Arhiva

Posts Tagged ‘socijalizam’

Problemi u Raju?

25 siječnja, 2014 24 komentara

naprijed kroz socijalizamIz dana u dan sve smo bliže socijalističkom poimanju Raja na zemlji, no iz nekog razloga zagovornici državnog intervencionizma sve su nezadovoljniji realizacijom svog sna. Iako brojni građani zamjeraju Vladi što previše vremena provodi na godišnjem, svima nam je bolje dok ne rade. Evo nam i prve odluke nakon odmora:

Vlada je na današnjoj sjednici povećala naknadu za korištenja vode distributerima vodne usluge. Cijena vode tako će od 1. travnja za distributere biti veća u rasponu od 5,71 posto do 19,39 posto, odnosno u prosjeku veća za 11,28 posto.

Kao što znamo, vode su monopol u vlasništvu države, dakle javno i svima dostupno dobro, koje ne bi smjelo završiti u rukama privatnog sektora. Stoga benevolentna država za razliku od pohlepnog privatnog sektora svake godine tu istu vodu prodaje sve skuplje, ali to nije sve: od 1. travnja na tom svima dostupnom dobru država počinje naplaćivati porez ukoliko splavarite, veslate čamcem, raftom ili kanuom. Podsjeća li ovo nekoga na naplaćivanje ulaska na plažu u Jugoslaviji (video Radnici i godišnji odmor iz 1969. godine. Zanimljivosti iz reportaže: 1969. godine u Zagrebu je bila nestašica mesa, radnici Gredelja ne mogu si priuštiti ljetovanje)? Usput, između 2009. i 2013. cijena vode povećana je oko 20%, te je na to dodana i fiksna mjesečna naknada.

Zašto Eden kakav su zamislili oni željni jake države i socijalizma? Evo 10 kratkih razloga:

Pročitaj više…

Ajmo sad svi zajedno: kontrola cijena uzrokuje nestašice

11 studenoga, 2013 1 komentar

Venezuelans queue for foodU Venezueli ne odustaju. Iako se stanovnici zemlje s najvećim nalazištima nafte suočavaju sa sve većom nestašicom proizvoda od hrane do tehnike i dalje idu glavom kroz zid. Birokratiziranost, mnoštvo dozvola potrebnih za uvoz sirovina i regulacija cijena doveli su do kronične nestašice wc papira, koja je “riješena” vojnim preuzimanjem tvornica i dizanjem kredita od 79 milijuna dolara radi interventnog uvoza 50 milijuna roli toaletnog papira i ostalih higijenskih potrepština. Isto rješenje sada se provodi za elektroničku robu. Jasno, vlasnici trgovina i u ovom slučaju su uhićeni kao protudržavni element koji podriva temelje socijalističke države:

Predsjednik Nicolas Maduro naredio je okupaciju lanca trgovina koji prodaju elektroničku robu i druge proizvode, ističući kako su “cijene previsoke”. Brojni menadžeri u trgovinskom lancu “Daka” su uhićeni, a kompanija će sada biti prisiljena prodavati proizvode po “fer cijenama”. Radimo ovo za dobrobit nacije, istaknuo je Maduro te rekao kako bogati biznismeni i desničarska politička opozicija poduprta od strane SAD-a, vodi ekonomski rat protiv socijalističke vlade.

Ideja o fer cijeni postoji od kad postoji i trgovina. To ne bi trebalo biti čudno, jer od početka civilizacije nije postojao nedostatak ljudi koji se vole petljati u tuđa posla, a to je posebno točno za socijalne planere koji smatraju kako je njihov posao propisivati drugima kakve životne odluke imaju pravo donositi. Pročitaj više…

Usrana situacija

23 rujna, 2013 4 komentara

Hugo ChavezVenezuelanski predsjednik Nicolas Maduro ne odustaje od Chávezove politike Socijalizam za 21. stoljeće. Već su nacionalizirane brojne kompanije, farme i privatni posjedi, svaki put pod izlikama kako su vlasnici korumpirani, kako ne znaju upravljati imovinom ili kako rade na štetu siromašnih. U pokušajima kreiranja socijalne države jednakosti i samoodrživosti provedene su brojne nacionalizacije, te uvedene brojne regulacije cijena i blokade uvoza prehrambenih proizvoda i industrijskih sirovina. Stanje u kojem poljoprivrednici i gospodarstvenici moraju prodavati proizvode po cijeni kojom najčešće ne mogu nadoknaditi proizvodne troškove, pravna nesigurnost i oduzimanje vlasništva bez adekvatne naknade doveli su do nestašica raznih proizvoda, među kojima se našao i toaletni papir. Nevjerojatno kako intervencije svaki put završe sa identičnim ishodom. Da, stanovnici zemlje s najvećim nalazištima nafte suočavaju se s nestašicom prehrambenih proizvoda i wc papira, a predsjednik Maduro u svom govoru ponovno optužuje strani utjecaj i pohlepne kapitaliste (Južnoamerikanci imaju taj fetiš poput Hrvata):

Potrebno je maknuti neučinkoviti korumpirani menadžment i narodu osigurati dotok robe. Kronična nestašica toaletnog papira prisilila je vladu da pošalje vojne odrede u tvornicu kako bi osigurala da papir bude ravnopravno dostupan svima.

Venezuela je inače država s najmanjim stupnjem nejednakosti od svih južnoameričkih zemalja. Nedavno preminuli Hugo Chávez za vrijeme svoje vladavine uspio je smanjiti nejednakost među stanovnicima Venezuele.

U Venezueli i Urugvaju razlika između dohotka najbogatijih manja je od deset puta u odnosu na dohodak najsiromašnijih, dok je prosjek Južne Amerike 20 puta. Izvještaj UN-a pokazuje kako je Ginijev koeficijent 0,41 i razina nejednakosti je u konstantnom padu proteklo desetljeće, što nije slučaj u brojnim drugim državama.

Netko bi mogao zadovoljno zaključiti kako je  Socijalizam za 21. stoljeće uspješan set intervencionističkih mjera koji doprinosi jednakosti i izlazu iz siromaštva, no Venezuela ima znatno slabije rezultate u odnosu na druge zemlje bogate naftom. Iako je nejednakost proteklo desetljeće u padu, kriminal je u istom periodu u neprestanom rastu. UN-ovi godišnji podaci pokazuju kako broj ubojstava raste iz godine u godinu, te je sa 20,3 ubojstva na 100.000 stanovnika 1995. godine broj porastao na 45,1 2010. godine. Venezuela se nalazi na 4. mjestu u svijetu po stopi ubojstava (iza Hondurasa, El Salvadora i Obale bjelokosti), a prema ukupnom indeksu kriminala nalazi se na prvom mjestu u svijetu. Ovo je vrlo zanimljivo obzirom da socijalisti smatraju kako je kriminal uzrokovan nejednakošću.

Kada je prema Homo Collectivusu vlast dovoljno velika?

23 kolovoza, 2013 9 komentara

nazi_hellerPitanje iz naslova prvo je pitanje koje treba postaviti socijalistima, socijaldemokratima i ostalim oblicima Homo Collectivusa. G. Borković piše za Forum.tm kako socijaldemokracija u Hrvatskoj izumire iako nikad nije zapravo ni zaživjela, a rastući neoliberalizam mogao bi dovesti do novog svjetskog rata:

Socijaldemokrati polako nestaju, baš kao i konzervativci, a da u Hrvatskoj zapravo te opcije nikada nisu ni zaživjele. I jedni i drugi utapaju se u iznimno opasnu amorfnu globalnu pojavu dezideologizacije koja pod maskom neoliberalizma, odnosno neolibertarijanstva, može biti jednako opasna baš što je bio opasan višak ideologije čiji je zametak, nastao prije stotinjak godina, doveo do najveće svjetske klaonice.

Neimenovana opasna ideologija koja je dominirala prije Drugog svjetskog rata upravo je nacional socijalizam, ideja koju je Hitler preuzeo od Karla Luegera, gradonačelnika Beča s kraja XIX stoljeća. Pod Luegerovim vodstvom gradska infrastruktura postepeno je oduzeta privatnim vlasnicima i dana na upravljanje gradskoj birokraciji. Tako su brojne plinare, klaonice, elektrane, pivnice, banke i slični poslovi u Beču nacionalizirani, a ostalima su propisane “poštene cijene” roba i usluga. Izgradnje škola i bolnica financirane su oduzimanjem imovine Židova, te kreditima koje su otplaćivale buduće generacije. Hitler je o Luegeru napisao: “Sve što danas znamo o samoupravljanju grada potječe od Luegera. nacisti_SPDOn je privatne poslove pretvorio u gradska poduzeća, putem kojih je mogao Beč učiniti lijepšim i većim bez ikakvog dizanja poreza.” Na slici desno možete vidjeti još jedan prikaz sličnosti socijalističkih ideja putem usporedbe izbornih rezultata u Njemačkoj: crne pokrajine na lijevoj strani predstavljaju pobjedu nacista na izborima 31. srpnja 1932. godine, a crne pokrajine na desnoj strani prikazuju izbornu pobjedu SPD-a 19. studenog 1972. godine. Ukoliko i dalje smatrate da nacisti nisu ljevica, evo nekoliko točaka iz NSDAP-ova programa – Osnova nacional socijalizma je zajedništvo ispred pojedinca:

  • Država se mora o narodu brinuti u svakom pogledu. Ukoliko to nije moguće, sve osobe stranih narodnosti moraju biti protjerane
  • Ukidanje kamata
  • Ukidanje svih oblika zarade osim rada
  • Svaki vid osobnog bogaćenja potrebno je smatrati zločinom protiv nacije i države
  • Nacionalizacija svih korporacija i trgovačkih lanaca
  • Zemljišna i agrarna reforma koja uključuje eksproprijaciju bez odštete
  • Besplatno školstvo uz programe propisane od države
  • Stvaranje državno kontroliranog tiska, sav nepoćudan tisak potrebno je zabraniti

Nacisti i Sovjeti provodili su gotovo identične mjere u svojim dijelovima Poljske. Dok je Gestapo progonio rasne i neprijatelje režima, NKVD je sastavio dekret 14 nepoćudnih kategorija ljudi. Iako bi netko pomislio kako je riječ “socijalizam” u nacional socijalizam dodana kako bi se privukli glasovi lijevih opcija, Hitler je favorizirao i prigrlio brojne mjere po uzoru na Sovjete. To opisuje i socijal-demokrat Carl Landauer koji razliku nacizma i socijalizma vidi samo u namjerama, ali ne i u metodama. Dok su sovjetski internacional socijalisti prvo željeli uspostaviti socijalizam, a zatim ga “izvoziti”, njemački nacional socijalisti su prethodno željeli stvoriti Lebensraum. Gospodarske mjere Trećeg Reicha uvelike su se bazirale na regulaciji vanjske trgovine i poljoprivrede, te cjenovne kontrole i velike radne akcije po uzoru na sovjetski model. David Schoenbaum u svojoj knjizi Hitlerova socijalna revolucija napisao je:

Plaće, cijene, radni uvjeti, alokacija resursa: ništa od toga nije bila odluka upravitelja niti tržišta. Investicije su kontrolirane, cijene fiksirane, svaki dio ekonomije bio je žrtva ili kolaborator režima. Tvornice su propadale ili cvjetale proporcionalno volji za suradnjom sa režimom.

Dalje se u tekstu s Foruma spominje neoliberalna stranka na vlasti koja umjesto da brine o radnicima, podiže granicu za odlazak u mirovinu, te zatvara kafiće zbog nekoliko kuna viška u blagajni. No obje značajke nemaju veze sa (neo)liberalizmom, nego upravo sa socijalizmom. Sustav međugeneracijske solidarnosti kakav ima Hrvatska izmišljotina je socijalne države. Iako je odavno bankrotirao, ta činjenica ne sprječava trenutnu vlast da podigne troškove sustava za 30 milijuna kuna mjesečno, tj. za 360 milijuna kuna godišnje, iako građani već sad kroz veće poreze godišnje dodatno izdvajaju više od 16 milijardi kuna za spašavanje tog istog sustava. Jedini načini za produljenje iluzije o održivosti takvog sustava su pomicanje granice odlaska u mirovinu ili rast poreza, a ovo drugo ipak obuhvaća veće izborno tijelo. Politika koja smatra da sav prihod pojedinca pripada prvenstveno državi, pa tek onda pojedincu, te oporezuje svaki vid ljudske djelatnosti nije ništa drugo nego socijalizam.

I gdje smo sada?

Svi znamo kako socijalna država izgleda na početku: beneficije se dodjeljuju gotovo bez pravila, a obećanja teku odavde do vječnosti. Desetljeća socijalne politike i rast države čiji su sve veći apetiti doveli do rasta poreznog opterećenja i zaduženja, te u konačnici gospodarskog kolapsa i rasprodaje državne imovine najednom postaju odgovornost i propust liberalnog kapitalizma koji u Hrvatskoj zapravo nikada nije ni zaživio. Totalitarne ideje poput nacizma i komunizma koje obećavaju ekonomska čuda i jednakost materijalnih dobara su ideologije koje u takvom okruženju jačaju, što pokazuje i primjer Zlatne Zore koja je od osnutka 1980. uvijek bila na margini sa otprilike 0,1% glasova, a tokom krize njihov udio glasova popeo se na 7%, te je stranka ušla u Parlament. No nažalost svi znamo i kako izgleda kada se socijalna država urušava. Ako totalitarna stranka dobije prevlast reakcija je brutalna sila, jer država redistribuciju i jednakost može provoditi jedino silom.

Socijalisti su darežljivi samo s tuđim novcem

12 svibnja, 2013 2 komentara

Prije 2 godine pisao sam o darežljivosti pojedinih svjetskih država, a danas sam naišao na podatke o doniranju novčane pomoći u pojedinim američkim gradovima. Zanimljivost koju navedena lista pokazuje je da su gradovi tipično lijevo orijentirane populacije manje skloni donacijama i pomoći siromašnima kada je riječ o doniranju dijela vlastitog dohotka.

donacije u dobrotvorne svrheNajdarežljiviji stanovnici žive u gradu Provo, poznatom kao velika zajednica Mormona. Očekivali biste da politička ljevica spada među najdarežljivije slojeve društa, no Boston (izrazito lijevo deklarirani Massachusetts) nalazi se na niskom 358 mjestu po donacijama. To naravno ne znači kako ne postoji sebičnost među desnicom ili potpuna odsutnost solidarnosti među ljevicom, nego da solidarnost i uzajamno pomaganje među ljudima nestaju kada ljudi vjeruju kako je država zadužena za rješavanje socijalnih problema. Propagiranje socijalne države, redistribucije, intervencionizma i jednakosti, koliko god za posljedicu imalo negativne učinke prema ljudima kojima pokušavaju pomoći, ljevičarima se čine beznačajni, jer sve promatraju kroz dobre namjere, a ne rezultate.

Iako se neprestano skrivaju iza retorike poštenja i socijalne pravednosti, socijalisti (osim na riječima) u pravilu nisu socijalno osjetljivija, darežljivija i društveno odgovornija društvena skupina od skupina koji zagovaraju ekonomsku slobodu, prava i samostalnost pojedinaca. U gradovima i državama gdje prevladavaju lijeve ideje, doniranje vlastitih sredstava i socijalna osjetljivost znatno su slabije zastupljeni. Drugim riječima, državni intervencionisti samo se pretvaraju dobrotvorima, no u stvarnosti svoju škrtost skrivaju trošenjem tuđeg novca, jer kada svoju ideologiju trebaju dokazati iz vlastitog novčanika, stvari izgledaju potpuno drugačije.

Pravda i poštenje

12 prosinca, 2012 2 komentara

socijalizamPrilikom prihvaćanja proračuna za 2013. ponovno se počelo (samo) raspravljati o uštedama, te rezanjima plaća i beneficija državnim i javnim zaposlenicima. Naravno, protivnici “uravnoteženja” proračuna, koliko god ti rezovi bili imaginarni (što smo vidjeli i prema rebalansu i prema visini plana za iduću godinu) pozivaju se na pravdu i poštenje.

Da vidimo malo kako pravednost izgleda ovih dana:

Što su primanja veća i porezna stopa mora biti veća, jer je “pravedno” da oni koji više zarađuju plaćaju po većim stopama. Oni koji zarađuju više svejedno bi plaćali više od onih koji zarađuju manje čak i da su im stope identične. No socijalistima kojima ni trenutne progresivne stope nisu dovoljno pravedne idu u suprotnom smjeru, te zagovaraju još veće oporezivanje većih primanja. Redistribucija je omiljena igra socijalnih planera: nekome uzmeš novac, daš ga nekom drugom i eto pravednosti. Tako se samoprozvani pravednici odmah bolje osjećaju čim nekome pomognu tuđim novcem, no da je takav sustav zaista pravedan, Hrvatska bi danas bila jedna od najpoštenijih zemalja u svijetu.

U praksi, socijalna pravednost izgleda otprilike tako da za prosječnu plaću radnici više od pola svog radnog vremena provode radeći za državu, kako bi platili prireze, trošarine, doprinose, carine, PDV, subvencije, zdravstvo, školstvo, pokrili gubitke javnih tvrtki poput HŽ-a, Croatia Airlinesa, HRT-a, HAC-a i sličnih. Ukoliko zbog sporosti, neznanja, nesposobnosti ili nezadovoljstva javnim sektorom odluče otići u privatnu obrazovnu ustanovu ili privatnom liječniku, današnja vizija pravednosti nalaže da istovremeno plate i javni sektor. Zar je zaista pravedno pod prijetnjom zatvora ili zaplijene imovine plaćati nešto što ne želite?

Socijalna pravednost danas također znači pod prijetnjom zatvora uplaćivanje u mirovinski sustav za nekog drugog, uz obećanje države  kako će se netko treći pobrinuti za vas u budućnosti. No kao što narod kaže: obećanje – ludom radovanje, jer takav sustav za opstanak traži sve širu bazu, tj. prirodni prirast i veći broj radnika, a u Hrvatskoj se događa upravo suprotno. Sustav jede sam sebe, a Vlada pokušava problem riješiti pomakom zakonske granice za odlazak u mirovinu. No to je samo odgađanje kolapsa i prebacivanje problema na buduću vlast. Zar je zaista pravedno biti prisiljen plaćati i vjerovati obećanjima nekih budućih vlasti da ćete dobiti barem manji dio vašeg novca natrag i biti kažnjeni ukoliko idete u mirovinu kad sami želite?

Socijalna pravednost također znači plaćati nebrojene oblike socijalnih pomoći, što je u vrlo kratkom roku dovelo do velikog broja ljudi koji ne žele raditi, jer im je jednostavnije primati neki oblik socijalne pomoći. Umjesto da sami pomognemo istinski nemoćnima i nezaposlenima, danas je pravednije biti prisiljen raditi i plaćati pomoć nekome tko vam u lice otvoreno izjavi nešto poput:

socijalna naknada

Socijalna pravednost danas također znači uzimati svima, kako bi se namirile određene interesne skupine sa takozvanim stečenim pravima. Ironično, ali upravo oni koji najglasnije galame protiv raznih lobija i poreza, upravo su oni koji najviše lobiraju protiv drugih i za sebe. Nemojmo se zavaravati, vlast i interesne skupine vole drugima nametati poreze, jer veći porezi znače veći priljev novca u vlastitu blagajnu. Jedan od najsvjetlijih primjera današnje socijalne pravednosti pokazuje veliki zagovornik iste, g. Vilim Ribić, u svom govoru u kojem hvali vlastitu ideju uvođenja kriznog poreza:

Krizni porez izazvao je lavinu kritika, ali ovdje moramo primijetiti da je on ravnomjerno raspodijelio teret krizne situacije u srpnju mjesecu i da je kao takav bio pravedno rješenje u odnosu na alternativu koja je glasila ponovno smanjenje plaća nastavniku i medicinaru.

Zar je zaista pravedno svim radnicima u državi smanjiti plaću, a nekima priuštiti i otkaze, kako bi određene skupine zadržala svoja stečena prava, unatoč sve gorim poslovnim rezultatima? Zar je zaista pravedno zadužiti sve građane Hrvatske i uništavati sve oko sebe, kako bi se spašavale pojedine državne tvrtke nesposobne za samostalan opstanak i rad?

Kao što možemo zaključiti, današnji pojam poštenja svodi se na odlučivanje političara i interesnih skupina o novčanim transferima, a obzirom kako se država petlja u veliki dio ekonomije, to je ogroman posao. Stavovi poput “država mora pomoći” nesposobni su dovesti do bilo kakvih pozitivnih ishoda i samo doprinose istinskom nepoštenju. Poštenje bi trebalo biti pravda, a pravda i zakon nalažu da je krađa tuđe imovine zločin. Zakon također govori kako je prisiljavanje pojedinca na akciju zločin. Kako smo onda došli do točke u kojoj je nepravda i zločin nekome uzeti novac iz novčanika jer smatramo da imamo pravo na njega, ali je istovremeno pravedno poslati državu da za nas učini istu stvar u vidu uvođenja nečega poput kriznog poreza?

Pojam socijalne pravednosti nema istinske poveznice za pravdom i poštenjem, nego je u potpunosti vezan uz redistibuciju i privilegiranje neproduktivnih interesnih skupina koje svoja prava osiguravaju lobiranjem, a ne produktivnošću. Jesu li bolničke usluge postale kvalitetnije unatoč sve većim rashodima? Je li školstvo postalo kvalitetnije? Jesu li brodogradilišta ili željeznice nakon 20-ak godina iscrpljivanja poreznih obveznika postale motori ekonomije? Proizvode li poljoprivrednici sve više i kvalitetnije? Sustav socijalne pravednosti jedino uspješno uništava poticaje za radom i utječe na porast siromaštva u budućnosti.

Tako da idući put kad netko zavapi za socijalnom pravdom, treba se upitati: pravda za koga? Za one kojima račun te pravde dolazi na naplatu, zasigurno ne.

10 zapovijedi

13 listopada, 2012 Komentiraj

1. Ne guši tržište, jer ćeš stvoriti kriminal.

2. Ako siješ novac, žanješ inflaciju.

3. Ne dopusti državi kontrolu cijena jer ćeš stradati od loše kvalitete, nestašice, gladi ili gore.

4. Država i tržište ne mogu se pošteno natjecati. Prvi mogu igrati i postavljati pravila igre.

5. Ne zagovaraj intervencionizam. Državna rješenja u pravilu su gora od problema.

6. Radi ono u čemu si dobar, drugo prepusti ostalima.

7. Komunizam i fašizam dvije su strane iste medalje.

8. Veći porezi dovode do rastrošnije, ne bogatije države.

9. Redistribucijom bogatstva dovodiš do smanjenja poduzetničke aktivnosti i rasta siromaštva.

10. Ne traži od države da drugima radi nešto što bi proglasio pljačkom kad bi se radilo tebi.

Treba li većina odlučivati baš o svemu?

21 rujna, 2012 17 komentara

U današnje vrijeme prevladava mišljenje kako je nemoguće izgubiti slobodu u demokratskom obliku vladavine. Poznato je kako država može porobiti svoje građane. Brojni carevi, diktatori, kraljevi ili generali dokazali su to kroz povijest, ali demokracija osigurava prevlast volje naroda. Iz tog razloga, dok god čuvamo demokraciju, ne moramo se bojati za slobodu.

Demokratski oblik vladavine predstavlja donošenje odluka putem izbora većine, a provedbu može izvršavati narod putem “direktne demokracije” ili putem svojih predstavnika.

No je li baš uvijek tako?

Ukoliko promatramo tržište, tvrtke koje dovoljno uspješno pružaju usluge ljudima oko sebe napreduju i bogate se. Ukratko, svoju pohlepu za bogatstvom moraju zaslužiti radom i idejama (ukoliko izuzmemo rentijerstvo, spregu sa politikom i kriminalne radnje općenito). U određenom trenutku vlasnike uspješnih poslova ostatak društva počinje nazivati gramzivima i pohlepnima. To društvo istovremeno također želi više za sebe: žele tv, kompjuter, internet, auto, stan, vikendicu, ukratko, žele više i bolje nego trenutno imaju. No većina se, umjesto da poduzme korake poput poslovnih ljudi, okreće demokraciji. U svojoj vlastitoj pohlepi, neprestano glasaju za političare koji propagiraju oduzimanje imovine bogatijima, kako bi istu preraspodijelili siromašnijima.

Dakle, iako smo svi mi pohlepni za boljim, lakšim i jednostavnijim životom, neki svoju pohlepu utažuju moralnim putem, tj. vlastitim trudom i radom bilo u svojoj ili tuđoj tvrtki. Drugi demokratskim putem izglasavaju oduzimanje imovine, te sistem pretvaraju u legalnu krađu. Tužna činjenica jest da se demokracija pretvorila upravo u to – sistem kupovine glasova u kojem siromašnija većina bez ikakve odgovornosti neprestano staje uz političare koji propagiraju veće poreze bogatijoj manjini i redistribuiraju tuđu imovinu u zamjenu za glasove na izborima.

Takvo izglasavanje redistirbucije naši političari upakirali su pod terminom socijalna pravednost, koja je naravno za “opće dobro”, zapravo je ništa drugo nego – socijalizam. Redistribucija je krađa. To je ništa drugo nego prisilno uzimanje (pokušajte ne platiti neki državni namet) jednoj skupini, kako bi se dalo drugoj. Ljudi kojima se bogatstvo oduzima najčešće nisu glasali za provedbu takve akcije, ali oni koji bi taj novac trebali primiti uvijek jesu za provedbu te akcije.

Ukoliko pogledamo proračun vidjet ćemo kako ovdje nije riječ samo o pomoći najsiromašnijima i porezu prikupljenom radi funkcioniranja policije, sudstva, vatrogasnih postrojbi ili države općenito, nego činjenici kako većina novca prikupljenog putem poreza zapravo završava u džepovima drugih osoba, bilo da je riječ o potporama raznim strankama, udrugama, subvencijama državnih tvrtki, poljoprivrede, turizma i slično. Drugim riječima, socijalna pravda svodi se na poticanje nerada. Jedan takav pogled na poticaj turizma, koji ljudima izbija novac iz džepa, a zauzvrat im nudi manju vjerojatnost odlaska na ljetovanje napisao je Kapitalac.

Ljudima koji su uložili svoje vrijeme i riskirali novac kako bi poboljšali svoju budućnost, nudeći društvu proizvod koje ono svojevoljno kupuje kako bi poboljšalo svoj život, sada isto to društvo koje ne vidi godine rada i rizika, ljubomorno na vidljivi uspjeh, demokratskim akcijama nameće razne poreze, restrikcije i propise. Sve to u konačnici samo dovodi do smanjenja produktivnosti, poskupljenja proizvoda i cjelokupnog sustava, te u konačnici i veće nezaposlenosti.

Ovo je daleko od vjerovanja kako demokracija sama po sebi čuva slobodu, a pod tom iluzijom vrlo je jednostavno izgubiti slobodu i ne shvatiti to dok nije kasno. Narod može malo po malo, ovisno kako se većina kreće, oduzimati prava pojedinim skupinama, dok se na kraju mjere podržane od većine ne okrenu upravo protiv njih samih. Jedan od takvih primjera jest porez na dodanu vrijednost, čije uvođenje je sredinom XX. stoljeća odobravala većina Francuza kao sredstvo oporezivanja isključivo velikih kompanija, tj. bogatog sloja društva. Danas vidimo kako svi plaćamo taj porez i to u nemalim iznosima. Pošto je bogatstvo prilično proizvoljan pojam, slična stvar se već događa sa imovinom, a uskoro će i sa štednjom.

Sloboda ne znači raditi bilo što ukoliko je to odobreno demokratskim sustavom, niti da je takva akcija sama po sebi značajka slobode i u interesu slobode. Pravo glasanja ne možemo izjednačiti sa slobodom, nego samo kao mogućnost sudjelovanja u demokratskom procesu. U demokraciji uvijek treba biti svjestan kako većina, vođena isključivo pohlepom, a ne i moralom i razumom, vrlo lako može prouzročiti gospodarsko i političko samoubojstvo.

Iluziju kako je sloboda osigurana dok god postoji demokratski izabrana vlast svakodnevno možemo vidjeti i u novinskim člancima, na primjer kada razne službe nalažu roditeljima kako trošiti novac na dijete, ili kako razne agencije za “zaštitu” provode cjenovne kontrole, u pojedinim slučajevima zabranjujući čak i pojeftinjenja. Političari su danas postali dobri glumci na opasnom natjecanju popularnosti, koji u konačnici brinu samo o svojim kampanjama i mandatima, a ne stvarnom napretku zemlje i njenih državljana.

Zaista je čudan taj koncept slobode, u kojoj je pojedinac prisiljen plaćati provedbu zakona koji je usmjeren protiv njega, ili ideje s kojom se ne slaže.

Neki shvate odmah, neki kasnije

14 rujna, 2012 17 komentara

Argentinci su polako počeli shvaćati kako su podržavanjem predsjednice Cristine Fernández de Kirchner pucali u vlastito stopalo. Evo nekoliko potpuno različitih reakcija građana na identičnu politiku:

Argentina nacionalizirala naftnu kompaniju YPF:

Dužnosnik argentinske vlade potvrdio je jučer kako YPF postaje državna kompanija i država preuzima 51% vlasničkog udjela kojeg su do sada držali Španjolci. Preuzimanje stupa na snagu odmah i već je oformljena državna komisija koja će od sada upravljati naftnom kompanijom. Potez je proslavljen na ulicama Buenos Airesa, ljudi su nosili transparente s natpisima “YPF – sad si cijeli naš !” i “Repsol, odlazi iz YPF-a !” Fernandez de Kirchner je  na opće oduševljenje naroda 2008. je nacionalizirala i privatne mirovinske fondove, a kasnije i glavnu zračnu kompaniju “Aerolineas Argentinas”.

Reakcije kod nas također su se uglavnom svele na opće oduševljenje potezom i željom da se naši političari ugledaju na Argentinu. Tako je anketa na jednom portalu završila sa visokih 95% podrške.

Bilo je tu i krasnih odgovora i savjeta o prednostima nacionalizacije i sveopće državne kontrole, te čak i nekih prigovora na nepoznavanje ekonomske materije.

U međuvremenu je voljena predsjednica nizala neumoljivo glupe gospodarske poteze jedan za drugim, nadmašivši čak i svog pokojnog muža u destruktivnim idejama.

Tako je jedna od odluka bila zaplijena i zabrana uvoza stranih knjiga, pod izlikom brige za zdravlje svog naroda. Naime, strane tiskare prema njenom mišljenju koriste previše olova u tinti, te stavljanje prsta u usta nakon što je isti bio u kontaktu sa stranom tintom može biti smrtonosno.

Još jedna odluka bilo je uvođenje 15% poreza na plaćanje u stranoj valuti tako što je počelo praćenje kreditnih kartica. Dakle, ukoliko u inozemstvu odete na ručak i platite karticom, kod kuće ćete platiti još 15% poreza. U konačnici je svako korištenje ili posjedovanje strane valute postalo ilegalno:

Argentinska Vlada počela je koristiti inspektore sa psima treniranim za otkrivanje novca i javno prikazivati uhićenja svih koji posjeduju dolare. Ovo je samo još jedan u nizu koraka koje Argentina provodi u posljednje vrijeme kako bi suzbila korištenje stranih valuta i uvoz strane robe pod motom “Kupujmo domaće domaćim”.

Sada, kada je većina građana počela osjećati na svojoj koži državnu intervenciju, konfiskaciju i restrikcije koje su nekad toliko slavodobitno slavili radi nametanja drugima, veselje na ulicama pretvorilo se u prosvjede na ulicama:

Predsjednica Kirchner očito je počela grabiti preduboko u džepove kako bi financirala svoju populističku politiku. U Argentini inflacija iznosi 25 posto godišnje, zbog čega građani očajnički pokušavaju pesose promijeniti u američke dolare. No vlada je to zabranila pa kupovina stranih valuta više nije moguća gotovo ni na jedan legalan način.

Osim toga, prosvjednici se boje da će populistička predsjednica iskoristiti svoju kontrolu nad argentinskim kongresom kako bi promijenila izborne zakone i sebi omogućila ostanak na vlasti do 2019., pa i duže.

Ovo je školski primjer kako demokracija vrlo lako može odvesti u totalitarni sustav. Primjer kojeg je Hayek još 1944. opisao u knjizi Put u ropstvo.

Za kraj izdvajam i jedan od citata ispod članka:

Totalitarni sustav koji klizi putem bankrota prema kojem se kreće Argentina neki su shvatili odmah, neki malo kasnije, a neki, poput našeg budućeg ekonomista izgleda nikad neće.

Au Revoir, France!

13 rujna, 2012 28 komentara

Večernji prenosi vijest o nečemu što bi se moglo nazvati Atlas Shrugged na francuski način:

“Gubi se, bogati idiote!”, poručio je u ponedjeljak s naslovnice ugledni Libération najbogatijem Francuzu Bernardu Arnaultu, vlasniku Louis Vuitton Moët Hennessy grupe. Pod udarom medija i građana Arnault se našao jer želi zatražiti belgijsko državljanstvo, što je u javnosti shvaćeno kao pokušaj bijega od novog poreza za milijunaše koji uvodi socijalistički francuski predsjednik Hollande.

Neki očito i dalje ne shvaćaju kako bogati i sad plaćaju najviše poreza, te što bi se moglo dogoditi ukoliko ih otjerate. Najdalje u tom sljepilu otišao je vođa francuske ljevičarske koalicije Jean-Luc Mélenchon, koji je u svojoj kritici čovjeka koji zapošljava preko 83.000 ljudi, nazvao ni više ni manje nego – parazitom.

Francuski predsjednik Hollande također puca u prazno svojom izjavom:

Biti Francuz ne znači samo primati, već i davati za svoju državu.

Kakva je to pravedna i poželjna država koja vam uzima preko 75% zarađenog? Što je domoljubno u činjenici da dozvoljavate državi da vas pljačka? Potpuno oduzimanje produkta rada nazivamo ropstvom, no pri kojem postotku uzimanja to spomenuto domoljublje postaje ropstvo? 50%? 75%? Možda 99%?

Srećom i među državama postoji natjecanje, ono u poreznom opterećenju, tako da će se ovaj trend bježanja iz Francuske samo nastaviti.

Kapitalizam i moral

7 ožujka, 2012 3 komentara

Mnogi smatraju kako je kapitalizam nemoralan jer je baziran na pohlepi i vlastitom interesu. No interes za vlastiti probitak je nužan, te nitko ne bi dugo živio da negira svoje potrebe. Isto razmišljanje možemo preslikati i na posao, ali i na politiku. Kad tako postavimo stvari, kapitalist je puno moralniji, obzirniji i odgovorniji od političara. Političari također slijede svoje interese i interese stranke, ali na način da uzimaju drugima kako bi namirili svoje želje i potrebe. S druge strane, kapitalist može namiriti svoje potrebe samo na način da služi drugim ljudima. Mora uložiti svoju imovinu i riskirati na tržištu u nadi da će ponuditi uspješan proizvod ili uslugu, te na taj način prosperirati. Ukoliko usluga bude loša, konkurencija će ga pregaziti.

Netko će reći kako kapitalizam stvara sukobe, no prave sukobe uzrokuje politika. Kada se odluke donose prema političkim željama i dekretima tenzije su puno veće.  Dok kapitalizam proizvodi široku paletu, političke odluke svode se na sve ili ništa, proizvodeći jedino ono što odabere većina. U društvu kojem dominira politika i politička moć, uspjeh ovisi o pripadnosti “pravoj” stranci, obitelji ili rasi.

Ukoliko su tržišta otvorena i slobodna, a konkurencija neometana, proizvod može uspjeti samo ako nudi prave vrijednosti ljudima. Sve drugo osuđeno je na propast. Stvari poput državnih regulacija i različitih poreznih kategorija izokreću te vrijednosti i investicijske odluke, te diktiraju ljudsko ponašanje. Izjave političara poput “socijalne neodgovornosti” nekako imaju tendenciju smetnuti s uma da upravo privatne tvrtke putem plaća hrane, oblače i generalno brinu o tisućama ljudi i njihovim potrebama. Čim taj neodgovorni kapitalizam dobije političare koji “brinu” o socijalnoj odgovornosti, standard cjelokupne nacije počinje polako kliziti prema dolje, prvenstveno jer je nemoguće predvidjeti sve rezultate ljudskog ponašanja proizašle iz pojedinog događaja.

Ono što je važno razlikovati je slobodno tržište i crony kapitalizam. Kada liberali brane kapitalizam, oni pričaju o slobodnom tržištu, a kada kritičari napadaju kapitalizam, oni najčešće pričaju upravo o crony sustavu gdje korporacije u suradnji sa političarima zarađuju na račun ostalih. U mnogim državama se zbog takvog koruptivnog sustava često može naći poveznica između bogatih i onih koji drže političku moć.

Kapitalizam je zapravo vrlo odgovoran sustav, samo kad bi ga političari ostavili na miru, a rasprave između zagovornika i protivnika kapitalizma često ne vode nikuda jer sugovornici ne pričaju o istoj stvari.

Zašto su protivnici kapitalizma opsjednuti novcem?

6 studenoga, 2011 4 komentara

Kapitaliste se često opisuje kao lopove koji uzimaju od drugih ili na račun tuđeg rada za sebe zgrću bogatstvo, za razliku od anti-kapitalista, koji se redovito bore za važnije stvari u životu poput ravnopravnosti, sreće, socijalne pravde i države. No ipak, pisanja anti-kapitalista uglavnom se baziraju na fascinaciju novcem i jednakošću. Egalitaristi smatraju kako je jednakost vrhunac društva, ili barem put do boljeg društva. Obično tvrde kako jednakost dovodi do većeg zajedništva i solidarnosti, da jednakost pruža više javnih dobara, društvene potpore i kapitala, što u konačnici dovodi do poštenijeg i sretnijeg društva.

No, što se događa s pravilnom raspodjelom ukoliko grupa pojedinca odluči promijeniti raspodjelu, npr. odluče plaćati vrhunskom glazbeniku da im svira? Treba li država u tom i sličnim slučajevima glazbeniku neprestano uzimati viškove novca i ponovno ih preraspoređivati? Stalno baziranje na preraspodjeli dohotka, oporezivanju bogatih, uzimanju viškova kako bi se smanjila razlika bogatih i siromašnih… Egalitarizam zahtjeva konstantne državne intervencije, a sukladno tome, vjerojatno i ogroman državni aparat koji bi suzbijao posljedice slobodne razmjene. Zašto bi se u tom slučaju glazbenik bavio tom profesijom, umjesto da se posveti hobiju slikanja kojeg više voli, ali je društveno u njemu beskoristan i netalentiran? Egalitaristi su u potpunosti fiksirani na raspodjelu novca, a ne shvaćaju da bi ljudi svojevoljno odvojili dio svojih prihoda u zamjenu za vrhunsku glazbu, dok glazbenik više cijeni vrhunska primanja od packanja po platnu. Ono što je u slobodnom društvu bitno je zadovoljstvo na oba kraja dragovoljne razmjene, a ne količina novca na računu, a to se prisilnom preraspodjelom nikada neće postići. Iz tog razloga je ravnopravno društvo ono u kojem su obje strane nakon razmjene jednako zadovoljne, a ne ono u kojem svi imaju ista sredstva. Ljudske potrebe i želje su različite, i nikakav birokrat ne može odrediti prosjek potreba pojedinca. Ukoliko su Microsoft i kupci njihovih Windowsa jednako sretni slobodnom trgovinom, društvo je jednako, bez obzira što Microsoft zarađuje milijune. Ukoliko ljudi kuckaju po DOS-u jer se radnici Microsofta bave nogometom, društvo će biti manje sretno i nejednako, bez obzira na iste iznose na računima.

Postoji još jedan problem u društvu jednakosti – ukoliko se uspješnima neprestano uzima “višak”, tj. ono što je iznadprosječno, uspješni će se prestati truditi i s vremenom će rezultat cjelokupnog društva opadati. Evo primjera:

Studenti u dogovoru s profesorom odluče kako bi cjelokupna grupa trebala biti ocijenjena po metodi ravnopravnosti. Na prvom ispitu dogodit će se situacija u kojoj će profesor pregledati ispite u kojima će varirati ocjene od 1 do 5, ali prosjek grupe će biti 3. Profesor će svim studentima dati ocjenu 3. Oni koji nisu učili biti će zadovoljni i neće učiti niti za slijedeći ispit, a iznadprosječni studenti biti će nezadovoljni i neće se više toliko truditi, pošto njihov trud ne može biti nagrađen iznad prosjeka grupe. Na idućem ispitu više neće biti napisanog rada koji bi mogao dobiti ocjenu 5, ali će broj studenata s ocjenom 1 biti isti ili veći od prethodnog puta, što će prosječnu ocjenu drugog ispita srozati sa trojke na dvojku.

Liberali očito shvaćaju kako postoje i druge stvari osim novca, dok je za egalitariste distribucija bogatstva jedini kriterij – količina bogatstva koje ljudi posjeduju jedino odlučuje je li društvo pravedno ili ne. Kad se stvari pogledaju na taj način, količina novca je najvažnija upravo borcima za socijalizam i jednakost. Za nas ostale, postoje i druge  stvari u životu koje definiraju jednakost i sreću.

Karl Marx na Wall Streetu

9 listopada, 2011 1 komentar

Na tportalu objavljen je članak, čiji naslov sam preuzeo jer mi djeluje kao “pogodak u sridu”, samo mi se čini da s autorom članka ne dijelim mišljenje oko uzroka problema:

Danas se čak i neki kritičari Karla Marxa slažu da je suvremeni kapitalizam, a ne socijalizam, već dobrim dijelom uništio srednju klasu u nekim od najrazvijenijih kapitalističkih zemalja.

U onim osnovnim raščlambama, ova se ocjena svodi na Marxovu teoriju samouništavajućeg zatvorenog kruga: kapitalizam želi proizvesti i prodati što više u što kraćem vremenu sa što manje radnika, pa tako na tržištu rada stvara ‘odbačenu armiju radnika’ koja više nema novca da kupuje i troši onoliko koliko bi trebalo trošiti i ulagati da se održi sve vrtoglavija stopa porasta profita u sve većim razlikama između bogatih i siromašnih. Novi se profiti ne ulažu u nova radna mjesta i nove proizvode, budući da općenito pada društvena kupovna moć, već se rastaču u beskonačnim financijskim spekulacijama koje pune balon svakovrsnih dužničkih kriza. Otuda i rasap i pomor srednje klase, koja čini kičmu svakog potrošačkog društva, otuda i priče o bezbrojnim privatnim bankrotima, izgubljenim mladim generacijama i općoj krizi socijalnih, zdravstvenih, kulturnih i obrazovnih povlastica.

Slabija potrošnja ne ovisi isključivo o plaći radnika, nego ovisi prvenstveno o mogućnosti masovnije i jeftinije proizvodnje. Samim time, cijena proizvoda postaje niža. Također potražnja i želja ljudi za proizvodom nije fiksna, nego raste sa opadanjem cijene. Malo je apsurdna izjava da si nitko ne može priuštiti proizvod X, jer je previše proizvedenih proizvoda X na tržištu. Nije točno ni da se profit ne ulaže u nove proizvode: nove generacije telefona, kompjuterskih programa, automobila, ostale potrošačke elektronike, proizvoda koji nisu ni postojali do nedavno, dokaz su kako je u svim granama prisutan konstantan razvoj. Tko god ne ulaže u modernizaciju ne može opstati (osim uz subvencije) uz konkurenciju koja unaprijeđuje svoje proizvode. Što se tiče pada kupovne moći i porasta nezaposlenosti, uzroke možemo pronaći u pojačanom oporezivanju, kako bi se financirala sve rastrošnija država, razni socijalni programi i spašavanje posrnulih kompanija. Drugim riječima, država prikuplja sve veće poreze od uspješnih i preraspodjeljuje ih neuspješnima. Ukoliko pretjera u poreznom opterećenju, država vrlo lako može profitabilnu tvrtku učiniti neuspješnom (što znači više radnika bez posla), a neuspješnoj tvrtki će samo kratkoročno produžiti život.  Kritika kapitalizma u tom vidu je pogrešna, pošto je trenutno stanje (čak i u SAD-u) bliže socijalizmu nego liberalnom kapitalizmu.

Čak i u Wall Streetu, središtu globalnog kapitala, okupljaju se tisuće prosvjednika u neočekivanom ‘antikapitalističkom pokretu’. U posljednjih desetak godina Karl Marx je ponovno došao u modu, a kapitalizam se ponovno našao na optuženičkoj klupi i u mnogim zapadnim intelektualnim krugovima.

Na web stranici OccupyWallStreet može se pronaći lista zahtjeva prosvjednika. Sve u svemu, ta lista predstavlja ogromno bacanje novca i još intenzivnije okretanje socijalnoj politici, a neke ideje poput zabrane fosilnih goriva, garantirane plaće svim stanovnicima neovisno rade li ili ne, opraštanje duga svim dužnicima na cijelom planetu, graniče sa utopijom. Prosvjednici ne shvaćaju da zagovaraju povećanje mjera koje su ih i dovele do trenutne situacije, umjesto da zahtjevaju prestanak spašavanja dužnika novcem poreznih obveznika.

Čini se da se država nema zašto bojati ovih prosvjeda, pošto prosvjednici traže dodatno povećanje kontrole i državnog uplitanja u sustav.

<span>%d</span> blogeri kao ovaj: