Krugman u Hrvatskoj

Svi mediji prenijeli su vijest o dolasku i predavanju Paula Krugmana na Adris Business Forumu u Rovinju. Između ostalog u Jutarnjem stoji sljedeće:

Krugmanova nesklonost europskoj valuti odavno je poznata, pa je tako i jučer ponovio tezu da bi svima u EU danas bilo bolje da ideja eura nikada nije zaživjela.

Krugmanova nesklonost euru počela je daleke 2011, možda čak i pradavne 2010. Ukoliko odemo još malo unatrag, tamo negdje u 1999, na Krugmanovom blogu pronaći ćemo njegovo sasvim suprotno mišljenje:

For all the seven long years since the signing of the Maastricht treaty started Europe on the road to that unified currency, critics have warned that the plan was an invitation to disaster… Well, here we are, right on the brink of the creation of “euroland”, and it is now clear that none of the problems EMU critics have warned about will arise, at least for a while. Indeed, it turns out that Murphy was wrong: not everything that can go wrong, does.

Krajem 90-ih, ekonomisti Milton Friedman i Robert Murphy, trn u oku mnogim socijalnim inžinjerima poput Krugmana, upozoravali su da zajednička valuta EU ima ogromne nedostatke, pri čemu je Friedman izjavio kako euro neće preživjeti prvu veću europsku recesiju:

It seems to me that Europe, especially with the addition of more countries, is becoming ever-more susceptible to any asymmetric shock. Sooner or later, when the global economy hits a real bump, Europe’s internal contradictions will tear it apart.

Iako je Srbiji predlagao devalvaciju dinara radi povećanja konkurentnosti i izvoza, prilikom govora u Rovinju bio je nešto oprezniji, te je zaključio kako je u Hrvatskoj to trenutno neprovedivo, jer je Hrvatska već prilično vezana i zadužena u euru. Detaljnu situaciju Srbije nisam pratio, ali pretpostavljam kako su i njihovi privatni i javni dugovi u euru, što znači da bi devalvacija kune/dinara taj dug samo povećala i učinila situaciju gorom nego što jest. Nadalje, male ekonomije poput Hrvatske ili Srbije nisu dovoljno utjecajne na tržištu i  za većinu robe su price-takeri, tj. nemaju proizvodnju kojom mogu diktirati cijene, a devalvacija bi time samo poskupila uvoz.

Krugman griješi kada smatra da je sve u izvozu, te kako će država postati bogatija isključivo ukoliko više izvozi a manje uvozi, iako su te merkantilističke ideje navodno srušene. Tu pogrešku čini većina država danas bilo subvencioniranjem proizvodnje, visokim carinama ili raznim poticajima i olakšicama dodijeljenim odabranim sektorima. Merkantilisti su smatrali kako izvoz veći od uvoza za posljedicu ima priliv zlata u državnu riznicu, te tako država postaje bogatija. Neki te ideje dovode do krajnjih granica, smatrajući kako država mora biti samodostatna i sama proizvoditi sve potrebno. No nije sve u izvozu. Uvoz također čini državu bogatom. Uvozom proizvoda po nižoj cijeni od one koju je moguće ostvariti domaćom proizvodnjom, narod može imati pristup robi, ali i višak novca za druge potrebe. To stanovništvo čini bogatijima nego da kupuju skuplji proizvod u samodostatnoj ekonomiji. Možemo u Hrvatskoj uzgajati tropsko voće za cijenu 10 puta veću nego uvoz iz Filipina i plaćati kilogram 89 kuna, no u slučaju uvoza platit ćemo kilogram 8,90 kuna i ostat će nam 80 kuna za druge stvari.

Još jedna zabluda koju Krugman niti ovaj put nije zaboravio spomenuti je politika štednje. U Rovinju je ponovno spomenuo štednju europskih država kao uzrok krize eurozone, preporučio Hrvatskoj prestanak politike štednje, te savjetovao jaču državnu potrošnju kao lijek. Klikom na link možete vidjeti politiku štednje europskih zemalja, a ovdje politiku štednje u Hrvatskoj. To je upravo ono što zagovaratelji socijalne države žele čuti, no nikako da spomene onim mlađim naraštajima dio kako će upravo oni plaćati sve te državne kredite i kamate, bilo kroz veće poreze ili inflaciju.

Medijske objave većinom razočarano zaključuju kako Krugman u Rovinju nije rekao ništa značajno i specifično za hrvatsku situaciju. Opravdanje pronalaze u činjenici kako smo mali, kako nije imao vremena proučiti naše pokazatelje, što je vrlo vjerojatno i istina. No možda je razlog šutnje i činjenica kako je Hrvatska ogledni primjer katastrofalnih mjera koje Krugman propagira. Izjava kako mala Hrvatska ekonomija pored velike EU nema izbora jednostavno ne drži vodu, jer ukoliko pogledamo male Hong Kong ili Singapur pored velike Kine, vidjet ćemo da nije riječ o veličini, nego upravo onome što Krugman propagira kao pogrešno – slobodnoj trgovini i kapitalističkom uređenju države.

Čovjeku s maljem, svaki problem izgleda kao čavao

Vratio sam se s puta i očekivano, kod nas se i dalje svi problemi rješavaju na jedan način. Keynes i dalje nije pokopan. Štoviše, Jutarnji ne samo da zagovara printanje novca i kreiranje balona, nego krivce pronalazi u ljudima koji opreznije troše svoj novac u nesigurnim vremenima:

Kad kupuje eure, HNB u ulozi valutnog odbora emitira kune, a kad prodaje eure, HNB povlači kune iz optjecaja. Drugi važniji način emisije kuna bio bi da HNB kupuje hrvatske državne obveznice i trezorske zapise, ali on to cijele prošle godine nije činio, kako piše u HNB-ovu izvješću za 2011., “jer nije bilo potrebe”. Banke su, naime, 2011. imale i previše novca i još više im nije trebalo.

To je “paradoks štednje” u vrijeme financijskih panika i recesija, koji je još prije 80 godina uočio Keynes: to, da banke plivaju u novcu, a privreda grca u besparici, osnovno je obilježje ove vrste krize kroz kakvu i Hrvatska sada prolazi. Ne treba puno analize da se to ustanovi, dovoljno je prošetati se zagrebačkom Ilicom od Britanskog trga i prebrojiti zatvorene lokale. Da, i kafići propadaju, što se donedavna činilo nemogućim! Nema nikoga niti da uđe u kafić i naruči pelinkovac ili espresso, pa ni kafići nemaju za koga raditi.

Drugim riječima, HNB je kriv što nije spustio kamatne stope, a mi smo krivi jer štedimo umjesto da se zadužujemo i dižemo kredite. Istovremeno, svi mediji prepuni su upozoravajućih članaka i priloga o visokom trgovinskom deficitu i niskoj razini štednje. Čovjek bi pomislio da bi u tom slučaju smanjenje potrošnje bila dobra stvar, jer tako smanjujemo deficit u razmjeni.

Zaista je šokantno da g. Bošković savjetuje ljudima da rade upravo suprotno od zdravog razuma, tj. govori kako je uskraćivanje dijela potrošnje u svrhu akumulacije štednje za budućnost pogrešno.

Problem s ovakvim načinom gledanja problema jest eliminacija vremena iz jednadžbe i krivo percipiranje razloga napretka. Investicije (koje počinju štednjom) vode do rasta gospodarstva i blagostanja, a potrošnja bez štednje vodi u propast. Bošković, i ostali sljedbenici Keynesove nauke, smatraju da ljudi bezrazložno počinju manje trošiti u doba recesije i to dovodi do opisane spirale:

Novaca nema jer se obrtanje zbog panike usporilo, bankovni kreditni multiplikator je nestao, blaga, ali uporna inflacija usisala je i ono malo kuna u optjecaju – a HNB ne želi emitirati nove kune. Osim ako ne može kupiti devize. A ni deviza nema, i tako smo se našli tu gdje jesmo, uhvaćeni u spirali poniranja, paralizirani zastrašujuće brzim propadanjem zadnjih preživjelih proizvodnih poduzeća.

Dakle, gospodarstvo neće funkcionirati ukoliko nema potražnje za onim što gospodarstvo nudi. Njihovo rješenje je smanjenje kamatnih stopa, printanje novca i poticanje potrošnje, čak ukoliko je ona nepotrebna i neopravdana, samim time i dugoročno štetna. No, dugoročno ionako svi umiremo, kako bi rekao Keynes.

Ukoliko je ovo rješenje tako dobro, zašto ga koristiti samo u doba recesije? Zašto ne bi konstantno trošili kao pijani bogataši i tako podignuli zaposlenost i BDP? Tu dolazimo do još jednog problema: proizvod je potrebno prvo proizvesti da bismo ga konzumirali, što znači da prvo moramo imati zaposlenost, a tek onda potrošnju, a ne obratno. Možemo imati milijune kuna na računima, ako proizvod nije proizveden, ne možemo ga niti kupiti. Da ne spominjemo kako niske kamatne stope uzrokuju mislokaciju resursa i uzrokuju balone koji kasnije ponovno rezultiraju još težom recesijom kada stvar izmakne kontroli i prestane funkcionirati.

Poanta je u tome da mi kao potrošači raznih dobara i usluga odlučujemo kada ćemo trošiti, sada ili u budućnosti. Trenutna potrošnja pala je zbog straha za budućnost, ne zbog nerazumnog ljudskog ponašanja koje treba iskorijeniti masivnom intervencijom. Ta nesigurnost nije umišljena, jer zaista ne znamo što će se dogoditi u budućnosti, niti koja će biti iduća spasonosna mjera Linića i Čačića. Paradoks štednje nije nikakav paradoks, jer  kada bi povećanje potrošnje tako jednostavno riješilo krizu, svijet sada ne bi bio u ovim problemima.

Target-2

U posljednjem postu Tržišta kapitala, Kako stoje stvari sa Grčkom, naišao sam na link koji objašnjava funkcioniranje i svrhu Target-2. Za razliku od autora Felix Salmona, ne bih se složio da ne treba brinuti oko tog sustava, iz razloga što on uništava signale određenih ekonomskih pokazatelja, te tako navodi na pogrešne odluke.

The ECB itself sets interest rates, and has a modest balance sheet of its own, but the only banks it deals with are the national central banks. It’s the central banks, like the Bundesbank or the Banco de España, which perform all the liquidity operations, lend money to their commercial banks, and generally keep the euro functioning as a currency.

Every bank in the eurosystem has an account at its respective national central bank — and if you add up all the money in all those accounts, the total is the Target2 balance at the central bank in question.

Let’s say our Spanish depositor decides to move €1,000 from Banco Santander to an account at Deutsche Bank. In that case, the balance on her Santander account will go down by €1,000, and the Banco de España will likewise deduct €1,000 from Santander’s account at the central bank. In Germany, €1,000 appears in the Deutsche Bank account, and in the first instance Deutsche Bank will keep that money in its account at the Bundesbank, so the Bundesbank adds €1,000 to Deutsche Bank’s balance. Essentially, the Banco de España just destroyed €1,000, and the Bundesbank just created €1,000.

Ovaj mehanizam izbacio je kamatne stope koje funkcioniraju otprilike po ovom principu:

Kada depozitor prebaci €1.000 iz Španjolske u Njemačku, njemačka banka kreditira španjolsku banku za taj iznos. Ukoliko mnoštvo depozita na takav način ode iz Španjolske u Njemačku, Španjolska je u deficitu jer odlazi više novca nego što dolazi. U tom trenutku, španjolske banke moraju podići kamate na depozite kako bi privukle dodatni novac. Samim činom dizanja kamatnih stopa, smanjit će se kreditiranje i obuzdati zaduživanje koje rade Španjolski ili Grčki političari.

No to se ne događa. Upravo zbog Target-2 mehanizma kojeg su uveli EU birokrati, umjetnog spuštanja kamatne stope u cijeloj eurozoni i izjednačavanja razlika. U Target sustavu, kako je Felix Salmon opisao, sve transakcije prebačene su na razine centralnih banaka, tako da ukoliko Španjolac plaća Nijemcu, novac ide iz španjolske banke u Banco de España, Bundesbank to bilježi kao kredit (za koji garantira ECB) prema Banco de España, i šalje novac njemačkoj banci. Ukratko, razlike nastaju samo u odnosu Banco de España i Bundesbanke, a ne (kako bi trebalo biti) u trgovinskoj razmjeni dvaju zemalja. Sustav je ostao bez prirodne kočnice samoregulacije putem kamatnih stopa.

Također, nedavno prebacivanje grčkih depozita u njemačke banke dovelo je do dodatne izloženosti Bundesbanka nenaplativim potraživanjima jer je, prema opisanom modelu, morala kreditirati CB Grčke, tj. kreditni rizik prebačen sa grčke CB na njemačku.

Kreirajući ovakve zakonitosti, omogućilo se ECB-u igranje s kamatnim stopama i brisanje kreditnih rizika među državama, te vjerovanje u nemogućnost bankrota.

EU odobrila pomoć za Španjolsku

Ministri financija Francuske Pierre Moscovici i Njemačke Wolfgang Schauble pozdravili su sporazum u eurozoni o pomoći Španjolskoj u iznosu 100 milijardi eura za dokapitalizaciju njezinih banaka i ocijenili da se radi o “jakom znaku solidarnosti i dobrom putu”.

Nek’ crkne susjedova krava

Jučer je Vlada odlučila telekomima vratiti harač od 6%:

Da bi popunila proračun s oko 300 milijuna kuna godišnje, Vlada po hitnom postupku reprizira šest posto nameta mobilnim operaterima, odlučeno je na današnjoj sjednici u Banskim dvorima.

‘Može se raspravljati je li 300 milijuna kuna godišnje puno ili malo, ali taj bi novac, primjerice, bio dovoljan za zadržavanje 20.000 radnih mjesta u tekstilnoj industriji, koja su izgubljena u zadnje tri godine’, istaknuo je Čačić.

Možda bi tih dodatnih 300 milijuna bilo dovoljno za umjetno zadržavanje određenog broja radnih mjesta u tekstilnoj industriji godinu dana, a što iduće godine ako ne bude dovoljno? Tko je idući na redu? Banke? Pekare? Vaša tvrtka koja se drznula biti uspješna i poslovati s dobiti unatoč trenutnom oporezivanju? Vaše radno mjesto koje će biti izgubljeno kako bi se sačuvalo neko drugo koje zapravo nitko ne treba, ali je iz nekog razloga strateški važno? HT je u 2010. već platio 444 milijuna kuna poreza na dobit (ne računajući dodatnih 6%), 195 milijuna kuna dividende Fondu hrvatskih branitelja, te 98 milijuna kuna Vladi RH. Sveukupno, industrija mobilnih komunikacija je gospodarstvu RH u 2011. pridonijela sa 28 milijardi kuna, ali to očito nije dovoljno.

Milanović dalje nastavlja:

Za visoke profite telekom kompanija zaslužna je i kvalitetna infrastruktura koja je izgrađena kroz protekla desetljeća, kao i poslovni ambijent koji su naslijedili.

Da, točno je kako telekomi imaju dobit, te kako djelomično koriste infrastrukturu koja je sagrađena prije privatizacije, ali nije točno da su to dobili ili naslijedili. Gospoda Milanović i Linić nekako su smetnuli s uma kako je DT 1999. platio 850 milijuna dolara (tadašnjih 6.040 milijardi kuna) za 35%, a 2001. godine 500 milijuna eura za dodatnih 16% dionica HT-a, čime su postali vlasnici 51% HT-a. Prvi krug prodaje vodio je Škegro, a drugi krug upravo Linić.

Porezni stručnjak Guste Santini smatra:

Razlike u cijenama mobilnih usluga u Hrvatskoj i EU toliko su dramatične da bi mobilnim operaterima trebalo uvesti trošarine ne od 6 posto već od 23 ili čak 25 posto kako bi ti profiti postali porezni prihodi i koristili svima. Potpuno podržavam dodatno oporezivanje određenih kategorija. Nisu to samo mobilne usluge nego i benzin, cigarete i neke druge slične robe i usluge.

Poreznom stručnjaku trebao bi biti jasan pojam prelijevanja poreznog opterećenja, tj. prebacivanja potpunog ili djelomičnog poreznog opterećenja na krajnjeg korisnika. Povećanjem poreza na pojedinu robu ili uslugu teško možemo očekivati pojeftinjenje te usluge. Dodatne trošarine na naftne derivate sigurno bi za posljedicu imale poskupljenje gotovo svega, počevši od hrane. Ukoliko već žele niže cijene telekomunikacijskih usluga, mogli bi pustiti ostale operatere koji žele doći prodavati svoje usluge, te prestati naplaćivati kazne za spuštanje cijena.

Kad naši stručnjaci i tržišni regulatori daju ovakve izjave, nije ni najmanje čudno kakve sve reakcije građana možemo pročitati po komentarima. Tako Hrvati ovaj potez većinom odobravaju, kao što pokazuje anketa Danas.hr:

Komentari se uglavnom svode na lopovsku gamad i slično. Nažalost, upućeni su telekomima, a ne državi, iako nitko nije prisiljen koristiti mobitel, ali smo svi prisiljeni plaćati namete ukoliko ga koristimo. Ako koristite mobitel evo jednog primjera:

Recimo da imate neku tarifu sa pretplatom od 60 kuna i ne prelazite taj iznos. Vaš račun izgledat će otprilike ovako:

• Mjesečna naknada: 60,00 kn
• Dodatno usluge: 0,00 kn
• Ukupno usluge: 60,00 kn
• PDV (23%): 13,80 kn
• Radijska frekvencija: 10,00 kn
• Ukupan iznos računa za ovaj mjesec: 83,80 kn

Za ovih 60 kuna svojevoljno ste kupili određenu minutažu razgovora i određen broj SMS poruka koje možete poslati. Za 23,80 kuna koje idu državi niste kupili ništa, niti ste dobili nešto od države zauzvrat. Također, dio onih 60 kuna otići će ponovno državi kroz porez na dobit, dividendu ili doprinose.

I tako, dok se Vlada zabavlja oporezivanjem onih koji profitiraju i privremeno pokušava spasiti radna mjesta onih koji ne profitiraju, oni prvi ne miruju. Naši mediji, komentatori i stručnjaci slavodobitno pune stupce pozitivnim reakcijama o sve većem oporezivanju gamadi koja previše zarađuje, ali apsolutno nitko nije prenio vijest o tome što takvo oporezivanje znači za radnike HT-a, te u konačnici za sve radnike općenito. Istina, spominju se otkazi i tehnološki višak jer su stranci pohlepni, ali glavne stvari nigdje u našim medijima. Isti ti stranci ulažu 15 milijuna eura u novi centar u Bratislavi, u kojem će za početak zaposliti preko 500 ljudi, a služit će kao knjigovodstveni centar cijele DT AG grupe. Razlog? Slovačka ima niske poreze u usporedbi sa ostalim državama u kojima posluje DT. Rezultat? Pojačane investicije i zapošljavanje u Slovačkoj, još otkaza i smanjenje investicija u Hrvatskoj. Posljedica? Radnici HT-a na cesti zajedno sa gorespomenutim tekstilnim radnicima.

Krugman o problemima u Europi

Poslovni danas prenosi Krugmanova objašnjenja problema u Europi, pa evo par dijelova:

Uvođenje eura 1999. godine dovelo je do velikog procvata zajmova u perifernim europskim gospodarstvima jer su investitori neutemeljeno vjerovali da je zbog iste valute grčko ili španjolsko dugovanje jednako sigurno koliko i njemačko. Unatoč onomu što često čujemo, ovaj procvat zajmova nije financirao rastrošnu javnu potrošnju – Španjolska i Irska uoči krize imale su proračunski višak i vrlo malo dugova.

Ovdje je dao jako dobar argumet liberalizmu, a da toga nije ni svjestan. Dakle, prema njegovim riječima, Španjolska i Irska bile su u suficitu dok ih se puštalo na miru, tj. dok nije nastao procvat zajmova. Čini se da je prema Krugmanu taj procvat nastao magičnim putem (za sve ostale: državnom intervencijom) spuštanja kamatnih stopa. Uz niže kamate (subvencije oko 10%), ljudi su počeli investirati u ono što inače ne bi, jer je postalo isplativo. Naravno, takvo ponašanje objašnjeno je iracionalnim ljudskim ponašanjem ljudi, ali opet je smetnuo s uma da je za takvo ponašanje kriva država koja odašilje pogrešne informacije.  

Privatna potrošnja u zaduženim zemljama pala je na kraju procvata potaknutog zaduživanjem. U isto vrijeme, potrošnja u javnom sektoru također je naglo smanjena zbog programa štednje.

Koliko god se svuda pričalo o štednji, analize državne potrošnje pokazuju suprotno, pa tako i u Irskoj: državna potrošnja padala je do intervencije u tržište, ne nakon.

Čini se da Krugman nije ništa naučio od Velike depresije naovamo, jer naravno, ponovni savjet za izlazak iz krize je povećanje državne potrošnje i pokretanje državnih investicija. Znamo tko će to platiti.