Pravda i poštenje

Prilikom prihvaćanja proračuna za 2013. ponovno se počelo (samo) raspravljati o uštedama, te rezanjima plaća i beneficija državnim i javnim zaposlenicima. Naravno, protivnici “uravnoteženja” proračuna, koliko god ti rezovi bili imaginarni (što smo vidjeli i prema rebalansu i prema visini plana za iduću godinu) pozivaju se na pravdu i poštenje.

Da vidimo malo kako pravednost izgleda ovih dana:

Što su primanja veća i porezna stopa mora biti veća, jer je “pravedno” da oni koji više zarađuju plaćaju po većim stopama. Oni koji zarađuju više svejedno bi plaćali više od onih koji zarađuju manje čak i da su im stope identične. No socijalistima kojima ni trenutne progresivne stope nisu dovoljno pravedne idu u suprotnom smjeru, te zagovaraju još veće oporezivanje većih primanja. Redistribucija je omiljena igra socijalnih planera: nekome uzmeš novac, daš ga nekom drugom i eto pravednosti. Tako se samoprozvani pravednici odmah bolje osjećaju čim nekome pomognu tuđim novcem, no da je takav sustav zaista pravedan, Hrvatska bi danas bila jedna od najpoštenijih zemalja u svijetu.

U praksi, socijalna pravednost izgleda otprilike tako da za prosječnu plaću radnici više od pola svog radnog vremena provode radeći za državu, kako bi platili prireze, trošarine, doprinose, carine, PDV, subvencije, zdravstvo, školstvo, pokrili gubitke javnih tvrtki poput HŽ-a, Croatia Airlinesa, HRT-a, HAC-a i sličnih. Ukoliko zbog sporosti, neznanja, nesposobnosti ili nezadovoljstva javnim sektorom odluče otići u privatnu obrazovnu ustanovu ili privatnom liječniku, današnja vizija pravednosti nalaže da istovremeno plate i javni sektor. Zar je zaista pravedno pod prijetnjom zatvora ili zaplijene imovine plaćati nešto što ne želite?

Socijalna pravednost danas također znači pod prijetnjom zatvora uplaćivanje u mirovinski sustav za nekog drugog, uz obećanje države  kako će se netko treći pobrinuti za vas u budućnosti. No kao što narod kaže: obećanje – ludom radovanje, jer takav sustav za opstanak traži sve širu bazu, tj. prirodni prirast i veći broj radnika, a u Hrvatskoj se događa upravo suprotno. Sustav jede sam sebe, a Vlada pokušava problem riješiti pomakom zakonske granice za odlazak u mirovinu. No to je samo odgađanje kolapsa i prebacivanje problema na buduću vlast. Zar je zaista pravedno biti prisiljen plaćati i vjerovati obećanjima nekih budućih vlasti da ćete dobiti barem manji dio vašeg novca natrag i biti kažnjeni ukoliko idete u mirovinu kad sami želite?

Socijalna pravednost također znači plaćati nebrojene oblike socijalnih pomoći, što je u vrlo kratkom roku dovelo do velikog broja ljudi koji ne žele raditi, jer im je jednostavnije primati neki oblik socijalne pomoći. Umjesto da sami pomognemo istinski nemoćnima i nezaposlenima, danas je pravednije biti prisiljen raditi i plaćati pomoć nekome tko vam u lice otvoreno izjavi nešto poput:

Socijalna pravednost danas također znači uzimati svima, kako bi se namirile određene interesne skupine sa takozvanim stečenim pravima. Ironično, ali upravo oni koji najglasnije galame protiv raznih lobija i poreza, upravo su oni koji najviše lobiraju protiv drugih i za sebe. Nemojmo se zavaravati, vlast i interesne skupine vole drugima nametati poreze, jer veći porezi znače veći priljev novca u vlastitu blagajnu. Jedan od najsvjetlijih primjera današnje socijalne pravednosti pokazuje veliki zagovornik iste, g. Vilim Ribić, u svom govoru u kojem hvali vlastitu ideju uvođenja kriznog poreza:

Krizni porez izazvao je lavinu kritika, ali ovdje moramo primijetiti da je on ravnomjerno raspodijelio teret krizne situacije u srpnju mjesecu i da je kao takav bio pravedno rješenje u odnosu na alternativu koja je glasila ponovno smanjenje plaća nastavniku i medicinaru.

Zar je zaista pravedno svim radnicima u državi smanjiti plaću, a nekima priuštiti i otkaze, kako bi određene skupine zadržala svoja stečena prava, unatoč sve gorim poslovnim rezultatima? Zar je zaista pravedno zadužiti sve građane Hrvatske i uništavati sve oko sebe, kako bi se spašavale pojedine državne tvrtke nesposobne za samostalan opstanak i rad?

Kao što možemo zaključiti, današnji pojam poštenja svodi se na odlučivanje političara i interesnih skupina o novčanim transferima, a obzirom kako se država petlja u veliki dio ekonomije, to je ogroman posao. Stavovi poput “država mora pomoći” nesposobni su dovesti do bilo kakvih pozitivnih ishoda i samo doprinose istinskom nepoštenju. Poštenje bi trebalo biti pravda, a pravda i zakon nalažu da je krađa tuđe imovine zločin. Zakon također govori kako je prisiljavanje pojedinca na akciju zločin. Kako smo onda došli do točke u kojoj je nepravda i zločin nekome uzeti novac iz novčanika jer smatramo da imamo pravo na njega, ali je istovremeno pravedno poslati državu da za nas učini istu stvar u vidu uvođenja nečega poput kriznog poreza?

Pojam socijalne pravednosti nema istinske poveznice za pravdom i poštenjem, nego je u potpunosti vezan uz redistibuciju i privilegiranje neproduktivnih interesnih skupina koje svoja prava osiguravaju lobiranjem, a ne produktivnošću. Jesu li bolničke usluge postale kvalitetnije unatoč sve većim rashodima? Je li školstvo postalo kvalitetnije? Jesu li brodogradilišta ili željeznice nakon 20-ak godina iscrpljivanja poreznih obveznika postale motori ekonomije? Proizvode li poljoprivrednici sve više i kvalitetnije? Sustav socijalne pravednosti jedino uspješno uništava poticaje za radom i utječe na porast siromaštva u budućnosti.

Tako da idući put kad netko zavapi za socijalnom pravdom, treba se upitati: pravda za koga? Za one kojima račun te pravde dolazi na naplatu, zasigurno ne.

Šećer – novo čudovište iz ormara

Šećer je otrov i njegovu bi prodaju trebalo regulirati kao i prodaju alkohola i cigareta. Tako tvrde znanstvenici u nedavnom izdanju Nature magazine, koji prenose BBC i Daily Mail:

Governments need to consider major shifts in policy, such as taxes, limiting sales of sweet food and drinks during school hours, or even stopping children from buying them below a certain age.

Istraživanje predlaže oporezivanje šećera do te mjere da se udvostruči cijena proizvoda, te zabranu prodaje mlađima od 17 ili 18 godina. Pomislili bi ste da je ovo dovoljno? Križari iz javnog zdravstva također predlažu zabranu oglašavanja proizvoda koji sadrže šećer, uklanjanje automata, micanje šećera s liste sigurnih namirnica, reguliranje radnog vremena trgovina koje prodaju proizvode koji sadrže šećer, te određivanje dopuštenog broja fast food restorana u određenom području.  

Ozbiljnost istraživanja narušavaju izjave poput “u povijesti je šećer bio teško dostupan, jer su med čuvale pčele”, te kako se ovim potezom želi ljudima proširiti izbor hrane i pojeftiniti zdravu hranu u odnosu na nezdravu:

Dr Laura Schmidt, also of California University, said: ‘We’re not talking about prohibition. We’re not advocating a major imposition of the government into people’s lives. What we want is actually to increase people’s choices by making foods that aren’t loaded with sugar comparatively easier and cheaper to get.

Naravno kako se ovdje ne zalažu za petljanje države u živote ljudi. Ako nekome prva rečenica ovog teksta nije dovoljna da shvati kako je nedvosmisleno riječ upravo o tome, neka ponovno pročita listu prijedloga što bi sve trebalo uključiti u nadzor. 

 

Istraživanje završava zaključkom kako su za stanje odgovorne prehrambene kompanije, te kako upravo njih treba pritisnuti:

Responsibility lies with the food companies, saying that while they may resist change, shifts in policy are possible if the pressure is great enough. These simple measures are taken for granted as tools for our public health and well-being. It’s time to turn our attention to sugar.

Rezultat pritiska mogao bi biti sličan mađarskom uvođenju “poreza na čips” – otkazi i seljenje proizvodnje u okolne zemlje, ali vlade prezaduženih država su toliko očajne za dodatnim novcem na kratki rok, pa vjerujem kako će ovo uskoro postati prilično raširena isprika za uvođenje dodatnih poreza.

 

Na stranu sad primjedbe o oporezivanju, odlučivanju pojedinca što želi jesti i slično, samo bih usporedio ultimativno zlo i glavni neprijatelj zdravlja i dobre linije, tj. Coca Colu sa voćnim shakeom jagoda-banana. 1 litra Coca Cole sadrži 400 kalorija, a 1 litra dijetnog pića od samljevenog voća sadrži 570 kalorija. 

Rezultat državne brige o narodu

 Kao što se dalo pretpostaviti, rezultati državne intervencije u Mađarskoj ponovno daju neželjene posljedice:

U Mađarskoj su krenuli masovni otkazi iz tvornica slatkiša, nakon što je izglasan zakon kojim je povećan porez na nezdravu hranu, popularno nazvan porezom na čips. Država je na ovaj način, pravdajući to brigom za narodno zdravlje, dodatno htjela napuniti praznu blagajnu, no mjera je doživjela pravi fijasko. Iz kompanije Chio objavili su da će sve svoje planirane investicije u Mađarskoj preseliti u Francusku i Češku.

Ova intervencija je problem na više razina. Država je pojačanim oporezivanjem željela prikupiti više sredstava za još veću kontrolu i birokraciju u budućnosti, a to je rezultiralo povećnjem nezaposlenosti, smanjenjem investicija, seljenjem domaće proizvodnje u porezno slabije opterećene sredine, te u konačnici i manje prihode, kako od kompanija, tako i od radnika koji su ostali bez posla.

Nadalje, država je ovim potezom odlučila koja metoda mršavljenja je ispravna za sve, iako znamo da različite osobe različito toleriraju pojedinu hranu (upravo takav primjer koristio sam i ovdje). Postavlja se pitanje kako država može za sve svoje stanovnike pravilno ustanoviti koja dijeta iz ove gomile najbolje odgovara baš svima, kad niti među stručnjacima uopće ne postoji sporazum oko “pravoj” dijeti i ishrani.

Birokrati su izgleda odlučili voditi se prema najrazvikanijoj, tj. o unosu manje količine mesa, maslaca i masnoće. Djeluje razumno, no je li ispravno za cijelu populaciju? Ako je vjerovati Gary Taubesu, takva prehrana je u potpunosti pogrešna (cijeli tekst ovdje):

Postoji mnoštvo razloga koji pokazuju kako je prehrana bazirana na niskom unosu masti i mesa pogrešna. Trenutno smo usred epidemije pretilosti koja je počela ranih ’80-ih, a poklapa se sa usponom teorije o nemasnoj prehrani. U istom periodu također je značajno porastao broj oboljelih od dijabetesa tip 2.

Djelatnici javnog zdravsta savjetovali su nam kako trebamo jesti što manje masne hrane, a to nas je učinilo sve gladnijima i težima. U praksi je to vjerojatno dovelo do pretilosti, a možda i srčanih problema.

Je li Taubes u pravu? Vjerojatno je barem za dio populacije. Sigurno je jedino to kako vlast nema pravo svima nametati svoju viziju prehrane. Ukoliko je Taubes u pravu, onda je ta vizija upravo ono što nas čini sve debljima. No, mnogim birokratima odgovara odsustvo izbora jer je na taj način jednostavnije provoditi standardizaciju.

Treba li legalizirati prodaju organa?

Povodom Europskog dana darivanja organa evo jedne kontroverzne teme. Doniranje organa jedan je poseban i pohvalan čin, ali pouzdavanje na čisti altruizam očito nije dovoljno. Zašto nam je zabranjeno prodati ili kupiti organ?

Čl. 5 Zakona o uvjetima za uzimanje i presađivanje dijelova ljudskog tijela kaže:

Za uzete dijelove ljudskoga tijela zabranjeno je davati, odnosno primati bilo kakvu novčanu naknadu te ostvarivati drugu materijalnu korist.

Čl. 36 kaže:

Novčanom kaznom od 70.000,00 do 100.000,00 kuna kaznit će se za prekršaj pravna osoba ako:

1. oglašava potrebu ili dostupnost dijela ljudskoga tijela radi ponude ili traženja novčane naknade ili druge materijalne koristi.

Koje su to prednosti u zabrani prodaje organa? Kažu nam kako je regulacija uvedena radi zaštite čovjeka. Pa da vidimo kako ta zaštita funkcionira u Hrvatskoj (podatci su preuzeti sa stranica Hrvatske donorske mreže):

Vrijeme čekanja na transplantaciju

U Hrvatskoj preko 30% ljudi čeka na organ 6 godina ili više. Neki od tih ljudi umru radi zatajenja organa, nikad ne dočekavši svoj red.

Vidljiv je blagi pad broja ljudi koji su na listi za organ, ali s druge strane broj oboljelih koji trebaju dijalizu drastično raste.

Ono što se postiglo regulacijom i zaštitom ljudi je produženo vrijeme čekanja, ne spašavaju se životi (koji se realno mogu spasiti) jer ljudi umiru na listama, nije eliminirano crno tržište, nego samo učinjeno isplatljivijim povećavši cijenu pojedinog organa. Današnja situacija bolesnicima je sve samo ne humana.

Nadalje, ovom regulacijom država je uspjela uništiti upravo onoga koga navodno štiti. Siromašni ljudi i dalje se odlučuju prodati organe na crnom tržištu, no za to dobivaju tek minimalan djelić novca kojeg kupac plati. Prema ovom istraživanju, prosječna cijena koju kupac daje za bubreg je $150.000, a prodavač od tog novca dobije $5.000. Ostatak novca uzmu posrednici, šverceri i liječnici. Dakle, regulacijom profitiraju svi u lancu osim osoba koje bi se ta regulacija trebala ticati – kupac i prodavač.

Prema istraživanju Mayo klinike, na njihovim listama u periodu 1990.-1999. 76% pacijenata obavilo je transplantaciju, 10% umrlo čekajući, 5% se povuklo s liste, 9% još uvijek čeka organ.

New York Times piše kako u SAD-u na listama čeka preko 90.000 ljudi, a prosječno svakih 90 minuta jedna osoba umre zbog nemogućnosti dobivanja organa. To je gotovo polovica broja ljudi ubijenih u SAD-u.

Jasno je da bi se ukidanjem zabrane povećao broj raspoloživih organa, samim time smanjile bi se cijene i liste čekanja. Negativna strana bilo bi smanjenje broja donora, ali ne u tolikoj mjeri da bi potpuno nestalo ili bi nastala veća nestašica.

Današnja regulativa sili čovjeka da se godinama muči i možda na kraju umre, pod izlikom spašavanja života i dostojanstva čovjeka.

Ljudi pronalaze način

Prije nekih 3 mjeseca pokrenuta je stranica najdoktor, s ciljem razmjene informacija o kvaliteti medicinskih usluga. Pošto je HZZO monopolist i ljudi nemaju mogućnost biranja osiguranja, tj. prisilno se uzima novac od plaće, jedina preostala linija obrane protiv sustava je ocjenjivanje kvalitete zaposlenika unutar monopola.

HRT prenosi:

Dosad 6000 komentara, više od 2000 registriranih ljudi, 10.000 doktora u bazi. Svakim komentarom portal postaje relevantniji i više vrijedi kao zdravstvena informacija o zdravstvu, kako da dođete do bolje usluge, rekao je Lovre Kelam, jedan od pokretača stranice Najdoktor.com.

Naravno, u komori nisu zadovoljni razvojem situacije, naglašavajući kako to nije način ocjenjivanja doktora, te kako postoji velika mogućnost manipulacija.

Gospodo draga, postoji puno bolji način ocjenjivanja kvalitete zdravstvene usluge, ali taj način nam je zabranjen. Jedino što nam preostaje je nada da liječnicima neće biti svejedno znaju li da im svake minute ime i način rada mogu osvanuti na internetu.

Danska uvodi ‘porez na debljanje’

Je li ovo naznaka da “besplatnom” zdravstvenom sustavu u Danskoj ponestaje novca? HRT donosi vijest:

Danska je prva zemlja koja uvodi porez na debljanje. Zabrinuti zbog rastuće stope pretilosti, Danci su odlučili dodatno oporezivati proizvode koji uzrokuju debljanje.

Od iduće subote u toj će zemlji tako više stajati maslac, grickalice, čokolada… Vjeruje se da će se konzumacija štetnih namirnica na ovaj način smanjiti za desetak posto godišnje.

A osim na zdravlje stanovnika, taj će porez pozitivno utjecati i na državnu blagajnu – godišnje će se njime prikupiti oko 300 milijuna eura.

Nije prva, Mađarska također koketira sa idejom, no dobro. Čini se da je država ponovno pronašla rješenje: ovim potezom troškovi liječenja dijela populacije koja ima problema s težinom, dodatno se prelijevaju na cijelu populaciju.  Naravno, ponovno kolektiviziramo problem odluka pojedinaca, kako bi taj pojedinac što slabije osjetio posljedice nerazumnog ponašanja, a ne preispitao svoj način života. U krajnjoj liniji, ukoliko država drastično digne porez, stanovnici koji žive u pograničnim područjima jednostavno će kupovati takvu hranu preko granice.

Vrlo vjerojatno uskoro možemo očekivati rast cijena, pad potrošnje, te samim time i pad domaće proizvodnje grickalica, maslaca, čokoladi i ostalih proizvoda zahvaćenih ovom metodom oporezivanja kako u Danskoj, tako i u Mađarskoj. To je sve što će ove mjere postići.