Hvatanje za slamku

Eurostat je objavio novo izvješće o nezaposlenosti unutar Europske Unije. U eurozoni se sezonski prilagođena stopa nezaposlenosti za mjesec listopad blago spustila na mjesečnoj razini i iznosila je 12,1 posto. Na razini 28 članica Unije iznosila je 10,9 posto. U Hrvatskoj je stopa nezaposlenosti uvećana sa 17,2% u rujnu na 17,6% u listopadu.

Iako vijest za eurozonu zvuči obećavajuće, brojke za poslijednjih 12 mjeseci pokazuju nešto manje optimističnu sliku. U odnosu na prethodni mjesec nezaposlenost je pala tek 0,1%, ali u poslijednjih godinu dana je ipak u porastu.

Izvor: Eurostat

Kako desezonirana stopa pokazuje, zabilježeni pad nezaposlenosti i dalje ostavlja eurozonu zacementiranu na 12% i zapravo djeluje kao ispravak jednomjesečnog blagog rasta u rujnu. Usporedba kretanja pokazuje kako je SAD u istom periodu ostvario pad nezaposlenost za 0,6%, dok je ona u EU gotovo konstantna i kreće se oko 11%.

Brojke o nezaposlenosti mladih još su poraznije. Jednoznamenkastu stopu nezaposlenosti među mlađima do 25 godina starosti zabilježile su samo Njemačka i Austrija, dok najvišu nezaposlenost među mladima bilježe Grčka (58%) i Španjolska (57,4%). Hrvatska je zabilježila stopu nezaposlenosti među mlađima do 25 godina starosti od 52,4%, a španjolske i hrvatske stope ujedno su i najveće do sad prijavljene. I u ovom slučaju američko gospodarstvo bilježi pad nezaposlenosti. Od siječnja 2013. nezaposlenost mladih je pala za 1,7% i sada iznosi 15,1%, dok EU bilježi identičnu stopu s početka godine, tj 23,7%.

Razumljivo je kako Europljani već dugo nisu imali pozitivnih vijesti o gospodarstvu i zaposlenosti, pa domaći i strani mediji to optimistično prenose. No unatoč obećavajućem naslovu izvještaja Eurostata, ovo i dalje nije jedna od njih, nego tek hvatanje za slamku.

Kretanje broja radnih mjesta po djelatnostima

Ovdje je kratak pregled promjene u broju radnih mjesta prema djelatnostima u periodu od ožujka 2007. do ožujka 2013. U krizi su najviše stradali prerađivačka industrija i trgovina, dok s druge strane vidimo zapošljavanje u administraciji, zdravstvu i obrazovanju:

Dodatak svibanj 18: Tekst uz graf objavljen je u današnjem Jutarnjem. Nije baš naslov koji bih ja odabrao jer to nisu sve birokrati.

Poštovana Vlado

Poštovana Vlado,

prošlo je već gotovo godinu dana od Vaše izborne pobjede. Svi smo manje ili više svjesni stanja u državi koje ste naslijedili i kredita koji tek dolaze na naplatu. Također smo svjesni da država nije stan koji se može počistiti u jedno popodne. No, zanima me (a vjerujem i ostatak državljana), koliko se još mislite šlepati na promašaje prethodne vlasti? Nedavno smo u medijima imali priliku pročitati vijest o padu investicija u Hrvatskoj na razinu 1996, na što je Prvi potpredsjednik Vlade na prvu ispalio: “Za pad investicija nismo krivi mi, nego bivša Vlada”.

Možda djelomično. No tko je najavio izmjenu Zakona kako bi se omogućilo retroaktivno oporezivanje po stopi od 12% i to za posljednjih 10 godina?

Tko je podignuo stopu PDV-a, koja u konačnici poskupljuje finalni proizvod?

Smatrate li možda kako su rast nameta, birokratiziranost, zakoni koji mijenjaju prošlost i općenito neprestane izmjene pravila igre loš poziv investitorima? Ne, vi ćete vlastite promašaje izliječiti osnutkom još jedne nepotrebne agencije (Agencija za konkurentnost i investicije) na trošak poreznih obveznika. Hoće li biti uspješna poput Ureda za koordinaciju sustava procjene učinka propisa?

Tko i dalje troši više nego ima? Nemojmo se zavaravati, proračun koji je unaprijed planiran sa deficitom od 9,89 milijardi kuna (i koji će čini se uskoro u rebalans) ne miriše na štednju. Rast državne potrošnje samo je doveo do većih poreza, a veći porezni prihodi samo su povećali rast državne potrošnje. Dakle, jedini koji se sve više odriču i štede u cijeloj priči su građani i privatni sektor. Vi se čudite što svi pokušavaju izbjeći plaćanje poreza, a odavno poznata činjenica je da veći porezi znače veću evaziju. Ne znam kako Vi, ali ja više volim sam odlučiti za što ću dati svoj novac, nego da mi to odlučuje neki neimenovani birokrat, jer to često završi u suprotnosti s mojim željama i na moju štetu.

Tko uzima naš novac, koji zatim dijeli kao poticaje u svoje ime, pri tome čak i krši vlastite zakone jer diskriminira po imovinskom cenzusu?

Nadalje, tko planira kazniti porezom na nekretnine sve koji su svojim radom i razumnim raspolaganjem novcem štedjeli i ulagali za lakšu budućnost? Izgleda da je u ovoj državi pametnije sve prokockati, te za to biti nagrađen socijalnom pomoći.

Tko poduzetnike u ovoj državi smatra ničim do kravom muzarom? Eto, oni koji imaju, trebaju platiti. Jer imaju, a to nije fer. Nitko ne postavlja pitanje zašto imaju. Istina, neki su imovinu stekli putem (gle čuda) političkih veza, neki putem kriminala i takve je nužno procesuirati. No većina je svoju imovinu stekla radom, trudom, štednjom, riskiranjem i investiranjem. Vodeći se logikom kako štetne stvari poput duhana jače oporezujete kako biste smanjili njegovu konzumaciju, Vi štednju, rad i imovinu smatrate štetnima sudeći po rastu nameta na sve navedeno.

Nikoga ne zanima kako je izgledao početak jednog poduzetnika. Recimo da osoba XY stavi svoju kuću pod hipoteku kako bi imala novac za realizaciju ideje. Nakon pokretanja tvrtke, vlasnik se odriče lagodnosti, putovanja, dugotrajnih ispijanja kava… Ukratko, smanjuje potrošnju na nužne stvari i usmjerava sav trud i vrijeme u postavljanje tvrtke na noge, kako ne bi izgubio krov nad glavom. Ideja je dobra, no možda realizacija ispadne loša i sav trud padne u vodu. Ali pretpostavimo da tvrtka uspije. Nakon 5,10 ili 15 godina tvrtka naraste u XY d.d. koja zapošljava stotine ljudi i ostvaruje zamjetan prihod. U tom trenutku pojavljuju se moralne vertikale poput Ribića ili Linića koje traže da tvrtka “pošteno” plati svoj dio, iako već plaća popriličan porez. Jer uz trenutne poreze i dalje ima, što znači da ne plaća dovoljno. Nije bitno zašto ima, niti koji rizik i odricanja u prošlosti je vlasnik pretrpio zbog toga. Treba tvrtku kazniti novim nametima jer je odlučila raditi s dobiti. Vlasnik je u međuvremenu prozvan pohlepnim lopovom koji ima previše, od pojedinaca koji ne žele mrdnuti guzicu s kauča i radije žive od parazitiranja. Pri tome mislim isključivo na one koji ne žele tražiti posao i vire u tuđe džepove, a ne na one koji posao ne mogu naći.

Poštovana Vlado, jednu sitnicu ne shvaćate. Ne plaća tvrtka sve te poreze koje uporno izmišljate. Građani ih plaćaju kroz veće cijene proizvoda. Tvrtke će možda smanjiti maržu za iznos koji im manevarski prostor dopušta, no većina novog troška se prelijeva na kupce (veće cijene) i radnike (manje plaće). Svi zagovornici većih poreza moraju biti svjesni kako tim postupkom u konačnici osiromašuju sebe kao kupce. Veći porezi ujedno znače i veći rizik propasti posla, to znači manju vjerojatnost pokretanja posla, a to dovodi do manje potražnje za radnicima. Ukratko, lošiji položaj radnika i pad plaća.

Mislite li Vi kako ćete gore opisanim razvojem situacije privući nove investicije (bilo strane, bilo domaće), te tako potaknuti stvaranje novih poslova? Ja bih rekao da idemo u smjeru bježanja investitora, pada poduzetničkog duha i rasta nezaposlenosti.

Poštovana Vlado, ne znam znate li, ali najbolja socijalna politika je smislen i koristan posao, a ne redistribucija koju nazivate socijalnom pravdom.

Štednja? Koja štednja!?

U svojoj kolumni, u članku pod nazivom Štednja, bolna i beskorisna, g. Romac iznosi besmislenu i činjenično neutemeljenu tezu kako su sve europske države koje slijede neoliberalnu politiku štednje završile u velikim gospodarskim problemima. Osim baltičkih zemalja koje spas duguju svojim specifičnostima:

Sve europske zemlje koje su bolest visokih proračunskih deficita i dugova odlučile liječiti receptom Angele Merkel, krizu su samo produbile, uz pad gospodarstva i rast nezaposlenih.

Jedina europska iznimka od tog pravila tri su baltičke republike, no stručnjaci njihov uspjeh pripisuju posebnim okolnostima i povezanošću sa skandinavskim gospodarstvima, a ne mjerama štednje. Za sve ostale zemlje koje provode radikalne mjere štednje vrijedi gorko pravilo: što veća štednja, to veći kaos. Pogledajmo današnju Španjolsku. Vlada te zemlje revnosno smanjuje javne izdatke, spašavajući svoje banke, no situacija je sve gora.

Da vidimo sad malo kako stvari stoje u stvarnom svijetu. Španjolske “mjere štednje” dovele su državnu potrošnju sa 284 milijarde eura 2002. godine na 469 milijardi eura u 2011. Grčka štedljivost u istom razdoblju “smanjila” je potrošnju sa 70 na 108 milijardi eura, Italija sa 613 na 788 milijardi, Britanija sa 442 na 739 milijardi, a apsolutni rekorder, Francuska, sa 816 milijardi na 1,1 bilijun eura. Sve to rezultiralo je dizanjem poreznog opterećenja građanima navedenih zemalja. Dakle možemo reći kako postoje mjere štednje i “mjere štednje”. Građani jesu počeli prisilno manje trošiti, ali samo zato jer su njihove države postale rastrošnije i počele ubirati veće poreze, te posljedično ostavile manje novca na raspolaganje svojim državljanima.

Bacimo sad kratki pogled na gorespomenute specifičnosti baltičkih zemalja koje “nemaju veze sa štednjom”:

Primjećujete li ovdje navedene specifičnosti? Biste li im dali nazive poput mjere štednje i smanjenje državne potrošnje? Interesantno, ali te specifičnosti uzrok su oporavka baltičkih zemalja, Estonija trenutno čak ima i proračunski suficit. Iako je utjecaj države i dalje popriličan, a baltičke zemlje daleko od idealnog, barem djelomično smanjenje pokazalo se kao pomak u pravom smijeru.

Doktrina njemačke kancelarke – na koju je jeftino nasjela i aktualna hrvatska vlada – temelji se na logici prosječne kućanice, koja u situaciji smanjenja priljeva u kućni budžet smanjuje izdatke. Međutim, ekonomija nije domaćinstvo. Takav pristup krizi, koji se svodi isključivo na stezanje remena u javnom sektoru, fatalno je pogrešan.

Slažem se kako vođenje države nije poput vođenja domaćinstva, zapravo je mnogo sličnije organiziranom kriminalu u kojem imate zakonske ovlasti pljačkati i obavljati ostale poslove zbog kojih bi kao običan državljanin završili u zatvoru. Vođenje države jednostavnije je od vođenja kućanstva, jer ukoliko ste domaćica, trošit ćete koliko vaš muž privređuje ili sami potražiti posao ukoliko prihodi nisu dovoljni za uzdržavanje. Ukoliko vodite državu, dat ćete suprugu pištolj i poslati ga da opljačka dječju štednju, vaše roditelje i sve ostale kojih se možete domoći, jer vam ovih 10 bundi u ormaru jednostavno nije dovoljno. A nećete morati odgovarati za slične postupke, jer u ovom slučaju ulazite u domenu “dobrobiti nacije”.

Javni sektor, s aspekta gospodarskog rasta, u potpunosti je ravnopravan privatnom sektoru.

Javni sektor i privatni sektor u potpunosti su dijametralne pozicije. Prvi živi od poreza, dok drugi taj porez osigurava. Nažalost, gotovo svi naši ekonomisti, političari, novinari, ostale javne osobe i kreatori javnog mišljenja zagovaraju rast parazitizma zvanog državna potrošnja. S aspekta gospodarskog rasta, privatni sektor opstaje ukoliko ljudima ponudi proizvod ili uslugu koju su voljni kupiti po ponuđenoj cijeni, dok javni sektor nudi uslugu koju su ljudi prisiljeni plaćati, željeli oni to ili ne. Samim time, privatni sektor prisiljen je poslovati efikasno ukoliko želi opstati, što dovoljno govori koji rast je stvaran, a koji umjetan.

Kako je to ovih dana lucidno zaključio slovenski ekonomist Maks Tajnikar, slovenska, hrvatska i skoro sve europske vlade, opsjednute histeričnom štednjom, u potpunosti zanemaruju Walrasov zakon, jedan od zacijelo najvažnijih ekonomskih postulata, koji kaže da možemo zaraditi samo onoliko koliko potrošimo, odnosno da možemo potrošiti samo onoliko koliko zaradimo.

Kako izgledaju bolni rezovi i drastične mjere štednje hrvatske vlade možete vidjeti ovdje, a izjave “možemo zaraditi samo onoliko koliko potrošimo” i “možemo potrošiti samo onoliko koliko zaradimo” uopće nisu sinonimi, te (koliko sam upućen) nemaju nikakve veze sa Walrasovim zakonom ravnoteže tržišta.

I tako, dakle, dolazimo do zaključka. Gospodarski je pad jedini rezultat famoznih »bolnih rezova«, a jedino što primjenom tih mjera raste su nezaposlenost i proračunski deficit, iako se upravo zbog smanjenja tog deficita takve mjere navodno provode.

Dolazimo do zaključka kako bi članak možda bolje odgovarao rubrici “mitovi i legende”, pošto novinar nije u stanju provjeriti barem osnovne podatke o kojima piše, pa bismo mogli diskutirati o prezentiranome. Vrh svega jest prezentiranje većih poreza, povećanje reguliranosti tržišta i državne potrošnje, te njihove posljedice kao (neo)liberalni potez. Liberalizam zagovara smanjenje državnog aparata, manju birokraciju, smanjenje poreznog opterećenja građana i kompanija, te veću slobodu ljudi da sami odlučuju gdje i kako će trošiti novac koji zarađuju. Ovako jedino preostaje obarati demagoške izjave jednostavno poput glinenih golubova. Čak i ukoliko postoje mjere državne štednje u Hrvatskoj i EU (što smo utvrdili da nije točno), ona sama po sebi nema smisla ukoliko se ne očisti se put za oporavak i rast privatnog sektora. Dok god ne vidimo znakove smanjivanja birokratiziranosti, državnog regulatornog sistema, poreznog pritiska i ovisnosti o proračunu, trenutna situacija može postati samo lošija.

Za trenutnu situaciju Hrvatske nikako ne možemo okrivljavati liberalnu politiku, koja se u našim medijima olako koristi kao sinonim svih zala, iako nikad nismo imali niti približan ekonomsko politički sustav vrijednosti.

Kako povećati nezaposlenost

Vrlo jednostavno, dajte državi da se zaigra. Već sam pisao o minimalnoj plaći, a sada se raspravlja o porastu zakonom propisanog minimalca: “Veću plaću bi trebalo dobiti više od 200 tisuća radnika”. Hoće li? Nekima će plaća nedvojbeno porasti za tih 157 kuna, a nekima pasti za 2.243 kune. Drugim riječima, nekima će plaća sigurno porasti, dok ostale čeka otkaz.

Uzmimo jedan primjer:

Dolazimo u trgovinu i na polici vidimo čokolade istog proizvođača od 200 (10kn), 250 (14kn) i 300 (17kn) grama. Uzet ćete količinu po svom vlastitom izboru. No idemo malo promijeniti pravila. Trgovina na ulaz stavlja obavijest: “Blagajna je pokvarena i ne prepoznaje iznos manji od 15 kn. Svaki proizvod biti će zaračunat sa minimalno 15 kn, čak iako mu je cijena manja.”

Hoćete li ikad uzeti čokoladu manju od 300 grama po tim uvjetima? Realno vam je isplativije uzeti dvije čokolade po 200 grama za 20 kuna, ali sa novim pravilom, to će vas koštati 30 kuna, pa ćete radije uzeti jednu od 300 grama. Kao svi mi, tako i poslodavci žele dobiti najviše za svoj novac. Jasno je da poslodavci radije zapošljavaju radnike s iskustvom, pogotovo u situaciji kada su zakonom ograničeni.

No to nije sve.

Kako bi privremeno maskirali katastrofalne brojke na tržištu rada, Vlada priprema zakonski prijedlog o poticanju zapošljavanja mladih:

Mladi bi dobili mogućnost zaposliti se kod poslodavca na godinu dana, stručno se usavršavati i steći potrebno iskustvo. Godina bi im se upisivala u radnu knjižicu, poslodavac bi im bio dužan plaćati prvi i drugi stup mirovinskog osiguranja (i na kraju godine od države za to tražiti povrat), a za rad bi država svakom takvom radniku osigurala 1600 kuna mjesečne naknade. Zaposlenike će moći primati samo poslodavci koji nisu otkazivali suradnju u zadnjih šest mjeseci i koji su uredni platiše svih obveza.

Ove dvije mjere potpuno su kontradiktorne. Prvo mladim i neiskusnim radnicima država otpili najniže prečke na ljestvama tržišta rada, a zatim od ostalih radnika (koji su međusobno i konkurencija) traži da ih nose na svojim ramenima kako bi mogli doseći prvu čitavu prečku na ljestvama. Da ne spominjemo brojne mogućnosti izigravanja ovog prijedloga. Velika nezaposlenost posljedica je, a ne uzrok gospodarske situacije, a bolest se ne liječi skrivanjem simptoma.

Za neto plaću od 2.243 kn, bruto 2 plaća iznosi 3.298 kn. Ako već žele povećati minimalnu plaću, jedna od mogućnosti bilo bi smanjenje poreznog opterećenja. Ali to traži smanjenje državne potrošnje. A to očito nije opcija.

Drugačiji pristup nezaposlenosti

Posljednji podaci Državnog zavoda za statistiku ponovno pokazuju porast nezaposlenosti. Krajem siječnja 2012. u evidenciji Hrvatskoga zavoda za zapošljavanje registrirana je 334.351 nezaposlena osoba. U odnosu na mjesec prije broj nezaposlenih povećao se za 18.913 osoba. Broj nezaposlenih otprilike je jednak siječnju 2011, ali tako je samo zato jer je država dodatno zapošljavala (uspoređivao sam podatke Statistička izvješća Prosinac 2010 i Prosinac 2011.) u Javnoj upravi i socijalnom osiguranju (1560), obrazovanju (1574), administrativnim i pomoćnim djelatnostima (1396), zdravstvenoj zaštiti i socijalnoj skrbi (1826), opskrbi vodom i upravljanjem okolišem (1312).

Nezaposlenost je očito  rastući problem, no odgovor Vlade i dalje su razni poticaji gubitašima, kreiranje neproduktivnih administrativnih poslova, stimulusi, socijalne pomoći i investicije u državne tvrtke. Već imamo vrlo visoko subvencioniranje, pumpanje novca u kompanije i razne poticaje za zapošljavanje, no to su sve odreda propali projekti, a to jako dobro možemo vidjeti kada pogledamo kretanje (ne)zaposlenosti i državnu potrošnju.

Ono što u velikoj mjeri pridonosi ovim brojkama je visok nivo strukturne nezaposlenosti. Čak i prije krize, recimo početak 2008, broj nezaposlenih bio je 261.129 (15,1%). Zašto se tada, uz jasno priznavanje kako nemamo radnu snagu za naše potrebe i  utrošene milijune za prekvalifikacije radnika, tržište nije očistilo? Očito je kako nije toliko problem u ponudi poslova, koliko u ponudi pogrešne radne snage koja konstantno dolazi na tržište, a vlast uporno troši ogroman proračunski novac u reforme koje bi trebale riješiti ponudu poslova, a ne radne snage. Ovo je tipično za državni intervencionizam: jedna ruka kreira problem, zatim druga pokušava (i ne uspijeva) riješiti problem korištenjem dodatnih resursa. Mjesto gdje se reforme moraju provesti je ponuda kvalificirane radne snage, tj. školstvo. Državni obrazovni sustav u potpunosti je zakazao u zadaći osposobljavanja novih zaposlenika u onim granama koje poslodavci traže, a to u konačnici rezultira ili ponovnim plaćanjem obrazovanja, tj. prekvalifikacijom, ili odljevom kadrova koji su ovdje nepotrebni i teško pronalaze posao. Također je potrebno ukinuti minimalnu plaću, deregulirati zapošljavanje i otpuštanje, te smanjiti i izravnati porezne stope.

Jasno, mnoge od ovih reformi su dugotrajne i od vlasti zahtjevaju mnogo truda i živaca prilikom suočavanja sa raznim opozicijskim interesnim skupinama. Nažalost, trenutna vlada, poput prethodne, nastavit će baviti se problemima kratkoročnog kreiranja poslova zaduživanjem, te i dalje kreirati probleme na strani ponude radne snage. Ovo je prilično razočaravajuće, s obzirom da ovakva nezaposlenost u Hrvatskoj nije toliko problem svjetske krize, koliko strukturne prirode.

Evo zašto vas neću zaposliti

Ovo je prijevod teksta mađarskog blogera Jakab Andora, koji bi se mogao gledati kao još jedna perspektiva posta koji sam pisao o tome koliko radimo za državu. Pisan je iz stajališta potencijalnog mađarskog poduzetnika dok je PDV u Mađarskoj iznosio 25%. Vjerujem kako niti situacija u Hrvatskoj ne bi bila bitno drugačija kad bi se naši podatci stavili na papir:

Mogao bih zaposliti 12 ljudi sa neto plaćom od €760, ali neću. Mogli biste raditi za mene u lijepom uredu. Nije telemarketing, niti prijevara. Radili biste ozbiljan posao koji zahtjeva dosta vještina, 8 sati dnevno, slobodni vikendi. Bili biste zaposleni legalno, platio bih sva davanja koja moram. Evo zašto neću:

Ne bih zaposlio žene.

Razlog je jednostavan. Žene rađaju. Ja ne smijem pitati želi li žena djecu. Kad bih imao pravo pitati, žena bi me mogla namjerno zavarati, ili naknadno promijeniti mišljenje. Nemojte me pogrešno shvatiti, nemam ništa protiv žena koje rađaju. Tako sam i ja rođen, tako su i moja djeca rođena. Ne bih zaposlio ženu, jer ukoliko zatrudni, otići će na 3 godine porodiljnog, tijekom kojih ju ne mogu otpustiti. Ukoliko želi dvoje djece, nema je 6 godina. Naravno, posao se treba obaviti, pa ću morati zaposliti nekog drugog da nauči njen posao. Ali ne samo da ju ne mogu otpustiti tada, nego ju ne mogu otpustiti ni kada se vrati, tako da ću morati otpustiti onoga koga sam zaposlio umjesto nje. Kada se žena vrati s porodiljnog, zakonom sam obvezan povećati joj plaću jer joj je porastao staž, te joj dati slobodne dane koje je skupila dok je bila na porodiljnom. Kada se vrati na posao, otići će na 2-4 mjeseca plaćenog godišnjeg.

Ne bih zaposlio ljude starije od 50 godina.

Nemam ja ništa protiv starijih radnika. Ali ih ne bi zaposlio jer uskoro ulaze u zaštićeno doba. A tada ću zaglaviti s njima, jer ne smijem otpustiti ljude koji su u zaštićenom dobu, te ću im morati isplaćivati plaću i ostale troškove čak i ukoliko uopće ne rade ili ne zadovoljavaju nekakve prihvatljive standarde. Posao mora biti obavljen, pa moram zaposliti još nekoga. Što se mene tiče, neka budu zaštićeni, ali ih zato neću zaposliti.

Zaposlio bih samo muškarce 25-50 godina starosti.

Oni su također riskantni, jer ih ne mogu otpustiti ukoliko tako odlučim (tvrtka ne zarađuje dovoljno ili mi se ne sviđa kako rade). Velik je rizik da ću zbog toga završiti na sudu, i velika je vjerojatnost kako će oni dobiti parnicu, ali taj rizik prihvaćam.

Koštat ćete me €1572:

Ovo su stvarni podatci sa stranice www.nettober.com (mađarski kalkulator plaća). Kao što vidite, vaša plaća od €760, mene košta €1572. Ova razlika od 2 puta može biti manja samo ukoliko vam isplaćujem manju plaću. Ali ako to napravim, nećete imati dovoljno novca i postat ćete depresivni, uništit ćete sebe, moju kompaniju i mene.

Usporedba Mađarske i Europe:

Ovaj grafikon je iz Deloittovog istraživanja. Kao što možete vidjeti, država vam uzme više od 50% onoga što zaradite. Idiotizam je da vam plaćam više od €1500, a vi dobijete manje od pola tog iznosa. Posebno zato jer nećete imati ništa bolje zdravstveno osiguranje od nekoga sa minimalnom plaćom.

Također bih napomenuo kako osoba od 35 godina starosti ima pravo na 25 dana godišnjeg odomora. To znači jedan mjesec radnih dana. Ukoliko trebam 12 zaposlenika, morat ću zaposliti 13 ljudi zbog toga. Ali ipak bih vas zaposlio.

Ja sam hrabri poduzetnik. Prodao bih svoj stan i preselio se u manji kao podstanar. Nadao bih se kako je €90000 koje bih na taj način stekao dovoljno. Hrabro bih krenuo u taj podhvat, ali ako ne uspije, ne bih cmizdrio.

Moja tvrtka pružala bi odličnu uslugu, ali to je nemoguće bez odličnih radnih uvjeta. Zaposlio bih 13 ljudi, plus sebe. To je 14 ljudi u 158 kvadrata lijepih, udobnih ureda. To bi koštalo €10/m2 mjesečnog najma i €3,5/m2 režija, što je €2133 mjesečno.

Ovo bi bili troškovi:

• Ured: €2133
• Plaće: 13 x €1572 = €20436
• Ostali troškovi (marketing, računovodstvo..): €3058

Ukupno mjesečno: €25627

Zastrašujuć mjesečni račun, zar ne? To bih plaćao svaki mjesec, neovisno o zaradi, bila ona dobra ili loša. U slabijoj ljetnoj sezoni, ili pred Božić kad svi manje rade.

Tvrtka nema šanse da proda više usluga od 1000 sati mjesečno. Ovo znači kako bih, da pokrijem troškove, morao odrediti cijenu od €25627/1000 = €25/sat. Ali trebam i nešto zaraditi. Nećemo biti pohlepni, pa ću staviti 20% profita, što znači kako ću sat rada naplaćivati €30 + PDV, što je otprilike €37.

Ja sam optimističan, pa ću pretpostaviti kako će marketing rasturiti, planovi će biti savršeni, posao će cvjetati i sve će ići kao po špagi.  To će generirati €30 x 1000 sati = €30000 prihoda. €4373 je profit. Recimo da si odredim plaću €1521, to bi koštalo moju tvrtku €3144, što ostavlja €1229 profita prije oporezivanja. Nakon toga, još ću platiti porez na dobit, korporativni porez i lokalni porez na tvrtke i ostaje mi €507, tj. toliko bi svaki mjesec rastao kapital moje tvrtke.

I tako, zarađivao bih €1521 mjesečno, ali ne zaboravite, morao sam prodati stan kako bih pokrenuo posao. Živio bih umjeren podstanarski život, ne bih puno trošio, ali ne bih niti stigao, jer bih za razliku od mojih zaposlenika radio 12 sati dnevno, pa i vikendom. Recimo da bih tako uštedio €900 mjesečno, a moja početna investicija od €90000 isplatila bi se za 100 mjeseci, tj. 9 godina.

Nadam se kako je razumljivo da pod ovim okolnostima ne osjećam potrebu da pokrenem tvrtku. Ali zbog ova 4 razloga defititivno ne bih pokrenuo posao:

1. Konkurencija prodaje sličnu uslugu, ali u mnogo gorim uvjetima, za €9 po satu. Sve spremaju u džep, nema računa, nema plaćanja PDV-a. Ne preuzimaju nikakvu odgovornost, nema garancije, ukratko – ne postoje. Ne trebaju ured, niti računovodstvo. Radeći tako 5 sati dnevno, mogu doći do iznosa od €1000 i pokazati srednji prst na moju ponudu od €760, gdje ne bi smjeli fušati, nego održavati nekakve standarde ili varati klijente.
2. Konkurencija bi vrijeđala moju kompaniju, suočio bih se sa anti-kapitalističkom kampanjom, gdje bih bio prozvan pohlepnim šupkom koji naplaćuje €37 za nešto što oni naplaćuju €9, postao bih neprijatelj dragog mađarskog naroda, dok ostali pošteno rade za djelić moje plaće.
3. Mnogi od mojih zaposlenika dolazili bi na posao samo kako bi naučili raditi, a pomalo bi krali klijente govoreći im kako im mogu pružiti istu uslugu znatno jeftinije. Zatim bi namjerno prouzročili štetu kako bi dobili otkaz, nakon čega bi me tužili jer su dobili otkaz. Tada bi proširili po svim mogućim forumuma kako su radili u lošim uvjetima, a tvrtka previše naplaćuje za svoje usluge.
4. Da se požalim na sve ovo, nikoga ne bi bilo briga.

Eto zašto ne zapošljavam. Zaposlit ću jedino ako:

• Mogu otpustiti radnika kad smatram da ne zadovoljava
• PDV padne na 20%, ili još bolje na 15%
• Veći prihod nije eksponencijalno više kažnjavan
• Ako država kažnjava korupciju, a ne poštene tvrtke.

Dok se te stvari ne promijene, ne zapošljavam.

Ovdje, ovdje i ovdje možete pročitati još par primjera kako pretjerano oporezivanje i razne državne intervencije uništavaju radna mjesta.

Minimalna plaća

Bliže se izbori, a s njima se povećava i količina populizma i demagogije. Redoviti gost predizbornih programa je i rast minimalne plaće:

Primarni zahtjev SSSH je povećanje minimalne plaće na 50 posto prosječne. Istaknuli su i kako će na ovim zahtjevima inzistirati bez obzira koja Vlada nakon parlamentarnih izbora bude na čelu države, jer će jedni ili drugi, kako ističu, morati više voditi računa o radnicima, njihovim pravima i egzistenciji.

Prije mjesec dana i čelnik HSLS-a izjavio je kako treba povećati minimalnu plaću.

Svaki zagovaratelj ima svoju viziju koliki bi taj iznos trebao biti, ali poanta je jasna: svima će od toga porasti standard. Zašto onda ne povećamo minimalnu plaću još više, pa će nam standard biti još bolji?

No, postoji jedan problem u ovoj ideji. Poslodavac neće isplatiti plaću koja je veća od proizvodne vrijednosti radnika, jer bi u suprotnom bankrotirao. Ne kreira plaću u potpunosti kako hoće, nego kako može. Što nas dovodi do zaključka kako će u slučaju prisilnog rasta plaće poslodavac morati otpuštati manje produktivne radnike, te će ih takav potez gurnuti u siromaštvo, a ne blagostanje kako se često propagira u predizbornim kampanjama. Takvi ljudi ujedno imaju i najmanje šanse pronaći drugi posao, a to također znači da ti ljudi više neće doprinositi blagostanju, niti svom niti društvenom, nego će dodatno crpiti proračun primajući neki oblik socijalne pomoći.

Često se spominju ideje kako bi porast minimalne plaće učinio radnika zadovoljnijim, te samim time i produktivnijim. Da je ova tvrdnja istinita, tj. da poslodavci na taj način mogu podići produktivnost slabije educiranih i neiskusnijih radnika, rasprava o minimalnoj plaći uopće ne bi bila potrebna, pošto bi svi poslodavci dragovoljno isplaćivali veće plaće radnicima.

Ovo ne znači da će porast nezaposlenosti biti drastičan, ali će gotovo sigurno najveći teret snositi mlađa populacija koja tek kreće stjecati poslovno iskustvo, te je samim time znatno neproduktivnija od svojih iskusnijih kolega. Ovakav potez eliminira pripravnike iz utrke za posao, jer će tvrtke početi tražiti iskusnije zaposlenike, koji su u startu produktivniji od nekoga bez radnog iskustva.

Idemo to grafički skicirati:

Plava linija predstavlja ponudu radne snage, crvena linija je potražnja za radnom snagom. Ravnotežna točka (E) je plaća p* i zaposlenih radnika q*.  Ukoliko uvedemo minimalnu plaću (crna crta), pomičemo minimalnu plaću na p1. Prilikom povećanja plaće, više radnika želi posao (q2), ali poslodavci mogu zaposliti manji broj radnika (q1) jer im rastu troškovi. Ono što će se dogoditi je otpuštanje radnika u broju q*-q1, i to radnika s najmanjim iskustvom ili produktivnošću. Samim time dodatno rastu tenzije između radnika i poslodavaca.

Porast minimalne plaće učinio bi samo veće štete onima za koje se tvrdi kako će im takav potez pomoći, a ironija je da upravo oni najčvršće stoje uz sindikate koji zagovaraju takve ideje.

Postoji još mnogo razloga nezaposlenosti, iako sam se ovdje zadržao samo na plaći (blog Usporedbe napisao je jedan poprilično neuobičajen članak za današnje okvire razmišljanja, definitivno za pročitati). Još neki od razloga nezaposlenosti su definitivno nevoljkost osnivanja i širenja kompanija zbog političke i ekonomske neizvjesnosti, jako oporezivanje, prezaduživanje države, subvencije, tarife i zabrane ulaska na tržište, kreiranje preplaćenih (često i izmišljenih) državnih poslova, socijalne pomoći, naknade za nezaposlene i slično.