Traže li sindikati doista promjenu smjera ili ubacivanje u veću brzinu?

Pet godina krize jasno pokazuje da politika štednje ne može izvući zemlju iz recesije. Hrvatska još ima prostora za zaduživanje, a od smanjenja deficita ne treba raditi dogmu, prvo treba izgraditi zdravu ekonomiju, kaže sindikalist Vilim Ribić koji se pritom poziva na nobelovce Paula Krugmana i Josepha Stiglitza, koji su već odavno procijenili da politika štednje ne može pobijediti krizu. Europa je preplavljena sličnim izjavama. Predsjednik Europske komisije Jose Manuel Barroso prošli tjedan u Bruxellesu izjavio je kako je politika štednje došla do svojih granica, te kako moraju imati rješenja skrojena prema potrebama pojedinih zemalja, a ne primjenjivati jedan, uniformni program za sve europske države. Predsjednik Europskog vijeća Herman van Rompuy na istom je sastanku ocijenio da gospodarska kriza traje predugo. Istaknuo je da treba brže provoditi reforme koje najizravnije utječu na rast.

Što znače takva rješenja skrojena prema potrebama država? Znači li to da će nekima dodatno narasti porezi, a drugima potrošnja ili rezovi? Iz njihovih govora može se isčitati kako zapravo ne planiraju odustati od dosadašnjih poteza koje i dalje smatraju pozitivnima, ali pravi problem je što sad dolaze do Francuske i Italije, koje su ipak veći zalogaj od grčke ili španjolske ekonomije. Kad zemlja poput Francuske potpuno utone u krizu, čak ni Njemačka neće moći i htjeti plaćati održanje socijalne države i zajedničke valute.

No postoje li mjere štednje u Europskoj uniji i Hrvatskoj? Sve dosadašnje državne mjere proizvele su učinak upravo suprotan od najavljenog i problemi koji su trebali biti riješeni su eskalirali. Svi pokušaji rezanja deficita doveli su do njegovog rasta, mjere dizajnirane za rezanje državne potrošnje rezultirale su rastom te potrošnje što očigledno rezultira pogoršanjem stanja u Europi i rastom javnog duga. Španjolski javni dug tako je od početka provedbi mjera štednje porastao sa 53% BDP-a na 90%, a Grčka koja je sa mjerama započela 2009. godine sa javnim dugom visine 129% BDP-a skočila je na 170%, francuski javni dug je 90,2% BDP-a, a hrvatski bi sa 29% BDP-a 2008. mogao dosegnuo 65% ove godine.  Kako je moguće da javni dug europskih država, pa tako i Hrvatske, raste ako se provode mjere štednje? Predstavljaju li te mjere štednje samo dizanje poreza građanima kako bi se omogućio daljnji rast državne potrošnje?

Krugman u Hrvatskoj

Svi mediji prenijeli su vijest o dolasku i predavanju Paula Krugmana na Adris Business Forumu u Rovinju. Između ostalog u Jutarnjem stoji sljedeće:

Krugmanova nesklonost europskoj valuti odavno je poznata, pa je tako i jučer ponovio tezu da bi svima u EU danas bilo bolje da ideja eura nikada nije zaživjela.

Krugmanova nesklonost euru počela je daleke 2011, možda čak i pradavne 2010. Ukoliko odemo još malo unatrag, tamo negdje u 1999, na Krugmanovom blogu pronaći ćemo njegovo sasvim suprotno mišljenje:

For all the seven long years since the signing of the Maastricht treaty started Europe on the road to that unified currency, critics have warned that the plan was an invitation to disaster… Well, here we are, right on the brink of the creation of “euroland”, and it is now clear that none of the problems EMU critics have warned about will arise, at least for a while. Indeed, it turns out that Murphy was wrong: not everything that can go wrong, does.

Krajem 90-ih, ekonomisti Milton Friedman i Robert Murphy, trn u oku mnogim socijalnim inžinjerima poput Krugmana, upozoravali su da zajednička valuta EU ima ogromne nedostatke, pri čemu je Friedman izjavio kako euro neće preživjeti prvu veću europsku recesiju:

It seems to me that Europe, especially with the addition of more countries, is becoming ever-more susceptible to any asymmetric shock. Sooner or later, when the global economy hits a real bump, Europe’s internal contradictions will tear it apart.

Iako je Srbiji predlagao devalvaciju dinara radi povećanja konkurentnosti i izvoza, prilikom govora u Rovinju bio je nešto oprezniji, te je zaključio kako je u Hrvatskoj to trenutno neprovedivo, jer je Hrvatska već prilično vezana i zadužena u euru. Detaljnu situaciju Srbije nisam pratio, ali pretpostavljam kako su i njihovi privatni i javni dugovi u euru, što znači da bi devalvacija kune/dinara taj dug samo povećala i učinila situaciju gorom nego što jest. Nadalje, male ekonomije poput Hrvatske ili Srbije nisu dovoljno utjecajne na tržištu i  za većinu robe su price-takeri, tj. nemaju proizvodnju kojom mogu diktirati cijene, a devalvacija bi time samo poskupila uvoz.

Krugman griješi kada smatra da je sve u izvozu, te kako će država postati bogatija isključivo ukoliko više izvozi a manje uvozi, iako su te merkantilističke ideje navodno srušene. Tu pogrešku čini većina država danas bilo subvencioniranjem proizvodnje, visokim carinama ili raznim poticajima i olakšicama dodijeljenim odabranim sektorima. Merkantilisti su smatrali kako izvoz veći od uvoza za posljedicu ima priliv zlata u državnu riznicu, te tako država postaje bogatija. Neki te ideje dovode do krajnjih granica, smatrajući kako država mora biti samodostatna i sama proizvoditi sve potrebno. No nije sve u izvozu. Uvoz također čini državu bogatom. Uvozom proizvoda po nižoj cijeni od one koju je moguće ostvariti domaćom proizvodnjom, narod može imati pristup robi, ali i višak novca za druge potrebe. To stanovništvo čini bogatijima nego da kupuju skuplji proizvod u samodostatnoj ekonomiji. Možemo u Hrvatskoj uzgajati tropsko voće za cijenu 10 puta veću nego uvoz iz Filipina i plaćati kilogram 89 kuna, no u slučaju uvoza platit ćemo kilogram 8,90 kuna i ostat će nam 80 kuna za druge stvari.

Još jedna zabluda koju Krugman niti ovaj put nije zaboravio spomenuti je politika štednje. U Rovinju je ponovno spomenuo štednju europskih država kao uzrok krize eurozone, preporučio Hrvatskoj prestanak politike štednje, te savjetovao jaču državnu potrošnju kao lijek. Klikom na link možete vidjeti politiku štednje europskih zemalja, a ovdje politiku štednje u Hrvatskoj. To je upravo ono što zagovaratelji socijalne države žele čuti, no nikako da spomene onim mlađim naraštajima dio kako će upravo oni plaćati sve te državne kredite i kamate, bilo kroz veće poreze ili inflaciju.

Medijske objave većinom razočarano zaključuju kako Krugman u Rovinju nije rekao ništa značajno i specifično za hrvatsku situaciju. Opravdanje pronalaze u činjenici kako smo mali, kako nije imao vremena proučiti naše pokazatelje, što je vrlo vjerojatno i istina. No možda je razlog šutnje i činjenica kako je Hrvatska ogledni primjer katastrofalnih mjera koje Krugman propagira. Izjava kako mala Hrvatska ekonomija pored velike EU nema izbora jednostavno ne drži vodu, jer ukoliko pogledamo male Hong Kong ili Singapur pored velike Kine, vidjet ćemo da nije riječ o veličini, nego upravo onome što Krugman propagira kao pogrešno – slobodnoj trgovini i kapitalističkom uređenju države.

Laž, velika laž, BDP

Naši ekonomisti ponovno se bave predviđanjem kretanja BDP-a, koje je zapravo poprilično jednostavno u ovo vrijeme: ukoliko država pokrene velike investicije, BDP će rasti, u suprotnom neće. Zašto? Sve skupa je besmisleno jer BDP gledaju isključivo kao brojku koja predstavlja sumu jednakovažnih elemenata. Pogledajmo formulu za izračunavanje:

BDP=C+I+G +X

Ovo je jednostavna verzija keynesianskog modela bruto društvenog proizvoda, kojeg čini zbroj privatne potrošnje, investicija, državne potrošnje i razlike uvoza i izvoza. Ideja je to koja u svojim temeljima sadrži destruktivnu misao kako je potrošnja izvor rasta. Gledajući ovu jednadžbu, možemo lako uvidjeti da ekonomisti koji savjetuju kako upravljati državom vjeruju kako je moguće stimulirati ekonomiju povećanjem državne potrošnje. Kada osobna potrošnja i investicije padnu, državna potrošnja trebala bi porasti kako bi se zadržala postojeća razina BDP-a. Hrvatska je imala godine rasta BDP-a, ali taj rast bio je prividan, jer je državna potrošnja iz godine u godinu rasla sve više. Imali smo velike građevinske projekte, poticanja zapošljavanja, spašavanja posrnulih kompanija, no gospodarstvo i dalje tone. Kao lijek, ova vlada razmišlja o novim kapitalnim investicijama koje bi potaknule zapošljavanje.

Problem ovoga jest, kao što je već navedeno, ideja kako državna potrošnja doprinosi rastu blagostanja, no u stvarnosti, ona ubija gospodarstvo. Stvarno gospodarstvo je privatan sektor. Državni sektor proizlazi iz privatnog. Nitko (nadam se) ne smatra kako bi povećana potrošnja kralja uzrokovala blagostanje kraljevstva, kada je kraljeva potrošnja financirana porezima prikupljenim od stanovništva.

Ista situacija odnosi se i na moderne države. Državna potrošnja je parazitska, a što je ona manja, stanovnicima te države je bolje. Svima bi nam bilo bolje kada bi veći broj stanovnika radio na proizvodnji stvarnih roba i usluga, umjesto da ispijaju kave u raznim Ministarstvima za gubljenja vremena, a sve to na naš trošak.

Državni programi koji plaćaju ljudima da ne rade također su poprilično nelogični. Razni oblici socijalne pomoći potiču ljude da ne traže posao (jer im se tako više isplati biti bez posla) podižu nezaposlenost, a financiraju ih trenutni zaposlenici. Svi takvi programi financirani su od strane privatnog sektora putem oporezivanja. Iako takvi transferi ne ulaze u izračun BDP-a, oni realno smanjuju količinu novca kojim privatni sektor može raspolagati, te u konačnici na taj način guše ekonomiju.

Zbog pojačanog oporezivanja koje bi trebalo financirati rastuću potrošnju države ljudi će zatražiti proširenje ili pojačanje socijalnih programa, kako bi vratili dio oporezivanih sredstava kroz neki oblik pomoći. To dovodi do još veće porezne presije i još jedne zablude – nemoguće je da svi subvencioniraju svakoga i da društvo napreduje u cjelini. Stavka G u jednadžbi BDP-a predstavlja upravo to – uz državnu pomoć trebamo jedni potkradati druge i to će nas dovesti do većeg stupnja blagostanja.

Mjere štednje koje naši mediji prenose, u stvarnosti ne postoje, jer ukoliko pogledamo kretanje državne potrošnje gotovo bilo koje države, vidjet ćemo konstantni rast, a ukoliko pogledamo kretanje poreznog opterećenja, vidjet ćemo da ono raste u skladu s apetitima države. Ono što zapravo moramo učiniti jest smanjiti državnu potrošnju, kako bismo smanjili poreze i oslobodili privatni sektor i stanovništvo da sami troše, štede ili ulažu svoj novac prema svojim željama i preferencijama.

Ti štedljivi Europljani

Krugman u svojoj kolumni tvrdi kako je konačno došlo vrijeme ustanka Europe protiv mjera štednje, te pozitivno gleda na izborne pobjede socijalista u Europskim državama:

The French are revolting. The Greeks, too. And it’s about time. Both countries held elections Sunday that were in effect referendums on the current European economic strategy, and in both countries voters turned two thumbs down. It’s far from clear how soon the votes will lead to changes in actual policy, but time is clearly running out for the strategy of recovery through austerity — and that’s a good thing.

S druge strane, podaci o potrošnji pojedinih članica EU govore kako tu nema ni govora o štednji, jedino Grčka (koja je već neko vrijeme na koljenima) pokušava održati razinu državne potrošnje.

Ako pogledamo Francusku, ono što su odbacili na nedavnim izborima jest sama pomisao na štednju, pošto ona kao takva tamo niti ne postoji. Barem što se državne potrošnje tiče.

Ne zaboravimo kako su porezne stope posvuda porasle, što je značilo manji prihod državljanima. To su vjerojatno jedine mjere štednje koje su zaista provedene.

Krugman o problemima u Europi

Poslovni danas prenosi Krugmanova objašnjenja problema u Europi, pa evo par dijelova:

Uvođenje eura 1999. godine dovelo je do velikog procvata zajmova u perifernim europskim gospodarstvima jer su investitori neutemeljeno vjerovali da je zbog iste valute grčko ili španjolsko dugovanje jednako sigurno koliko i njemačko. Unatoč onomu što često čujemo, ovaj procvat zajmova nije financirao rastrošnu javnu potrošnju – Španjolska i Irska uoči krize imale su proračunski višak i vrlo malo dugova.

Ovdje je dao jako dobar argumet liberalizmu, a da toga nije ni svjestan. Dakle, prema njegovim riječima, Španjolska i Irska bile su u suficitu dok ih se puštalo na miru, tj. dok nije nastao procvat zajmova. Čini se da je prema Krugmanu taj procvat nastao magičnim putem (za sve ostale: državnom intervencijom) spuštanja kamatnih stopa. Uz niže kamate (subvencije oko 10%), ljudi su počeli investirati u ono što inače ne bi, jer je postalo isplativo. Naravno, takvo ponašanje objašnjeno je iracionalnim ljudskim ponašanjem ljudi, ali opet je smetnuo s uma da je za takvo ponašanje kriva država koja odašilje pogrešne informacije.  

Privatna potrošnja u zaduženim zemljama pala je na kraju procvata potaknutog zaduživanjem. U isto vrijeme, potrošnja u javnom sektoru također je naglo smanjena zbog programa štednje.

Koliko god se svuda pričalo o štednji, analize državne potrošnje pokazuju suprotno, pa tako i u Irskoj: državna potrošnja padala je do intervencije u tržište, ne nakon.

Čini se da Krugman nije ništa naučio od Velike depresije naovamo, jer naravno, ponovni savjet za izlazak iz krize je povećanje državne potrošnje i pokretanje državnih investicija. Znamo tko će to platiti.