Beskrajni dan

Ovih dana ponovno sa svih strana izjave o oporavku gospodarstva: iduće godine. Danas će još biti teško, ali sutra je novi dan. Guverner Vujčić prognozirao je da bi BDP 2015. mogao porasti za 0,4 posto, a ministar Maras pak najavljuje 2 posto.

Ne znam osjeća li se netko već kao Phill Connors iz Beskrajnog dana, čovjek koji se svako jutro budi i iznova proživljava jedan te isti dan. U početku se Phill trudio poboljšati situaciju, ali kad je shvatio da se dan ponavlja što god on učinio, jednostavno je digao ruke od svega i nastavio se nadati najboljem. Jednako tako, analitičari u Hrvatskoj iz godine u godinu najavljuju oporavak gospodarstva u nadi da će netko konačno uvažiti njihove savjete. No kako i ono malo najavljenih pozitivnih reformi bude obustavljeno zbog pritisaka raznih skupina proračunskih ovisnika, ne preostaje drugo nego pozitivne prognoze korigirati u negativne. 

Na putu prema gore (2)

Obzirom kako mi zadnjih par dana raste čitanost jednog malo starijeg teksta o proračunskoj potrošnji (ovdje), evo osvježeni grafikon iz tog teksta, koji jasno pokazuje postoji li proračunska štednja u Hrvatskoj, te usporedba broja zaposlenih u pravnim osobama od ožujka 2007. do ožujka 2014.

Na valu brige oko toga koliko financiramo državu također preporučam:

Ta besplatna država

Cijena države

Kupovina glasova proračunskim novcem

Kada bismo pivo plaćali kao porez

Što je bruto, a što neto plaća

 

Da, ali…

Ministarstvo financija u posljednja dva izdanja Jutarnjeg lista objavilo je opsežan odgovor na moj prošlotjedni tekst . Brojke iz Vladinog priopćenja su naravno točne, ali ih je moguće interpretirati i malo drugačije.

Dio izvornog članka objavljenog prošli tjedan u Jutarnjem o plaćama zaposlenika glasio je:

15.12.2012. Vlada je donijela plan Proračuna za 2013. u kojem navodi troškove za zaposlene u iznosu 20 milijardi i 704 milijuna kuna, no ista Vlada 9 mjeseci kasnije objavljuje Smjernice u kojima navodi troškove za zaposlene 20 milijardi i 712 milijuna kuna, što je 8 milijuna kuna više od plana. Ako pogledamo kategorije rashoda državnog proračuna prema računskom planu i taj podatak postaje upitan jer je država u prvih 8 mjeseci za naknade zaposlenima potrošila 14,4 milijarde kuna, ili u prosjeku nešto iznad 1,8 milijardi mjesečno. Kada to pomnožimo sa 12 mjeseci možemo pretpostaviti troškove oko 21,6 milijardi, no godina je pri kraju, te ćemo uskoro saznati. Potrebno je napomenuti da se prema računskom planu naknade za zaposlene u zdravstvenim ustanovama u vlasništvu države, gradova ili županija iz nepoznatog razloga nalaze u sklopu rashoda za zdravstvo, a ne u rashodima za plaće kao što je uobičajeno za ostale djelatnike.

Odgovor Ministarstva glasi: Rashodi za zaposlene u 2012. godini izvršeni su u iznosu od 22,4 milijarde kuna. Ovi rashodi manji su za 374,4 milijuna kuna u odnosu na 2011. godinu.

Vidimo li što se ovdje dogodilo? Iako se izvorni tekst osvrće na nekonzistentnost u ključnim proračunskim dokumentima i budući plan eksplozije rashoda, iz Vlade dolazi odgovor o rashodima za zaposlene u protekloj godini. Rashodi za zaposlene druga su stavka po veličini u rashodima proračuna i točno je kako su 2012. u odnosu na 2011. smanjeni 1,64%. No rashodi za zaposlene nisu isto što i plaće, nego su plaće, uz dnevnice, terenske dodatke i slično, samo jedan dio tih rashoda. Ako usporedimo proračunske troškove isključivo plaća koje se isplaćuju iz proračuna, možemo vidjeti kako su oni 2011. godine iznosili 18,32 milijarde kuna, a 2012. godine 18,45 milijardi. Dakle, iako su rashodi za zaposlene smanjeni 374,4 milijuna kuna, rashodi za plaće su zapravo porasli 128,9 milijuna kuna. Iz javnog sektora i sindikata dolaze informacije o rezanju plaća, a Ministarstvo uprave tvrdi kako je broj zaposlenih u javnom sektoru smanjen. Kako je onda moguće da je ukupna suma plaća porasla?

Je li Vlada odradila svoj posao?

Vlada je odradila svoj posao, ali unatoč našim mjerama, zakazale su privatne investicije. Zbog toga nema novih radnih mjesta. Dugogodišnjoj krizi i dalje se ne nazire kraj, a proračunska rupa postaje sve veća. Stoga je potrebno naći krivca za nju. Za Vladu je to privatni sektor koji jednostavno odbija investirati i zapošljavati radnike, iako se država prema izjavama iz Vlade restrukturirala. Pogledajmo malo detaljnije to restrukturiranje.

PDV je 1.3.2012. podignut sa 23% na 25%, to nije pomoglo. Ukinuta je nulta stopa PDV-a, ni to nije pomoglo. Oporezuju se dividende, ni to nije pomoglo. Rasle su trošarine, ali ni to nije pomoglo. Trenutno je Hrvatska druga zemlja u EU po visini opće stope PDV-a, a četvrta po visini međustope PDV-a. Na primjeru cijene goriva možemo vidjeti kako je 2012. trošarina na litru Eurosuper 95 goriva iznosila 2,95 kn/L. 1.1.2013. porasla je na 3,15 kn/L, 23.7.2013. na 3,36 kn/L, zatim 3.9.2013. na 3,46 kn/L. Dakle u nešto više od godinu dana trošarina je porasla za 0,51 kn/L, a kada raste trošarina, mijenja se i osnovica za izračun PDV-a, jer se PDV obračunava i na iznos trošarine. Tako je krajem lipnja prošle godine ukupna cijena Eurosuper 95 iznosila je 10,03 kuna po litri, a bez trošarina i PDV-a cijena je iznosila 5,07 kn/L. Do jučer je ukupna cijena iznosila 10,25 kn/L, međutim cijena bez poreza iznosila je 4,74 kn/L. Ukratko, iako je cijena litre goriva 0,33 kune niža nego sredinom 2012., zbog restrukturiranja države ukupna cijena koju potrošači u maloprodaji plaćaju je 0,17 viša nego sredinom prošle godine. 

Na putu prema gore

Rastemo. Idemo gore. Ne, pri tome ne mislim na industrijsku i poljoprivrednu proizvodnju, gospodarstvo ili BDP općenito. Jedino što u Hrvatskoj posljednjih godina kontinuirano raste su proračunski rashodi i deficit. Shodno tome, naravno, rastu i porezi. Tragikomediju situacije odlično je sumirao tportalov naslov članka „Nastavljamo štednju, ali troškovi rastu“ vezan uz nove „Smjernice ekonomske i fiskalne politike za razdoblje od 2014. do 2016. godine.”

Štednja o kojoj se priča nije štednja vezana uz smanjenje proračunskih rashoda i strukturne reforme, nego „štednja“ bazirana na rastu poreznog opterećenja u očajničkom pokušaju pokrivanja bujajućih rashoda. Spomenute trogodišnje smjernice trebale bi predstavljati praznik za sve oni koji smatraju kako je rast državne potrošnje dobar smjer. Vlada predlaže snažan rast proračunskih rashoda uz eksploziju novog zaduženja i rasta proračunskog deficita, te bi samo iduće godine proračun trebao narasti 8 milijardi kuna.

Dobro, loše i zlo u Latviji

„Latvija je na tešku krizu i duboku recesiju odgovorila oštrim rezovima i primjer je kako oštre mjere mogu dovesti do ekonomskog rasta“, rekao je u petak u Rigi hrvatski premijer Zoran Milanović dodavši: „Hrvatska je blagoslovljena jer nije imala tako duboku krizu, ali prokleta jer je to nije natjeralo na rezove kakve je učinila Latvija.“

No koja je cijena njihovog oporavka, te imaju li hrvatski političari snagu i volju za tako velik zalogaj?

Latvija je, poput većine svjetskih država, svoj rast 2000.-ih temeljila na rastu potrošnje i zaduživanju, a optimizam i sigurnost su dodatno poticali ulazak u Europsku uniju i NATO savez. Ekstatičan nivo optimizma koji je vladao pokazuju izjave tadašnje vlasti iz 2006. godine kada su tvrdili kako će standard Latvijaca za samo deset godina prestići bogatstvo Irske. Tadašnji BDP po glavi stanovnika Latvije iznosio je 8,7 tisuća američkih dolara, a Irski 52 tisuće. Cijela situacija možda i nije toliko začuđujuća kada se stavi u kontekst naroda koji je relativno nedavno izašao iza željezne zavjese, pružaju mu se razne nove financijske mogućnosti, svijet optimistično leti na krilima kredita, a svaki spomen problema koji mogu nastati iznimno je anti-domoljuban. U takvim uvjetima posebno raste potrošnja siromašnijih i mlađih obitelji čiji snovi daleko nadmašuju prihode, a najjednostavnije se dižu krediti za stanove i automobile koji ujedno služe kao zalog u slučaju nemogućnosti otplate. 

Hrvatski mirovinski sustav svodi se na iluzije o budućim uplatama

Ponovno nas očekuju novosti unutar mirovinskog sustava. U najnovijoj reformi, o kojoj je trenutno u tijeku javna rasprava, pomaknula bi se starosna granica za ulazak u mirovinu, te uvelo prijelazno razdoblje za povećanje radnog vijeka do 67. godine života. To znači da bi svi rođeni od 1964. i nadalje, u punu starosnu mirovinu mogli tek sa navršenih 67 godina života ili 41. godina radnoga staža. Prema dosadašnjim najavama, pomicanje granice gotovo je sigurna stvar, a pitanje otvoreno za raspravu je model i trajanje roka prilagodbe. Točnije, hoće li prijelazno razdoblje završiti 2031. ili 3038. godine.

Taj potez ministar rada Mirando Mrsić pravda činjenicom kako su Hrvati stara nacija s velikim problemima na tržištu rada i mirovinskim sustavom na rubu financijske održivosti. Zaista je vrlo optimistično za mirovinski sustav koji rashode ima gotovo dvostruko veće od prihoda, te omjer zaposlenih i broja umirovljenika koji je odavno pao sa održivog omjera od 2,1 zaposlenog po umirovljeniku na svega 1,18 zaposlenih po jednom umirovljeniku staviti na „rub financijske održivosti“.

Desnica na nogama

Nedavne izjave o mogućnosti davanja autocesta u koncesiju digle su oporbu i ostale proračunske korisnike na noge:

Ukoliko se odluči na monetizaciju autocesta u recesijsko vrijeme, Vlada će protiv sebe imati oporbu, sindikate, nevladine udruge i Crkvu.

Sindikati se, jasno, boje za svoja radna mjesta jer je konzultantska studija ukazala da u Hrvatskoj po kilometru autoceste radi 4 puta više zaposlenih nego Italiji (trećina zaposlenih radi na naplati cestarine), ostali među narodom skupljaju populističke bodove, a naša deklarativno desna stranka ponovno pokazuje kako su ustvari potpuno lijevo orijentirani zagovornici državne kontrole i nacionalizacije:

To bi istodobno bilo javno Vladino priznanje nesposobnosti i nevjerovanja u državu koju vodiš i za koju odgovaraš, ali i prebacivanje financijskog opterećenja sa države na ionako ekonomski iscrpljen i iscijeđen narod. S motrišta zaštite nacionalnih ekonomskih interesa davanje izgrađene infrastrukture, bez koje nema ni društvenog ni ekonomskog života kao što su auto ceste, predstavlja izravan protunacionalni čin.  Onaj tko se to drzne učiniti trebao bi se odmah nakon potpisa ugovora o koncesiji sam prijaviti u Remetinec”, smatra šef HDZ-ovog odbora za financije Goran Marić.

Izvor: HUKA

Pravi pripadnik desne stranke  postavio bi pitanje koje dolikuje desnici, te bi ga zanimalo zašto se toliko čekalo s koncesijom ili privatizacijom neučinkovite i korumpirane državne tvrtke i imovine umjesto populističkog laprdanja o veličini, benevolentnosti i altruizmu države, te demagoškog izljeva brige o napaćenom narodu koji sve to plaća. U državnom vlasništvu narod je u svakom slučaju takve stvari prisiljen plaćati i dalje, u privatnom nije ako ih ne koristi. Nadalje, koncesija nije prodaja. Koncesijom se stječe pravo upravljanja, tj. gospodarske uporabe autoceste i pojedinih objekata, te dužnost održavanja autoceste za vrijeme trajanja ugovora o koncesiji.

Populizam se nastavlja:

Hrvatski građani će zapravo putem cestarina platiti ne samo tih eventualnih 2,9 milijarda eura koliko bismo dobili od koncesionara već i znatno više; platit će i kamate za 50-godišnje razdoblje i troškove zbrinjavanja viška radnika, ali i iznos ne male zarade koncesionara kroz svih tih 50 godina. Takav potez bio bi najveća obmana i podvala hrvatskom narodu, dok je s ekonomskog motrišta potpuno iracionalan”, izjavio je za Index Goran Marić, saborski zastupnik i predsjednik odbora za financije HDZ-a.

Hrvatske autoceste trenutno duguju 4 milijarde eura, tj. oko 30 milijardi kuna. HAC godišnje na cestarinama prikupi oko 1,3 milijarde kuna, a ARZ 480 milijuna. Dakle, ukoliko zanemarimo postojanje bilo kakvih troškova održavanja, plaća djelatnika i slično, autoceste bi se isključivo od današnjih nivoa prihoda cestarina isplatile za nekih 17 godina. No iz plana otplate kredita za 2012. (ovdje) vidljivo je kako su prošle godine samo rate za kredite bile veće od zarade na cestarinama, a iznosi rata koje dolaze su mnogo veći. Kada se na to dodaju i troškovi održavanja i plaća te prihodi od trošarina, vidimo kako su planirani prihodi za 2012. iznosili 2.75 milijardi, a rashodi 4,12 milijardi kuna. Detaljniji plan prihoda i rashoda (samo HAC) možete vidjeti ovdje. Taj problem nastao je političkim, ekonomski iracionalnim odlukama o pretjeranoj i prebrzoj izgradnji neisplativih dionica, sumnjivim malverzacijama poput financiranja arheoloških iskapanja, preplaćivanja signalizacije, probijanja troškova, te brojnih drugih.  No sve to sada moraju otplatiti hrvatski porezni obveznici dok god je tvrtka u državnom vlasništvu. Ekonomski je potpuno iracionalno održavati status quo tvrtke koja ima veću ratu kredita od prihoda koje ostvaruje, te kojoj veći dio prihoda čine državne potpore, tj. trošarine na gorivo. No, prema predsjedniku odbora za financije HDZ-a, racionalnije je u ime javnog dobra plaćati kamate i kredite desetljećima, te riskirati još veće dugove umjesto odmah barem djelomično zatvoriti dugove novcem od koncesije.

Umjesto da se bavi demagogijom, oporba bi trebala postavljati pitanja o načinu i uvjetima koncesije, hoće li taj novac biti iskorišten za produžetak iluzije i kupovinu socijalnog mira ili će se zaista iskoristiti za stabilizaciju državnih financija, smanjenje duga i opterećenja građana, te poboljšanja rejtinga države i investicijske klime.

Cijena države

Račun je po stanovniku, što znači da je stvarni višestruko veći

U nedavnoj diskusiji s jednim visoko obrazovanim javnim službenikom, jedan od njegovih argumenata bio je:

„Zanimljivo mi je kako se neprestano pozivate na “porezne obveznike” kao na vrhovni autoritet, otprilike kao na Boga: svima je na usnama, svi se u njega zaklinju, a nitko ga nikad nije ništa pitao i malo tko uistinu radi onako kako On želi. Još samo kad bi i Njega netko nešto pitao.“

Zaista, tko je taj Porezni Obveznik koji silom pokušava imati pravo glasa i što si on umišlja? Tko su javni i državni službenici i odakle pristiže novac za punjenje proračuna? Kolika je uopće cijena države?

U Hrvatskoj nažalost ljudi većinom imaju poražavajuće nisko znanje o novcu, radu i plaći, čak i vlastitoj, ali ekonomska (ne)pismenost ne odstupa previše od ostalih post-socijalističkih država. Netko nam je tokom života objasnio kako su doprinosi iz plaće i na plaću troškovi poslodavca s kojima radnici nemaju veze niti se trebaju time zamarati, a naknada za rad je samo ono što (ne)primamo dogovorenog datuma u mjesecu. Ta plaća i nije nešto, prosječna u siječnju 2013. iznosila je 5.529 kuna, a navodno pohlepni poslodavci iz nekog razloga neprestano tvrde kako je cijena rada prevelika. Takva razlika u percepciji nastaje jer prosječan radnik vodi brigu o svojoj prosječnoj neto plaći koja iznosi 5.529 kuna. S druge strane, prosječan poslodavac vodi brigu o ukupnom iznosu koji mora platiti radniku, što za taj iznos plaće iznosi 9.278 kuna. Taj iznos naziva se bruto2 i to je ukupna suma koju vaš poslodavac isplaćuje vama kao radniku, a ako je ne ostvarite taj mjesec tvrtka će poslovati s gubitkom. Prvo pitanje koje svakome pada na pamet je: „zašto bih ja morao poslodavcu zaraditi gotovo 10 tisuća kuna da bih od njega dobio jedva iznad 5 tisuća?“. Poslodavcu je bitan ukupan trošak zaposlenja radnika, a razlika između bruto i neto iznosa trebala bi biti briga radnika. No porezni sustav u Hrvatskoj postavljen je na način da poslodavac u ime radnika uplaćuje doprinose kako bi se radnici što manje zamarali detaljima oko poreza, te je tako kreirana iluzija da tu razliku plaća poslodavac. Državi takav sustav odgovara, poslodavci su neutralni po tom pitanju, a radnici se ne pitaju gdje im završava dobar dio plaće.

Država predator

Hrvatska je u katastrofalnom fiskalnom stanju. Državna potrošnja dosegla je rekordne razmjere, a političari najavljuju daljnje zaduživanje. Trenutni javni dug iznosi 186 milijardi kuna, što je oko 52% BDP-a, a najava ministra Linića je povećanje na preko 56%, zbog neodgovornog ponašanja brojnih tvrtki prije krize:

Linić je također kritizirao brojne hrvatske tvrtke koje su umjesto da se bave temeljnom djelatnošću počele ulaziti u nekretninski biznis, i to baš 2008. godine, kada je počela globalna ekonomska kriza. To je bilo potpuno krivo usmjereno ulaganje, pa sada treba pronaći dodatna rješenja s bankama kako bi takvim tvrtkama spasili osnovnu djelatnost.

Obzirom da ljudi reagiraju na poticaje, a država je poticala stanogradnju, brojne tvrtke počele su graditi stanove, poput brojnih ljudi koji su se počeli baviti mljekarstvom i poljoprivredom kada je država milijardama kuna odlučila potaknuti taj sektor (znamo kako danas izgleda i jedno i drugo).
Prisjetimo se samo kako je to izgledalo 2007. kada se ministrica Matulović-Dropulić trudila proširiti program POS-a:

“Nitko ne može reći da je ova država zaustavila gradnju POS-a”, kazala je ministrica, te u prilog tome iznijela podatke da su za mandata sadašnje vlasti sagrađena 2.963 stana, 750 ih je u fazi gradnje, a 654 u pripremi, dok je bivša vlast izgradila 906 stanova.

Tih dana redovito smo mogli pratiti prepucavanja vlasti i oporbe tko je sagradio više stanova i tko je pokrenuo više kapitalnih projekata. Drugim riječima, gledali smo natjecanje tko je potrošio više novca poreznih obveznika.

Danas je priča neznatno drugačija. Blagajna je prazna, sve drugo ide po starom. Državni poticaji i kapitalni projekti ponovno su se na opće iznenađenje pokazali kao kapitalni promašaji, stoga je potrebno pronaći krivca. Neprodani stanovi zjape na sve strane, no POS uskoro kreće u novi krug kako bi se opet spašavao građevinski sektor. Tako se ove godine na isti planira potrošiti dodatnih 200 milijuna kuna našeg novca. Jasno, u cijeloj ovoj katastrofi najveći krivci su oni koji izbjegavaju plaćanje poreza koji bi omogućio nastavak rasipništva, a nikako oni koji isti taj novac bacaju na Potemkinova sela.

No što točno imamo i dobivamo plaćanjem sve većeg poreza, osim bizarnih propagandnih poruka koje nam poručuju da cinkanjem postajemo dobri građani koji spašavaju državu, ali i sebe, te ispiranje mozga da u protivnom nećemo imati prirodna bogatstva, autoceste, mirovine, bolnice, škole i ostale blagodati koje samo država može pružiti?

Za početak, imamo bankrotirani, prikriveni piramidalni mirovinski sustav u kojem radnici ne uplaćuju mirovine za sebe, nego pune trenutni proračun i plaćaju trenutne umirovljenike (prave, no većinom lažne). Zauzvrat, dobili su obećanje države kako će budući naraštaji na isti način osigurati njihovu mirovinu. Obzirom da je za piramidalni sustav potrebna sve veća baza, a hrvatska populacija ide u suprotnom smjeru, znamo da će mirovinski sustav završiti poput onih pisama i lanaca sreće koje smo nekad znali dobivati, kada je bilo potrebno poslati novac ljudima s popisa, te povećati popis ljudi koji će isto učiniti za vas. Pogledajte koliko mjesečno uplaćujete u mirovinski fond, pomnožite sa ukupnim radnim stažem, te usporedite sa mirovinom koju ćete primati puno kraći period. Ukratko, dobili smo veliku Ponzi shemu, u kojoj odlično prolaze oni koji su među prvima uskočili u igru, međutim što igra duže traje, sve je veći broj onih koji će ostati bez svega uloženog. Ono što je posebno zanimljivo, u RH su poslovni modeli koji se baziraju na principu kao naš mirovinski sustav zakonom zabranjeni i okarakterizirani kao prijevara.

Imamo i bankrotirani zdravstveni sustav. Iako smo prošle godine za njega dali 21.119.925.828, ili preko 21.000 kuna po zaposlenom, platit ćemo i njegov dug veći od 5 milijardi kuna kada vlast pokrene sanaciju. Zauzvrat stojimo u beskrajnim listama čekanja, oni sretniji ili s vezama dolaze na red, oni drugi umru čekajući. Za njih će država u rukavicama reći kako ih nisu uspjeli spasiti, no realno, njima je liječenje odbijeno. Nažalost, naše ministarstvo nema ili jednostavno ne objavljuje podatke o broju umrlih koji nisu dočekali spasonosne tretmane koje su platili, no činjenica je da takvi slučajevi postoje i druge države objavljuju evidencije o tome.

Imamo i hrvatsko školstvo, kojem proračun raste svake godine, no usprkos tome ima sve lošije rezultate, iako je djece sve manje.

Dobili smo još i brojna ministarstva, agencije, udruge i državne tvrke gubitaše (redom strateške), koji se razbacuju novcem koji smo mi zaradili, a oni prisilno uzeli putem poreza. Uzmimo na primjer vječitog gubitaša, HŽ, kojeg su porezni obveznici u zadnjih 10 godina subvencionirali sa barem 20-ak milijardi kuna, tj. oko 20.000 kuna po zaposlenoj osobi. Imamo i Croatia Airlines, koji je uz svu pomoć (recimo prošlogodišnja dokapitalizacija od 862 milijuna naših kuna) uspio doći do 400 milijuna kuna duga. Imamo i brodogradilišta, koja jedino porezni obveznici drže da ne potonu. Tako su im porezni obveznici od 1997. do 2011. godine više ili manje dragovoljno poklonili preko 35 milijardi kuna, što je godišnje preko 2.000 kuna po zaposlenoj osobi, no brodogradilišta i dalje uspješno slažu kolosalne gubitke. Podsjećam da zaposlenih u hrvatskoj brodogradnji ima oko 12.000, što znači kako hrvatski radnici godišnje subvencioniraju brodogradilišta sa oko 200.000 kuna po zaposlenom u brodogradnji. Jeftinije ćemo proći ukoliko ti radnici samo sjede kod kuće i primaju plaću, nego da nešto rade.
Imamo i Petrokemiju, čije vodstvo otvoreno tvrdi kako mrzi kapital, stoga sretno posluju sa gubitkom. Imamo i Agenciju za civilno zrakoplovstvo, koja godišenje potroši 60-ak milijuna kuna, a nedavno su uspjeli dati 68.000 naših kuna samo za studiju opravdanosti nabave vlastitog aviona.
Imamo i Hrvatske šume, kojima smo u zadnje 3 godine isplatili gotovo milijardu kuna temeljem nameta zvanog općekorisne funkcije šume. Njihovi radnici, kako bi nam se zahvalili na darežljivosti, uz ugovor na neodređeno obično dobiju i liječničku potvrdu kako ne mogu podići teret teži od 2 kilograma, te angažiraju kooperante za koje se ispostavi da su 75% učinkovitiji od onih državnih šumara koji nekim čudom i rade.

Srećom više ne sponzoriramo rad Vjesnika, no zato spremno subvenciniramo HRT, Hrvatske ceste, Hrvatske autoceste, HAKOM, Jadroplov, Jadroliniju, Hrvatske vode itd, itd.. Stavite na papir samo do sad navedeno i doći ćete do iznosa preko 50.000 kuna po zaposlenoj osobi godišnje, a u tekstu je spomenut samo vrh ledene sante. Trebamo biti svjesni činjenice kako država koja prikupi više poreza, više bogatstva i upropaštava, što pokazuju svi dosadašnji propali državni projekti, proračuni i rebalansi. Stoga je jedini način za smanjenje našeg siromaštva – smanjenje prihoda koje država uzima za sebe.

Zagovornici nacionalizacije koji smatraju kako u Hrvatskoj vlada neoliberalizam, trebali bi biti svjesni bolne činjenice kako već sada radnik radi daleko više kako bi zadovoljio vječito rastuće državne apetite, nego što radi za sebe i svoju obitelj. Zar je zaista potrebno da još više radimo za takve i slične, samo da možemo ispred strateških državnih gubitaša imati prefiks hrvatski?

Problemi seljaka prije sto godina

Povezanost Hrvatske sa svjetskim tržištem, te probleme seljaka s početka XX. stoljeća opisao je O. Frangeš 1920. godine:

Ovi poljoprivredni produkti danas stoje pod uplivom međunarodne utakmice. Evo vam primjera: U Dubrovniku se je g. 1914. trošilo kondenzirano mlijeko iz Švicarske, i ovo švicarsko mlijeko diktiralo je cijenu mlijeka u čitavoj okolici Dubrovnika. U Zagrebu se je prije rata trošio u velikoj mjeri maslac (puter) iz Danske, a ovaj je dolazio onamo velikim dijelom iz Sibirije, i sibirski mljekari opredjeljivali su cijene domaćem maslacu, a po tome i mlijeku, vrhnju, siru u okolici Zagreba.

U domovini sušenih gljiva, u Bosni, tržile su se god. 1912. usred Sarajeva suhe gljive iz Kalifornije i našle su posve dobru prođu. Ne ima danas proizvoda gospodarstva, koji ne bi stajao u cijeni svojoj pod odlučnim uplivom svjetske trgovine. Eno nam goveđe meso, koje dolazi od, na nedogledno velikim pašnjacima južne i sjeverne Amerike poludivlje gojenih goveda, da se smrznuto u limenim kutijama prodaje ne samo u Liverpoolu i Londonu, nego pred našim vratima u Pragu i Beču pod cijenu od 68—80 austr. Kruna ili 40—48 naših Kruna. Kraj te cijene ne možemo mi da na tim tržištima prodajemo naša goveda skuplje od 16—18 K po 1 kg. žive vage.

Eno nam vune iz Australije i Argentine, koju na onim vrlim pašnjacima tamo proizvode gotovo bez ikakovih troškova, a ipak nam ona odmjeruje cijenu, pod koju mi, uz znatne proizvodne troškove, vunu naših krda možemo da prodademo. Eno vam vina iz Italije, koje se danas nuda sa 8% alkohola, kakova su naša laglja vina — po K 1300.— za hl u Pragu i Beču, dok nas naša ovdje stoje 1200—1600—2000.— K prema kvalitetu. Ovo talijansko vino nama, jer vina proizvodimo više nego ga trošimo (na 12,000.000 duša oko 7,000.000 hi.), pak ga moramo iznijeti na svjetsku pijacu, određuje do zadnjega kuta kod Negotina i Dubrovnika i Vrgca, koliko se ondje mole da plati nadničaru u vinogradu, koliko za modri kamen, za kolje, za porez i sve drugo, i koliko ostaje od toga dobiti za gospodara vinograda. Ova talijanska cijena nam odreduje, kako će se isplatiti investicije u vinogradarstvo, koja je cijena vinogradima u Srbiji i Hercegovini i Bačkoj i Zagorju, i dali će se još uopće podizati novi vinogradi, vinogradarstvo uopće još širiti ili propadati u našoj državi.

Eno vam konačno još žito, naročito pšenica i kukuruz. Danas se nuđa žito iz Argentine, iz Amsterdama, Hamburga ili Trsta, po 14 austr. kruna, tj. 7 K. 84 Fil. ili 1 Dinar 95 para u našem novcu. Sav naš pretićak žitne produkciie ovisan je o unovčenju svomu od te cijene, tj. nama svima koji proizvodimo pšenicu bilo u Banatu, bilo u Maćvi, čak u zadnjem kutu Makedonije i Crne Gore, određuje ova cijena, da li nam se i kako isplaćuje gajenje pšenice. Evo, ove granice stavlja cijena, i to cijena svjetske pijace, našoj gospodarskoj produkciji: i za žito, i za vino, i vunu, i stoku, sve to opredjeljuje ne naš rad, naša briga trošak, nego svjetska trgovina, proizvadnja čitave zemaljske kruglje.

Ne utječu tu samo proizvodni troškovi istog proizvoda na pr. pšenice u onim zemljama. Pšenica se u Americi proizvodi vrlo jeftino, sve se obavlja strojevima, koji se u proljeću kupuju, pred zimu prodaju, a na farmi ostaje preko zime tek jedan čuvar. Prihodi nisu veliki, oni su manji od naših, tek 5—6 Mtc. od katastralnog jutra, a dobiveno zrno puno je korovnog sjemena, nečisti itd. Ali se to onda dotjeruje u elevatorima, čisti i prireduje, pak se mole da takmi sa žitima sa najbolje obrađenih polja. Jeftinim proizvodnim troškovima prekomorskih zemalja mi ne bi mogli nikako konkurisati, da k njima ne pridolazi još relativno jeftini, ali apsolutno uzamši uz sadanje prilike ipak visoki dovozni troškovi preko mora. Zapravo samo ti dovozni troškovi, danas omogućuju da se mi možemo da takmimo sa žitom iz Argentine Australije . .

Djeluje poznato?

Poštovana Vlado

Poštovana Vlado,

prošlo je već gotovo godinu dana od Vaše izborne pobjede. Svi smo manje ili više svjesni stanja u državi koje ste naslijedili i kredita koji tek dolaze na naplatu. Također smo svjesni da država nije stan koji se može počistiti u jedno popodne. No, zanima me (a vjerujem i ostatak državljana), koliko se još mislite šlepati na promašaje prethodne vlasti? Nedavno smo u medijima imali priliku pročitati vijest o padu investicija u Hrvatskoj na razinu 1996, na što je Prvi potpredsjednik Vlade na prvu ispalio: “Za pad investicija nismo krivi mi, nego bivša Vlada”.

Možda djelomično. No tko je najavio izmjenu Zakona kako bi se omogućilo retroaktivno oporezivanje po stopi od 12% i to za posljednjih 10 godina?

Tko je podignuo stopu PDV-a, koja u konačnici poskupljuje finalni proizvod?

Smatrate li možda kako su rast nameta, birokratiziranost, zakoni koji mijenjaju prošlost i općenito neprestane izmjene pravila igre loš poziv investitorima? Ne, vi ćete vlastite promašaje izliječiti osnutkom još jedne nepotrebne agencije (Agencija za konkurentnost i investicije) na trošak poreznih obveznika. Hoće li biti uspješna poput Ureda za koordinaciju sustava procjene učinka propisa?

Tko i dalje troši više nego ima? Nemojmo se zavaravati, proračun koji je unaprijed planiran sa deficitom od 9,89 milijardi kuna (i koji će čini se uskoro u rebalans) ne miriše na štednju. Rast državne potrošnje samo je doveo do većih poreza, a veći porezni prihodi samo su povećali rast državne potrošnje. Dakle, jedini koji se sve više odriču i štede u cijeloj priči su građani i privatni sektor. Vi se čudite što svi pokušavaju izbjeći plaćanje poreza, a odavno poznata činjenica je da veći porezi znače veću evaziju. Ne znam kako Vi, ali ja više volim sam odlučiti za što ću dati svoj novac, nego da mi to odlučuje neki neimenovani birokrat, jer to često završi u suprotnosti s mojim željama i na moju štetu.

Tko uzima naš novac, koji zatim dijeli kao poticaje u svoje ime, pri tome čak i krši vlastite zakone jer diskriminira po imovinskom cenzusu?

Nadalje, tko planira kazniti porezom na nekretnine sve koji su svojim radom i razumnim raspolaganjem novcem štedjeli i ulagali za lakšu budućnost? Izgleda da je u ovoj državi pametnije sve prokockati, te za to biti nagrađen socijalnom pomoći.

Tko poduzetnike u ovoj državi smatra ničim do kravom muzarom? Eto, oni koji imaju, trebaju platiti. Jer imaju, a to nije fer. Nitko ne postavlja pitanje zašto imaju. Istina, neki su imovinu stekli putem (gle čuda) političkih veza, neki putem kriminala i takve je nužno procesuirati. No većina je svoju imovinu stekla radom, trudom, štednjom, riskiranjem i investiranjem. Vodeći se logikom kako štetne stvari poput duhana jače oporezujete kako biste smanjili njegovu konzumaciju, Vi štednju, rad i imovinu smatrate štetnima sudeći po rastu nameta na sve navedeno.

Nikoga ne zanima kako je izgledao početak jednog poduzetnika. Recimo da osoba XY stavi svoju kuću pod hipoteku kako bi imala novac za realizaciju ideje. Nakon pokretanja tvrtke, vlasnik se odriče lagodnosti, putovanja, dugotrajnih ispijanja kava… Ukratko, smanjuje potrošnju na nužne stvari i usmjerava sav trud i vrijeme u postavljanje tvrtke na noge, kako ne bi izgubio krov nad glavom. Ideja je dobra, no možda realizacija ispadne loša i sav trud padne u vodu. Ali pretpostavimo da tvrtka uspije. Nakon 5,10 ili 15 godina tvrtka naraste u XY d.d. koja zapošljava stotine ljudi i ostvaruje zamjetan prihod. U tom trenutku pojavljuju se moralne vertikale poput Ribića ili Linića koje traže da tvrtka “pošteno” plati svoj dio, iako već plaća popriličan porez. Jer uz trenutne poreze i dalje ima, što znači da ne plaća dovoljno. Nije bitno zašto ima, niti koji rizik i odricanja u prošlosti je vlasnik pretrpio zbog toga. Treba tvrtku kazniti novim nametima jer je odlučila raditi s dobiti. Vlasnik je u međuvremenu prozvan pohlepnim lopovom koji ima previše, od pojedinaca koji ne žele mrdnuti guzicu s kauča i radije žive od parazitiranja. Pri tome mislim isključivo na one koji ne žele tražiti posao i vire u tuđe džepove, a ne na one koji posao ne mogu naći.

Poštovana Vlado, jednu sitnicu ne shvaćate. Ne plaća tvrtka sve te poreze koje uporno izmišljate. Građani ih plaćaju kroz veće cijene proizvoda. Tvrtke će možda smanjiti maržu za iznos koji im manevarski prostor dopušta, no većina novog troška se prelijeva na kupce (veće cijene) i radnike (manje plaće). Svi zagovornici većih poreza moraju biti svjesni kako tim postupkom u konačnici osiromašuju sebe kao kupce. Veći porezi ujedno znače i veći rizik propasti posla, to znači manju vjerojatnost pokretanja posla, a to dovodi do manje potražnje za radnicima. Ukratko, lošiji položaj radnika i pad plaća.

Mislite li Vi kako ćete gore opisanim razvojem situacije privući nove investicije (bilo strane, bilo domaće), te tako potaknuti stvaranje novih poslova? Ja bih rekao da idemo u smjeru bježanja investitora, pada poduzetničkog duha i rasta nezaposlenosti.

Poštovana Vlado, ne znam znate li, ali najbolja socijalna politika je smislen i koristan posao, a ne redistribucija koju nazivate socijalnom pravdom.

Krugman u Hrvatskoj

Svi mediji prenijeli su vijest o dolasku i predavanju Paula Krugmana na Adris Business Forumu u Rovinju. Između ostalog u Jutarnjem stoji sljedeće:

Krugmanova nesklonost europskoj valuti odavno je poznata, pa je tako i jučer ponovio tezu da bi svima u EU danas bilo bolje da ideja eura nikada nije zaživjela.

Krugmanova nesklonost euru počela je daleke 2011, možda čak i pradavne 2010. Ukoliko odemo još malo unatrag, tamo negdje u 1999, na Krugmanovom blogu pronaći ćemo njegovo sasvim suprotno mišljenje:

For all the seven long years since the signing of the Maastricht treaty started Europe on the road to that unified currency, critics have warned that the plan was an invitation to disaster… Well, here we are, right on the brink of the creation of “euroland”, and it is now clear that none of the problems EMU critics have warned about will arise, at least for a while. Indeed, it turns out that Murphy was wrong: not everything that can go wrong, does.

Krajem 90-ih, ekonomisti Milton Friedman i Robert Murphy, trn u oku mnogim socijalnim inžinjerima poput Krugmana, upozoravali su da zajednička valuta EU ima ogromne nedostatke, pri čemu je Friedman izjavio kako euro neće preživjeti prvu veću europsku recesiju:

It seems to me that Europe, especially with the addition of more countries, is becoming ever-more susceptible to any asymmetric shock. Sooner or later, when the global economy hits a real bump, Europe’s internal contradictions will tear it apart.

Iako je Srbiji predlagao devalvaciju dinara radi povećanja konkurentnosti i izvoza, prilikom govora u Rovinju bio je nešto oprezniji, te je zaključio kako je u Hrvatskoj to trenutno neprovedivo, jer je Hrvatska već prilično vezana i zadužena u euru. Detaljnu situaciju Srbije nisam pratio, ali pretpostavljam kako su i njihovi privatni i javni dugovi u euru, što znači da bi devalvacija kune/dinara taj dug samo povećala i učinila situaciju gorom nego što jest. Nadalje, male ekonomije poput Hrvatske ili Srbije nisu dovoljno utjecajne na tržištu i  za većinu robe su price-takeri, tj. nemaju proizvodnju kojom mogu diktirati cijene, a devalvacija bi time samo poskupila uvoz.

Krugman griješi kada smatra da je sve u izvozu, te kako će država postati bogatija isključivo ukoliko više izvozi a manje uvozi, iako su te merkantilističke ideje navodno srušene. Tu pogrešku čini većina država danas bilo subvencioniranjem proizvodnje, visokim carinama ili raznim poticajima i olakšicama dodijeljenim odabranim sektorima. Merkantilisti su smatrali kako izvoz veći od uvoza za posljedicu ima priliv zlata u državnu riznicu, te tako država postaje bogatija. Neki te ideje dovode do krajnjih granica, smatrajući kako država mora biti samodostatna i sama proizvoditi sve potrebno. No nije sve u izvozu. Uvoz također čini državu bogatom. Uvozom proizvoda po nižoj cijeni od one koju je moguće ostvariti domaćom proizvodnjom, narod može imati pristup robi, ali i višak novca za druge potrebe. To stanovništvo čini bogatijima nego da kupuju skuplji proizvod u samodostatnoj ekonomiji. Možemo u Hrvatskoj uzgajati tropsko voće za cijenu 10 puta veću nego uvoz iz Filipina i plaćati kilogram 89 kuna, no u slučaju uvoza platit ćemo kilogram 8,90 kuna i ostat će nam 80 kuna za druge stvari.

Još jedna zabluda koju Krugman niti ovaj put nije zaboravio spomenuti je politika štednje. U Rovinju je ponovno spomenuo štednju europskih država kao uzrok krize eurozone, preporučio Hrvatskoj prestanak politike štednje, te savjetovao jaču državnu potrošnju kao lijek. Klikom na link možete vidjeti politiku štednje europskih zemalja, a ovdje politiku štednje u Hrvatskoj. To je upravo ono što zagovaratelji socijalne države žele čuti, no nikako da spomene onim mlađim naraštajima dio kako će upravo oni plaćati sve te državne kredite i kamate, bilo kroz veće poreze ili inflaciju.

Medijske objave većinom razočarano zaključuju kako Krugman u Rovinju nije rekao ništa značajno i specifično za hrvatsku situaciju. Opravdanje pronalaze u činjenici kako smo mali, kako nije imao vremena proučiti naše pokazatelje, što je vrlo vjerojatno i istina. No možda je razlog šutnje i činjenica kako je Hrvatska ogledni primjer katastrofalnih mjera koje Krugman propagira. Izjava kako mala Hrvatska ekonomija pored velike EU nema izbora jednostavno ne drži vodu, jer ukoliko pogledamo male Hong Kong ili Singapur pored velike Kine, vidjet ćemo da nije riječ o veličini, nego upravo onome što Krugman propagira kao pogrešno – slobodnoj trgovini i kapitalističkom uređenju države.

Neki shvate odmah, neki kasnije

Argentinci su polako počeli shvaćati kako su podržavanjem predsjednice Cristine Fernández de Kirchner pucali u vlastito stopalo. Evo nekoliko potpuno različitih reakcija građana na identičnu politiku:

Argentina nacionalizirala naftnu kompaniju YPF:

Dužnosnik argentinske vlade potvrdio je jučer kako YPF postaje državna kompanija i država preuzima 51% vlasničkog udjela kojeg su do sada držali Španjolci. Preuzimanje stupa na snagu odmah i već je oformljena državna komisija koja će od sada upravljati naftnom kompanijom. Potez je proslavljen na ulicama Buenos Airesa, ljudi su nosili transparente s natpisima “YPF – sad si cijeli naš !” i “Repsol, odlazi iz YPF-a !” Fernandez de Kirchner je  na opće oduševljenje naroda 2008. je nacionalizirala i privatne mirovinske fondove, a kasnije i glavnu zračnu kompaniju “Aerolineas Argentinas”.

Reakcije kod nas također su se uglavnom svele na opće oduševljenje potezom i željom da se naši političari ugledaju na Argentinu. Tako je anketa na jednom portalu završila sa visokih 95% podrške.

Bilo je tu i krasnih odgovora i savjeta o prednostima nacionalizacije i sveopće državne kontrole, te čak i nekih prigovora na nepoznavanje ekonomske materije.

U međuvremenu je voljena predsjednica nizala neumoljivo glupe gospodarske poteze jedan za drugim, nadmašivši čak i svog pokojnog muža u destruktivnim idejama.

Tako je jedna od odluka bila zaplijena i zabrana uvoza stranih knjiga, pod izlikom brige za zdravlje svog naroda. Naime, strane tiskare prema njenom mišljenju koriste previše olova u tinti, te stavljanje prsta u usta nakon što je isti bio u kontaktu sa stranom tintom može biti smrtonosno.

Još jedna odluka bilo je uvođenje 15% poreza na plaćanje u stranoj valuti tako što je počelo praćenje kreditnih kartica. Dakle, ukoliko u inozemstvu odete na ručak i platite karticom, kod kuće ćete platiti još 15% poreza. U konačnici je svako korištenje ili posjedovanje strane valute postalo ilegalno:

Argentinska Vlada počela je koristiti inspektore sa psima treniranim za otkrivanje novca i javno prikazivati uhićenja svih koji posjeduju dolare. Ovo je samo još jedan u nizu koraka koje Argentina provodi u posljednje vrijeme kako bi suzbila korištenje stranih valuta i uvoz strane robe pod motom “Kupujmo domaće domaćim”.

Sada, kada je većina građana počela osjećati na svojoj koži državnu intervenciju, konfiskaciju i restrikcije koje su nekad toliko slavodobitno slavili radi nametanja drugima, veselje na ulicama pretvorilo se u prosvjede na ulicama:

Predsjednica Kirchner očito je počela grabiti preduboko u džepove kako bi financirala svoju populističku politiku. U Argentini inflacija iznosi 25 posto godišnje, zbog čega građani očajnički pokušavaju pesose promijeniti u američke dolare. No vlada je to zabranila pa kupovina stranih valuta više nije moguća gotovo ni na jedan legalan način.

Osim toga, prosvjednici se boje da će populistička predsjednica iskoristiti svoju kontrolu nad argentinskim kongresom kako bi promijenila izborne zakone i sebi omogućila ostanak na vlasti do 2019., pa i duže.

Ovo je školski primjer kako demokracija vrlo lako može odvesti u totalitarni sustav. Primjer kojeg je Hayek još 1944. opisao u knjizi Put u ropstvo.

Za kraj izdvajam i jedan od citata ispod članka:

Totalitarni sustav koji klizi putem bankrota prema kojem se kreće Argentina neki su shvatili odmah, neki malo kasnije, a neki, poput našeg budućeg ekonomista izgleda nikad neće.

Au Revoir, France!

Večernji prenosi vijest o nečemu što bi se moglo nazvati Atlas Shrugged na francuski način:

“Gubi se, bogati idiote!”, poručio je u ponedjeljak s naslovnice ugledni Libération najbogatijem Francuzu Bernardu Arnaultu, vlasniku Louis Vuitton Moët Hennessy grupe. Pod udarom medija i građana Arnault se našao jer želi zatražiti belgijsko državljanstvo, što je u javnosti shvaćeno kao pokušaj bijega od novog poreza za milijunaše koji uvodi socijalistički francuski predsjednik Hollande.

Neki očito i dalje ne shvaćaju kako bogati i sad plaćaju najviše poreza, te što bi se moglo dogoditi ukoliko ih otjerate. Najdalje u tom sljepilu otišao je vođa francuske ljevičarske koalicije Jean-Luc Mélenchon, koji je u svojoj kritici čovjeka koji zapošljava preko 83.000 ljudi, nazvao ni više ni manje nego – parazitom.

Francuski predsjednik Hollande također puca u prazno svojom izjavom:

Biti Francuz ne znači samo primati, već i davati za svoju državu.

Kakva je to pravedna i poželjna država koja vam uzima preko 75% zarađenog? Što je domoljubno u činjenici da dozvoljavate državi da vas pljačka? Potpuno oduzimanje produkta rada nazivamo ropstvom, no pri kojem postotku uzimanja to spomenuto domoljublje postaje ropstvo? 50%? 75%? Možda 99%?

Srećom i među državama postoji natjecanje, ono u poreznom opterećenju, tako da će se ovaj trend bježanja iz Francuske samo nastaviti.