Arhiva

Posts Tagged ‘plaća’

Pretpostavljeni izračun plaća nakon rebalansa

Kolovoz 23, 2014 12 komentara

Ministar financija Boris Lalovac najavio je kako će u rujanskom rebalansu proračuna, između ostalog, povećati neoporezivi dio plaće. Ukoliko prijedlog ministra Lalovca bude prihvaćen, neoporezivi dio plaće trebao bi se od iduće godine povećati sa 2.200 na 2.600 kuna, te bi se porezna stopa od 40% pomaknula sa 8.800 kuna na 13.200 kuna. Ukoliko se najavljeno ostvari, izračun pojedinih plaća za stanovnike Zagreba (prirez 18%) iznosio bi otprilike ovako (klikom na sliku možete ju povećati). Bruto2 predstavlja vašu plaću prije oporezivanja, a neto vašu plaću nakon podmirivanja poreza i doprinosa, pa možete vidjeti i koliko mjesečno plaćate takozvano besplatno zdravstvo (koristili ga ili ne) i koliko izdvajate za mirovinski sustav:

pretpostavljeni izracun placa

Trenutno neoporezivi dio plaće iznosi 2.200 kuna, a porezni razredi postavljeni su tako da se na prvih 2.200 kuna primjenjuje stopa od 12%, idućih 6.600 kuna oporezuje se sa 25%, a sve iznad 8.800 kuna oporezuje se sa 40%. U budućnosti bi se stopa od 25% trebala primjenjivati između 2.200 i 13.200 kuna, a sve iznad toga oporezivalo bi se sa 40%. Usporedbe radi (za sve one koji progresivne stope pravdaju time da iste postoje i u SAD-u), stopom poreza na dohodak od 39,6% u SAD-u se oporezuju primanja tek iznad 400.000 dolara godišnje, što bi otprilike bilo bruto 192.000 kuna mjesečno.

Baš kao u priči Kada bi pivo plaćali kao što plaćamo porez, mnogi već prigovaraju kako je ovo zapravo pomoć bogatijim, a ne siromašnijim građanima jer bogatiji dobivaju više, no pogledajte razlike pojedinih bruto i neto plaća i koliko tko plaća poreza:

razlika bruto neto

Kako bi radnik primio plaću od primjerice 11,380 kuna, mora platiti čak 12,058 kuna raznih poreza i doprinosa, tj. poslodavac za tog radnika mora imati 23,440 kuna mjesečno. Da ne bude zabune, poslodavac te poreze i doprinose ne plaća umjesto vas, nego dijelom vaše plaće u vaše ime. Drugim riječima, prvo svojim radom morate namiriti poprilično velike državne prohtjeve, a tek ono što ostane možete smatrati svojom imovinom. Takvo razmišljanje potvrđuju i izjave državnih službenika na najavljeno smanjenje poreznih prihoda. “Lako je biti pametan s tuđim novcem!” ističe Virovitičko-podravski župan i predsjednik Udruge županija, nedvosmisleno sugerirajući kako vaš rad pripada prvenstveno pojedinim državnim strukturama, a tek onda vama. A koliko su 2013. godine jednog prosječnog radnika otprilike koštale takozvane besplatne usluge države možete vidjeti ovdje. Što će se još dogoditi u najavljenom rebalansu ostaje tek za vidjeti, no u konačnici, bilo kakvo smanjenje poreznih prihoda potpuno je besmisleno dok se konačno ne krene u reformu rashodovne strane proračuna.

Dodatak:

Dodao sam kalkulator u Excelu, možete ga preuzeti i izračunati pretpostavljene promjene za svoju plaću: Kalkulator placa. Napominjem kako je u izračunu granica prvog razreda 2.200 kn, jer se u ovom trenutku ne spominje njeno pomicanje.

Kako koristiti kalkulator:

U narančasta polja unesite svoju bruto1 plaću i odmah možete vidjeti vašu ukupnu (bruto2) i neto plaću, te koliko izdvajate za pojedini porez ili doprinos. Napominjem kako kalkulator računa prirez za Zagreb (18%), a za neki drugi prirez potrebno je modificirati ćelije C15 i C32 na način da brojku 18 u formuli unutar njih zamijenite sa brojkom koja odgovara prirezu u vašem mjestu stanovanja. Ukoliko ne znate kolika je vaša bruto1 plaća, možete ju saznati na Moj Posao, tako da upišete neto iznos i zatražite izračun u bruto.

Ili pitajte ako je nešto nejasno. I javite u slučaju pronalaska greške 🙂

Ako izjednačavamo dohodak, zašto ne i ocjene?

Listopad 29, 2012 6 komentara

Sudeći po raznim komentarima o jednakosti i poštenju, brojni studenti (posebno na Filozofskom fakultetu) vole redistribuciju. Pošteno uzmimo bogatima i dajmo siromašnima. Plemenito je pomoći slabijima. Posebno kada to radimo iz tuđeg džepa, truda, vremena ili imovine.

Kad već radimo tako sa dohotkom, mogli bismo i s ocjenama. Onima sa slabijim ocjenama sigurno ne bi smetalo pošteno dobiti dio bodova onih pohlepnijih studenata sa boljim prosjekom. Bi li oni uspješniji solidarno pristali na redistribuciju ocjena ili bi se pobunili jer su naporno radili za njih?

Zamislimo situaciju da većina demokratskim putem izglasa redistribuciju ocjena na Filozofskom. Nakon svakog kolokvija i ispita, izračunat će se prosjek i svaki student će dobiti tu ocjenu, značilo to rušenje cijele grupe ili odlična ocjena svima.

Nakon računanja prosjeka prvog ispita, profesor je svim studentima dao 4. Jasno, oni koji su trebali dobiti odličan, bili su nezadovoljni, svi drugi bili su sretni. Kada je drugi ispit došao na red, oni koji su učili za odličan nisu se više toliko trudili, a oni najlošiji uvidjeli su kako je ovo odličan način prolaska bez učenja, te se uopće nisu trudili. Prosjek je sada bio 3.

Pred treći ispit najbolji studenti uvidjeli su da njihov trud nema smisla. Oni pohlepni za dobrim ocjenama su preselili na drugi fakultet, dio se nastavio truditi, a preostali nisu toliko učili. Najlošiji su i dalje pogrešno smatrali kako će dovoljan broj učiti za dobre ocjene i cijela je grupa pala. Nitko više nije htio učiti i trošiti svoje vrijeme za nekog drugog.

Možda će netko reći kako je ovo imaginarna situacija, no sigurno ste barem jednom u životu morali raditi projekt ili zadaću u grupi s nekim tko nije pokazivao niti najmanju želju za suradnjom, jer je znao kako će ostatak grupe obaviti cjelokupni zadatak, te će i on dobiti ocjenu.

Nitko nema pravo prisilno uzeti nešto što je druga osoba pošteno postigla vlastitim trudom – bilo da je riječ o ocjenama ili privatnoj imovini. Činjenica da je netko bogatiji i uspješniji od nas ne znači da smijemo putem zakona i poreza legalizirati pljačku. Umjesto toga, trebali bi se i sami malo više potruditi za iduće ispite. Što je put teži, nagrada je veća, a ukoliko nam netko na kraju oduzme tu nagradu, to putovanje nećemo niti započeti.

Kako funkcionira porezni sustav na primjeru plaćanja rundi u kafiću možete pročitati ovdje.

Broj bogataša u porastu

Rujan 6, 2012 2 komentara

Nakon ljetne stanke nastavljam sa jednom dobrom vijesti:

Najnovije izvješće o kretanju svjetskog bogatstva The Wealth Report 2012 pokazuje da su, unatoč financijskoj krizi, najbogatiji stanovnici Zemlje postali još bogatiji. Analitičari procjenjuju da će se ovakvi trendovi nastaviti. Do 2016. očekuje se porast globalnog broja superbogataša za 37 posto.

No novinarka Večernjeg lista ne smatra izvještaj pozitivnim, nego ga objašnjava poznatom uzrečicom “bogati postaju bogatiji, a siromašni siromašniji”:

Unatoč padu ekonomskih aktivnosti svijet se sve jače raslojava na bogate i siromašne, pa je u prošloj godini broj najbogatijih narastao za 7 posto.

I to je to. Podatci o kretanju broja siromašnih nisu izrečeni u tekstu, samo je broj bogatih narastao. Ako gledamo količinu bogatstva kao jedan kolač (kako ga gleda novinarka), onda je sasvim razumljivo da ukoliko netko uzme veći dio, nekome će ostati manji. Ali takvo gledanje na stvari nije ispravno. Ukoliko Pero Perić počne zarađivati 5.000 kuna više, to ne znači kako će Ivo Ivić i Ana Anić zarađivati po 2.500 kuna manje (osim ukoliko Perina plaća dolazi iz poreznih prihoda).

Pogledajmo kretanje realnih i nominalnih neto plaća u Hrvatskoj:

Ok, ovo je prosjek, pa nismo saznali ništa osim da prosjek raste, no pogledajmo usporedbu kretanja po percentilima:

Izvor: I. Urban: Progresivnost poreza na dohodak u Hrvatskoj: dekompozicija učinaka osnovice i poreznih stopa
Financijska teorija i praksa 30 (3) str. 205-230 (2006.)

Nažalost, novije podatke o prosječnim plaćama po percentilima nisam našao, no i ovo dovoljno pokazuje kako nejednakost prihoda među grupama raste. Ovakve stvari (posebno ukoliko se gledaju samo kao brojevi Gini koeficijenta) brojne ljude dovode do vjerovanja kako bogati postaju bogatiji, a siromašni siromašniji, te pokreću razna politička pitanja. Kao što vidimo, dohodak raste i najbogatijima i najsiromašnijima, ali ne raste istim tempom. Iz toga je jasno kako su obje skupine u boljem položaju nego prije. No prema zagovarateljima jednakosti, samo bogati prolaze bolje. I ne samo to, siromašnima je prema tim stajalištima zapravo gore nakon povećanja vlastitih prihoda, samo zato jer su nečija primanja još veća.

Ono što se iz ovakvih podataka ne vidi, posebno ukoliko se promatra u dužem vremenskom periodu, jest činjenica da nisu uvijek isti ljudi u istim skupinama. Netko je u međuvremenu povećao svoja primanja i bogatstvo, a netko smanjio, te tako ušao ili ispao iz određene statističke skupine. Ako pogledate Forbes-ove liste najbogatijih, svake godine pojavi se dio novih imena, a dio starih nestane.

Ali što je nejednakost i kako ju jednoznačno definirati? Je li misao vodilja slična pogledu na pornografiju; ne mogu ju objasniti, ali prepoznat ću kad ju vidim? Pogledajmo nakratko odnos osobnih automobila i mobitela u relativno kratkom vremenskom razmaku:

Broj registriranih osobnih automobila 2003. iznosio je 1.293.421, a 2009. 1.532.549.

Broj korisnika mobilnih mreža 2003. godine iznosio je 2.551.000, a 2009. broj je porastao na 6.035.000.

Jasno je kako ne voze svi najnovije i najbolje automobile, ali konačni cilj putovanja sa točke A na točku B u vlastitom vozilu postao je dostupniji većem broju ljudi. Ista je situacija sa mobitelima i brojnim drugim robama i uslugama. 

Dakle, ukoliko pojam “nejednakost” gledamo kao nedostupnost siromašnih sličnim zamjenskim dobrima koje koriste bogati (npr. bogati imaju plazmu, a siromašni supstitut plazmi je televizor sa katodnom cijevi), onda se nejednakost u Hrvatskoj zapravo sve više smanjuje.

Jednakost i socijalna EU

Lipanj 13, 2012 Komentiraj

Ponekad razmišljam nisu li ideje zagovornika državne intervencije potpune idiotarije, ali ovo nije takav slučaj. Ideja koja dolazi od njemačkih socijaldemokrata je prisilno izjednačiti plaće i radne uvjete u cijeloj EU. Drugim riječima, traže uspostavljanje jednakosti plaća Europske socijalne unije u svim državama, iako one imaju različit BDP, preferencije, radni učinak, kulturne vrijednosti, navike, razine potrošačkih cijena, zakonodavstvo, poreze, itd.

Krešimir Sever prokomentirao je slijedeće:

To je socijalno pravedna ideja i baš zato je neostvariva u ovakvim okolnostima u Europi. Glavne zapreke su gospodarstvenici, menadžeri i politika koji su međusobno vezani, pa će svi oni, baš kao i analitičari, ustati u obranu slobode kretanja kapitala, govorit će o gospodarskim slobodama, produktivnosti i konkurentnosti, a u srži svega toga je pohlepa.

U ovom trenutku svi prestrašeno uzdahnemo razmišljajući kakav bi to užasan svijet bio gdje svi rade zbog zarade i poboljšanja vlastitih uvjeta života. Jer ipak, Sever nam je objasnio sva zla rada s profitom, pa što se tu još ima za dodati? Profit je jednostavno društveni način priznavanja poslovnih odluka tvrtke u prošlosti. On nam pokazuje što kupci žele i što kupuju. Veći profit privlači daljnje investicije u tu granu dok god ponuda ne naraste dovoljno da se ne isplati proizvoditi više nego bi ljudi kupili. To omogućava efikasnu proizvodnju i umanjuje mogućnost nestašica. Bez profita kao motiva, kako bi Sever raspoređivao resurse? Možemo ih rasporediti ili prateći želje kupaca ili dopustiti privatnim željama monopolista (države) diktiranje načina i količine proizvodnje. Mislim da je odabir poprilično jednostavan i jasan.

Želi li Sever možda baziranje ekonomskih odluka na maksimiziranju gubitaka umjesto profita? Bi li to bilo bolje?

Problem ovakvog razmišljanja jest traženje rješavanja posljedica niskih plaća umjesto rješavanja uzroka. Jedan od razloga niske plaće je niska produktivnost. Drugi je loše državno uređenje i birokratiziranost koji ograničavaju rad, poduzetništvo i investiranje, te samim time dodatno smanjuju produktivnost. Treći je visina poreza i ostalih davanja. A tu smo poprilično visoko, da bi Sever i slični mogli primati plaću mnogo veću od prosječnog radnika kako bi “svima bilo bolje”.

Na tržištu rada ljudi zarađuju onoliko koliko proizvedu. Poljoprivrednik koji zasadi krumpir i urod mu donese 5 tona može prodati 5 tona, ne više. Možemo ga oporezovati sa 20% i uzeti mu 1 tonu. Ukoliko isti poljoprivrednik uloži u tehnologiju, zaposli još ljudi i proizvede 10 tona, ne može prodati više od 10 tona. Tada ćemo ga oporezovati sa 50% jer je bogat i uzeti mu 5 tona krumpira, te ga ovim činom socijalne pravednosti potaknuti da ne proizvodi puno i otpusti ljude, jer će mu se uzeti puno.

Umjesto traženja i propagiranja načina smanjenja učinkovitosti tržišta rada, tj. smanjenja izbora nisko produktivnim radnicima, potrebno je riještiti institucionalne probleme, birokratiziranost, preveliko oporezivanje i ostale mehanizme ograničavanja mogućnosti i slobode nužnih za rast.  

Ovo je pokušaj izrazito centraliziranog birokratskog aparata da uspostavi jednakost i harmoniju u vrlo različitim društvima, te pokušaj odbijanja prava na slobodu odabira koji vodi u smjeru suprotnom od zamišljene ideje, uništavajući pri tome ekonomiju i kulturne raznolikosti.

Koliko radimo za državu

Studeni 6, 2011 10 komentara

Zaposlenici u Hrvatskoj možda nisu dovoljno svjesni koliko poreza plaćaju. Dio krivice leži u sustavu oporezivanja plaća, po kojem su poslodavci u ime radnika obvezni obračunavati doprinose i poreze, te ih uplaćivati na račune državnog proračuna. Na račun radnika isplaćuje se samo neto plaća. Prosječna neto plaća za kolovoz 2011. iznosila je 5.514 kuna (35 kn po satu neto), što u bruto2 iznosu (uzet ću za primjer Zagreb) iznosi 9.207 kuna, tj. 57,5 kn po satu bruto. Tako je radnik djelomično platio sve one lijepe besplatne stvari poput zdravstva, školstva, mirovine itd. Dakle, samo na temelju oporezivanja dohotka, radnik sa ovom prosječnom plaćom, radio je za državu nešto više od 64 sata, ili malo više od 8 radnih dana. Prevedeno na godinu, samo za troškove države ovaj radnik je radio oko 100 radnih dana (8 sati na poslu), ili oko 40% svog radnog vremena.

No, to nije sve, još nismo završili sa oporezivanjem. Tu su još PDV, razne trošarine, carine, biljezi i ostala davanja. Pretpostavimo da ovaj radnik potroši svu svoju plaću, godišnje će platiti 12.372 kune PDV-a, što je dodatnih 353 sata rada, ili 44 radna dana (353 sata / 8 radnih sati dnevno).

2011. godina ima 260 radnih dana (gledam radni tjedan od 5 dana). Za sad smo samo na temelju poreza na plaću i PDV-a došli do brojke od 144 radnog dana, što je više od 55% vremena koje radnik provodi na poslu. Jesmo li gotovi sa radom za državu i možemo malo za sebe? Ne još. Ukoliko taj radnik posjeduje TV, radio, autoradio, kompjuter ili mobitel sa mogućnošću primanja radio signala, plaćat će RTV pretplatu u iznosu 80 kuna (ili prevedeno 27 sati godišnjeg rada, tj. 3.4 radna dana). Besplatno zdravstvo nije besplatno, tako da treba platiti i participacije ili dopunsko zdravstveno osiguranje, besplatno školstvo također nije besplatno, tako da se plaćaju školarine, ukoliko zatrebate putovnicu, to je 70 kuna samo za biljege, registracija prosječnog automobila gotovo 900 kuna (naknade za okoliš, usluge registracije i tehničkog pregleda, cestarina itd.), a ukoliko odlučite i maknuti auto iz garaže, 35% cijene svake litre ide za trošarine, HC i HAC. Još nisam ni spomenuo naknade za radijsku frekvenciju ukoliko posjedujete mobitel, javnobilježničke pristojbe, pristojbe za razne dokumente, carine, porez na nasljedstvo i darove itd, te sve moguće namete koje plaćaju kompanije.

Iz ovoga je jasno kako je Hrvatska izrazito redistributivna država i kako za besplatne usluge koje nam država pruža izdvajamo daleko više nego za sebe.

%d bloggers like this: