Učinkovitost poticaja u poljoprivredi

Glavna preokupacija hrvatskog seljaka u zadnje vrijeme je traženje odgovora na pitanja: Kad će ti poticaji? Koliki će biti u odnosu na prošlu godinu? Koji su uvjeti za dobivanje poticaja? Kako popuniti kompliciranu dokumentaciju za poticaje?

Što ne valja u toj slici? Zaista je zabrinjavajuće da seljaci u Hrvatskoj danas više vremena provode po agencijama, ministarstvima i forumima tražeći upute kako doći do proračunskog novca, te blokirajući prometnice na naznake da će isti biti smanjen, umjesto da razmišljaju kako da isti zarade prodajom vlastitog proizvoda i vrijeme utroše na traženje odgovora na pitanja: Što se isplati proizvoditi? Što ljudi traže? Što uvozimo, a može se jeftinije proizvesti kod nas?

Ako je naša hrana toliko bolja, kvalitetnija i zdravija od uvozne kako sami tvrde, zašto su onda našim proizvođačima uopće potrebne tako sveobuhvatne subvencije i zaštite proizvodnje? Temeljna pretpostavka subvencija jest da one pozitivno utječu na razvoj tehnologije, prinose, snižavaju ulazne troškove, te u konačnici pojeftinjuju proizvode za građanstvo i industriju. Pretpostavka carinske politike je zaštita domaće proizvodnje tako što se dodatnim nametom strani proizvodi poskupljuju. No i uz vrlo visoku zaštitu proizvodnje, te činjenicu da je hrvatska poljoprivreda od 1998. do danas iz proračuna financirana sa preko 37 milijardi kuna, nema ni traga od obećanog tehnološkog skoka, rasta prinosa i jeftinije hrane. Državne potpore poljoprivredi i ribarstvu 1998. godine iznosile su 643 milijuna kuna, a do 2011. narasle su na 4,12 milijardi kuna. Udio poljoprivrednih subvencija u ukupnim državnim potporama porastao je sa 27% u 2006. na 46% u 2011. Od 2005. cijene poljoprivrednih proizvoda porasle su u EU 14,6%, a u Hrvatskoj 14,5%. 1998. godine prosječni prinosi pšenice bili su 4,2 tone po hektaru, a 2011. 5,2 tone, a prinosi kukuruza u istom periodu porasli su sa 5,2 t/ha na 5,7 t/ha u 2011. Mađarska je primjerice prinos kukuruza prošle godine imala 8,7, Bugarska 3,5, Francuska 8,5, a Italija 8,9 tona kukuruza po hektaru. 

Kupovina glasova proračunskim novcem

Najveći dio državnih potpora otpada na sektorske potpore brodogradnji, željeznici, pomorskom prometu, poljoprivredi, turizmu i HRT-u (obvezna RTV pretplata). Dakle, većina potpora odlazi na sanacije gubitaka i kupovinu socijalnog mira.

Puno zujim, malo meda dajem

Prije nekoliko dana Večernji je prenio ideje Udruge pčelara Nektar, koje su ništa drugo nego tipični primjer rentijerstva:

Na godišnjoj skupštini vinkovačke Udruge pčelara Nektar koja broji 105 članova, predsjednik Stanko Čuljak je u prioritetima rada u 2013. istaknuo ustrajanje pčelara na razradi metodologije izračuna naknade pčelarima za doprinos zaštite okoliša i očuvanja biološke raznolikosti neovisno o broju košnica. Pčelari drže kako oprašivanjem pčele uvelike doprinose očuvanju čovjekova okoliša jer mnoge biljne vrste opstaju samo zahvaljujući pčelama podsjećajući kako neke europske zemlje već isplaćuju ovakve naknade.

Kraj članka još je bolji:

Stanko Čuljak dodaje kako su članovi Nektara 80 posto oni s 15 do 20 košnica, dakle zaljubljenici u pčelarenje, a ne zbog interesa.

Poticaji za pčelarstvo prošle godine iznosili su preko 18 milijuna kuna, a uz to bi prema ovom prijedlogu porezni obveznici trebali plaćati i dodatne naknade za nečiji, kako kažu, hobi?

Ovakvo lobiranje radi dobivanja državnog novca u svijetu, a posebno Hrvatskoj nije nepoznanica, no u svakom slučaju gubljenje vremena na pisanje dokumentacije kako bi se zadovoljili komplicirani birokratski uvjeti za ograničena proračunska sredstva potpuno je kontraproduktivno. Kao prvo, država mora potrošiti resurse kako bi poreznim obveznicima oduzela novac, zatim raspisati natječaj za ta sredstva, zatim počinje lobiranje u kojem prijavljeni proučavaju pravila i popunjavaju dokumentaciju, te na kraju nekolicina odabranih prima zatražena sredstva. U cijeloj igri profitiraju samo oni s najboljim političkim vezama, ili nekim čudom oni koji su zadovoljili propisana pravila, a svi ostali završavaju igru na lošijoj poziciji od početne. Poreznim obveznicima ostalo je manje novca za trošenje prema svojim željama, a potencijalni rentijeri potrošili su dragocijeno vrijeme pišući dokumentaciju umjesto da su svoj trud uložili u zadovoljenje potreba tržišta. Kada takvo trošenje resursa na lobiranje i rentijerstvo proizvođačima postane prioritet nad stvarnim produktivnim radom kako bi se zadovoljili kupci, kvaliteta i ponuda padaju, cijena raste, te tržište u konačnici propada.

Ljudi reagiraju na poticaje, no poticaji koje pruža država gotovo uvijek vode prema moralnom hazardu, a razlog je taj što dovode do neracionalne potrošnje tuđih, prisilno prikupljenih resursa. Kada je osoba A svjesna da će osoba B pokriti njene troškove poslovanja, počet će neracionalnije raspolagati resursima. Takvo ponašanje nije uvijek problematično, nego samo u slučaju kada je osoba B prisiljena pokriti troškove osobe A. Na primjer, dobitak osobe A na kladionici, ili nasljeđivanje neke imovine, osobe B i C ne dovodi u nepovoljniji položaj, te im nije bitan način potrošnje resursa osobe A u tom slučaju. Međutim, ukoliko osoba A prisili osobe B i C da svojim novcem sponzoriraju neracionalan način života osobe A protiv njihove volje, takvo rasipanje resursa postaje problem cijelog društva. Takvo ponašanje, zvučno nazvano moralni hazard, nije ništa drugo nego dobra stara pljačka.

Subvencije uvijek vode prema neefikasnosti, bilo da je riječ o javnom ili privatnom sektoru. Pogledajmo samo što se događa sa najzaštićenijim (popularno nazvani strateškim) sektorima poput željeznice, šuma, brodogradnje, zdravstva ili poljoprivrede. Svake godine gutaju sve više našeg novca, a zauzvrat pružaju sve lošiju uslugu. Takav način upravljanja državom i poslovanjem nije samo pogrešan, nego i vrlo opasan.

Problemi seljaka prije sto godina

Povezanost Hrvatske sa svjetskim tržištem, te probleme seljaka s početka XX. stoljeća opisao je O. Frangeš 1920. godine:

Ovi poljoprivredni produkti danas stoje pod uplivom međunarodne utakmice. Evo vam primjera: U Dubrovniku se je g. 1914. trošilo kondenzirano mlijeko iz Švicarske, i ovo švicarsko mlijeko diktiralo je cijenu mlijeka u čitavoj okolici Dubrovnika. U Zagrebu se je prije rata trošio u velikoj mjeri maslac (puter) iz Danske, a ovaj je dolazio onamo velikim dijelom iz Sibirije, i sibirski mljekari opredjeljivali su cijene domaćem maslacu, a po tome i mlijeku, vrhnju, siru u okolici Zagreba.

U domovini sušenih gljiva, u Bosni, tržile su se god. 1912. usred Sarajeva suhe gljive iz Kalifornije i našle su posve dobru prođu. Ne ima danas proizvoda gospodarstva, koji ne bi stajao u cijeni svojoj pod odlučnim uplivom svjetske trgovine. Eno nam goveđe meso, koje dolazi od, na nedogledno velikim pašnjacima južne i sjeverne Amerike poludivlje gojenih goveda, da se smrznuto u limenim kutijama prodaje ne samo u Liverpoolu i Londonu, nego pred našim vratima u Pragu i Beču pod cijenu od 68—80 austr. Kruna ili 40—48 naših Kruna. Kraj te cijene ne možemo mi da na tim tržištima prodajemo naša goveda skuplje od 16—18 K po 1 kg. žive vage.

Eno nam vune iz Australije i Argentine, koju na onim vrlim pašnjacima tamo proizvode gotovo bez ikakovih troškova, a ipak nam ona odmjeruje cijenu, pod koju mi, uz znatne proizvodne troškove, vunu naših krda možemo da prodademo. Eno vam vina iz Italije, koje se danas nuda sa 8% alkohola, kakova su naša laglja vina — po K 1300.— za hl u Pragu i Beču, dok nas naša ovdje stoje 1200—1600—2000.— K prema kvalitetu. Ovo talijansko vino nama, jer vina proizvodimo više nego ga trošimo (na 12,000.000 duša oko 7,000.000 hi.), pak ga moramo iznijeti na svjetsku pijacu, određuje do zadnjega kuta kod Negotina i Dubrovnika i Vrgca, koliko se ondje mole da plati nadničaru u vinogradu, koliko za modri kamen, za kolje, za porez i sve drugo, i koliko ostaje od toga dobiti za gospodara vinograda. Ova talijanska cijena nam odreduje, kako će se isplatiti investicije u vinogradarstvo, koja je cijena vinogradima u Srbiji i Hercegovini i Bačkoj i Zagorju, i dali će se još uopće podizati novi vinogradi, vinogradarstvo uopće još širiti ili propadati u našoj državi.

Eno vam konačno još žito, naročito pšenica i kukuruz. Danas se nuđa žito iz Argentine, iz Amsterdama, Hamburga ili Trsta, po 14 austr. kruna, tj. 7 K. 84 Fil. ili 1 Dinar 95 para u našem novcu. Sav naš pretićak žitne produkciie ovisan je o unovčenju svomu od te cijene, tj. nama svima koji proizvodimo pšenicu bilo u Banatu, bilo u Maćvi, čak u zadnjem kutu Makedonije i Crne Gore, određuje ova cijena, da li nam se i kako isplaćuje gajenje pšenice. Evo, ove granice stavlja cijena, i to cijena svjetske pijace, našoj gospodarskoj produkciji: i za žito, i za vino, i vunu, i stoku, sve to opredjeljuje ne naš rad, naša briga trošak, nego svjetska trgovina, proizvadnja čitave zemaljske kruglje.

Ne utječu tu samo proizvodni troškovi istog proizvoda na pr. pšenice u onim zemljama. Pšenica se u Americi proizvodi vrlo jeftino, sve se obavlja strojevima, koji se u proljeću kupuju, pred zimu prodaju, a na farmi ostaje preko zime tek jedan čuvar. Prihodi nisu veliki, oni su manji od naših, tek 5—6 Mtc. od katastralnog jutra, a dobiveno zrno puno je korovnog sjemena, nečisti itd. Ali se to onda dotjeruje u elevatorima, čisti i prireduje, pak se mole da takmi sa žitima sa najbolje obrađenih polja. Jeftinim proizvodnim troškovima prekomorskih zemalja mi ne bi mogli nikako konkurisati, da k njima ne pridolazi još relativno jeftini, ali apsolutno uzamši uz sadanje prilike ipak visoki dovozni troškovi preko mora. Zapravo samo ti dovozni troškovi, danas omogućuju da se mi možemo da takmimo sa žitom iz Argentine Australije . .

Djeluje poznato?

Zaštita domaće privrede

U medijima i komentarima svakodnevno možemo čuti kako je potrebno subvencionirati domaću poljoprivredu i gospodarstvo kako bismo se mogli natjecati sa drugim državama koje to rade.

Svi mi želimo da nam gospodarstvo bude konkurentno na svjetskom tržištu, a to može uspjeti jedino na način da konkuriramo cijenom, kvalitetom i inovativnošću, tj. ponudimo prepoznatljiv proizvod koji po cijeni i kvaliteti nije lošiji od konkurencije, uspješno pratimo trendove u tehnologiji i zahtjevima kupaca, te pronalazimo rastuće prilike.

Brojni komentari naglašavaju kako su subvencije neophodne, jer ih i druge države imaju. No takva politika u startu je promašena. Hrvatska, kao mala država, ne može se mjeriti sa subvencijama velikih ekonomija, niti podnositi tolike izdatke. Subvencije u pravilu čine poljoprivredu i industriju ovisnima o državnoj pomoći i ruše njihovu poduzetnost i kvalitetu. Subvencionirani sektori vrlo brzo prelaze u poslovanje pri kojem radije traže državnu pomoć nego se prilagođavaju tržištu i moderniziraju način poslovanja, što dovodi do negativnih posljedica poput pada kvalitete, proizvodnje i ukupnog rasta cijena. Ukratko, svi mi plaćamo kako bi se odabrani mogli manje truditi.

Odakle dolaze subvencije? Iz proračuna. Tko puni proračun? Porezni obveznici, tj. mi. Dakle, veće subvencije industriji, poljoprivredi ili nekome trećem znače veće poreze svima nama. Ima li onda smisla plaćati veće poreze kako bismo dobili zastarjelu, manje kvalitetnu i u konačnici skuplju robu? Zamislimo na trenutak idealni svijet u kojem bismo kupovali stranu robu koju subvencioniraju strani državljani. Bili bismo zahvalni na njihovoj ludosti što plaćaju visoke poreze kako bi nama izvezli subvencioniranu, jeftiniju (dio cijene pokrivaju oni kroz svoje poreze) robu. Plaćanjem većih poreza, smanjili bi svoje ukupne prihode, dok bi s druge strane svojim subvencijama nama omogućili manje cijene takvih proizvoda, te samim time više novca koji bi nam ostao da trošimo na druge stvari. Drugim riječima, postali bismo bogatiji.

Pošteno bi bilo imati trgovinski sporazum koji onemogućuje subvencije, no pošto ne živimo u idealnom svijetu, kada se domaće tvrtke susretnu sa subvencioniram proizvodima sa stranog tržišta, najčešće od države traže identičan način pomoći sa još većim subvencijama, a prilikom takvih trgovinskih ratova svi završimo u goroj poziciji od početne.

Ukoliko već moramo reagirati na neki način kako bismo zaštitili domaće gospodarstvo, carine na subvencionirane proizvode puno su bolji način zaštite. Kao prvo, njima nećemo postići efekt dizanja poreza i osiromašenja svih državljana koji postižemo subvencioniranjem domaćeg gospodarstva. Kao drugo, proračun se neće dodatno prazniti zbog troškova subvencija, nego će se puniti zahvaljujući stranim subvencijama. Kao treće, domaće proizvođače dovest ćemo u ravnopravan položaj barem na domaćem tržištu. Zadržani trud i poduzetnički dug tako bi im se mogao isplatiti i na stranim tržištima u odnosu na uspavanu konkurenciju u inozemstvu.

Najgori odgovor na strane subvencije su domaće subvencije. Na taj način ne pomažemo niti nama kao poreznim obveznicima koji to plaćaju, niti domaćem gospodarstvu kojeg pretvaramo u ovisnika o državnoj pomoći.

Diskriminacija tragedije

S vremena na vrijeme događaju se prirodne nepogode poput suše, poplave, tuče i sličnog, a njihove žrtve sve češće traže krivce u drugima ili očekuju nadoknadu štete od države. Svake godine, pa tako i ove, pogođene skupine iznova se vješaju o skute države (tj. ostalih poreznih obveznika), tražeći nadoknadu štete: 

Voćari traže hitno djelovanje i osnivanje komisije mjerodavnih institucija za obeštećenje voćara. Traže da im država nadoknadi barem 30% šteta. Ivković kaže kako bi država voćarima trebala oprostiti zakup svoje zemlje na dvije godine, smanjiti kamate na kredite sa 5-6 na 1,5 do 2 posto kakve im nudi IPARD, a naknade za elementarne nepogode isplatiti plantažerima, umjesto, što je dosad bila praksa, i ‘pokojnicima’ sa po dva stabla.

Po kojem principu oštećene strane traže od ostatka stanovništva, osiguranog i neosiguranog, bogatog i siromašnog da subvencionira njihove troškove?

No ovdje postoji još jedan problem koji se može uočiti u posljednjoj rečenici citata: odšteta samo za masovnije događaje, ili događaje koji uključuju veću populaciju, a ništa za manji, osobni opseg tragedije.

Usporedimo dva primjera katastrofe koje je proizvela elementarna nepogoda. U prvom primjeru udar munje u uličnu mrežu kablovima je došao do kuće, te prouzročio požar. U drugom primjeru poplava je pogodila Metković i uništila imovinu mnoštva građana.

Prvi slučaj završio je kao članak u novinama uz eventualnu pomoć rodbine, prijatelja ili neke organizirane humanitarne akcije. Drugi slučaj završio je posjetom tadašnje Premijerke, brojnih državnih dužnosnika i doniranjem novca poreznih obveznika. Na kojoj točci uništenja ili količine žrtava počinje ta intervencija? Koliko je onaj požar iz prvog primjera trebao ubiti ljudi, ili zahvatiti kuća da dužnosnici posjete lokaciju? Vjerojatno je riječ o marginalnom trošku kupovine glasova. Nije li obiteljski dom uništen u Čakovcu jednaka tragedija kao onaj uništen u Metkoviću?

Popravak jedne kuće oštećene ili uništene u nepogodi pada isključivo na teret vlasnika (ili osiguravajućeg društva ukoliko je vlasnik uplaćivao premiju). Ali, ukoliko ista kuća nastrada zajedno sa stotinjak drugih u blizini, to postaje odgovornost svih poreznih obveznika, iako osobna tragedija nije ništa veća.

Samo državna intervencija, financirana sredstvima poreznih obveznika, može na takav način marginalizirati i diskriminirati osobnu tragediju radi političkih bodova i glasova, te čovjeku dati misao kako je bolje, kad je već njegova imovina uništena, da i sve oko njega nastrada, jer jedino tada može očekivati pomoć.