Teorija mrtvog konja

Poslovica koju Indijanci prenose s koljena na koljeno kaže da kada primijetite da jašete mrtvog konja, najbolje je s njega sjahati.

No država ipak ima mnogo naprednije strategije za rješavanje tog problema:

• kupnja većeg biča
• promjena jahača
• formiranje odbora koji bi proučio konja
• gospodarski posjeti drugih zemalja da utvrde kako u drugim kulturama jašu mrtve konje
• snižavanje standarda kako bi mrtvi konji prošli zadane kriterije
• reklasificiranje mrtvog konja u “životno uskraćenog”
• zapošljavanje vanjskih suradnika da jašu mrtve konje
• vezanje više mrtvih konja kako bi povećali brzinu
• povećanje financijskih izdvajanja radi povećanja performansi mrtvih konja
• izrada studija kako bi se utvrdilo hoće li lakši jahači popraviti performase mrtvih konja
• ponovno pisanje uvjeta koje konji moraju zadovoljavati

i naravno

– promoviranje mrtvog konja na upravljačku poziciju.

Štednja? Koja štednja!?

U svojoj kolumni, u članku pod nazivom Štednja, bolna i beskorisna, g. Romac iznosi besmislenu i činjenično neutemeljenu tezu kako su sve europske države koje slijede neoliberalnu politiku štednje završile u velikim gospodarskim problemima. Osim baltičkih zemalja koje spas duguju svojim specifičnostima:

Sve europske zemlje koje su bolest visokih proračunskih deficita i dugova odlučile liječiti receptom Angele Merkel, krizu su samo produbile, uz pad gospodarstva i rast nezaposlenih.

Jedina europska iznimka od tog pravila tri su baltičke republike, no stručnjaci njihov uspjeh pripisuju posebnim okolnostima i povezanošću sa skandinavskim gospodarstvima, a ne mjerama štednje. Za sve ostale zemlje koje provode radikalne mjere štednje vrijedi gorko pravilo: što veća štednja, to veći kaos. Pogledajmo današnju Španjolsku. Vlada te zemlje revnosno smanjuje javne izdatke, spašavajući svoje banke, no situacija je sve gora.

Da vidimo sad malo kako stvari stoje u stvarnom svijetu. Španjolske “mjere štednje” dovele su državnu potrošnju sa 284 milijarde eura 2002. godine na 469 milijardi eura u 2011. Grčka štedljivost u istom razdoblju “smanjila” je potrošnju sa 70 na 108 milijardi eura, Italija sa 613 na 788 milijardi, Britanija sa 442 na 739 milijardi, a apsolutni rekorder, Francuska, sa 816 milijardi na 1,1 bilijun eura. Sve to rezultiralo je dizanjem poreznog opterećenja građanima navedenih zemalja. Dakle možemo reći kako postoje mjere štednje i “mjere štednje”. Građani jesu počeli prisilno manje trošiti, ali samo zato jer su njihove države postale rastrošnije i počele ubirati veće poreze, te posljedično ostavile manje novca na raspolaganje svojim državljanima.

Bacimo sad kratki pogled na gorespomenute specifičnosti baltičkih zemalja koje “nemaju veze sa štednjom”:

Primjećujete li ovdje navedene specifičnosti? Biste li im dali nazive poput mjere štednje i smanjenje državne potrošnje? Interesantno, ali te specifičnosti uzrok su oporavka baltičkih zemalja, Estonija trenutno čak ima i proračunski suficit. Iako je utjecaj države i dalje popriličan, a baltičke zemlje daleko od idealnog, barem djelomično smanjenje pokazalo se kao pomak u pravom smijeru.

Doktrina njemačke kancelarke – na koju je jeftino nasjela i aktualna hrvatska vlada – temelji se na logici prosječne kućanice, koja u situaciji smanjenja priljeva u kućni budžet smanjuje izdatke. Međutim, ekonomija nije domaćinstvo. Takav pristup krizi, koji se svodi isključivo na stezanje remena u javnom sektoru, fatalno je pogrešan.

Slažem se kako vođenje države nije poput vođenja domaćinstva, zapravo je mnogo sličnije organiziranom kriminalu u kojem imate zakonske ovlasti pljačkati i obavljati ostale poslove zbog kojih bi kao običan državljanin završili u zatvoru. Vođenje države jednostavnije je od vođenja kućanstva, jer ukoliko ste domaćica, trošit ćete koliko vaš muž privređuje ili sami potražiti posao ukoliko prihodi nisu dovoljni za uzdržavanje. Ukoliko vodite državu, dat ćete suprugu pištolj i poslati ga da opljačka dječju štednju, vaše roditelje i sve ostale kojih se možete domoći, jer vam ovih 10 bundi u ormaru jednostavno nije dovoljno. A nećete morati odgovarati za slične postupke, jer u ovom slučaju ulazite u domenu “dobrobiti nacije”.

Javni sektor, s aspekta gospodarskog rasta, u potpunosti je ravnopravan privatnom sektoru.

Javni sektor i privatni sektor u potpunosti su dijametralne pozicije. Prvi živi od poreza, dok drugi taj porez osigurava. Nažalost, gotovo svi naši ekonomisti, političari, novinari, ostale javne osobe i kreatori javnog mišljenja zagovaraju rast parazitizma zvanog državna potrošnja. S aspekta gospodarskog rasta, privatni sektor opstaje ukoliko ljudima ponudi proizvod ili uslugu koju su voljni kupiti po ponuđenoj cijeni, dok javni sektor nudi uslugu koju su ljudi prisiljeni plaćati, željeli oni to ili ne. Samim time, privatni sektor prisiljen je poslovati efikasno ukoliko želi opstati, što dovoljno govori koji rast je stvaran, a koji umjetan.

Kako je to ovih dana lucidno zaključio slovenski ekonomist Maks Tajnikar, slovenska, hrvatska i skoro sve europske vlade, opsjednute histeričnom štednjom, u potpunosti zanemaruju Walrasov zakon, jedan od zacijelo najvažnijih ekonomskih postulata, koji kaže da možemo zaraditi samo onoliko koliko potrošimo, odnosno da možemo potrošiti samo onoliko koliko zaradimo.

Kako izgledaju bolni rezovi i drastične mjere štednje hrvatske vlade možete vidjeti ovdje, a izjave “možemo zaraditi samo onoliko koliko potrošimo” i “možemo potrošiti samo onoliko koliko zaradimo” uopće nisu sinonimi, te (koliko sam upućen) nemaju nikakve veze sa Walrasovim zakonom ravnoteže tržišta.

I tako, dakle, dolazimo do zaključka. Gospodarski je pad jedini rezultat famoznih »bolnih rezova«, a jedino što primjenom tih mjera raste su nezaposlenost i proračunski deficit, iako se upravo zbog smanjenja tog deficita takve mjere navodno provode.

Dolazimo do zaključka kako bi članak možda bolje odgovarao rubrici “mitovi i legende”, pošto novinar nije u stanju provjeriti barem osnovne podatke o kojima piše, pa bismo mogli diskutirati o prezentiranome. Vrh svega jest prezentiranje većih poreza, povećanje reguliranosti tržišta i državne potrošnje, te njihove posljedice kao (neo)liberalni potez. Liberalizam zagovara smanjenje državnog aparata, manju birokraciju, smanjenje poreznog opterećenja građana i kompanija, te veću slobodu ljudi da sami odlučuju gdje i kako će trošiti novac koji zarađuju. Ovako jedino preostaje obarati demagoške izjave jednostavno poput glinenih golubova. Čak i ukoliko postoje mjere državne štednje u Hrvatskoj i EU (što smo utvrdili da nije točno), ona sama po sebi nema smisla ukoliko se ne očisti se put za oporavak i rast privatnog sektora. Dok god ne vidimo znakove smanjivanja birokratiziranosti, državnog regulatornog sistema, poreznog pritiska i ovisnosti o proračunu, trenutna situacija može postati samo lošija.

Za trenutnu situaciju Hrvatske nikako ne možemo okrivljavati liberalnu politiku, koja se u našim medijima olako koristi kao sinonim svih zala, iako nikad nismo imali niti približan ekonomsko politički sustav vrijednosti.

Laž, velika laž, BDP

Naši ekonomisti ponovno se bave predviđanjem kretanja BDP-a, koje je zapravo poprilično jednostavno u ovo vrijeme: ukoliko država pokrene velike investicije, BDP će rasti, u suprotnom neće. Zašto? Sve skupa je besmisleno jer BDP gledaju isključivo kao brojku koja predstavlja sumu jednakovažnih elemenata. Pogledajmo formulu za izračunavanje:

BDP=C+I+G +X

Ovo je jednostavna verzija keynesianskog modela bruto društvenog proizvoda, kojeg čini zbroj privatne potrošnje, investicija, državne potrošnje i razlike uvoza i izvoza. Ideja je to koja u svojim temeljima sadrži destruktivnu misao kako je potrošnja izvor rasta. Gledajući ovu jednadžbu, možemo lako uvidjeti da ekonomisti koji savjetuju kako upravljati državom vjeruju kako je moguće stimulirati ekonomiju povećanjem državne potrošnje. Kada osobna potrošnja i investicije padnu, državna potrošnja trebala bi porasti kako bi se zadržala postojeća razina BDP-a. Hrvatska je imala godine rasta BDP-a, ali taj rast bio je prividan, jer je državna potrošnja iz godine u godinu rasla sve više. Imali smo velike građevinske projekte, poticanja zapošljavanja, spašavanja posrnulih kompanija, no gospodarstvo i dalje tone. Kao lijek, ova vlada razmišlja o novim kapitalnim investicijama koje bi potaknule zapošljavanje.

Problem ovoga jest, kao što je već navedeno, ideja kako državna potrošnja doprinosi rastu blagostanja, no u stvarnosti, ona ubija gospodarstvo. Stvarno gospodarstvo je privatan sektor. Državni sektor proizlazi iz privatnog. Nitko (nadam se) ne smatra kako bi povećana potrošnja kralja uzrokovala blagostanje kraljevstva, kada je kraljeva potrošnja financirana porezima prikupljenim od stanovništva.

Ista situacija odnosi se i na moderne države. Državna potrošnja je parazitska, a što je ona manja, stanovnicima te države je bolje. Svima bi nam bilo bolje kada bi veći broj stanovnika radio na proizvodnji stvarnih roba i usluga, umjesto da ispijaju kave u raznim Ministarstvima za gubljenja vremena, a sve to na naš trošak.

Državni programi koji plaćaju ljudima da ne rade također su poprilično nelogični. Razni oblici socijalne pomoći potiču ljude da ne traže posao (jer im se tako više isplati biti bez posla) podižu nezaposlenost, a financiraju ih trenutni zaposlenici. Svi takvi programi financirani su od strane privatnog sektora putem oporezivanja. Iako takvi transferi ne ulaze u izračun BDP-a, oni realno smanjuju količinu novca kojim privatni sektor može raspolagati, te u konačnici na taj način guše ekonomiju.

Zbog pojačanog oporezivanja koje bi trebalo financirati rastuću potrošnju države ljudi će zatražiti proširenje ili pojačanje socijalnih programa, kako bi vratili dio oporezivanih sredstava kroz neki oblik pomoći. To dovodi do još veće porezne presije i još jedne zablude – nemoguće je da svi subvencioniraju svakoga i da društvo napreduje u cjelini. Stavka G u jednadžbi BDP-a predstavlja upravo to – uz državnu pomoć trebamo jedni potkradati druge i to će nas dovesti do većeg stupnja blagostanja.

Mjere štednje koje naši mediji prenose, u stvarnosti ne postoje, jer ukoliko pogledamo kretanje državne potrošnje gotovo bilo koje države, vidjet ćemo konstantni rast, a ukoliko pogledamo kretanje poreznog opterećenja, vidjet ćemo da ono raste u skladu s apetitima države. Ono što zapravo moramo učiniti jest smanjiti državnu potrošnju, kako bismo smanjili poreze i oslobodili privatni sektor i stanovništvo da sami troše, štede ili ulažu svoj novac prema svojim željama i preferencijama.

Uspon i pad socijalne države

Poznato je da slike govore više od tisuću riječi, a Cato institut jako dobro oslikava nastanak i kraj socijalne države. Kao što svi znamo, socijalna država nastaje kao početak programa za pomoć istinski siromašnim i nemoćnim ljudima. No kada političari socijalnu politiku shvate kao metodu kupovine glasova, a ljudi zatim pronađu način iskorištavanja donešenih mjera, pogoršava se odnos proizvođača i konzumenata i kola kreću nizbrdo.

Zašto je teško smanjiti državnu potrošnju

Državna potrošnja i regulacija nastaju kroz interese unutar vlasti, a jednom kada nastanu, sami sebi daju poticaj za daljnjim rastom. Sredstva koja dijeli država najčešće idu partnerima, koji su obično uključeni u samu organizaciju programa kojem je potrebna dodjela sredstava, te samim time, ujedno imaju i glasačku potporu. Koliko god same ideje bile zanimljive, dobronamjerne ili originalne, teško da sadrže ozbiljniju cost-benefit analizu ili barem dokumentaciju o učincima i rizicima. Čim je program dogovoren, nastaje savez u kojem strane međusobno isprepletenih interesa razmatraju načine potrošnje proračunskih sredstava.

Birokracija pri tome ima snažan poticaj braniti svoje partnere koji su dobili novac i poticati ih na nove projekte koji zahtjevaju dodatna sredstva, jer time i sama birokracija počinje raspolagati većim proračunom, te na taj način osigurava čvršću poziciju. Također im nije u interesu provjeravati partnerske organizacije, jer svaki pronalazak mana u trošenju sredstava mogao bi oslabiti vlastitu poziciju.

S druge strane, partnerske organizacije poput raznih udruga imaju snažan poticaj promovirati svoje ideje što je više moguće, kako bi skupili što više članova, te na taj način zatražiti više sredstava.

Rezultat takve suradnje jest postojanje preko 45.000 nevladinih organizacija u Hrvatskoj, koje zahtjevaju svoje prostore za rad i natječu se za subvencije. Na taj način je u zadnjih 5 godina na račune ovih organizacija uplaćeno 7,4 milijarde kuna iz državnog proračuna. Na stranicama Ureda za udruge možete provjeriti koliko Vašeg novca ide pojedinoj udruzi, ali iz samog naziva programa u velikom dijelu je nejasno na što su sredstva utrošena, te je potpuno nepoznat rezultat financiranog projekta (npr. NIU Jednota u doba elektroničke pošte pod stavkom “Informiranje članova” ima 1.857.171,50 kuna troškova). Tako smo između ostalog obnovili nekoliko nogometnih terena, sudjelovali u plaćanju popriličnog broja izleta, druženja i opijanja po Europi, sudjelovali u istraživanju izvedivosti teorija znanstvene fantastike, donirali za rad internet stranica (koje se nalaze na besplatnom wordpress serveru), sponzorirali ljubitelje puževa, platili izradu nebrojenih umjetničkih djela, te čak financirali i rad udruge koja se zalaže za skuplju struju građanstvu.

Rezanje financijske pomoći udrugama trebao bi biti cilj Vlade. Mnoge od njih drže se poprilično pritajeno i nemaju posebnu vrijednost. Druge su jednostavno štetne, jer uzimaju proračunski novac kako bi ostvarile svoje privatne ciljeve, a konačni rezultat njihovog rada istovremeno je u suprotnosti sa željama populacije. Čak bi i razumna socijalna vlast trebala uvidjeti da je većina toga nedvosmisleno bacanje novca, a ostatak je upitno namjenski iskorišten, uz gotovo nikakvu odgovornost za nenamjenski utrošena sredstva. Istinski liberalna vlast prekinula bi državne donacije i raspustila glomazni birokratski aparat koji se njima bavi, te umjesto uzimanja dodatnih poreznih sredstava prepustila građanima doniranje organizacija prema vlastitom nahođenju i preferencijama.

Kao što svi znamo, interesi javnosti su poprilično šaroliki, te će svaki pokušaj promjene financiranja udruga dovesti do gubitka određenog glasačkog tijela. Nažalost, iz tog razloga vlast se neće pretjerano uplitati u status quo, što će samo rezultirati rastom broja organizacija.

Investicije treba prepustiti privatnom sektoru

Prema nedavnoj izjavi potpredsjednika Vlade, Radimira Čačića, na putu smo potpunog prihvaćanja Keynesianskog “puta oporavka”.

Vlast je u nastavila politiku usmjeravanja donošenja investicijskih odluka privatnog sektora. Bilo je tu svega, od pozivanja mirovinskih fondova da preuzmu autoceste, preko plaćanja tvrtkama da zapošljavaju, do današnjeg osnivanja Agencije za investicije i konkurentnost:

Investitori će dobiti svog direktno zaduženog mentora, koji će ih voditi kroz birokratske prepreke i nelogičnosti zakonodavstva“, ocijenio je prvi potpredsjednik Vlade i ministar gospodarstva Radimir Čačić, pod čijom će paskom nova agencija i funckionirati.

Tipično birokratski: problem birokratskih prepreka riješit ćemo s još birokrata.

Ova vlada, poput prethodne, pokušava provesti centralno planiranje razvoja zemlje. Sam Čačić nedavno je izjavio kako je za državu i svakog građanina najbolje da oni (Vlada) donose odluke, jer boljeg rješenja nema. Jasno, kreće se u dodatno zaduživanje i povećanje potrošnje.

Ono što zabrinjava je količina populizma, te činjenica da se vlast radije okreće pokušajima stvaranja prividne slike razvoja, nego da rade na dugoročno stabilnim ciljevima. Pogrešno je vjerovati kako država može efikasno usmjeriti resurse, a planovi u kojima će megalomanski infrastrukturni i građevinski projekti osnažiti ekonomiju poprilično su nerealni.

Jedan od primjera je državna pomoć pri kupnji stanova, koja je dala poticaj brojnim ljudima da “jeftino kupe stan”. Ne samo da ovo nije i neće smanjiti cijene kvadrata, nego je dio ljudi uzeo veći kredit nego što si realno može priuštiti, u nadi kako će u budućnosti imati bolje financijske uvjete. Ukoliko se to ne ostvari, postoji velika mogućnost kako neće moći nastaviti otplaćivati kredite.

Konačni rezultat koji će nastati nakon što ove mjere po tko zna koji put propadnu biti će ono najgore. Zbog svih dosadašnjih prezentiranja javnosti o potrebi štednje, upravo će mjere štednje biti okrivljene za probleme. Jasno, to nije točno, prvenstveno jer su te mjere ostale samo na riječima. Neodgovorno trošenje, nesposobnost i neodgovornost vlasti da promijeni javno mnijenje prema socijalnoj politici, te nastavak provođenja populističkih mjera biti će pravi razlog “ponovnog” potonuća.

Ono što Vlada mora napraviti jest smanjiti porezno opterećenje i zaista smanjiti proračun. To je jedini ispravan način poticanja obrtnika i općenito privatnog sektora. Ono što će privatnicima dati “poduzetnički impuls” nije otvaranje još jedne agencije koja će dobiti na raspolaganje porezne prihode i raspoređivati ih prema svojim idejama, nego zdrava poslovna klima u kojoj se pravila igre ne mijenjaju svakih pola godine.