Arhiva

Archive for the ‘kolektivizam’ Category

Kako pogrešno postaje ispravno

14 prosinca, 2013 Komentiraj

gradjanski odgoj

Usrana situacija

23 rujna, 2013 4 komentara

Hugo ChavezVenezuelanski predsjednik Nicolas Maduro ne odustaje od Chávezove politike Socijalizam za 21. stoljeće. Već su nacionalizirane brojne kompanije, farme i privatni posjedi, svaki put pod izlikama kako su vlasnici korumpirani, kako ne znaju upravljati imovinom ili kako rade na štetu siromašnih. U pokušajima kreiranja socijalne države jednakosti i samoodrživosti provedene su brojne nacionalizacije, te uvedene brojne regulacije cijena i blokade uvoza prehrambenih proizvoda i industrijskih sirovina. Stanje u kojem poljoprivrednici i gospodarstvenici moraju prodavati proizvode po cijeni kojom najčešće ne mogu nadoknaditi proizvodne troškove, pravna nesigurnost i oduzimanje vlasništva bez adekvatne naknade doveli su do nestašica raznih proizvoda, među kojima se našao i toaletni papir. Nevjerojatno kako intervencije svaki put završe sa identičnim ishodom. Da, stanovnici zemlje s najvećim nalazištima nafte suočavaju se s nestašicom prehrambenih proizvoda i wc papira, a predsjednik Maduro u svom govoru ponovno optužuje strani utjecaj i pohlepne kapitaliste (Južnoamerikanci imaju taj fetiš poput Hrvata):

Potrebno je maknuti neučinkoviti korumpirani menadžment i narodu osigurati dotok robe. Kronična nestašica toaletnog papira prisilila je vladu da pošalje vojne odrede u tvornicu kako bi osigurala da papir bude ravnopravno dostupan svima.

Venezuela je inače država s najmanjim stupnjem nejednakosti od svih južnoameričkih zemalja. Nedavno preminuli Hugo Chávez za vrijeme svoje vladavine uspio je smanjiti nejednakost među stanovnicima Venezuele.

U Venezueli i Urugvaju razlika između dohotka najbogatijih manja je od deset puta u odnosu na dohodak najsiromašnijih, dok je prosjek Južne Amerike 20 puta. Izvještaj UN-a pokazuje kako je Ginijev koeficijent 0,41 i razina nejednakosti je u konstantnom padu proteklo desetljeće, što nije slučaj u brojnim drugim državama.

Netko bi mogao zadovoljno zaključiti kako je  Socijalizam za 21. stoljeće uspješan set intervencionističkih mjera koji doprinosi jednakosti i izlazu iz siromaštva, no Venezuela ima znatno slabije rezultate u odnosu na druge zemlje bogate naftom. Iako je nejednakost proteklo desetljeće u padu, kriminal je u istom periodu u neprestanom rastu. UN-ovi godišnji podaci pokazuju kako broj ubojstava raste iz godine u godinu, te je sa 20,3 ubojstva na 100.000 stanovnika 1995. godine broj porastao na 45,1 2010. godine. Venezuela se nalazi na 4. mjestu u svijetu po stopi ubojstava (iza Hondurasa, El Salvadora i Obale bjelokosti), a prema ukupnom indeksu kriminala nalazi se na prvom mjestu u svijetu. Ovo je vrlo zanimljivo obzirom da socijalisti smatraju kako je kriminal uzrokovan nejednakošću.

Kada je prema Homo Collectivusu vlast dovoljno velika?

23 kolovoza, 2013 9 komentara

nazi_hellerPitanje iz naslova prvo je pitanje koje treba postaviti socijalistima, socijaldemokratima i ostalim oblicima Homo Collectivusa. G. Borković piše za Forum.tm kako socijaldemokracija u Hrvatskoj izumire iako nikad nije zapravo ni zaživjela, a rastući neoliberalizam mogao bi dovesti do novog svjetskog rata:

Socijaldemokrati polako nestaju, baš kao i konzervativci, a da u Hrvatskoj zapravo te opcije nikada nisu ni zaživjele. I jedni i drugi utapaju se u iznimno opasnu amorfnu globalnu pojavu dezideologizacije koja pod maskom neoliberalizma, odnosno neolibertarijanstva, može biti jednako opasna baš što je bio opasan višak ideologije čiji je zametak, nastao prije stotinjak godina, doveo do najveće svjetske klaonice.

Neimenovana opasna ideologija koja je dominirala prije Drugog svjetskog rata upravo je nacional socijalizam, ideja koju je Hitler preuzeo od Karla Luegera, gradonačelnika Beča s kraja XIX stoljeća. Pod Luegerovim vodstvom gradska infrastruktura postepeno je oduzeta privatnim vlasnicima i dana na upravljanje gradskoj birokraciji. Tako su brojne plinare, klaonice, elektrane, pivnice, banke i slični poslovi u Beču nacionalizirani, a ostalima su propisane “poštene cijene” roba i usluga. Izgradnje škola i bolnica financirane su oduzimanjem imovine Židova, te kreditima koje su otplaćivale buduće generacije. Hitler je o Luegeru napisao: “Sve što danas znamo o samoupravljanju grada potječe od Luegera. nacisti_SPDOn je privatne poslove pretvorio u gradska poduzeća, putem kojih je mogao Beč učiniti lijepšim i većim bez ikakvog dizanja poreza.” Na slici desno možete vidjeti još jedan prikaz sličnosti socijalističkih ideja putem usporedbe izbornih rezultata u Njemačkoj: crne pokrajine na lijevoj strani predstavljaju pobjedu nacista na izborima 31. srpnja 1932. godine, a crne pokrajine na desnoj strani prikazuju izbornu pobjedu SPD-a 19. studenog 1972. godine. Ukoliko i dalje smatrate da nacisti nisu ljevica, evo nekoliko točaka iz NSDAP-ova programa – Osnova nacional socijalizma je zajedništvo ispred pojedinca:

  • Država se mora o narodu brinuti u svakom pogledu. Ukoliko to nije moguće, sve osobe stranih narodnosti moraju biti protjerane
  • Ukidanje kamata
  • Ukidanje svih oblika zarade osim rada
  • Svaki vid osobnog bogaćenja potrebno je smatrati zločinom protiv nacije i države
  • Nacionalizacija svih korporacija i trgovačkih lanaca
  • Zemljišna i agrarna reforma koja uključuje eksproprijaciju bez odštete
  • Besplatno školstvo uz programe propisane od države
  • Stvaranje državno kontroliranog tiska, sav nepoćudan tisak potrebno je zabraniti

Nacisti i Sovjeti provodili su gotovo identične mjere u svojim dijelovima Poljske. Dok je Gestapo progonio rasne i neprijatelje režima, NKVD je sastavio dekret 14 nepoćudnih kategorija ljudi. Iako bi netko pomislio kako je riječ “socijalizam” u nacional socijalizam dodana kako bi se privukli glasovi lijevih opcija, Hitler je favorizirao i prigrlio brojne mjere po uzoru na Sovjete. To opisuje i socijal-demokrat Carl Landauer koji razliku nacizma i socijalizma vidi samo u namjerama, ali ne i u metodama. Dok su sovjetski internacional socijalisti prvo željeli uspostaviti socijalizam, a zatim ga “izvoziti”, njemački nacional socijalisti su prethodno željeli stvoriti Lebensraum. Gospodarske mjere Trećeg Reicha uvelike su se bazirale na regulaciji vanjske trgovine i poljoprivrede, te cjenovne kontrole i velike radne akcije po uzoru na sovjetski model. David Schoenbaum u svojoj knjizi Hitlerova socijalna revolucija napisao je:

Plaće, cijene, radni uvjeti, alokacija resursa: ništa od toga nije bila odluka upravitelja niti tržišta. Investicije su kontrolirane, cijene fiksirane, svaki dio ekonomije bio je žrtva ili kolaborator režima. Tvornice su propadale ili cvjetale proporcionalno volji za suradnjom sa režimom.

Dalje se u tekstu s Foruma spominje neoliberalna stranka na vlasti koja umjesto da brine o radnicima, podiže granicu za odlazak u mirovinu, te zatvara kafiće zbog nekoliko kuna viška u blagajni. No obje značajke nemaju veze sa (neo)liberalizmom, nego upravo sa socijalizmom. Sustav međugeneracijske solidarnosti kakav ima Hrvatska izmišljotina je socijalne države. Iako je odavno bankrotirao, ta činjenica ne sprječava trenutnu vlast da podigne troškove sustava za 30 milijuna kuna mjesečno, tj. za 360 milijuna kuna godišnje, iako građani već sad kroz veće poreze godišnje dodatno izdvajaju više od 16 milijardi kuna za spašavanje tog istog sustava. Jedini načini za produljenje iluzije o održivosti takvog sustava su pomicanje granice odlaska u mirovinu ili rast poreza, a ovo drugo ipak obuhvaća veće izborno tijelo. Politika koja smatra da sav prihod pojedinca pripada prvenstveno državi, pa tek onda pojedincu, te oporezuje svaki vid ljudske djelatnosti nije ništa drugo nego socijalizam.

I gdje smo sada?

Svi znamo kako socijalna država izgleda na početku: beneficije se dodjeljuju gotovo bez pravila, a obećanja teku odavde do vječnosti. Desetljeća socijalne politike i rast države čiji su sve veći apetiti doveli do rasta poreznog opterećenja i zaduženja, te u konačnici gospodarskog kolapsa i rasprodaje državne imovine najednom postaju odgovornost i propust liberalnog kapitalizma koji u Hrvatskoj zapravo nikada nije ni zaživio. Totalitarne ideje poput nacizma i komunizma koje obećavaju ekonomska čuda i jednakost materijalnih dobara su ideologije koje u takvom okruženju jačaju, što pokazuje i primjer Zlatne Zore koja je od osnutka 1980. uvijek bila na margini sa otprilike 0,1% glasova, a tokom krize njihov udio glasova popeo se na 7%, te je stranka ušla u Parlament. No nažalost svi znamo i kako izgleda kada se socijalna država urušava. Ako totalitarna stranka dobije prevlast reakcija je brutalna sila, jer država redistribuciju i jednakost može provoditi jedino silom.

Norveška proširuje utjecaj nad ženama

20 lipnja, 2013 1 komentar

Norveska_vojska_zenaNorveški Parlament velikom većinom izglasao je regrutiranje žena u norveške Oružane snage, čime je ta zemlja postala prva članica NATO-a u kojoj će služenje vojske biti obavezno za oba spola:

Norveška prednjači u borbi za jednakost spolova. “Neke žene vjerojatno će biti prisilno novačene. Prava i obaveze trebaju biti isti za sve, a vojska je u brojnim pogledima jedno od posljednjih dijelova društva gdje i dalje vlada muška dominacija”, rekla je parlamentarka Laila Gustavsen, koja je dala podršku tom zakonu. Smatra se da će ova odluka doprinijeti rodnoj ravnoteži.

Žene u Norveškoj mogle su i do sad služiti vojni rok, ali isključivo na dobrovoljnoj bazi, a takozvani borci za ravnopravnost spolova toliko su zaokupljeni idejom rješavanja nejednakosti po svaku cijenu da sve shvaćaju naopako. Jednakost ispred slobode nije put prema sretnijem društvu. Slobodno društvo ukinulo bi ropstvo muškarcima radi postizanja rodne jednakosti, a ne proširilo istu prisilu na žene.

SEEbiz dalje nastavlja:

Mjere koje je donijela ta zemlja uključuju zahtjev da sve javne kompanije registrirane na burzi moraju u svojim upravnim odborima imati najmanje 40 posto žena.

Točno, od tada je udio žena u odborima porastao sa 10% na 40%, no ono što u tekstu nije spomenuto je da su se brojne norveške kompanije donošenjem tog zakona preoblikovale iz Public Limited (one koje su obvezne poštivati) u Private Limited, tj. one koje nisu obvezne poštivati navedeni zakon.

Socijalisti su darežljivi samo s tuđim novcem

12 svibnja, 2013 2 komentara

Prije 2 godine pisao sam o darežljivosti pojedinih svjetskih država, a danas sam naišao na podatke o doniranju novčane pomoći u pojedinim američkim gradovima. Zanimljivost koju navedena lista pokazuje je da su gradovi tipično lijevo orijentirane populacije manje skloni donacijama i pomoći siromašnima kada je riječ o doniranju dijela vlastitog dohotka.

donacije u dobrotvorne svrheNajdarežljiviji stanovnici žive u gradu Provo, poznatom kao velika zajednica Mormona. Očekivali biste da politička ljevica spada među najdarežljivije slojeve društa, no Boston (izrazito lijevo deklarirani Massachusetts) nalazi se na niskom 358 mjestu po donacijama. To naravno ne znači kako ne postoji sebičnost među desnicom ili potpuna odsutnost solidarnosti među ljevicom, nego da solidarnost i uzajamno pomaganje među ljudima nestaju kada ljudi vjeruju kako je država zadužena za rješavanje socijalnih problema. Propagiranje socijalne države, redistribucije, intervencionizma i jednakosti, koliko god za posljedicu imalo negativne učinke prema ljudima kojima pokušavaju pomoći, ljevičarima se čine beznačajni, jer sve promatraju kroz dobre namjere, a ne rezultate.

Iako se neprestano skrivaju iza retorike poštenja i socijalne pravednosti, socijalisti (osim na riječima) u pravilu nisu socijalno osjetljivija, darežljivija i društveno odgovornija društvena skupina od skupina koji zagovaraju ekonomsku slobodu, prava i samostalnost pojedinaca. U gradovima i državama gdje prevladavaju lijeve ideje, doniranje vlastitih sredstava i socijalna osjetljivost znatno su slabije zastupljeni. Drugim riječima, državni intervencionisti samo se pretvaraju dobrotvorima, no u stvarnosti svoju škrtost skrivaju trošenjem tuđeg novca, jer kada svoju ideologiju trebaju dokazati iz vlastitog novčanika, stvari izgledaju potpuno drugačije.

Država predator

16 veljače, 2013 5 komentara

bez racuna se ne racunaHrvatska je u katastrofalnom fiskalnom stanju. Državna potrošnja dosegla je rekordne razmjere, a političari najavljuju daljnje zaduživanje. Trenutni javni dug iznosi 186 milijardi kuna, što je oko 52% BDP-a, a najava ministra Linića je povećanje na preko 56%, zbog neodgovornog ponašanja brojnih tvrtki prije krize:

Linić je također kritizirao brojne hrvatske tvrtke koje su umjesto da se bave temeljnom djelatnošću počele ulaziti u nekretninski biznis, i to baš 2008. godine, kada je počela globalna ekonomska kriza. To je bilo potpuno krivo usmjereno ulaganje, pa sada treba pronaći dodatna rješenja s bankama kako bi takvim tvrtkama spasili osnovnu djelatnost.

Obzirom da ljudi reagiraju na poticaje, a država je poticala stanogradnju, brojne tvrtke počele su graditi stanove, poput brojnih ljudi koji su se počeli baviti mljekarstvom i poljoprivredom kada je država milijardama kuna odlučila potaknuti taj sektor (znamo kako danas izgleda i jedno i drugo).
Prisjetimo se samo kako je to izgledalo 2007. kada se ministrica Matulović-Dropulić trudila proširiti program POS-a:

“Nitko ne može reći da je ova država zaustavila gradnju POS-a”, kazala je ministrica, te u prilog tome iznijela podatke da su za mandata sadašnje vlasti sagrađena 2.963 stana, 750 ih je u fazi gradnje, a 654 u pripremi, dok je bivša vlast izgradila 906 stanova.

Tih dana redovito smo mogli pratiti prepucavanja vlasti i oporbe tko je sagradio više stanova i tko je pokrenuo više kapitalnih projekata. Drugim riječima, gledali smo natjecanje tko je potrošio više novca poreznih obveznika.

Danas je priča neznatno drugačija. Blagajna je prazna, sve drugo ide po starom. Državni poticaji i kapitalni projekti ponovno su se na opće iznenađenje pokazali kao kapitalni promašaji, stoga je potrebno pronaći krivca. Neprodani stanovi zjape na sve strane, no POS uskoro kreće u novi krug kako bi se opet spašavao građevinski sektor. Tako se ove godine na isti planira potrošiti dodatnih 200 milijuna kuna našeg novca. Jasno, u cijeloj ovoj katastrofi najveći krivci su oni koji izbjegavaju plaćanje poreza koji bi omogućio nastavak rasipništva, a nikako oni koji isti taj novac bacaju na Potemkinova sela.

No što točno imamo i dobivamo plaćanjem sve većeg poreza, osim bizarnih propagandnih poruka koje nam poručuju da cinkanjem postajemo dobri građani koji spašavaju državu, ali i sebe, te ispiranje mozga da u protivnom nećemo imati prirodna bogatstva, autoceste, mirovine, bolnice, škole i ostale blagodati koje samo država može pružiti?

Za početak, imamo bankrotirani, prikriveni piramidalni mirovinski sustav u kojem radnici ne uplaćuju mirovine za sebe, nego pune trenutni proračun i plaćaju trenutne umirovljenike (prave, no većinom lažne). Zauzvrat, dobili su obećanje države kako će budući naraštaji na isti način osigurati njihovu mirovinu. Obzirom da je za piramidalni sustav potrebna sve veća baza, a hrvatska populacija ide u suprotnom smjeru, znamo da će mirovinski sustav završiti poput onih pisama i lanaca sreće koje smo nekad znali dobivati, kada je bilo potrebno poslati novac ljudima s popisa, te povećati popis ljudi koji će isto učiniti za vas. Pogledajte koliko mjesečno uplaćujete u mirovinski fond, pomnožite sa ukupnim radnim stažem, te usporedite sa mirovinom koju ćete primati puno kraći period. Ukratko, dobili smo veliku Ponzi shemu, u kojoj odlično prolaze oni koji su među prvima uskočili u igru, međutim što igra duže traje, sve je veći broj onih koji će ostati bez svega uloženog. Ono što je posebno zanimljivo, u RH su poslovni modeli koji se baziraju na principu kao naš mirovinski sustav zakonom zabranjeni i okarakterizirani kao prijevara.

Imamo i bankrotirani zdravstveni sustav. Iako smo prošle godine za njega dali 21.119.925.828, ili preko 21.000 kuna po zaposlenom, platit ćemo i njegov dug veći od 5 milijardi kuna kada vlast pokrene sanaciju. Zauzvrat stojimo u beskrajnim listama čekanja, oni sretniji ili s vezama dolaze na red, oni drugi umru čekajući. Za njih će država u rukavicama reći kako ih nisu uspjeli spasiti, no realno, njima je liječenje odbijeno. Nažalost, naše ministarstvo nema ili jednostavno ne objavljuje podatke o broju umrlih koji nisu dočekali spasonosne tretmane koje su platili, no činjenica je da takvi slučajevi postoje i druge države objavljuju evidencije o tome.

Imamo i hrvatsko školstvo, kojem proračun raste svake godine, no usprkos tome ima sve lošije rezultate, iako je djece sve manje.

Dobili smo još i brojna ministarstva, agencije, udruge i državne tvrke gubitaše (redom strateške), koji se razbacuju novcem koji smo mi zaradili, a oni prisilno uzeli putem poreza. Uzmimo na primjer vječitog gubitaša, HŽ, kojeg su porezni obveznici u zadnjih 10 godina subvencionirali sa barem 20-ak milijardi kuna, tj. oko 20.000 kuna po zaposlenoj osobi. Imamo i Croatia Airlines, koji je uz svu pomoć (recimo prošlogodišnja dokapitalizacija od 862 milijuna naših kuna) uspio doći do 400 milijuna kuna duga. Imamo i brodogradilišta, koja jedino porezni obveznici drže da ne potonu. Tako su im porezni obveznici od 1997. do 2011. godine više ili manje dragovoljno poklonili preko 35 milijardi kuna, što je godišnje preko 2.000 kuna po zaposlenoj osobi, no brodogradilišta i dalje uspješno slažu kolosalne gubitke. Podsjećam da zaposlenih u hrvatskoj brodogradnji ima oko 12.000, što znači kako hrvatski radnici godišnje subvencioniraju brodogradilišta sa oko 200.000 kuna po zaposlenom u brodogradnji. Jeftinije ćemo proći ukoliko ti radnici samo sjede kod kuće i primaju plaću, nego da nešto rade.
Imamo i Petrokemiju, čije vodstvo otvoreno tvrdi kako mrzi kapital, stoga sretno posluju sa gubitkom. Imamo i Agenciju za civilno zrakoplovstvo, koja godišenje potroši 60-ak milijuna kuna, a nedavno su uspjeli dati 68.000 naših kuna samo za studiju opravdanosti nabave vlastitog aviona.
Imamo i Hrvatske šume, kojima smo u zadnje 3 godine isplatili gotovo milijardu kuna temeljem nameta zvanog općekorisne funkcije šume. Njihovi radnici, kako bi nam se zahvalili na darežljivosti, uz ugovor na neodređeno obično dobiju i liječničku potvrdu kako ne mogu podići teret teži od 2 kilograma, te angažiraju kooperante za koje se ispostavi da su 75% učinkovitiji od onih državnih šumara koji nekim čudom i rade.

Srećom više ne sponzoriramo rad Vjesnika, no zato spremno subvenciniramo HRT, Hrvatske ceste, Hrvatske autoceste, HAKOM, Jadroplov, Jadroliniju, Hrvatske vode itd, itd.. Stavite na papir samo do sad navedeno i doći ćete do iznosa preko 50.000 kuna po zaposlenoj osobi godišnje, a u tekstu je spomenut samo vrh ledene sante. Trebamo biti svjesni činjenice kako država koja prikupi više poreza, više bogatstva i upropaštava, što pokazuju svi dosadašnji propali državni projekti, proračuni i rebalansi. Stoga je jedini način za smanjenje našeg siromaštva – smanjenje prihoda koje država uzima za sebe.

Zagovornici nacionalizacije koji smatraju kako u Hrvatskoj vlada neoliberalizam, trebali bi biti svjesni bolne činjenice kako već sada radnik radi daleko više kako bi zadovoljio vječito rastuće državne apetite, nego što radi za sebe i svoju obitelj. Zar je zaista potrebno da još više radimo za takve i slične, samo da možemo ispred strateških državnih gubitaša imati prefiks hrvatski?

10 načina kako prepoznati sindikalista

3 listopada, 2012 1 komentar

1) Češće je na prosvjedu nego na radnom mjestu

2) Kada nije na radnom mjestu, posao je brže obavljen

3) Plaćen je barem duplo više nego radnik u privatnom sektoru, a zauzvrat radi barem duplo manje

4) Potrebno je dvostruko više vremena da dobije otkaz nego je prosječno trajanje kazne za ubojstvo

5) Što je gori na poslu, nadređeni ga više izbjegava

6) Smatra kako se on i kolege ubijaju od posla 

7) Iako riječima podržava solidarnost i pomoć, plaća više za članstvo u sindikatu nego donira siromašnima

8) Smatra da se plaća treba primati prema potrebi, a ne iz učinka

9) Ne shvaća vezu rada i zarade

10) Usne političara trajno su mu zalijepljene za guzicu

Neki shvate odmah, neki kasnije

14 rujna, 2012 17 komentara

Argentinci su polako počeli shvaćati kako su podržavanjem predsjednice Cristine Fernández de Kirchner pucali u vlastito stopalo. Evo nekoliko potpuno različitih reakcija građana na identičnu politiku:

Argentina nacionalizirala naftnu kompaniju YPF:

Dužnosnik argentinske vlade potvrdio je jučer kako YPF postaje državna kompanija i država preuzima 51% vlasničkog udjela kojeg su do sada držali Španjolci. Preuzimanje stupa na snagu odmah i već je oformljena državna komisija koja će od sada upravljati naftnom kompanijom. Potez je proslavljen na ulicama Buenos Airesa, ljudi su nosili transparente s natpisima “YPF – sad si cijeli naš !” i “Repsol, odlazi iz YPF-a !” Fernandez de Kirchner je  na opće oduševljenje naroda 2008. je nacionalizirala i privatne mirovinske fondove, a kasnije i glavnu zračnu kompaniju “Aerolineas Argentinas”.

Reakcije kod nas također su se uglavnom svele na opće oduševljenje potezom i željom da se naši političari ugledaju na Argentinu. Tako je anketa na jednom portalu završila sa visokih 95% podrške.

Bilo je tu i krasnih odgovora i savjeta o prednostima nacionalizacije i sveopće državne kontrole, te čak i nekih prigovora na nepoznavanje ekonomske materije.

U međuvremenu je voljena predsjednica nizala neumoljivo glupe gospodarske poteze jedan za drugim, nadmašivši čak i svog pokojnog muža u destruktivnim idejama.

Tako je jedna od odluka bila zaplijena i zabrana uvoza stranih knjiga, pod izlikom brige za zdravlje svog naroda. Naime, strane tiskare prema njenom mišljenju koriste previše olova u tinti, te stavljanje prsta u usta nakon što je isti bio u kontaktu sa stranom tintom može biti smrtonosno.

Još jedna odluka bilo je uvođenje 15% poreza na plaćanje u stranoj valuti tako što je počelo praćenje kreditnih kartica. Dakle, ukoliko u inozemstvu odete na ručak i platite karticom, kod kuće ćete platiti još 15% poreza. U konačnici je svako korištenje ili posjedovanje strane valute postalo ilegalno:

Argentinska Vlada počela je koristiti inspektore sa psima treniranim za otkrivanje novca i javno prikazivati uhićenja svih koji posjeduju dolare. Ovo je samo još jedan u nizu koraka koje Argentina provodi u posljednje vrijeme kako bi suzbila korištenje stranih valuta i uvoz strane robe pod motom “Kupujmo domaće domaćim”.

Sada, kada je većina građana počela osjećati na svojoj koži državnu intervenciju, konfiskaciju i restrikcije koje su nekad toliko slavodobitno slavili radi nametanja drugima, veselje na ulicama pretvorilo se u prosvjede na ulicama:

Predsjednica Kirchner očito je počela grabiti preduboko u džepove kako bi financirala svoju populističku politiku. U Argentini inflacija iznosi 25 posto godišnje, zbog čega građani očajnički pokušavaju pesose promijeniti u američke dolare. No vlada je to zabranila pa kupovina stranih valuta više nije moguća gotovo ni na jedan legalan način.

Osim toga, prosvjednici se boje da će populistička predsjednica iskoristiti svoju kontrolu nad argentinskim kongresom kako bi promijenila izborne zakone i sebi omogućila ostanak na vlasti do 2019., pa i duže.

Ovo je školski primjer kako demokracija vrlo lako može odvesti u totalitarni sustav. Primjer kojeg je Hayek još 1944. opisao u knjizi Put u ropstvo.

Za kraj izdvajam i jedan od citata ispod članka:

Totalitarni sustav koji klizi putem bankrota prema kojem se kreće Argentina neki su shvatili odmah, neki malo kasnije, a neki, poput našeg budućeg ekonomista izgleda nikad neće.

Diskriminacija tragedije

31 svibnja, 2012 6 komentara

S vremena na vrijeme događaju se prirodne nepogode poput suše, poplave, tuče i sličnog, a njihove žrtve sve češće traže krivce u drugima ili očekuju nadoknadu štete od države. Svake godine, pa tako i ove, pogođene skupine iznova se vješaju o skute države (tj. ostalih poreznih obveznika), tražeći nadoknadu štete: 

Voćari traže hitno djelovanje i osnivanje komisije mjerodavnih institucija za obeštećenje voćara. Traže da im država nadoknadi barem 30% šteta. Ivković kaže kako bi država voćarima trebala oprostiti zakup svoje zemlje na dvije godine, smanjiti kamate na kredite sa 5-6 na 1,5 do 2 posto kakve im nudi IPARD, a naknade za elementarne nepogode isplatiti plantažerima, umjesto, što je dosad bila praksa, i ‘pokojnicima’ sa po dva stabla.

Po kojem principu oštećene strane traže od ostatka stanovništva, osiguranog i neosiguranog, bogatog i siromašnog da subvencionira njihove troškove?

No ovdje postoji još jedan problem koji se može uočiti u posljednjoj rečenici citata: odšteta samo za masovnije događaje, ili događaje koji uključuju veću populaciju, a ništa za manji, osobni opseg tragedije.

Usporedimo dva primjera katastrofe koje je proizvela elementarna nepogoda. U prvom primjeru udar munje u uličnu mrežu kablovima je došao do kuće, te prouzročio požar. U drugom primjeru poplava je pogodila Metković i uništila imovinu mnoštva građana.

Prvi slučaj završio je kao članak u novinama uz eventualnu pomoć rodbine, prijatelja ili neke organizirane humanitarne akcije. Drugi slučaj završio je posjetom tadašnje Premijerke, brojnih državnih dužnosnika i doniranjem novca poreznih obveznika. Na kojoj točci uništenja ili količine žrtava počinje ta intervencija? Koliko je onaj požar iz prvog primjera trebao ubiti ljudi, ili zahvatiti kuća da dužnosnici posjete lokaciju? Vjerojatno je riječ o marginalnom trošku kupovine glasova. Nije li obiteljski dom uništen u Čakovcu jednaka tragedija kao onaj uništen u Metkoviću?

Popravak jedne kuće oštećene ili uništene u nepogodi pada isključivo na teret vlasnika (ili osiguravajućeg društva ukoliko je vlasnik uplaćivao premiju). Ali, ukoliko ista kuća nastrada zajedno sa stotinjak drugih u blizini, to postaje odgovornost svih poreznih obveznika, iako osobna tragedija nije ništa veća.

Samo državna intervencija, financirana sredstvima poreznih obveznika, može na takav način marginalizirati i diskriminirati osobnu tragediju radi političkih bodova i glasova, te čovjeku dati misao kako je bolje, kad je već njegova imovina uništena, da i sve oko njega nastrada, jer jedino tada može očekivati pomoć.

(Ne)efikasnost tržišta

17 siječnja, 2012 1 komentar

Neprestano se provlači teza kako tržište nije efikasno, stoga je potrebna sve jača državna kontrola. Jasno je kako sudionici tržišta nikada nisu 100% efikasni, jer tržište je zapravo skup ljudi koji obavljaju svoje aktivnosti. A znamo da ljudi nisu savršeni. Svi mi imamo zdrav razum, ali ponekad nam nešto odvuče pažnju. Osim toga, informacije koje pronalazimo često su nesavršene i nepotpune. Treba biti svjestan kako tržište nije kruta stvar, već proces u konstantnom pokretu. Poduzetniku je najbitnija informacija hoće li se kupcu robe dovoljno svidjeti njegov proizvod da ga kupi, a takvu informaciju ima jedino kupac. Kupac s druge strane gleda kako će proći najbolje za novac koji posjeduje. Jasno, potrebna su neka osnovna pravila poput poštivanja dogovora i ugovora, te zaštite privatnih prava, ali ljude treba pustiti neka sami odluče što smatraju najboljim za sebe.

Tko od vas samih može bolje znati što želite?  Uzmimo za primjer razne dijete i preporuke pravila prehrane. Upišemo li u tražilicu “dijeta”, dobit ćemo niz različitih, pa evo nekih od njih: visokoproteinska, UN, banana, mesna, Atkinsova, po krvnim grupama… Recimo da ova po krvnim grupama postane prehrambeni zakon, jer je neki državnik probao i njegovom organizmu upravo ta odgovara. I prema novom zakonu, za vas je propisano puno mlijeka i povrća, a nikako meso. No problem je što radite teže fizičke poslove, a niti laktozu ne probavljate baš najbolje. Postoji mogućnost kako ćete puno više novca trošiti na propisanu prehranu kako bi nadoknadili potrebu za energijom.

Nekima dobro zvuči ideja kako tržišta moraju biti regulirana u svrhu zadovoljstva javnosti, no nitko ne može jednoznačno definirati taj interes. Svaki pokušaj definiranja “našeg interesa” zapravo je definiran “mojim interesom”. Previše političara smatra kako je regulacija poželjna i potrebna, a jasno je kako je njihova prosuda vođena osobnim interesima. Zadnja stvar koja je potrebna tržištu je regulacija i intervencija koja neprestano gradi barijere i šalje pogrešne signale i informacije ljudima, koji će onda naravno, djelovati u pogrešnom smijeru.

Put u totalitarizam

30 studenoga, 2011 Komentiraj

Gledao sam jučer izborno sučeljavanje za 1. izbornu jedinicu, moglo se čuti svakakvih ideja, a jednu, konkretno Mladena Schwartza, netko je snimio i objavio na Youtube.

Dakle, gospodin se zalaže za apsolutne diktatorske ovlasti i totalitarnu državu, centralizaciju, nacionalizaciju, autarkiju, staleški Sabor i smrtnu kaznu.

Ovako zamišljena država je krajnji oblik ideje u kojoj država mora imati vlast nad pojedincem. Država bi u ovom slučaju imala i potpunu kontrolu nad ekonomijom, određujući uvoz i izvoz, proizvodnju i potrošnju, cijene robe, visine kamatnih stopa i plaća. Da bi se to održalo, potrebne su konstantne intervencije i širenje ovlasti vladajućih, što dovodi do sve većih restrikcija slobode, tj. sve manje mogućnosti pojedinca da djeluje po svom nahođenju i troši prema svojim željama, a s druge strane nastaju sve veći izdatci za državu koja će najbolje znati gdje potrošiti novac. Kontrola u ekonomiji nikako ne može završiti samo na ekonomskim pitanjima, jer takve intervencije za posljedicu imaju sve veće oduzimanje slobode na svim područjima.

Centralizacija koja proizlazi iz ekonomske kontrole vodi prema koncentraciji moći, što je samo po sebi jasno, jer država mora imati jedinstven plan vođenja ekonomije, što dovodi do vlasti pojedinca ili grupe. Svi ostali moraju prilagoditi svoje aktivnosti stanju koje je nastalo državnom intervencijom. Naravno, u takvoj državi postojat će ljudi nezadovoljni razvojem situacije, koji se u očima države ponašaju nepoželjno. Kako bi se ograničilo njihovo djelovanje, ekonomska kontrola prerast će u kontrolu medija, zatim kontrolu populacije, a na kraju bi mogla dovesti i do smrtne kazne neistomišljenika.

Zadnji primjer neuspjele centralne vlasti, državne kontrole ekonomije, te posljedica koje je intervencionizam prouzročio prenosi Bloomberg:

Venezuelanski predsjednik Hugo Chavez ovaj tjedan povećava državne kontrole cijena. Nakon što je inflacija prouzročila rast cijena i nagnala ljude na povećanu kupnju, te stvaranje zaliha za budućnost, u državi se pojavila nestašica svega, od kave do wc papira.

U intervjuu za televiziju, Chavez je rekao kako je otkrio “kapitaliste” koji rade zalihe mlijeka, ulja i kave, te zaprijetio nacionalizacijom svake tvornice i kompanije koja “skladišti robu u količinama većim od dozvoljene”. Buržoazija skladišti robu i onda okrivljuju mene za nestašice. Ali to je njihova krivnja.

Venezuela je printanjem novca u 4 godine udvostručila količinu novca na tržištu, što je prouzročilo inflaciju od 27%, koja je naravno dovela do pada kupovne moći stanovništva. Normalna rekacija ljudi u tom trenutku je kupiti što više mogu sa trenutno raspoloživim novcem prije nego on dodatno izgubi na vrijednosti, ali izgleda da su prema centralnoj vlasti ljudi glavni krivci za stanje u državi. Ipak, prema riječima jednog od njegovih birokrata zaduženih za cjenovnu kontrolu “zakon ponude i potražnje je obična laž.”

Zašto su protivnici kapitalizma opsjednuti novcem?

6 studenoga, 2011 4 komentara

Kapitaliste se često opisuje kao lopove koji uzimaju od drugih ili na račun tuđeg rada za sebe zgrću bogatstvo, za razliku od anti-kapitalista, koji se redovito bore za važnije stvari u životu poput ravnopravnosti, sreće, socijalne pravde i države. No ipak, pisanja anti-kapitalista uglavnom se baziraju na fascinaciju novcem i jednakošću. Egalitaristi smatraju kako je jednakost vrhunac društva, ili barem put do boljeg društva. Obično tvrde kako jednakost dovodi do većeg zajedništva i solidarnosti, da jednakost pruža više javnih dobara, društvene potpore i kapitala, što u konačnici dovodi do poštenijeg i sretnijeg društva.

No, što se događa s pravilnom raspodjelom ukoliko grupa pojedinca odluči promijeniti raspodjelu, npr. odluče plaćati vrhunskom glazbeniku da im svira? Treba li država u tom i sličnim slučajevima glazbeniku neprestano uzimati viškove novca i ponovno ih preraspoređivati? Stalno baziranje na preraspodjeli dohotka, oporezivanju bogatih, uzimanju viškova kako bi se smanjila razlika bogatih i siromašnih… Egalitarizam zahtjeva konstantne državne intervencije, a sukladno tome, vjerojatno i ogroman državni aparat koji bi suzbijao posljedice slobodne razmjene. Zašto bi se u tom slučaju glazbenik bavio tom profesijom, umjesto da se posveti hobiju slikanja kojeg više voli, ali je društveno u njemu beskoristan i netalentiran? Egalitaristi su u potpunosti fiksirani na raspodjelu novca, a ne shvaćaju da bi ljudi svojevoljno odvojili dio svojih prihoda u zamjenu za vrhunsku glazbu, dok glazbenik više cijeni vrhunska primanja od packanja po platnu. Ono što je u slobodnom društvu bitno je zadovoljstvo na oba kraja dragovoljne razmjene, a ne količina novca na računu, a to se prisilnom preraspodjelom nikada neće postići. Iz tog razloga je ravnopravno društvo ono u kojem su obje strane nakon razmjene jednako zadovoljne, a ne ono u kojem svi imaju ista sredstva. Ljudske potrebe i želje su različite, i nikakav birokrat ne može odrediti prosjek potreba pojedinca. Ukoliko su Microsoft i kupci njihovih Windowsa jednako sretni slobodnom trgovinom, društvo je jednako, bez obzira što Microsoft zarađuje milijune. Ukoliko ljudi kuckaju po DOS-u jer se radnici Microsofta bave nogometom, društvo će biti manje sretno i nejednako, bez obzira na iste iznose na računima.

Postoji još jedan problem u društvu jednakosti – ukoliko se uspješnima neprestano uzima “višak”, tj. ono što je iznadprosječno, uspješni će se prestati truditi i s vremenom će rezultat cjelokupnog društva opadati. Evo primjera:

Studenti u dogovoru s profesorom odluče kako bi cjelokupna grupa trebala biti ocijenjena po metodi ravnopravnosti. Na prvom ispitu dogodit će se situacija u kojoj će profesor pregledati ispite u kojima će varirati ocjene od 1 do 5, ali prosjek grupe će biti 3. Profesor će svim studentima dati ocjenu 3. Oni koji nisu učili biti će zadovoljni i neće učiti niti za slijedeći ispit, a iznadprosječni studenti biti će nezadovoljni i neće se više toliko truditi, pošto njihov trud ne može biti nagrađen iznad prosjeka grupe. Na idućem ispitu više neće biti napisanog rada koji bi mogao dobiti ocjenu 5, ali će broj studenata s ocjenom 1 biti isti ili veći od prethodnog puta, što će prosječnu ocjenu drugog ispita srozati sa trojke na dvojku.

Liberali očito shvaćaju kako postoje i druge stvari osim novca, dok je za egalitariste distribucija bogatstva jedini kriterij – količina bogatstva koje ljudi posjeduju jedino odlučuje je li društvo pravedno ili ne. Kad se stvari pogledaju na taj način, količina novca je najvažnija upravo borcima za socijalizam i jednakost. Za nas ostale, postoje i druge  stvari u životu koje definiraju jednakost i sreću.

Karl Marx na Wall Streetu

9 listopada, 2011 1 komentar

Na tportalu objavljen je članak, čiji naslov sam preuzeo jer mi djeluje kao “pogodak u sridu”, samo mi se čini da s autorom članka ne dijelim mišljenje oko uzroka problema:

Danas se čak i neki kritičari Karla Marxa slažu da je suvremeni kapitalizam, a ne socijalizam, već dobrim dijelom uništio srednju klasu u nekim od najrazvijenijih kapitalističkih zemalja.

U onim osnovnim raščlambama, ova se ocjena svodi na Marxovu teoriju samouništavajućeg zatvorenog kruga: kapitalizam želi proizvesti i prodati što više u što kraćem vremenu sa što manje radnika, pa tako na tržištu rada stvara ‘odbačenu armiju radnika’ koja više nema novca da kupuje i troši onoliko koliko bi trebalo trošiti i ulagati da se održi sve vrtoglavija stopa porasta profita u sve većim razlikama između bogatih i siromašnih. Novi se profiti ne ulažu u nova radna mjesta i nove proizvode, budući da općenito pada društvena kupovna moć, već se rastaču u beskonačnim financijskim spekulacijama koje pune balon svakovrsnih dužničkih kriza. Otuda i rasap i pomor srednje klase, koja čini kičmu svakog potrošačkog društva, otuda i priče o bezbrojnim privatnim bankrotima, izgubljenim mladim generacijama i općoj krizi socijalnih, zdravstvenih, kulturnih i obrazovnih povlastica.

Slabija potrošnja ne ovisi isključivo o plaći radnika, nego ovisi prvenstveno o mogućnosti masovnije i jeftinije proizvodnje. Samim time, cijena proizvoda postaje niža. Također potražnja i želja ljudi za proizvodom nije fiksna, nego raste sa opadanjem cijene. Malo je apsurdna izjava da si nitko ne može priuštiti proizvod X, jer je previše proizvedenih proizvoda X na tržištu. Nije točno ni da se profit ne ulaže u nove proizvode: nove generacije telefona, kompjuterskih programa, automobila, ostale potrošačke elektronike, proizvoda koji nisu ni postojali do nedavno, dokaz su kako je u svim granama prisutan konstantan razvoj. Tko god ne ulaže u modernizaciju ne može opstati (osim uz subvencije) uz konkurenciju koja unaprijeđuje svoje proizvode. Što se tiče pada kupovne moći i porasta nezaposlenosti, uzroke možemo pronaći u pojačanom oporezivanju, kako bi se financirala sve rastrošnija država, razni socijalni programi i spašavanje posrnulih kompanija. Drugim riječima, država prikuplja sve veće poreze od uspješnih i preraspodjeljuje ih neuspješnima. Ukoliko pretjera u poreznom opterećenju, država vrlo lako može profitabilnu tvrtku učiniti neuspješnom (što znači više radnika bez posla), a neuspješnoj tvrtki će samo kratkoročno produžiti život.  Kritika kapitalizma u tom vidu je pogrešna, pošto je trenutno stanje (čak i u SAD-u) bliže socijalizmu nego liberalnom kapitalizmu.

Čak i u Wall Streetu, središtu globalnog kapitala, okupljaju se tisuće prosvjednika u neočekivanom ‘antikapitalističkom pokretu’. U posljednjih desetak godina Karl Marx je ponovno došao u modu, a kapitalizam se ponovno našao na optuženičkoj klupi i u mnogim zapadnim intelektualnim krugovima.

Na web stranici OccupyWallStreet može se pronaći lista zahtjeva prosvjednika. Sve u svemu, ta lista predstavlja ogromno bacanje novca i još intenzivnije okretanje socijalnoj politici, a neke ideje poput zabrane fosilnih goriva, garantirane plaće svim stanovnicima neovisno rade li ili ne, opraštanje duga svim dužnicima na cijelom planetu, graniče sa utopijom. Prosvjednici ne shvaćaju da zagovaraju povećanje mjera koje su ih i dovele do trenutne situacije, umjesto da zahtjevaju prestanak spašavanja dužnika novcem poreznih obveznika.

Čini se da se država nema zašto bojati ovih prosvjeda, pošto prosvjednici traže dodatno povećanje kontrole i državnog uplitanja u sustav.

Danska uvodi ‘porez na debljanje’

30 rujna, 2011 2 komentara

Je li ovo naznaka da “besplatnom” zdravstvenom sustavu u Danskoj ponestaje novca? HRT donosi vijest:

Danska je prva zemlja koja uvodi porez na debljanje. Zabrinuti zbog rastuće stope pretilosti, Danci su odlučili dodatno oporezivati proizvode koji uzrokuju debljanje.

Od iduće subote u toj će zemlji tako više stajati maslac, grickalice, čokolada… Vjeruje se da će se konzumacija štetnih namirnica na ovaj način smanjiti za desetak posto godišnje.

A osim na zdravlje stanovnika, taj će porez pozitivno utjecati i na državnu blagajnu – godišnje će se njime prikupiti oko 300 milijuna eura.

Nije prva, Mađarska također koketira sa idejom, no dobro. Čini se da je država ponovno pronašla rješenje: ovim potezom troškovi liječenja dijela populacije koja ima problema s težinom, dodatno se prelijevaju na cijelu populaciju.  Naravno, ponovno kolektiviziramo problem odluka pojedinaca, kako bi taj pojedinac što slabije osjetio posljedice nerazumnog ponašanja, a ne preispitao svoj način života. U krajnjoj liniji, ukoliko država drastično digne porez, stanovnici koji žive u pograničnim područjima jednostavno će kupovati takvu hranu preko granice.

Vrlo vjerojatno uskoro možemo očekivati rast cijena, pad potrošnje, te samim time i pad domaće proizvodnje grickalica, maslaca, čokoladi i ostalih proizvoda zahvaćenih ovom metodom oporezivanja kako u Danskoj, tako i u Mađarskoj. To je sve što će ove mjere postići.

%d blogeri kao ovaj: