Zemlja znanja

Klik na sliku daje veći prikaz. Sredstva koja se u proračunu vode kao naknade kućanstvima zapravo djelomično predstavljaju troškove plaća zaposlenih u zdravstvenim ustanovama u vlasništvu države, grada ili županije. Naknade građanima u novcu iznose 2,35 milijardi, a naknade u naravi 18,6 milijardi kuna. Prema izvješću Državnog ureda za reviziju, rashodi za zaposlene u bolnicama iznosili su 5,37 milijardi kuna (54,6% bolničkih rashoda). Sa plaćama zaposlenih u bolnicama, to bi izgledalo otprilike ovako:

Crv u jabuci?

Foto: Jutarnji list

Uoči današnjeg prosvjeda sindikata javnih službenika, sinoć je u Dnevniku 3 gostovao Vilim Ribić. Prilikom intervjua izjavio je kako prosvjetni radnici nisu odgovorni za otpuštanja u realnom sektoru, te nastavio sa branjenjem povlastica javnih službenika:

Što je alternativa? Da otpuštamo prosvjetare kako je najavio Linić? Ljudi se u industriji otpuštaju kad nema narudžbi. Ovdje postoje djeca i bolesni. Kada bi svi bili zdravi i ne bi bilo djece u školama onda bi prosvjetari i zdravstveni radnici bili otpušteni.

Na prvi pogled u ovoj tvrdnji ima istine, ali Ribić je zaboravio spomenuti kako je školstvo obavezno, dok kupnja raznih proizvoda nije. Kupnja tih proizvoda ovisi o uspješnosti tvrtke da kupcu ponudi zanimljiv i kvalitetan proizvod. Drugim riječima, narudžbe u školstvu neprestano postoje jer ovise o prisili, ne kvaliteti. Uvođenjem obveznog školovanja nismo kvalitetu obrazovanja stavili na veći nivo, samo prisilili ljude da budu u učionicama, htjeli oni to ili ne, a sve na račun proračuna, tj poreznih obveznika. Sama obveza boravka u školskim klupama može i ne mora rezultirati određenim znanjem, ali to ovisi prvenstveno o volji profesora da poduči i samog učenika da nauči, a ne o prisilnom boravku.

O marginalnoj korisnosti već sam pisao, pa ću povući još jednu paralelu nogometaša i profesora. Nogometaši, iako igraju u istom klubu, nemaju sindikalno udruženje, niti identične plaće. Oni uspješniji povećavaju primanja zbog svoje kvalitete, ne dodatka na staž. Oni neuspješni otpadaju ili u rezerve, ili iz kluba. Uspješni igrači privlače sponzore i publiku, te donose prihod klubu. Na isti način uspješni profesori trebali bi promovirati svoju obrazovnu ustanovu i pomoći joj izgraditi ime koje ulijeva povjerenje. Kvalitetno obrazovanje privuklo bi ljude željne znanja, te tako osiguralo veća primanja djelatnika. Umjesto toga, sindikati ih utapaju u masu. Savjesni profesori nikako ne bi smjeli stati uz sindikalni prosvjed koji podupire prosječnost, već tražiti pravo primanja punog benefita svog rada.

Još jedan problem štrajka javnog sektora je činjenica kako su poslovi koje on obavlja monopolistički. Štrajk trgovine jednostavno će kupce preusmjeriti  kod konkurencije. Štrajk prosvjetnog ili komunalnog sindikata paralizira cijeli sektor za čitavo vrijeme trajanja. Porezni obveznici, nezadovoljni situacijom, tražit će od nadležnih tijela što hitnije rješavanje problema, što u pravilu znači brzo popuštanje zahtjevima prosvjednika. Ovaj proces je jedan od glavnih razloga pada kvalitete i produktivnosti, te rasta troškova javnog sektora iz godine u godinu.

Sindikati svojim djelovanjem zapravo negativno utječu na prosvjetare i njihove plaće bili oni članovi sindikata ili ne. Zbog određivanja plaća Zakonom i kolektivnim ugovorom, svi, neovisno o svojoj kvaliteti i učinku imaju jednake plaće kao njihovi kolege. Zalaganjem za jednako plaćanje nejednakog posla podučavanja i zadržavanja viška osoblja (bilo profesora, bilo administrativnog osoblja), sustav drastično gubi na motivaciji, kvaliteti i učinkovitosti. Da se rad profesora nagrađuje prema željama zajednice, najbolji od njih sigurno bi imali vrhunska primanja, no zbog sindikata imaju identične plaće kao i oni prosvjetni radnici koji bi trebali biti otpušteni. Ista plaća za manji rad jednaka je istoj plaći za nerad. Ima li to smisla?

Marginalna korisnost

Svaki put u vrijeme nogometnih prvenstava provlače se priče i članci o plaćama nogometaša, pa tako nismo ostali zakinuti niti ove godine. Usporedbe obično idu sa prosječnim plaćama, plaćama profesora ili liječnika.

Sličan problem mučio je još A. Smitha, a odnosio se na cijene dijamanata i vode. Iako je voda neophodna za život, a dijamanti nisu, kako je moguće da je voda tako jeftina, a dijamanti skupi? Ne bi li ljudi trebali nuditi više za vodu nego dijamant?

Rješenje je u tome što ljudi nemaju mogućnost birati između sveukupne količine vode i dijamanata, nego samo jednog dijela, tj. izbor je marginalan. Ukoliko ljudima date odabir: čaša vode ili šaka dijamanata, većina će odabrati dijamante, jer je njihova granična korisnost puno veća. Drugim riječima, odnos potražnje u odnosu na ponudu je puno veći u slučaju dijamanata.

Isti princip možemo prenijeti i na odnos plaća nogometaša i profesora, kada često čitamo komentare o nepravednosti iznosa pojedinih plaća. Činjenica da nogometaš zarađuje više od profesora ne znači da je nogomet važniji od obrazovanja, nego da profesora ima više u odnosu na potražnju nego nogometaša. Ukoliko stotinjak profesora iznenada da otkaz, njihova mjesta popunila bi se vrlo brzo, dok bi nogometnoj ligi trebalo neko vrijeme za oporavak.