Arhiva

Posts Tagged ‘EU’

EU želi ograničiti brzinu? Za sad ne

Prosinac 2, 2013 Komentiraj

120Index, 24sataVečernji, Danas.net, itd. prenose vijest koja uz sve dosadašnje ideje iz kuhinje Europske komisije zapravo ne zvuči čudno:

Maksimalna dozvoljena brzina vožnje automobilom na teritoriju Europske unije uskoro bi mogla biti 115 km/h. Europska komisija zaziva uvođenje limitatora u sve automobile, koji će onemogućiti vožnju bržu od dozvoljene.

Srećom, ovaj put vijest nije točna, a to potvrđuje i objava Europske komisije:

Izvještaji u medijima posljednjih dana sugeriraju kako EU namjerava podnijeti prijedlog o uvođenju automatske kontrole brzine ISA (Inteligentna prilagodba brzine). Ovo jednostavno nije istina, što je Komisija jasno objasnila novinarima. Komisija nema plan niti zakazani termin o sličnoj raspravi. Ne postoji niti vjerojatnost slične preporuke, a kamoli nešto više od toga.

Za sad smo mirni. Kad sam već na temi, evo jedan zanimljiv video izvještaj o ponašanju medija i policije vezano uz ograničenje brzine u Kanadi, koji između ostalog govori kako policija skrivajući se u grmlju za cilj ima represivno kažnjavanje vozača, a ne usporavanje i regulaciju prometa svojom prisutnošću na cesti.

Oglasi

Ugašeni razum

Travanj 3, 2013 4 komentara

zaruljaOd 1. srpnja, ulaskom Hrvatske u EU, na policama trgovina više neće biti klasičnih žarulja sa žarnom niti, a uz njih nestaju i brojni drugi proizvodi:

U trgovinama će biti zabranjena i prodaja energetski neučinkovitih perilica posuđa, perilica rublja, hladnjaka i zamrzivača te televizora, kao i klima-uređaja, a novo označavanje energetske učinkovitosti postupno će uslijediti i za sušilice rublja, električne pećnice, rasvjetna tijela, grijače vode i bojlere.

Još u travnju 2009., sukladno Direktivi EU 2007/51/EC, koja je tada stupila na snagu, zabranjena je proizvodnja novih proizvoda koji sadrže živu. Tako ćemo uskoro temperaturu i tlak mjeriti isključivo digitalnim mjeračima.

Ove mjere su ništa drugo nego prisilno smanjenje životnog standarda i slobode izbora pojedinca u gotovo svemu što ima utičnicu ili crijevo za vodu. Uzmimo samo na primjer klasičnu žarulju. Naša vlast, ili naša buduća vlast, smatra ih potpuno neučinkovitima u odnosu na nove generacije rasvjetnih tijela, stoga je njihovo jedino logično rješenje uvesti zabranu na njih. Navodna briga za okoliš još jednom se pokazuje kao savršena izlika za totalitarizam, a kao u brojnim životnim situacijama, birokrati se ponovno osjećaju dužnima nametnuti svoju mjeru efikasnosti kao da građani sami ne znaju odlučiti koja žarulja je najbolja za njihove oči ili džep.

Iako troše manje struje u svom radu, zahtijevaju znatno više resursa i energije prilikom proizvodnje što pokazuje i njihova cijena, ali štedne žarulje javnosti su prikazane kao velik napredak u kvaliteti rasvjete, uštedi novca i čuvanju okoliša. No da je situacija zaista takva, prisilno uskraćivanje izbora uopće ne bi moralo postojati. Kupci bi umjesto žarulje sa žarnom niti jednostavno počeli sve više kupovati štedne žarulje, kao što neprestano svojevoljno kupuju nove generacije mobitela. To bi jednostavno bila prirodna tržišna promjena koju bi građani sami pokrenuli i proveli, a nerazumni pojedinci bi ionako zbog rasipništva i povećane potrošnje bili kažnjeni većim iznosima na računu.

Javnosti nije potrebna regulatorna agencija koja propisuje nužnu promjenu sa Windowsa XP na Vistu ili Win 7, nije nam potreban regulator koji zabranjuje Nokiu 3310 i tjera nas na smartphone. Nadogradnje ili kupovina drugih proizvoda događaju se prirodno putem odabira kupca, odabira koji ovisi o njegovom imovinskom stanju i prioritetima.

Ali regulatori i paternalisti ne vjeruju u sposobnost zaključivanja pojedinca i slobodan odabir vrijednosti. To pokazuju svakim aspektom svoga djelovanja: od zabrane kupovine proizvoda poput žarulje s niti, do propagiranja rješenja u kojima jedino država mora pokrenuti i voditi ekonomiju, usput nas sve više pljačkajući porezima i povećavajući deficit. Možda bi jednog dana prirodna tržišna transformacija utjecala i na odabir novih rasvjetnih tijela, ali sudeći po potrebi uvođenja prisile, nekako u to nisam uvjeren.

Stalno ponavljajuće iluzije

Ožujak 6, 2013 2 komentara

U medijima neprestano čitamo i slušamo jedne te iste preporuke i analize o ekonomiji i ekonomskim problemima, te savjete kako izaći iz krize. Neki od njih toliko su u suprotnosti s činjenicama, da ja jednostavno ne shvaćam zašto je toliki problem pogledati činjenice i malo razmisliti prije izlaska u medije.

Evo nekih:

Mjere štednje odgovorne su za trenutnu krizu

Sada ulazimo u recesiju s dvostrukim dnom koja je stvorila samu sebe. To je rezultat pretjerane štednje u južnim zemljama i nespremnosti sjevera da učini nešto više.

Državne mjere štednje ne postoje osim na papiru. Smanjenje brzine rasta proračuna nije štednja. Navedene države ne štede, sve do jedne neprestano povećavaju proračun. Španjolska je u posljednji 10 godina udvostručila državnu potrošnju. Oni koji štede su građani, kojima zbog sve većih poreza radi punjenja sve raskošnijeg proračuna, ostaje sve manje novca za život.

Kako izgledaju “mjere štednje” u EU možete vidjeti ovdje, a kako to izgleda u Hrvatskoj možete vidjeti ovdje.

Država mora povećati potrošnju kako bismo izašli iz krize

Ako vi sada smanjite proračun, netko će izgubiti svoj dohodak, neće biti potražnje i domaća će proizvodnja još više opasti. To će potaknuti novi pad gospodarstva.

Ukoliko želimo povećati državnu potrošnju, potrebno je povećati i državne prihode. Što to točno znači za građane? Veći porezi zbog većeg zaduživanja države, plaćanje kamata u budućnosti, niže plaće privatnog sektora, manja potrošnja građana, manja radnička prava. Drugim riječima, veći radni napori, ali manje novca koji ostaje građanima da ga troše onako kako sami žele. Rastom državne potrošnje država može umjetno stvoriti radno mjesto, no to istovremeno dovodi do pada potrošnje građana i istiskivanja njihovih investicija. Neoptimalno raspolaganje resursima privremeno će povećati zaposlenost i BDP, no smanjuje privatne investicije, te samim time i rast gospodarstva u budućnosti. Sve što rast državne potrošnje donosi jest gašenje produktivnih radnih mjesta kako bi se kreirala nepotrebna birokratska, transferiranje bogatstva iz džepova ljudi u državnu blagajnu, te rast siromaštva.

U konačnici, neprekidno novo zaduživanje kako bi se rastom državne potrošnje zadržao privid rasta standarda, zatvaranje dospjelog duga novim zaduživanjem, te rast kamata koje je potrebno otplatiti unosi nesigurnost u ekonomiju, jer ljudi nikad nisu sigurni hoće li se dug plaćati kroz nove poreze, inflaciju ili slijedi bankrot. Našim ekonomistima koji savjetuju rast državne potrošnje bitna je jedino pozitivna brojka BDP-a, kako bi se ta iluzija napretka dalje održala. Ne ramišljaju pri tome kako je BDP sastavljen od mnoštva čimbenika i daje samo djelomičnu sliku, koja vrlo lako može zavarati.

Ideja kako povećana državna potrošnja doprinosi rastu blagostanja nije točna, ona šalje pogrešne signale i ubija gospodarstvo. Povećana potrošnja kralja neće donijeti veće blagostanje kraljevstvu kada ta potrošnja dolazi od novca prethodno uzetog stanovništvu kroz poreze. U tom slučaju bolje će proći samo oni bliski kralju. Stvarni rast proizlazi iz privatnog sektora, kojeg veći porezi i bujanje birokracije guše.

Subvencije su dobra ideja

Pogrešno vjerovanje kako država najbolje zna što treba proizvoditi jako dobro se ocrtava na politikama subvencija i poticaja izvoza. Hrvatska tako traži razne načine kako subvencionirati domaću proizvodnju i poticati izvoz. Pogledajmo proračun Ministarstva poljoprivrede u razdoblju 1998. – 2007:

Subvencije navodno služe poticanju proizvodnje, modernizaciji proizvodnih procesa i mehanizacije, kako bi proizvođači mogli proizvesti što veću količinu proizvoda. Pogledajmo sada poljoprivrednu proizvodnju:

Iako su u periodu od 2000. do 2004. porasli, kako proračun Ministarstva (za 570 milijuna kuna kn), tako i subvencije, te razne potpore, proizvodnja po hektaru porasla je samo kukuruzu i neznatno zobi. Svi ostali prinosi po hektaru su pali. U tih 4 godine građani Hrvatske poklonili su oko 8 milijardi kuna, što je godišnje otprilike 1.500 kuna po zaposlenoj osobi – bez da su kupili jedno pecivo, ribu, jabuku ili litru mlijeka. Zauzvrat su dobili propalu, nekonkurentnu poljoprivredu koja se potpuno oslanja na pomoć države umjesto na vlastiti trud.

Brojke za cjelokupne potpore gospodarstvu u Hrvatskoj još su katastrofalnije, a izdvajati sve više kako bi se dobilo sve manje je siguran put u propast. Većina ljudi mjesečno ne zaradi neto iznos koji daju kao godišnje sponzoriranje nekonkurentnosti. Umjesto da se svake godine zadužuje ili dodatno oporezuje svoje državljane, Hrvatska bi se trebala okrenuti primjeru Novog Zelanda.

Velike korporacije su neoliberali koji podržavaju slobodno tržište

Occupy prosvjednici poznati su po ideji kako su neoliberalne banke i korporacije i kapitalisti općenito uzrok problema, te kao rješenje istoga predlažu nametanje većeg utjecaja države. Istina je kako većina gospodarstvenika zapravo favorizira zaštitničke, a ne tržišne mjere, no nedvosmislena je činjenica kako privilegije poput financijskih potpora ili zaštite od konkurencije mogu ostvariti samo i isključivo uz pomoć države. Korporacijama odgovara jači utjecaj države, jer na taj način vrlo lako mogu ostvariti vlastitu korist potkupljujući političare. Glasanjem za jači utjecaj države glasamo za manju mogućnost raspolaganja vlastitom zaradom i imovinom. Sustav kojem trebamo težiti jest samostalan odabir gdje želimo trošiti svoj novac. Sustav u kojem naše odluke kupovine ili suzdržavanja od kupovine odlučuju tko opstaje, a tko propada, nikako sustav u kojem drugi lobiranjem odlučuju koliko će naše imovite prisvojiti sebi suprotno našim željama.

Korporacije bez privilegija države nisu niti približno opasne kako to tvrde prosvjednici. Postavite si pitanje, koji poziv bi vas više uznemirio: “Dobar dan, ovdje istraživanje tržišta vozila, zovemo u vezi automobila kojeg ste nedavno kupili” ili “Dobar dan, ovdje Porezna uprava, zovemo u vezi vaše porezne prijave”?

Minimalna plaća štiti siromašne

Minimalna plaća štiti maleni postotak siromašnih, međutim uvelike pogoršava situaciju slične populacije. Ljudi koji danas skupljaju boce ne smiju raditi za iznos ispod minimalne plaće, te se snalaze prosjačenjem, skupljanjem ambalaže ili radom na crno. Ukidanjem minimalca, tim ljudima dali biste pravo na izbor žele li raditi za taj iznos, ili žele sreću potražiti uz neku drugu opciju.

Ukoliko želimo pomoći siromašnima, nemojmo gledati listu opcija koje imaju i zabraniti im upravo onu koju bi sami odabrali kao najbolju u postojećem vremenu.

Kapitalizam je surov sustav u kojem opstaju samo najjači

Istina, opstaju samo najjači, no najjači u čemu? Najjači u svim drugim sustavima su oni koji opstaju zahvaljujući goloj sili i političkim vezama. Najjači na slobodnom tržištu su oni koji se najbolje prilagođavaju služenju društvu, tj. oni čije robe i usluge ljudi dobrovoljno konzumiraju. Dok u ostalim sustavima opstaju oni najbliži vlasti, tj. najuspješniji lobisti i rentijeri koji svojim političkim vezama prisilno prisvajaju vašu imovinu, sudionici slobodnog tržišta jedinu mogućnost bogaćenja imaju u uspješnom služenju svima nama, tj. pružanju usluga koje mi želimo i tražimo. Bogaćenje u drugim sustavima moguće je gotovo isključivo na teret drugih, za razliku od slobodnog tržišta gdje dobrovoljnom razmjenom svi završavaju bolje nego da te razmjene nema. Zapitajte se samo biste li radije veće poreze kako bi davali novac državi na raspolaganje, da bi ga ona slala na recimo subvencioniranje HRT-a, kupovine blindiranih automobila političarima, plaćanje lažnih mirovina i slično? Ili vam bolju opciju predstavlja trošenje vlastitog novca prema vlastitim prioritetima?

U sustavu slobodnog tržišta kupci su ti koji donose odluke tko opstaje, a ne privilegirani pojedinci na vlasti i njihovi suradnici. Nitko vas ne prisiljava da kupite Coca Colu ili mobitel, no vlast vas itekako prisiljava da plaćate njihove greške, krađe, manipulacije, kampanje, ratove, lobiste i spašavanja propalih kompanija sa političkim vezama.

Štednja? Koja štednja!?

Srpanj 17, 2012 7 komentara

U svojoj kolumni, u članku pod nazivom Štednja, bolna i beskorisna, g. Romac iznosi besmislenu i činjenično neutemeljenu tezu kako su sve europske države koje slijede neoliberalnu politiku štednje završile u velikim gospodarskim problemima. Osim baltičkih zemalja koje spas duguju svojim specifičnostima:

Sve europske zemlje koje su bolest visokih proračunskih deficita i dugova odlučile liječiti receptom Angele Merkel, krizu su samo produbile, uz pad gospodarstva i rast nezaposlenih.

Jedina europska iznimka od tog pravila tri su baltičke republike, no stručnjaci njihov uspjeh pripisuju posebnim okolnostima i povezanošću sa skandinavskim gospodarstvima, a ne mjerama štednje. Za sve ostale zemlje koje provode radikalne mjere štednje vrijedi gorko pravilo: što veća štednja, to veći kaos. Pogledajmo današnju Španjolsku. Vlada te zemlje revnosno smanjuje javne izdatke, spašavajući svoje banke, no situacija je sve gora.

Da vidimo sad malo kako stvari stoje u stvarnom svijetu. Španjolske “mjere štednje” dovele su državnu potrošnju sa 284 milijarde eura 2002. godine na 469 milijardi eura u 2011. Grčka štedljivost u istom razdoblju “smanjila” je potrošnju sa 70 na 108 milijardi eura, Italija sa 613 na 788 milijardi, Britanija sa 442 na 739 milijardi, a apsolutni rekorder, Francuska, sa 816 milijardi na 1,1 bilijun eura. Sve to rezultiralo je dizanjem poreznog opterećenja građanima navedenih zemalja. Dakle možemo reći kako postoje mjere štednje i “mjere štednje”. Građani jesu počeli prisilno manje trošiti, ali samo zato jer su njihove države postale rastrošnije i počele ubirati veće poreze, te posljedično ostavile manje novca na raspolaganje svojim državljanima.

Bacimo sad kratki pogled na gorespomenute specifičnosti baltičkih zemalja koje “nemaju veze sa štednjom”:

Državna potrošnja baltičkih zemalja

Primjećujete li ovdje navedene specifičnosti? Biste li im dali nazive poput mjere štednje i smanjenje državne potrošnje? Interesantno, ali te specifičnosti uzrok su oporavka baltičkih zemalja, Estonija trenutno čak ima i proračunski suficit. Iako je utjecaj države i dalje popriličan, a baltičke zemlje daleko od idealnog, barem djelomično smanjenje pokazalo se kao pomak u pravom smijeru.

Doktrina njemačke kancelarke – na koju je jeftino nasjela i aktualna hrvatska vlada – temelji se na logici prosječne kućanice, koja u situaciji smanjenja priljeva u kućni budžet smanjuje izdatke. Međutim, ekonomija nije domaćinstvo. Takav pristup krizi, koji se svodi isključivo na stezanje remena u javnom sektoru, fatalno je pogrešan.

Slažem se kako vođenje države nije poput vođenja domaćinstva, zapravo je mnogo sličnije organiziranom kriminalu u kojem imate zakonske ovlasti pljačkati i obavljati ostale poslove zbog kojih bi kao običan državljanin završili u zatvoru. Vođenje države jednostavnije je od vođenja kućanstva, jer ukoliko ste domaćica, trošit ćete koliko vaš muž privređuje ili sami potražiti posao ukoliko prihodi nisu dovoljni za uzdržavanje. Ukoliko vodite državu, dat ćete suprugu pištolj i poslati ga da opljačka dječju štednju, vaše roditelje i sve ostale kojih se možete domoći, jer vam ovih 10 bundi u ormaru jednostavno nije dovoljno. A nećete morati odgovarati za slične postupke, jer u ovom slučaju ulazite u domenu “dobrobiti nacije”.

Javni sektor, s aspekta gospodarskog rasta, u potpunosti je ravnopravan privatnom sektoru.

Javni sektor i privatni sektor u potpunosti su dijametralne pozicije. Prvi živi od poreza, dok drugi taj porez osigurava. Nažalost, gotovo svi naši ekonomisti, političari, novinari, ostale javne osobe i kreatori javnog mišljenja zagovaraju rast parazitizma zvanog državna potrošnja. S aspekta gospodarskog rasta, privatni sektor opstaje ukoliko ljudima ponudi proizvod ili uslugu koju su voljni kupiti po ponuđenoj cijeni, dok javni sektor nudi uslugu koju su ljudi prisiljeni plaćati, željeli oni to ili ne. Samim time, privatni sektor prisiljen je poslovati efikasno ukoliko želi opstati, što dovoljno govori koji rast je stvaran, a koji umjetan.

Kako je to ovih dana lucidno zaključio slovenski ekonomist Maks Tajnikar, slovenska, hrvatska i skoro sve europske vlade, opsjednute histeričnom štednjom, u potpunosti zanemaruju Walrasov zakon, jedan od zacijelo najvažnijih ekonomskih postulata, koji kaže da možemo zaraditi samo onoliko koliko potrošimo, odnosno da možemo potrošiti samo onoliko koliko zaradimo.

Kako izgledaju bolni rezovi i drastične mjere štednje hrvatske vlade možete vidjeti ovdje, a izjave “možemo zaraditi samo onoliko koliko potrošimo” i “možemo potrošiti samo onoliko koliko zaradimo” uopće nisu sinonimi, te (koliko sam upućen) nemaju nikakve veze sa Walrasovim zakonom ravnoteže tržišta.

I tako, dakle, dolazimo do zaključka. Gospodarski je pad jedini rezultat famoznih »bolnih rezova«, a jedino što primjenom tih mjera raste su nezaposlenost i proračunski deficit, iako se upravo zbog smanjenja tog deficita takve mjere navodno provode.

Dolazimo do zaključka kako bi članak možda bolje odgovarao rubrici “mitovi i legende”, pošto novinar nije u stanju provjeriti barem osnovne podatke o kojima piše, pa bismo mogli diskutirati o prezentiranome. Vrh svega jest prezentiranje većih poreza, povećanje reguliranosti tržišta i državne potrošnje, te njihove posljedice kao (neo)liberalni potez. Liberalizam zagovara smanjenje državnog aparata, manju birokraciju, smanjenje poreznog opterećenja građana i kompanija, te veću slobodu ljudi da sami odlučuju gdje i kako će trošiti novac koji zarađuju. Ovako jedino preostaje obarati demagoške izjave jednostavno poput glinenih golubova. Čak i ukoliko postoje mjere državne štednje u Hrvatskoj i EU (što smo utvrdili da nije točno), ona sama po sebi nema smisla ukoliko se ne očisti se put za oporavak i rast privatnog sektora. Dok god ne vidimo znakove smanjivanja birokratiziranosti, državnog regulatornog sistema, poreznog pritiska i ovisnosti o proračunu, trenutna situacija može postati samo lošija.

Za trenutnu situaciju Hrvatske nikako ne možemo okrivljavati liberalnu politiku, koja se u našim medijima olako koristi kao sinonim svih zala, iako nikad nismo imali niti približan ekonomsko politički sustav vrijednosti.

Target-2

Lipanj 15, 2012 2 komentara

U posljednjem postu Tržišta kapitala, Kako stoje stvari sa Grčkom, naišao sam na link koji objašnjava funkcioniranje i svrhu Target-2. Za razliku od autora Felix Salmona, ne bih se složio da ne treba brinuti oko tog sustava, iz razloga što on uništava signale određenih ekonomskih pokazatelja, te tako navodi na pogrešne odluke.

The ECB itself sets interest rates, and has a modest balance sheet of its own, but the only banks it deals with are the national central banks. It’s the central banks, like the Bundesbank or the Banco de España, which perform all the liquidity operations, lend money to their commercial banks, and generally keep the euro functioning as a currency.

Every bank in the eurosystem has an account at its respective national central bank — and if you add up all the money in all those accounts, the total is the Target2 balance at the central bank in question.

Let’s say our Spanish depositor decides to move €1,000 from Banco Santander to an account at Deutsche Bank. In that case, the balance on her Santander account will go down by €1,000, and the Banco de España will likewise deduct €1,000 from Santander’s account at the central bank. In Germany, €1,000 appears in the Deutsche Bank account, and in the first instance Deutsche Bank will keep that money in its account at the Bundesbank, so the Bundesbank adds €1,000 to Deutsche Bank’s balance. Essentially, the Banco de España just destroyed €1,000, and the Bundesbank just created €1,000.

Ovaj mehanizam izbacio je kamatne stope koje funkcioniraju otprilike po ovom principu:

Kada depozitor prebaci €1.000 iz Španjolske u Njemačku, njemačka banka kreditira španjolsku banku za taj iznos. Ukoliko mnoštvo depozita na takav način ode iz Španjolske u Njemačku, Španjolska je u deficitu jer odlazi više novca nego što dolazi. U tom trenutku, španjolske banke moraju podići kamate na depozite kako bi privukle dodatni novac. Samim činom dizanja kamatnih stopa, smanjit će se kreditiranje i obuzdati zaduživanje koje rade Španjolski ili Grčki političari.

No to se ne događa. Upravo zbog Target-2 mehanizma kojeg su uveli EU birokrati, umjetnog spuštanja kamatne stope u cijeloj eurozoni i izjednačavanja razlika. U Target sustavu, kako je Felix Salmon opisao, sve transakcije prebačene su na razine centralnih banaka, tako da ukoliko Španjolac plaća Nijemcu, novac ide iz španjolske banke u Banco de España, Bundesbank to bilježi kao kredit (za koji garantira ECB) prema Banco de España, i šalje novac njemačkoj banci. Ukratko, razlike nastaju samo u odnosu Banco de España i Bundesbanke, a ne (kako bi trebalo biti) u trgovinskoj razmjeni dvaju zemalja. Sustav je ostao bez prirodne kočnice samoregulacije putem kamatnih stopa.

Također, nedavno prebacivanje grčkih depozita u njemačke banke dovelo je do dodatne izloženosti Bundesbanka nenaplativim potraživanjima jer je, prema opisanom modelu, morala kreditirati CB Grčke, tj. kreditni rizik prebačen sa grčke CB na njemačku.

Kreirajući ovakve zakonitosti, omogućilo se ECB-u igranje s kamatnim stopama i brisanje kreditnih rizika među državama, te vjerovanje u nemogućnost bankrota.

Jednakost i socijalna EU

Lipanj 13, 2012 Komentiraj

Ponekad razmišljam nisu li ideje zagovornika državne intervencije potpune idiotarije, ali ovo nije takav slučaj. Ideja koja dolazi od njemačkih socijaldemokrata je prisilno izjednačiti plaće i radne uvjete u cijeloj EU. Drugim riječima, traže uspostavljanje jednakosti plaća Europske socijalne unije u svim državama, iako one imaju različit BDP, preferencije, radni učinak, kulturne vrijednosti, navike, razine potrošačkih cijena, zakonodavstvo, poreze, itd.

Krešimir Sever prokomentirao je slijedeće:

To je socijalno pravedna ideja i baš zato je neostvariva u ovakvim okolnostima u Europi. Glavne zapreke su gospodarstvenici, menadžeri i politika koji su međusobno vezani, pa će svi oni, baš kao i analitičari, ustati u obranu slobode kretanja kapitala, govorit će o gospodarskim slobodama, produktivnosti i konkurentnosti, a u srži svega toga je pohlepa.

U ovom trenutku svi prestrašeno uzdahnemo razmišljajući kakav bi to užasan svijet bio gdje svi rade zbog zarade i poboljšanja vlastitih uvjeta života. Jer ipak, Sever nam je objasnio sva zla rada s profitom, pa što se tu još ima za dodati? Profit je jednostavno društveni način priznavanja poslovnih odluka tvrtke u prošlosti. On nam pokazuje što kupci žele i što kupuju. Veći profit privlači daljnje investicije u tu granu dok god ponuda ne naraste dovoljno da se ne isplati proizvoditi više nego bi ljudi kupili. To omogućava efikasnu proizvodnju i umanjuje mogućnost nestašica. Bez profita kao motiva, kako bi Sever raspoređivao resurse? Možemo ih rasporediti ili prateći želje kupaca ili dopustiti privatnim željama monopolista (države) diktiranje načina i količine proizvodnje. Mislim da je odabir poprilično jednostavan i jasan.

Želi li Sever možda baziranje ekonomskih odluka na maksimiziranju gubitaka umjesto profita? Bi li to bilo bolje?

Problem ovakvog razmišljanja jest traženje rješavanja posljedica niskih plaća umjesto rješavanja uzroka. Jedan od razloga niske plaće je niska produktivnost. Drugi je loše državno uređenje i birokratiziranost koji ograničavaju rad, poduzetništvo i investiranje, te samim time dodatno smanjuju produktivnost. Treći je visina poreza i ostalih davanja. A tu smo poprilično visoko, da bi Sever i slični mogli primati plaću mnogo veću od prosječnog radnika kako bi “svima bilo bolje”.

Na tržištu rada ljudi zarađuju onoliko koliko proizvedu. Poljoprivrednik koji zasadi krumpir i urod mu donese 5 tona može prodati 5 tona, ne više. Možemo ga oporezovati sa 20% i uzeti mu 1 tonu. Ukoliko isti poljoprivrednik uloži u tehnologiju, zaposli još ljudi i proizvede 10 tona, ne može prodati više od 10 tona. Tada ćemo ga oporezovati sa 50% jer je bogat i uzeti mu 5 tona krumpira, te ga ovim činom socijalne pravednosti potaknuti da ne proizvodi puno i otpusti ljude, jer će mu se uzeti puno.

Umjesto traženja i propagiranja načina smanjenja učinkovitosti tržišta rada, tj. smanjenja izbora nisko produktivnim radnicima, potrebno je riještiti institucionalne probleme, birokratiziranost, preveliko oporezivanje i ostale mehanizme ograničavanja mogućnosti i slobode nužnih za rast.  

Ovo je pokušaj izrazito centraliziranog birokratskog aparata da uspostavi jednakost i harmoniju u vrlo različitim društvima, te pokušaj odbijanja prava na slobodu odabira koji vodi u smjeru suprotnom od zamišljene ideje, uništavajući pri tome ekonomiju i kulturne raznolikosti.

EU odobrila pomoć za Španjolsku

Lipanj 12, 2012 Komentiraj

Ministri financija Francuske Pierre Moscovici i Njemačke Wolfgang Schauble pozdravili su sporazum u eurozoni o pomoći Španjolskoj u iznosu 100 milijardi eura za dokapitalizaciju njezinih banaka i ocijenili da se radi o “jakom znaku solidarnosti i dobrom putu”.

%d bloggers like this: