odnosa radnika i umirovljenika (uz kraće periode stagnacije) zapravo traje još od 1950-ih, no ubrzanje procesa propadanja i pravi kolaps slijede pred raspad Jugoslavije i početkom 90-ih, kada se u samo dvije godine broj prijevremenih umirovljenika udvostručio. No čak i tada, taj odnos je bio povoljniji nego danas, kada imamo situaciju da nešto više od jednog radnika radi za jednog umirovljenika. Starenje populacije zbog produljenja očekivanog životnog vijeka, te sve nižeg prirodnog prirasta stanovništva neminovno dovodi do ubrzanog povećanja troškova i smanjenja prihoda ovakvog sustava međugeneracijske solidarnosti, a Hrvatska će se susresti s ozbiljnim ekonomskim, financijskim i socijalnim šokom zbog dramatične promjene demografske slike. Situacija na hrvatskom tržištu rada također je iznimno loša. Od ukupnog broja nezaposlenih, gotovo 60% je dugotrajno nezaposleno, a stopa zaposlenosti radno sposobnog stanovništva od (20 do 64 godine starosti) uz Grčku je najniža u Europi, te iznosi oko 55%. No čak i kada bismo malo maštali što bi bilo kad bi bilo, te zaposlili sve koji danas traže posao još uvijek ne bismo dosegnuli 69%, tj. prosjek EU, a o švicarskih 82% možemo samo sanjati.

Pročitaj više…

Cijena mogućeg štrajka javnog sektora

7 veljače, 2014 12 komentara

strajkŠto je zajedničko radnicima u državnoj upravi, zdravstvu, obrazovanju, policiji, kulturi, carini, mirovinskom, pošti, elektroprivredi, ZG Holdingu, željeznici, zračnim lukama i vodoopskrbi? Osim što plaće uglavnom dobivaju iz proračuna, također su najavili i zajednički generalni štrajk. Čelnici pet sindikalnih središnjica tako su prošlog tjedna održali konferenciju za novinare na kojoj su izvijestiti o Rezultatima osobnog izjašnjavanja o organiziranju generalnog štrajka i daljnje aktivnosti. Od ukupno 382.190 članova sindikata, 71,65 posto izašlo je na glasovanje, te je od 273.839 glasova 92,31 posto izjašnjeno za opći štrajk.

Jedan od problema štrajka javnog sektora je činjenica kako su poslovi koje on obavlja uglavnom monopolistički. Štrajk radnika pojedinog trgovačkog lanca jednostavno će kupce preusmjeriti u kupovinu kod konkurencije. Štrajk prosvjetnog, željezničkog ili komunalnog sindikata paralizira cijeli sektor za čitavo vrijeme trajanja, a usluge poput željezničkog prijevoza, edukacije ili odvožnje smeća u tom periodu građanima jednostavno nisu dostupne. Štrajk privatnog sektora test je između poslodavaca i posloprimaca. Radnici se odriču plaća za vrijeme štrajka, a poslodavci zarade koja bi postojala u normalnom poslovanju. Obje strane snose gubitke, te imaju želju pronaći kompromis u što kraćem vremenu. Radnici znaju da ukoliko pretjeruju sa zahtjevima mogu poslodavca učiniti nekonkurentnim, te upropastiti i tvrtku i svoja radna mjesta. S druge strane, poslodavci koji pretjeruju s pritiskom vrlo brzo će izgubiti najbolje radnike. Štrajk javnog sektora koji nije opterećen bankrotom svoju snagu bazira na političkim pritiscima. Porezni obveznici, nezadovoljni situacijom u kojoj su brojne usluge nedostupne zbog monopolističkih privilegija, tražit će od nadležnih tijela što hitnije rješavanje problema, što u pravilu znači i brzo popuštanje zahtjevima prosvjednika kako bi nervozna vlast udobrovoljila glasače. Ovaj proces jedan je od glavnih razloga pada kvalitete i produktivnosti državno garantiranih monopola, te rasta troškova javnog sektora iz godine u godinu. Pročitaj više…

Hvatanje za slamku

3 prosinca, 2013 3 komentara

Eurostat je objavio novo izvješće o nezaposlenosti unutar Europske Unije. U eurozoni se sezonski prilagođena stopa nezaposlenosti za mjesec listopad blago spustila na mjesečnoj razini i iznosila je 12,1 posto. Na razini 28 članica Unije iznosila je 10,9 posto. U Hrvatskoj je stopa nezaposlenosti uvećana sa 17,2% u rujnu na 17,6% u listopadu.

Iako vijest za eurozonu zvuči obećavajuće, brojke za poslijednjih 12 mjeseci pokazuju nešto manje optimističnu sliku. U odnosu na prethodni mjesec nezaposlenost je pala tek 0,1%, ali u poslijednjih godinu dana je ipak u porastu.

stopa nezaposlenosti EU po mjesecima 2013

Izvor: Eurostat

Kako desezonirana stopa pokazuje, zabilježeni pad nezaposlenosti i dalje ostavlja eurozonu zacementiranu na 12% i zapravo djeluje kao ispravak jednomjesečnog blagog rasta u rujnu. Usporedba kretanja pokazuje kako je SAD u istom periodu ostvario pad nezaposlenost za 0,6%, dok je ona u EU gotovo konstantna i kreće se oko 11%.

nezaposlenost listopad EU 2013

Brojke o nezaposlenosti mladih još su poraznije. Jednoznamenkastu stopu nezaposlenosti među mlađima do 25 godina starosti zabilježile su samo Njemačka i Austrija, dok najvišu nezaposlenost među mladima bilježe Grčka (58%) i Španjolska (57,4%). Hrvatska je zabilježila stopu nezaposlenosti među mlađima do 25 godina starosti od 52,4%, a španjolske i hrvatske stope ujedno su i najveće do sad prijavljene. I u ovom slučaju američko gospodarstvo bilježi pad nezaposlenosti. Od siječnja 2013. nezaposlenost mladih je pala za 1,7% i sada iznosi 15,1%, dok EU bilježi identičnu stopu s početka godine, tj 23,7%.

nezaposlenost mladih EU

Razumljivo je kako Europljani već dugo nisu imali pozitivnih vijesti o gospodarstvu i zaposlenosti, pa domaći i strani mediji to optimistično prenose. No unatoč obećavajućem naslovu izvještaja Eurostata, ovo i dalje nije jedna od njih, nego tek hvatanje za slamku.

nezaposlenost EU eurozona 2007 2013

Kategorije:EU, posao Oznake:,

Je li Vlada odradila svoj posao?

15 listopada, 2013 7 komentara

papagajkeVlada je odradila svoj posao, ali unatoč našim mjerama, zakazale su privatne investicije. Zbog toga nema novih radnih mjesta. Dugogodišnjoj krizi i dalje se ne nazire kraj, a proračunska rupa postaje sve veća. Stoga je potrebno naći krivca za nju. Za Vladu je to privatni sektor koji jednostavno odbija investirati i zapošljavati radnike, iako se država prema izjavama iz Vlade restrukturirala. Pogledajmo malo detaljnije to restrukturiranje.

PDV je 1.3.2012. podignut sa 23% na 25%, to nije pomoglo. Ukinuta je nulta stopa PDV-a, ni to nije pomoglo. Oporezuju se dividende, ni to nije pomoglo. Rasle su trošarine, ali ni to nije pomoglo. Trenutno je Hrvatska druga zemlja u EU po visini opće stope PDV-a, a četvrta po visini međustope PDV-a. Na primjeru cijene goriva možemo vidjeti kako je 2012. trošarina na litru Eurosuper 95 goriva iznosila 2,95 kn/L. 1.1.2013. porasla je na 3,15 kn/L, 23.7.2013. na 3,36 kn/L, zatim 3.9.2013. na 3,46 kn/L. Dakle u nešto više od godinu dana trošarina je porasla za 0,51 kn/L, a kada raste trošarina, mijenja se i osnovica za izračun PDV-a, jer se PDV obračunava i na iznos trošarine. Tako je krajem lipnja prošle godine ukupna cijena Eurosuper 95 iznosila je 10,03 kuna po litri, a bez trošarina i PDV-a cijena je iznosila 5,07 kn/L. Do jučer je ukupna cijena iznosila 10,25 kn/L, međutim cijena bez poreza iznosila je 4,74 kn/L. Ukratko, iako je cijena litre goriva 0,33 kune niža nego sredinom 2012., zbog restrukturiranja države ukupna cijena koju potrošači u maloprodaji plaćaju je 0,17 viša nego sredinom prošle godine.  Pročitaj više…

Dobro, loše i zlo u Latviji

13 rujna, 2013 2 komentara

Latvija„Latvija je na tešku krizu i duboku recesiju odgovorila oštrim rezovima i primjer je kako oštre mjere mogu dovesti do ekonomskog rasta“, rekao je u petak u Rigi hrvatski premijer Zoran Milanović dodavši: „Hrvatska je blagoslovljena jer nije imala tako duboku krizu, ali prokleta jer je to nije natjeralo na rezove kakve je učinila Latvija.“

No koja je cijena njihovog oporavka, te imaju li hrvatski političari snagu i volju za tako velik zalogaj?

Latvija je, poput većine svjetskih država, svoj rast 2000.-ih temeljila na rastu potrošnje i zaduživanju, a optimizam i sigurnost su dodatno poticali ulazak u Europsku uniju i NATO savez. Ekstatičan nivo optimizma koji je vladao pokazuju izjave tadašnje vlasti iz 2006. godine kada su tvrdili kako će standard Latvijaca za samo deset godina prestići bogatstvo Irske. Tadašnji BDP po glavi stanovnika Latvije iznosio je 8,7 tisuća američkih dolara, a Irski 52 tisuće. Cijela situacija možda i nije toliko začuđujuća kada se stavi u kontekst naroda koji je relativno nedavno izašao iza željezne zavjese, pružaju mu se razne nove financijske mogućnosti, svijet optimistično leti na krilima kredita, a svaki spomen problema koji mogu nastati iznimno je anti-domoljuban. U takvim uvjetima posebno raste potrošnja siromašnijih i mlađih obitelji čiji snovi daleko nadmašuju prihode, a najjednostavnije se dižu krediti za stanove i automobile koji ujedno služe kao zalog u slučaju nemogućnosti otplate.  Pročitaj više…

Poticanje nezaposlenosti

27 lipnja, 2013 14 komentara

socijalna drzavaSlobodna Dalmacija piše o problemima poslodavaca prilikom potrage za radnicima u gradu koji je treći u Hrvatskoj po nezaposlenosti, a ovaj dio članka vrlo dobro oslikava negativnosti socijalne države i mentalitet njenih stanovnika:

Imam srednju školu i vozač sam B-kategorije. Nemam na svoje ime nikakve nekretnine ni automobil. Prijatelj mi je pronašao posao vozača dostavljača u jednoj urednoj privatnoj tvrtki. Plaća bi mi bila oko 3500 kuna. Nisam mogao prihvatiti jer bih bio na gubitku, budući da moja obitelj, sa statusom obitelji u socijalnoj potrebi, mjesečno u prosjeku po osnovi socijale ostvari primanja veća od 5000 kuna. Imamo dječji doplatak, korisnici smo stalne pomoći za uzdržavanje, a dobijemo i jednokratne novčane pomoći.S mojom plaćom od 3500 kuna sve bih to doveo u pitanje, a mojim zapošljavanjem članovi obitelji bili bi zakinuti za više od 1500 kuna mjesečno.

Osoba iz teksta zapravo se vrlo realno ponaša u danim mogućnostima koje joj osigurava socijalna država i to nije ništa novo. Postoje čitave obitelji koje generacijama ne rade i odabiru život od socijalne pomoći. Iako je nezaposlenost vrlo visoka, nezaposleni nisu zainteresirani za rad čak niti u tvrtki koja redovito isplaćuje plaće, jer mogu sasvim lijepo živjeti od socijalne pomoći koju im pruža zaposlena okolina. S druge strane, država visokim porezima na rad dodatno destimulira poslodavce u zapošljavanju i zaposlenike koji zbog toga imaju niske neto plaće.

Vrijednosti društvenog kapitala koje pokreću ekonomiju poput radne etike, poduzetničkog duha i individualne odgovornosti u socijalnoj državi nestaju, a jednom kada erodiraju i dobrovoljna nezaposlenost radi primanja novca poreznih obveznika postane prihvatljiv stil života, vrlo je teško vratiti se na pravi put i krenuti naprijed. Socijalna država je društvo ovisnosti, prvo o roditeljima, zatim o državi. Ako potpuno zdrava osoba iz teksta ne želi prihvatiti posao da prehrani sebe i svoju obitelj, zašto bi to umjesto nje trebao raditi netko drugi?

Kategorije:Hrvatska, posao Oznake:

Kretanje broja radnih mjesta po djelatnostima

15 svibnja, 2013 10 komentara

Ovdje je kratak pregled promjene u broju radnih mjesta prema djelatnostima u periodu od ožujka 2007. do ožujka 2013. U krizi su najviše stradali prerađivačka industrija i trgovina, dok s druge strane vidimo zapošljavanje u administraciji, zdravstvu i obrazovanju:

Gubitak radnih mjesta po djelatnosti 07_13

Dodatak svibanj 18: Tekst uz graf objavljen je u današnjem Jutarnjem. Nije baš naslov koji bih ja odabrao jer to nisu sve birokrati.

Traže li sindikati doista promjenu smjera ili ubacivanje u veću brzinu?

4 svibnja, 2013 38 komentara

sindikalni prosvjedPet godina krize jasno pokazuje da politika štednje ne može izvući zemlju iz recesije. Hrvatska još ima prostora za zaduživanje, a od smanjenja deficita ne treba raditi dogmu, prvo treba izgraditi zdravu ekonomiju, kaže sindikalist Vilim Ribić koji se pritom poziva na nobelovce Paula Krugmana i Josepha Stiglitza, koji su već odavno procijenili da politika štednje ne može pobijediti krizu. Europa je preplavljena sličnim izjavama. Predsjednik Europske komisije Jose Manuel Barroso prošli tjedan u Bruxellesu izjavio je kako je politika štednje došla do svojih granica, te kako moraju imati rješenja skrojena prema potrebama pojedinih zemalja, a ne primjenjivati jedan, uniformni program za sve europske države. Predsjednik Europskog vijeća Herman van Rompuy na istom je sastanku ocijenio da gospodarska kriza traje predugo. Istaknuo je da treba brže provoditi reforme koje najizravnije utječu na rast.

Što znače takva rješenja skrojena prema potrebama država? Znači li to da će nekima dodatno narasti porezi, a drugima potrošnja ili rezovi? Iz njihovih govora može se isčitati kako zapravo ne planiraju odustati od dosadašnjih poteza koje i dalje smatraju pozitivnima, ali pravi problem je što sad dolaze do Francuske i Italije, koje su ipak veći zalogaj od grčke ili španjolske ekonomije. Kad zemlja poput Francuske potpuno utone u krizu, čak ni Njemačka neće moći i htjeti plaćati održanje socijalne države i zajedničke valute.

No postoje li mjere štednje u Europskoj uniji i Hrvatskoj? Sve dosadašnje državne mjere proizvele su učinak upravo suprotan od najavljenog i problemi koji su trebali biti riješeni su eskalirali. Svi pokušaji rezanja deficita doveli su do njegovog rasta, mjere dizajnirane za rezanje državne potrošnje rezultirale su rastom te potrošnje što očigledno rezultira pogoršanjem stanja u Europi i rastom javnog duga. Španjolski javni dug tako je od početka provedbi mjera štednje porastao sa 53% BDP-a na 90%, a Grčka koja je sa mjerama započela 2009. godine sa javnim dugom visine 129% BDP-a skočila je na 170%, francuski javni dug je 90,2% BDP-a, a hrvatski bi sa 29% BDP-a 2008. mogao dosegnuo 65% ove godine.  Kako je moguće da javni dug europskih država, pa tako i Hrvatske, raste ako se provode mjere štednje? Predstavljaju li te mjere štednje samo dizanje poreza građanima kako bi se omogućio daljnji rast državne potrošnje? Pročitaj više…

Cijena države

14 travnja, 2013 16 komentara
Cijena države

Račun je po stanovniku, što znači da je stvarni višestruko veći

U nedavnoj diskusiji s jednim visoko obrazovanim javnim službenikom, jedan od njegovih argumenata bio je:

„Zanimljivo mi je kako se neprestano pozivate na “porezne obveznike” kao na vrhovni autoritet, otprilike kao na Boga: svima je na usnama, svi se u njega zaklinju, a nitko ga nikad nije ništa pitao i malo tko uistinu radi onako kako On želi. Još samo kad bi i Njega netko nešto pitao.“

Zaista, tko je taj Porezni Obveznik koji silom pokušava imati pravo glasa i što si on umišlja? Tko su javni i državni službenici i odakle pristiže novac za punjenje proračuna? Kolika je uopće cijena države?

U Hrvatskoj nažalost ljudi većinom imaju poražavajuće nisko znanje o novcu, radu i plaći, čak i vlastitoj, ali ekonomska (ne)pismenost ne odstupa previše od ostalih post-socijalističkih država. Netko nam je tokom života objasnio kako su doprinosi iz plaće i na plaću troškovi poslodavca s kojima radnici nemaju veze niti se trebaju time zamarati, a naknada za rad je samo ono što (ne)primamo dogovorenog datuma u mjesecu. Ta plaća i nije nešto, prosječna u siječnju 2013. iznosila je 5.529 kuna, a navodno pohlepni poslodavci iz nekog razloga neprestano tvrde kako je cijena rada prevelika. Takva razlika u percepciji nastaje jer prosječan radnik vodi brigu o svojoj prosječnoj neto plaći koja iznosi 5.529 kuna. S druge strane, prosječan poslodavac vodi brigu o ukupnom iznosu koji mora platiti radniku, što za taj iznos plaće iznosi 9.278 kuna. Taj iznos naziva se bruto2 i to je ukupna suma koju vaš poslodavac isplaćuje vama kao radniku, a ako je ne ostvarite taj mjesec tvrtka će poslovati s gubitkom. Prvo pitanje koje svakome pada na pamet je: „zašto bih ja morao poslodavcu zaraditi gotovo 10 tisuća kuna da bih od njega dobio jedva iznad 5 tisuća?“. Poslodavcu je bitan ukupan trošak zaposlenja radnika, a razlika između bruto i neto iznosa trebala bi biti briga radnika. No porezni sustav u Hrvatskoj postavljen je na način da poslodavac u ime radnika uplaćuje doprinose kako bi se radnici što manje zamarali detaljima oko poreza, te je tako kreirana iluzija da tu razliku plaća poslodavac. Državi takav sustav odgovara, poslodavci su neutralni po tom pitanju, a radnici se ne pitaju gdje im završava dobar dio plaće. Pročitaj više…

O Canada

10 travnja, 2013 3 komentara

Canadian Maple LeafVeć postoje brojna pitanja i tekstovi zašto ne možemo biti poput Skandinavije, a ovim tekstom pokušat ću dati odgovor na pitanje zbog čega Hrvatsku smatramo ekonomski manje uspješnom državom od Kanade na način drugačiji od onoga što smo navikli čuti od domaćih političara i ekonomista koristeći njihove metodologije mjerenja uspješnosti. Dakle ovo je samo usporedba pojedinih odluka, njihovih rezultata i kretanja gospodarstava.

90-ih godina XX. stoljeća Kanada je bila u gospodarski vrlo lošoj situaciji. Proračunski deficit gledan kao postotak BDP-a bio je veći nego hrvatski. Ali Kanada i Hrvatska sredinom 90-ih krenule su različitim putevima. Kanada je nakon 1995. ukrotila državnu potrošnju i provela opsežne fiskalne i tržišne reforme. Iako su kriza, te i dalje razmjerno velika socijalna država uzrokovali ponovni rast zaduživanja i državne potrošnje, njihovo restrukturiranje i dalje može biti dobar ogledni primjer, jer Hrvatska mora dovesti svoje gospodarstvo i proračun u red. Nastavak zaduživanja i rast deficita vodi jedino uništenju budućnosti mlađih naraštaja.

1968. na vlast u Kanadi dolazi Pierre Trudeau, koji pod krilaticom „Pravedno društvo“ pokreće kapitalne projekte s ciljem pokretanja slabije razvijenih regija države, a brojne nacionalizacije i rast potrošnje zbog sve ekstenzivnijih socijalnih programa nužno su tražili sve više proračunskog novca, te doveli do sve većih poreza, deficita i inflatorne politike. Period snažnog kanadskog intervencionizma „Pravedno društvo“, poput svih ostalih državnih planova, pokazao je da samo zato što država može intervenirati ili investirati u nešto ne znači da isto i treba. Koliko god nam se na prvi pogled državni intervencionizam činio poželjnim i pravednim, potrebno je shvatiti da putevi popločeni dobrim namjerama često ne vode tamo gdje bismo htjeli doći.

Preokret je počeo u 90-ima nakon stabilizacije inflacije. U nekoliko godina privatizirano je preko 30 strateških državnih kompanija, poznatih kao Crown corporations of Canada, među kojima su bile zračne kompanije poput Air Canada i Canadair, željeznice Canadian National Railway i Intercolonial Railway, telekomi, naftne kompanije, tv postaje. Zatim su uslijedile porezne reforme koje su za cilj imale smanjenje poreznog opterećenja građana i potpisivanje ugovora o slobodnoj trgovini koji su smanjili ili ukinuli carine. Javni dug kao postotak BDP-a

Idući korak bilo je obuzdavanje državne potrošnje. Proračun iz 1994. godine pokazivao je ograničenje rasta, no iduće godine počeli su ozbiljni rezovi. U samo dvije godine, proračun je smanjen za 10%, što bi u hrvatskom proračunu bio rez od 12 milijardi kuna. Nemojmo se zavaravati, ali kada se u Hrvatskoj priča o bolnim rezovima, oni predstavljaju samo smanjenje brzine rasta proračuna, nikako istinsko smanjenje državne potrošnje i štednju. Do 1997. deficit je potpuno nestao sve do krize u 2008, a Kanada je u tom razdoblju neprestano bilježila suficit kojim je kontinuirano smanjivala zaduženje nastalo dvadesetogodišnjim socijalnim politikama.

Nakon tri godine  suficitarnog proračuna ponovno su smanjeni porezi na dohodak, te korporativni porezi koji su sa 50% smanjeni na prosjek od 27%. Smanjenje državne potrošnje i strukturne reforme dovele su do naglog 15-godišnjeg razvoja, smanjenja nezaposlenosti i općeg poboljšanja kvalitete života, koji je usporen tek nastankom globalne recesije.

Ne, Kanada nije slobodnotržišni raj, te je i dalje poprilično regulirana, ima veliku socijalnu potrošnju i provincije sklone visokoj potrošnji što se očituje u ovoj krizi, no pokazala je kako i umjerene mjere štednje kombinirane sa tržišnim reformama, liberalizacijom rada i pojednostavljenjem pokretanja posla, mogu dati snažan poticaj razvoju ekonomije. Provedene reforme uspjele su srezati državnu potrošnju privatizacijom, smanjenjem subvencija ekonomiji i provincijama, te manjim uplitanjem u ekonomiju, iako je država zadržala visok nivo socijalnih transfera prema siromašnijem dijelu populacije. Usporedbom podataka svjetskih zemalja dolazi se do zaključka kako velika državna potrošnja usporava razvitak, no nije jedini čimbenik koji utječe na njega. Zemlje poput Švedske, Kanade ili Estonije pokazuju kako nije bitno samo koliko država troši, nego na što država troši, te način na koji prikuplja sredstva i koliko se upliće u tržište.

Potrošnja i fiskalna odgovornost

Suficit kao postotak BDP-aKanadske reforme i odgovorna vlast smanjivali su rastrošnost, te doveli do proračunskih suficita i smanjivanja javnog duga od početka reformi do svjetske krize kada je državna potrošnja ponovno eskalirala, za razliku od Hrvatskog kontinuiranog deficita.

Udio države u gospodarstvu

Privatizacija i smanjenje subvencija umanjili su porezno opterećenje i smanjili državni utjecaj, te preusmjerili državu na brigu o siromašnijem dijelu populacije.

Veća sloboda poslovanja

Dugotrajna nezaposlenostUsporedba nametaVeća sloboda poslovanja ogleda u efikasnom zakonodavstvu, nižem poreznom opterećenju, nižoj razini poslovne regulative i jednostavnom pokretanju posla i dovela je do puno niže nezaposlenosti, posebno one dugoročne. Porezni sustav daleko je jednostavniji, te samim time ne zahtjeva toliki gubitak vremena za pripremu, izračun i plaćanje poreza. Velik broj različitih poreznih stopa i olakšica u Hrvatskoj bitno komplicira i poskupljuje sustav, te omogućuje mnoštvo rupa za poreznu evaziju.

Zakoni o radu fleksibilniji su, što je dovelo do lakšeg otpuštanja i zapošljavanja radnika.

Rast blagostanja

BDP po glavi stanovnika HrvatskaNakon provedbe reformi u smjeru liberalizacije tržišta, djelomičnog smanjenja državnog utjecaja i završetka tranzicijskog perioda, Kanada je zabilježila snažan ekonomski rast, a sve to vrijeme hrvatske vlade vodile su se isključivo populističkim mjerama zadržavanja vlasti umjesto potrebnim reformama, makar to značilo i gubitak izbora. Nakon tranzicije BDP je pokazivao konstantan rast unatoč smanjenju državne potrošnje, što znači da je gospodarstvo krenulo naprijed.

Kanada se na Indeksu ekonomskih sloboda trenutno nalazi na 6. mjestu, Hrvatska na 78. Postavlja se pitanje zašto hrvatske vlasti nemaju dovoljno političke snage provesti slične zakonske i fiskalne reforme?

Žene, majke, kraljice – političarke

12 ožujka, 2013 12 komentara

Aktivistice Zenske mrezePovodom dana žena, brojne feminističke udruge, kao i svake godine do sad, skočile su na činjenicu kako u politici ima manje žena od muškaraca, te su prosvjedom na Markovom trgu zahtijevale minimalno 40% žena na izbornim listama. Prošle godine pisao sam o nevjerojatnom prijedlogu V. Reding u kojem je tražila nametanje minimalnih kvota čak i za privatne tvrtke.

Zakon o ravnopravnosti poslova postoji, međutim žene i dalje nisu dovoljno u politici, stoga treba naplaćivati kazne i tjerati žene u politiku po svaku cijenu kako bi se zadovoljio zamišljeni postotak i usrećilo udruge. Sve mogućnosti tako su Ženskoj mreži pale na pamet osim jedne – možda žene politika jednostavno ne zanima u mjeri u kojoj privlači muškarce? Kad sam već na temi, provjerio sam udio ženskih lajkova bloga, usporedio ga sa zastupnicima Hrvatskog sabora 2011. godine i primjetio nešto zanimljivo:

u Saboru koji ima zakonom propisanu minimalnu kvotu od 40%, postotak žena gotovo je identičan postotku čitateljica ovog bloga koji nema apsolutno nikakav propis, zakon, niti minimalnu kvotu – Sabor 20%, Monopolizam blog 23%. Uistinu sramotno i diskriminatorno, zar ne?

Kako bih ispravio nepravdu s moje strane, mogu paradirati pred Vladom i tražiti od države da prisili žene na lajkanje ovoga, ili prestati pisati o politici i pokušati naći temu koja bi možda više zanimala žene, a maknula muškarce. S druge strane, na blogovima posvećenim šminki ili odjeći vlada tolika nestašica muškaraca da to već postaje ozbiljan društveni problem.

Zaposleni prema djelatnosti 2010.

Zaposleni prema djelatnosti 2010.

Pogledajte recimo odnose veličina muških i ženskih odjela u trgovinama. Trebamo li prisiliti trgovce na “pošteniju” podjelu prostora, makar to značilo kako će muški odjeli zjapiti poluprazni? Trebamo li pisati kazne stadionima jer iz nekog razloga ženska populacija tamo nije čest gost?

Trebamo li prosvjedovati na Markovom trgu jer od ukupnog broja državnih odvjetnika i njihovih zamjenika 65% pripada ženama? Ili možda zato što je udio žena u građevini samo 12%?

Aktivistice Ženske mreže potpuno pogrešno pristupaju problemu spolne ravnopravnosti kada inzistiraju na provedbi paušalnih postotaka:

“Ženska mreža” Hrvatske poručuje da političke stranke moraju osigurati 40 posto žena pozicioniranih na izbornim listama po tzv. „zip sistemu“ (žena-muškarac-žena ili obratno).
 Za ravnopravnost nije bitan udio spola u pojedinoj djelatnosti, nego interes za rad u toj djelatnosti, sposobnosti i kvalifikacije onih koji tu djelatnost obavljaju, te način ophođenja prema tim djelatnicima.
 
Mislim da niti ovim tekstom neću bitnije promijeniti odnos čitateljske populacije kako bih se približio zadovoljenju izmišljene birokratske kvote, ali zato možete pročitati još par postova na temu diskriminacije:

Država predator

16 veljače, 2013 5 komentara

bez racuna se ne racunaHrvatska je u katastrofalnom fiskalnom stanju. Državna potrošnja dosegla je rekordne razmjere, a političari najavljuju daljnje zaduživanje. Trenutni javni dug iznosi 186 milijardi kuna, što je oko 52% BDP-a, a najava ministra Linića je povećanje na preko 56%, zbog neodgovornog ponašanja brojnih tvrtki prije krize:

Linić je također kritizirao brojne hrvatske tvrtke koje su umjesto da se bave temeljnom djelatnošću počele ulaziti u nekretninski biznis, i to baš 2008. godine, kada je počela globalna ekonomska kriza. To je bilo potpuno krivo usmjereno ulaganje, pa sada treba pronaći dodatna rješenja s bankama kako bi takvim tvrtkama spasili osnovnu djelatnost.

Obzirom da ljudi reagiraju na poticaje, a država je poticala stanogradnju, brojne tvrtke počele su graditi stanove, poput brojnih ljudi koji su se počeli baviti mljekarstvom i poljoprivredom kada je država milijardama kuna odlučila potaknuti taj sektor (znamo kako danas izgleda i jedno i drugo).
Prisjetimo se samo kako je to izgledalo 2007. kada se ministrica Matulović-Dropulić trudila proširiti program POS-a:

“Nitko ne može reći da je ova država zaustavila gradnju POS-a”, kazala je ministrica, te u prilog tome iznijela podatke da su za mandata sadašnje vlasti sagrađena 2.963 stana, 750 ih je u fazi gradnje, a 654 u pripremi, dok je bivša vlast izgradila 906 stanova.

Tih dana redovito smo mogli pratiti prepucavanja vlasti i oporbe tko je sagradio više stanova i tko je pokrenuo više kapitalnih projekata. Drugim riječima, gledali smo natjecanje tko je potrošio više novca poreznih obveznika.

Danas je priča neznatno drugačija. Blagajna je prazna, sve drugo ide po starom. Državni poticaji i kapitalni projekti ponovno su se na opće iznenađenje pokazali kao kapitalni promašaji, stoga je potrebno pronaći krivca. Neprodani stanovi zjape na sve strane, no POS uskoro kreće u novi krug kako bi se opet spašavao građevinski sektor. Tako se ove godine na isti planira potrošiti dodatnih 200 milijuna kuna našeg novca. Jasno, u cijeloj ovoj katastrofi najveći krivci su oni koji izbjegavaju plaćanje poreza koji bi omogućio nastavak rasipništva, a nikako oni koji isti taj novac bacaju na Potemkinova sela.

No što točno imamo i dobivamo plaćanjem sve većeg poreza, osim bizarnih propagandnih poruka koje nam poručuju da cinkanjem postajemo dobri građani koji spašavaju državu, ali i sebe, te ispiranje mozga da u protivnom nećemo imati prirodna bogatstva, autoceste, mirovine, bolnice, škole i ostale blagodati koje samo država može pružiti?

Za početak, imamo bankrotirani, prikriveni piramidalni mirovinski sustav u kojem radnici ne uplaćuju mirovine za sebe, nego pune trenutni proračun i plaćaju trenutne umirovljenike (prave, no većinom lažne). Zauzvrat, dobili su obećanje države kako će budući naraštaji na isti način osigurati njihovu mirovinu. Obzirom da je za piramidalni sustav potrebna sve veća baza, a hrvatska populacija ide u suprotnom smjeru, znamo da će mirovinski sustav završiti poput onih pisama i lanaca sreće koje smo nekad znali dobivati, kada je bilo potrebno poslati novac ljudima s popisa, te povećati popis ljudi koji će isto učiniti za vas. Pogledajte koliko mjesečno uplaćujete u mirovinski fond, pomnožite sa ukupnim radnim stažem, te usporedite sa mirovinom koju ćete primati puno kraći period. Ukratko, dobili smo veliku Ponzi shemu, u kojoj odlično prolaze oni koji su među prvima uskočili u igru, međutim što igra duže traje, sve je veći broj onih koji će ostati bez svega uloženog. Ono što je posebno zanimljivo, u RH su poslovni modeli koji se baziraju na principu kao naš mirovinski sustav zakonom zabranjeni i okarakterizirani kao prijevara.

Imamo i bankrotirani zdravstveni sustav. Iako smo prošle godine za njega dali 21.119.925.828, ili preko 21.000 kuna po zaposlenom, platit ćemo i njegov dug veći od 5 milijardi kuna kada vlast pokrene sanaciju. Zauzvrat stojimo u beskrajnim listama čekanja, oni sretniji ili s vezama dolaze na red, oni drugi umru čekajući. Za njih će država u rukavicama reći kako ih nisu uspjeli spasiti, no realno, njima je liječenje odbijeno. Nažalost, naše ministarstvo nema ili jednostavno ne objavljuje podatke o broju umrlih koji nisu dočekali spasonosne tretmane koje su platili, no činjenica je da takvi slučajevi postoje i druge države objavljuju evidencije o tome.

Imamo i hrvatsko školstvo, kojem proračun raste svake godine, no usprkos tome ima sve lošije rezultate, iako je djece sve manje.

Dobili smo još i brojna ministarstva, agencije, udruge i državne tvrke gubitaše (redom strateške), koji se razbacuju novcem koji smo mi zaradili, a oni prisilno uzeli putem poreza. Uzmimo na primjer vječitog gubitaša, HŽ, kojeg su porezni obveznici u zadnjih 10 godina subvencionirali sa barem 20-ak milijardi kuna, tj. oko 20.000 kuna po zaposlenoj osobi. Imamo i Croatia Airlines, koji je uz svu pomoć (recimo prošlogodišnja dokapitalizacija od 862 milijuna naših kuna) uspio doći do 400 milijuna kuna duga. Imamo i brodogradilišta, koja jedino porezni obveznici drže da ne potonu. Tako su im porezni obveznici od 1997. do 2011. godine više ili manje dragovoljno poklonili preko 35 milijardi kuna, što je godišnje preko 2.000 kuna po zaposlenoj osobi, no brodogradilišta i dalje uspješno slažu kolosalne gubitke. Podsjećam da zaposlenih u hrvatskoj brodogradnji ima oko 12.000, što znači kako hrvatski radnici godišnje subvencioniraju brodogradilišta sa oko 200.000 kuna po zaposlenom u brodogradnji. Jeftinije ćemo proći ukoliko ti radnici samo sjede kod kuće i primaju plaću, nego da nešto rade.
Imamo i Petrokemiju, čije vodstvo otvoreno tvrdi kako mrzi kapital, stoga sretno posluju sa gubitkom. Imamo i Agenciju za civilno zrakoplovstvo, koja godišenje potroši 60-ak milijuna kuna, a nedavno su uspjeli dati 68.000 naših kuna samo za studiju opravdanosti nabave vlastitog aviona.
Imamo i Hrvatske šume, kojima smo u zadnje 3 godine isplatili gotovo milijardu kuna temeljem nameta zvanog općekorisne funkcije šume. Njihovi radnici, kako bi nam se zahvalili na darežljivosti, uz ugovor na neodređeno obično dobiju i liječničku potvrdu kako ne mogu podići teret teži od 2 kilograma, te angažiraju kooperante za koje se ispostavi da su 75% učinkovitiji od onih državnih šumara koji nekim čudom i rade.

Srećom više ne sponzoriramo rad Vjesnika, no zato spremno subvenciniramo HRT, Hrvatske ceste, Hrvatske autoceste, HAKOM, Jadroplov, Jadroliniju, Hrvatske vode itd, itd.. Stavite na papir samo do sad navedeno i doći ćete do iznosa preko 50.000 kuna po zaposlenoj osobi godišnje, a u tekstu je spomenut samo vrh ledene sante. Trebamo biti svjesni činjenice kako država koja prikupi više poreza, više bogatstva i upropaštava, što pokazuju svi dosadašnji propali državni projekti, proračuni i rebalansi. Stoga je jedini način za smanjenje našeg siromaštva – smanjenje prihoda koje država uzima za sebe.

Zagovornici nacionalizacije koji smatraju kako u Hrvatskoj vlada neoliberalizam, trebali bi biti svjesni bolne činjenice kako već sada radnik radi daleko više kako bi zadovoljio vječito rastuće državne apetite, nego što radi za sebe i svoju obitelj. Zar je zaista potrebno da još više radimo za takve i slične, samo da možemo ispred strateških državnih gubitaša imati prefiks hrvatski?

Dobrijaneri štetočine priznaju grešku

21 studenoga, 2012 3 komentara

Danska vlada objavila je da namjerava ukinuti porez na hranu koja sadrži masti, koji je uvela prije godinu dana. Rezultat mjera bio je u potpunosti očekivan i prije samog uvođenja, ali moram priznati kako nisam očekivao povlačenje poreza nakon uočenih negativnih posljedica, nego uvođenje dodatnih metoda regulacije. Koncept je bio “logičan” – skuplja nezdrava hrana dovodi do zdravije ishrane. Pravi dobrijaneri štetočine, kako bi ih nazvao Nedjeljni Komentar.

Iako je namjera poreza bila regulirati što ljudi jedu i prisilno ih usmjeriti prema onome što ministarstvo smatra zdravijoj hrani, anketa među Dancima pokazala je kako 80% ljudi nije promijenilo prehrambene navike, samo stranu granice na kojoj kupuju. Naime, većina je po “nezdrave” proizvode krenula u Njemačku. Postupci građana obili su se o glavu državi, a posljedice toga bile su gašenje oko 1300 radnih mjesta povezanih sa proizvodnjom hrane pogođene porezom, pad konkurentnosti danskog gospodarstva, dodatan prihod njemačkih trgovačkih lanaca i Njemačke,  te manji iznos prikupljenog poreza u Danskoj. Ovo bi trebao biti dobar signal hrvatskoj Vladi da razmisli zašto hrvatski državljani sve češće ostavljaju svoju plaću s druge strane granice. No mi se i dalje vodimo mjerama “bolje nula kuna prikupljenog poreza nego nešto kuna prikupljenog poreza”, te svesrdno trudimo slati kupce što više van kako bi poticali strano gospodarstvo.

S druge strane, protivnici masne hrane smatraju kako porez i regulacija nisu dovoljno visoki da promijene prehrambene navike. Znamo da znanstvenici još uvijek nisu usuglašeni oko ispravne i zdrave prehrane. Neki smatraju kako su masti vrlo nezdrave, drugi da su potrebne i zdravije od supstituta (vjerojatno jer svaka jedinka ima drugačije potrebe, metabolizam i reakcije), no intervencionisti se nepogrešivo vode najrazvikanijom i sigurni su kako njihovo mišljenje vrijedi za sve jednako.

Ukoliko masti budu toliko oporezovane i regulirane, ljudi će prijeći na substitute, ali to sigurno neće biti salata kako intervencionisti sanjaju, nego ugljikohidrati: tjestenine, kruh, slatkiši i slična hrana. Posljedice toga ne znaju niti stručnjaci za prehranu, što je dovoljno dobar razlog da država ne ide u smjeru regulacije hrane koju jedemo ili trebamo jesti.

Na kraju krajeva, zašto moramo biti prisiljeni na zdrav život? Zar ne bismo trebali biti sami odgovorni za svoje postupke i njihove posljedice?

Zaštita domaće privrede

9 studenoga, 2012 14 komentara

U medijima i komentarima svakodnevno možemo čuti kako je potrebno subvencionirati domaću poljoprivredu i gospodarstvo kako bismo se mogli natjecati sa drugim državama koje to rade.

Svi mi želimo da nam gospodarstvo bude konkurentno na svjetskom tržištu, a to može uspjeti jedino na način da konkuriramo cijenom, kvalitetom i inovativnošću, tj. ponudimo prepoznatljiv proizvod koji po cijeni i kvaliteti nije lošiji od konkurencije, uspješno pratimo trendove u tehnologiji i zahtjevima kupaca, te pronalazimo rastuće prilike.

Brojni komentari naglašavaju kako su subvencije neophodne, jer ih i druge države imaju. No takva politika u startu je promašena. Hrvatska, kao mala država, ne može se mjeriti sa subvencijama velikih ekonomija, niti podnositi tolike izdatke. Subvencije u pravilu čine poljoprivredu i industriju ovisnima o državnoj pomoći i ruše njihovu poduzetnost i kvalitetu. Subvencionirani sektori vrlo brzo prelaze u poslovanje pri kojem radije traže državnu pomoć nego se prilagođavaju tržištu i moderniziraju način poslovanja, što dovodi do negativnih posljedica poput pada kvalitete, proizvodnje i ukupnog rasta cijena. Ukratko, svi mi plaćamo kako bi se odabrani mogli manje truditi.

Odakle dolaze subvencije? Iz proračuna. Tko puni proračun? Porezni obveznici, tj. mi. Dakle, veće subvencije industriji, poljoprivredi ili nekome trećem znače veće poreze svima nama. Ima li onda smisla plaćati veće poreze kako bismo dobili zastarjelu, manje kvalitetnu i u konačnici skuplju robu? Zamislimo na trenutak idealni svijet u kojem bismo kupovali stranu robu koju subvencioniraju strani državljani. Bili bismo zahvalni na njihovoj ludosti što plaćaju visoke poreze kako bi nama izvezli subvencioniranu, jeftiniju (dio cijene pokrivaju oni kroz svoje poreze) robu. Plaćanjem većih poreza, smanjili bi svoje ukupne prihode, dok bi s druge strane svojim subvencijama nama omogućili manje cijene takvih proizvoda, te samim time više novca koji bi nam ostao da trošimo na druge stvari. Drugim riječima, postali bismo bogatiji.

Pošteno bi bilo imati trgovinski sporazum koji onemogućuje subvencije, no pošto ne živimo u idealnom svijetu, kada se domaće tvrtke susretnu sa subvencioniram proizvodima sa stranog tržišta, najčešće od države traže identičan način pomoći sa još većim subvencijama, a prilikom takvih trgovinskih ratova svi završimo u goroj poziciji od početne.

Ukoliko već moramo reagirati na neki način kako bismo zaštitili domaće gospodarstvo, carine na subvencionirane proizvode puno su bolji način zaštite. Kao prvo, njima nećemo postići efekt dizanja poreza i osiromašenja svih državljana koji postižemo subvencioniranjem domaćeg gospodarstva. Kao drugo, proračun se neće dodatno prazniti zbog troškova subvencija, nego će se puniti zahvaljujući stranim subvencijama. Kao treće, domaće proizvođače dovest ćemo u ravnopravan položaj barem na domaćem tržištu. Zadržani trud i poduzetnički dug tako bi im se mogao isplatiti i na stranim tržištima u odnosu na uspavanu konkurenciju u inozemstvu.

Najgori odgovor na strane subvencije su domaće subvencije. Na taj način ne pomažemo niti nama kao poreznim obveznicima koji to plaćaju, niti domaćem gospodarstvu kojeg pretvaramo u ovisnika o državnoj pomoći.

<span>%d</span> blogeri kao ovaj: