Retrospektiva 2013.
Ove godine objavio samo samo 53 teksta, što povećava njihov ukupan iznos na 186. Iako je broj tekstova manji nego prošle godine, njihova duljina često je bila znatno veća nego u 2012., a određen broj nenadano je našao mjesto i u Jutarnjem listu. Jednako tako porasla je i posjećenost, tako da u zadnjih 12 mjeseci blog bilježi gotovo 100.000 čitanja.
A ove godine najviše ste čitali:
1. Učinkovitost poticaja u poljoprivredi
2. Održivost mirovinskog fonda
5. HRT: lider ili ovisnik o subvencijama?
Hvala svima na dosadašnjim komentarima, čitamo se i u 2014.
Sve najbolje! 🙂
Nebitno je što pričaju, gledajte što čine
Kada sam pisao o razlikama u doniranju novčane pomoći lijevih i desnih glasača, te spominjao darežljivost državnih intervencionista napisao sam:
Iako se neprestano skrivaju iza retorike poštenja i socijalne pravednosti, socijalisti (osim na riječima) u pravilu nisu socijalno osjetljivija, darežljivija i društveno odgovornija društvena skupina od skupina koji zagovaraju ekonomsku slobodu, prava i samostalnost pojedinaca. Državni intervencionisti samo se pretvaraju dobrotvorima, no u stvarnosti svoju škrtost skrivaju trošenjem tuđeg novca. Kada svoju ideologiju trebaju dokazati iz vlastitog novčanika, stvari izgledaju potpuno drugačije.
Pola godine kasnije stiže još jedna zanimljiva potvrda.
Devyani Khobragade, diplomatkinja i aktivistica poznata po rasipništvu tuđeg novca u borbi za ženska prava i rodnu jednakost, u intervjuu o poslu koji obavlja između ostalog odgovara:
Moja ambicija je direktno utjecati na zakonodavstvo kada su u pitanju prava siromašnih žena. Zbog toga bih radila kao savjetnik u nevladinoj organizaciji kako bih mogla biti u bliskom kontaktu sa zajednicama i potrebitima.
No što u situacijama kada taj aktivizam treba potkrijepiti vlastitim financijama i zalaganjem?
Zamjenica glavnoga konzula za politička, gospodarska, trgovinska i ženska pitanja, Devyani Khobragade, uhićena je u četvrtak. Američki istražitelji tvrde da je diplomatkinja u zahtjevu za vizu napisala kako čistačici plaća 4.500 dolara na mjesec, a plaća joj tek 480 dolara mjesečno. To znači da je riječ o satnici od 3,31 dolar, što je manje od polovine od američkog zakonskog minimuma od 7,25 dolara na sat.
Postoje još i neke sitnice vezane uz lažiranje dokumentacije i kršenja nekoliko zakona, no sve u svemu vrlo neočekivan rezultat. Usporedbe radi, vječiti negativac Foxconn plaća radnike $2.50 po satu ($3,75 za prekovremene), što je iznadprosječno u Kini. Borac za prava žena plaća radnicu $3,31 po satu, što je više nego duplo manje od minimalca. U slučaju kada umjesto vješanja o skute države moraju koristiti vlastita sredstva, plemeniti borci za siromašne ponovno ispadaju veći izrabljivači od robovlasničkih kapitalista.
Kako pogrešno postaje ispravno
Hvatanje za slamku
Eurostat je objavio novo izvješće o nezaposlenosti unutar Europske Unije. U eurozoni se sezonski prilagođena stopa nezaposlenosti za mjesec listopad blago spustila na mjesečnoj razini i iznosila je 12,1 posto. Na razini 28 članica Unije iznosila je 10,9 posto. U Hrvatskoj je stopa nezaposlenosti uvećana sa 17,2% u rujnu na 17,6% u listopadu.
Iako vijest za eurozonu zvuči obećavajuće, brojke za poslijednjih 12 mjeseci pokazuju nešto manje optimističnu sliku. U odnosu na prethodni mjesec nezaposlenost je pala tek 0,1%, ali u poslijednjih godinu dana je ipak u porastu.
Izvor: Eurostat
Kako desezonirana stopa pokazuje, zabilježeni pad nezaposlenosti i dalje ostavlja eurozonu zacementiranu na 12% i zapravo djeluje kao ispravak jednomjesečnog blagog rasta u rujnu. Usporedba kretanja pokazuje kako je SAD u istom periodu ostvario pad nezaposlenost za 0,6%, dok je ona u EU gotovo konstantna i kreće se oko 11%.
Brojke o nezaposlenosti mladih još su poraznije. Jednoznamenkastu stopu nezaposlenosti među mlađima do 25 godina starosti zabilježile su samo Njemačka i Austrija, dok najvišu nezaposlenost među mladima bilježe Grčka (58%) i Španjolska (57,4%). Hrvatska je zabilježila stopu nezaposlenosti među mlađima do 25 godina starosti od 52,4%, a španjolske i hrvatske stope ujedno su i najveće do sad prijavljene. I u ovom slučaju američko gospodarstvo bilježi pad nezaposlenosti. Od siječnja 2013. nezaposlenost mladih je pala za 1,7% i sada iznosi 15,1%, dok EU bilježi identičnu stopu s početka godine, tj 23,7%.
Razumljivo je kako Europljani već dugo nisu imali pozitivnih vijesti o gospodarstvu i zaposlenosti, pa domaći i strani mediji to optimistično prenose. No unatoč obećavajućem naslovu izvještaja Eurostata, ovo i dalje nije jedna od njih, nego tek hvatanje za slamku.
EU želi ograničiti brzinu? Za sad ne
Index, 24sata, Večernji, Danas.net, itd. prenose vijest koja uz sve dosadašnje ideje iz kuhinje Europske komisije zapravo ne zvuči čudno:
Maksimalna dozvoljena brzina vožnje automobilom na teritoriju Europske unije uskoro bi mogla biti 115 km/h. Europska komisija zaziva uvođenje limitatora u sve automobile, koji će onemogućiti vožnju bržu od dozvoljene.
Srećom, ovaj put vijest nije točna, a to potvrđuje i objava Europske komisije:
Izvještaji u medijima posljednjih dana sugeriraju kako EU namjerava podnijeti prijedlog o uvođenju automatske kontrole brzine ISA (Inteligentna prilagodba brzine). Ovo jednostavno nije istina, što je Komisija jasno objasnila novinarima. Komisija nema plan niti zakazani termin o sličnoj raspravi. Ne postoji niti vjerojatnost slične preporuke, a kamoli nešto više od toga.
Za sad smo mirni. Kad sam već na temi, evo jedan zanimljiv video izvještaj o ponašanju medija i policije vezano uz ograničenje brzine u Kanadi, koji između ostalog govori kako policija skrivajući se u grmlju za cilj ima represivno kažnjavanje vozača, a ne usporavanje i regulaciju prometa svojom prisutnošću na cesti.
Ako je to pokazatelj, kakav je tek život u Hrvatskoj?
Dnevnik.hr prenosi vijest o teškim životnim uvjetima radnika Foxconna, kineskog partnera Applea:
Tijekom proteklih godina puno se pisalo o radnim uvjetima koji vladaju u tvornicama Foxconna u kojima se proizvode i sastavljaju telefoni i računala nekih od najvećih tehnoloških kompanija. O životnim uvjetima u tim velikim kompleksima u kojima ljudi žive i rade najbolje govori podatak o velikom broju samoubojstava izmučenih radnika, zbog čega su neke tvornice prozore ogradile šipkama, a ispod njih se nalaze mreže kako radnici ne bi počinili samoubojstvo bacanjem kroz prozor.
Obzirom da nedostaju brojke, usporedimo malo Foxconn i Hrvatsku. Foxconn zapošljava 1,2 milijuna ljudi. Broj samoubojstava i samoubojstava u pokušaju od 2005. do 2010. iznosio je 18. Hrvatska ima 4,28 milijuna stanovnika. Broj samoubojstava i samoubojstava u pokušaju u 2011. iznosio je 1.309. Dakle drastična stopa samoubojstava radnika Foxconna u periodu 5 godina iznosi 0,0015%, dok hrvatsku jednogodišnju stopu 0,03% mediji ignoriraju iako je za red veličine veća.
Svaki gubitak života je nedvojbeno tragedija i radni uvjeti su lošiji nego u Hrvatskoj, ali radnici Foxconna su plaćeni i zbrinuti bolje od ostalih radnika u okruženju. Stoga nije čudo da Kinezi otvaranje novih tvornica Foxconna dočekuju otprilike poput Hrvata u očekivanju IKEA-e, te razloge treba potražiti negdje drugdje.
Nepristrano i objektivno, ha?
Portal H-Alter nedavno je objavio tekst u kojem navodi kako je outsourcing u zdravstvu odavno započeo, te između ostalog stoji:
Što je sa primarnom zdravstvenom zaštitom u najvećem dijelu? Ona se plaća iz obaveznog osiguranja, ali je obavljaju u velikom broju slučajeva privatnici koji su bivše javne ordinacije uzeli u zakup, što se nedavno promijenilo u model koncesije.
Prema njihovim obrazloženjima svrhe postojanja neprofitnih medija, ono što čini bitnu razliku između aktualnih, tržišno-profitnih mainstreamovskih medija na jednoj strani i “nezavisnih”, “neprofitnih” medija na drugoj, jest činjenica da neprofitni mediji naglasak stavljaju na kvalitetu sadržaja i programa, dok su tržišno-profitni mediji povodljivi i podložni utjecaju izvora financiranja. Stoga je postojanje neprofitnih medija financiranih iz proračuna nužno, jer tržišni principi “devastiraju kvalitetu”, a slična opravdanja postojanja prisilnog financiranja daje i HRT.
E sad, zašto jedan objektivan, nezavisan i nadasve nepristran medij trenutno stanje opisuje grafikonom odrezanim u 2005. godini, tj. zašto postoji rupa u podacima u periodu 8 godina? Pročitaj više…
Ajmo sad svi zajedno: kontrola cijena uzrokuje nestašice
U Venezueli ne odustaju. Iako se stanovnici zemlje s najvećim nalazištima nafte suočavaju sa sve većom nestašicom proizvoda od hrane do tehnike i dalje idu glavom kroz zid. Birokratiziranost, mnoštvo dozvola potrebnih za uvoz sirovina i regulacija cijena doveli su do kronične nestašice wc papira, koja je “riješena” vojnim preuzimanjem tvornica i dizanjem kredita od 79 milijuna dolara radi interventnog uvoza 50 milijuna roli toaletnog papira i ostalih higijenskih potrepština. Isto rješenje sada se provodi za elektroničku robu. Jasno, vlasnici trgovina i u ovom slučaju su uhićeni kao protudržavni element koji podriva temelje socijalističke države:
Predsjednik Nicolas Maduro naredio je okupaciju lanca trgovina koji prodaju elektroničku robu i druge proizvode, ističući kako su “cijene previsoke”. Brojni menadžeri u trgovinskom lancu “Daka” su uhićeni, a kompanija će sada biti prisiljena prodavati proizvode po “fer cijenama”. Radimo ovo za dobrobit nacije, istaknuo je Maduro te rekao kako bogati biznismeni i desničarska politička opozicija poduprta od strane SAD-a, vodi ekonomski rat protiv socijalističke vlade.
Ideja o fer cijeni postoji od kad postoji i trgovina. To ne bi trebalo biti čudno, jer od početka civilizacije nije postojao nedostatak ljudi koji se vole petljati u tuđa posla, a to je posebno točno za socijalne planere koji smatraju kako je njihov posao propisivati drugima kakve životne odluke imaju pravo donositi. Pročitaj više…
Cijena benzina u zadnjih godinu dana
Trenutna cijena Eurosuper 95 benzina sa maržom iznosi 4,69 kuna. Uz to dolaze trošarina (HAC, HC, zelena energija itd.) u iznosu 3,46 kuna (kada je uvedena 1994. iznosila je 1,60 kn/L), te se u konačnici na sve obračunava PDV od 25%, tj. 2,04 kune, što čini ukupnu cijenu od 10,19 kuna po litri benzina. Da, plaćamo porez na porez, a proizvodnja i distribucija litre benzina jeftinija je od svih ostalih troškova koje ubire država.
Dok cijena goriva u zadnjih godinu dana pada, povezani troškovi za usluge države rastu:
Slijedeći grafikon sadrži stavke koje čine cijenu goriva za listopad 2013. i njihovu usporedbu sa pojedinim europskim zemljama. Na maloprodajnu cijenu utječu troškovi proizvodnje, transporta, skladištenja, distribucije, poreza i regulacije:
Vidljivo je da na različite cijene u zemljama utječu marže, ali puno više utječu porezi i trošarine koje države nameću građanima. Italija trenutno ima najskuplji benzin, te od ukupne cijene od €1,77 za litru, €1,03 odlazi na poreze. Iako Hrvatska spada u zemlje sa najjeftinijim gorivom, glavni uzrok toga je najniža marža od svih promatranih zemalja. Marža po litri benzina u Hrvatskoj iznosi €0,1, a prosječna marža promatranih zemalja iznosi €0,19. Kada bi hrvatski proizvođači imali takvu maržu, maloprodajna cijena Eurosuper 95 benzina bila bi u rangu cijene u Francuskoj.
Da, ali…
Ministarstvo financija u posljednja dva izdanja Jutarnjeg lista objavilo je opsežan odgovor na moj prošlotjedni tekst . Brojke iz Vladinog priopćenja su naravno točne, ali ih je moguće interpretirati i malo drugačije.
Dio izvornog članka objavljenog prošli tjedan u Jutarnjem o plaćama zaposlenika glasio je:
15.12.2012. Vlada je donijela plan Proračuna za 2013. u kojem navodi troškove za zaposlene u iznosu 20 milijardi i 704 milijuna kuna, no ista Vlada 9 mjeseci kasnije objavljuje Smjernice u kojima navodi troškove za zaposlene 20 milijardi i 712 milijuna kuna, što je 8 milijuna kuna više od plana. Ako pogledamo kategorije rashoda državnog proračuna prema računskom planu i taj podatak postaje upitan jer je država u prvih 8 mjeseci za naknade zaposlenima potrošila 14,4 milijarde kuna, ili u prosjeku nešto iznad 1,8 milijardi mjesečno. Kada to pomnožimo sa 12 mjeseci možemo pretpostaviti troškove oko 21,6 milijardi, no godina je pri kraju, te ćemo uskoro saznati. Potrebno je napomenuti da se prema računskom planu naknade za zaposlene u zdravstvenim ustanovama u vlasništvu države, gradova ili županija iz nepoznatog razloga nalaze u sklopu rashoda za zdravstvo, a ne u rashodima za plaće kao što je uobičajeno za ostale djelatnike.
Odgovor Ministarstva glasi: Rashodi za zaposlene u 2012. godini izvršeni su u iznosu od 22,4 milijarde kuna. Ovi rashodi manji su za 374,4 milijuna kuna u odnosu na 2011. godinu.
Vidimo li što se ovdje dogodilo? Iako se izvorni tekst osvrće na nekonzistentnost u ključnim proračunskim dokumentima i budući plan eksplozije rashoda, iz Vlade dolazi odgovor o rashodima za zaposlene u protekloj godini. Rashodi za zaposlene druga su stavka po veličini u rashodima proračuna i točno je kako su 2012. u odnosu na 2011. smanjeni 1,64%. No rashodi za zaposlene nisu isto što i plaće, nego su plaće, uz dnevnice, terenske dodatke i slično, samo jedan dio tih rashoda. Ako usporedimo proračunske troškove isključivo plaća koje se isplaćuju iz proračuna, možemo vidjeti kako su oni 2011. godine iznosili 18,32 milijarde kuna, a 2012. godine 18,45 milijardi. Dakle, iako su rashodi za zaposlene smanjeni 374,4 milijuna kuna, rashodi za plaće su zapravo porasli 128,9 milijuna kuna. Iz javnog sektora i sindikata dolaze informacije o rezanju plaća, a Ministarstvo uprave tvrdi kako je broj zaposlenih u javnom sektoru smanjen. Kako je onda moguće da je ukupna suma plaća porasla? Pročitaj više…
Dvostruki standardi?
Vox Feminae jučer je objavio dramatičnu vijest kako je Twitter kompanija bez ijedne žene u Odboru:
Sve članove Twitterovog odbora čine muškarci, jednako kao i investitore, a na pozicijama izvršnih direktora bila je sam jedna žena, glavna savjetnica Vijaya Gadde, koja je tu dužnost obnašala samo pet tjedana.
Vijaya Gadde bila je direktorica u Twitteru više od dvije godine, da bi prije tri mjeseca došla na poziciju glavne savjetnice. Nije pet tjedana kako Vox Feminae tvrdi i još uvijek je tamo. U čemu je zapravo problem? Twitter je privatna kompanija koju su 2006. osnovali Jack Dorsey, Evan Williams, Biz Stone i Noah Glass. Otkad je diskriminatorno da grupa pojedinaca riskira u poslovnom poduhvatu i uloži svoj novac u posao kojim zatim upravlja onako kako smatra najbolje?
Neovisno od nekoliko iznimaka, poput Sheryl Sandberg u Facebooku ili Marisse Mayer u Yahoou te inicijative Girls Who Code, program obuke softverskog inženjeringa, muška dominacija na Twitteru ukazuje na prisutnost prepreka s kojima se žene susreću pri dolasku na pozicije moći i utjecaja u području tehnologije.
Uskoro je IPO Twittera, pa ukoliko domaćim i stranim feministiknjama smeta nedostatak žena u odboru, bit će slobodne pokušati kupiti većinski udio i glasati za odbor po svojoj mjeri. Ili mogu osnovati svoju tvrtku i baviti se računalnom industrijom uz pomoć poslovnih anđela.
Dosadašnji primjeri zakonske prisile ipak se nisu pokazali uspješnima, jer većina ljudi ne voli naređenja kako da upravljaju vlastitom imovinom. Dobar primjer toga je pokušaj provedbe mjera o minimalnom 40-postotnom udjelu žena u nadzornim odborima norveških kompanija na burzi. Udio žena u odborima zaista jest porastao sa 10% na 40%, ali te kompanije u odborima su odjednom imale neiskusnije članove koji su donosili lošije poslovne odluke i srušili cijene dionica. No većina norveških kompanija donošenjem tog zakona ipak se preoblikovala iz Public Limited (one koje su obvezne poštivati) u Private Limited, tj. one koje nisu obvezne poštivati navedene propise.
Koliko žene zapravo interesira računalna industrija govori i zadnja rečenica iz članka o neravnopravnosti:
Prema istraživanju organizacije Catalyst, samo 5.7% zaposlenih žena u SAD-u radi u računalnoj industriji, a tek 2% žena ima diplomu iz područja visokih tehnologija.
Jesu li FER ili ETF prema tome rodno diskriminatorni fakulteti? Kako sam već napisao ovdje, za ravnopravnost nije bitan udio spola u pojedinoj djelatnosti, nego interes za rad u toj djelatnosti, sposobnosti i kvalifikacije onih koji tu djelatnost obavljaju, te način ophođenja prema tim djelatnicima.
Uostalom, kratkim pogledom na Impressium Vox Feminae može se vidjeti kako je glavna urednica žensko, kompletan urednički kolegij su žene, kao i svi suradnici i umjetnici. Na cijeloj listi nema niti jednog muškog imena. Iako troše proračunski novac na inicijative poput ravnopravnosti žena i muškaraca, njihovo cjelokupno osoblje odražava rodnu neravnotežu na najvišoj razini. Ako su baš toliko nezadovoljni poslovnom politikom Facebooka i Twittera, zašto na svakoj stranici svog portala imaju njihov logo i koriste usluge obje kompanije putem kreiranih profila? Dvostruki standardi. Ništa novo.
Je li Vlada odradila svoj posao?
Vlada je odradila svoj posao, ali unatoč našim mjerama, zakazale su privatne investicije. Zbog toga nema novih radnih mjesta. Dugogodišnjoj krizi i dalje se ne nazire kraj, a proračunska rupa postaje sve veća. Stoga je potrebno naći krivca za nju. Za Vladu je to privatni sektor koji jednostavno odbija investirati i zapošljavati radnike, iako se država prema izjavama iz Vlade restrukturirala. Pogledajmo malo detaljnije to restrukturiranje.
PDV je 1.3.2012. podignut sa 23% na 25%, to nije pomoglo. Ukinuta je nulta stopa PDV-a, ni to nije pomoglo. Oporezuju se dividende, ni to nije pomoglo. Rasle su trošarine, ali ni to nije pomoglo. Trenutno je Hrvatska druga zemlja u EU po visini opće stope PDV-a, a četvrta po visini međustope PDV-a. Na primjeru cijene goriva možemo vidjeti kako je 2012. trošarina na litru Eurosuper 95 goriva iznosila 2,95 kn/L. 1.1.2013. porasla je na 3,15 kn/L, 23.7.2013. na 3,36 kn/L, zatim 3.9.2013. na 3,46 kn/L. Dakle u nešto više od godinu dana trošarina je porasla za 0,51 kn/L, a kada raste trošarina, mijenja se i osnovica za izračun PDV-a, jer se PDV obračunava i na iznos trošarine. Tako je krajem lipnja prošle godine ukupna cijena Eurosuper 95 iznosila je 10,03 kuna po litri, a bez trošarina i PDV-a cijena je iznosila 5,07 kn/L. Do jučer je ukupna cijena iznosila 10,25 kn/L, međutim cijena bez poreza iznosila je 4,74 kn/L. Ukratko, iako je cijena litre goriva 0,33 kune niža nego sredinom 2012., zbog restrukturiranja države ukupna cijena koju potrošači u maloprodaji plaćaju je 0,17 viša nego sredinom prošle godine. Pročitaj više…
Ta besplatna država…
Previsoka cijena? Zato se zadužujemo da bi se troškovi podmirili
U Hrvatskoj ljudi nažalost najčešće ne znaju koliko poreza plaćaju, niti koliku cijenu zapravo imaju razne usluge koje država pruža, a koje nose epitet besplatno. To zapravo nije začuđujuće, jer je porezni sustav poprilično kompliciran i premrežen brojnim parafisklnim i skrivenim nametima. Ovo je zapravo kratki dodatak jednom starijem tekstu o cijeni države (ovdje).
Primjerice litra Eurosuper 95 benzina koju smo do jučer plaćali 10,53 kune, bez posebnih poreza i PDV-a košta 4,96 kuna. No to i dalje nije cijena benzina bez uračunatog poreza, jer tvrtka plaća porez na dobit, a njeni zaposlenici plaćaju porez na dohodak, doprinose i slično, koji će biti uračunati u cijenu benzina kako bi tvrtka poslovala s dobiti i kako bi mogla isplatiti plaće. Sve to znači da svako podizanje poreza tvrtkama predstavlja pad prihoda i razvoja, rast cijena njihovih usluga, smanjenje plaće (ili broja) radnika tih tvrtki ili kombinacija svega navedenog. Takvi primjeri su nebrojeni, no svaki porez u određenoj mjeri utječe na ponašanje ne samo određene kompanije ili zahvaćenog sektora, nego cjelokupnog tržišta i njegovih sudionika.
Pretpostavimo kako je vaša plaća koju primate na račun 5.500 kuna i živite u Zagrebu. Vaša stvarna plaća tada zapravo iznosi 9.219 kuna, no prije nego ju dobijete, poslodavac u vaše ime uplaćuje razne doprinose, poreze i prireze. I prije nego ste primili plaću na račun, već ste platili 3.719 kuna poreza, prireza i doprinosa. Svatko za sebe svoju stvarnu plaću (bruto2) i doprinose može provjeriti na kalkulatoru plaća.
Pogledajmo sada jedan pojednostavljeni model koji uspoređuje cjelokupnu proračunsku potrošnju države sa brojem radnika (radi jednostavnosti i onih na proračunu, subvencijama i sl.) koji okvirno prikazuje koliko poreza godišnje plati prosječan hrvatski radnik, te nekoliko stavki na koje se taj porez troši. Prosječan radnik godišnje za trenutne umirovljenike uplati oko 26.300 kuna, dio putem uplata za mirovinski stup, a dio putem raznih poreza koji se tokom godine koriste za sanaciju mirovinskog fonda, iz razloga što mirovinski sustav ima veće isplate od uplata. Taj prosječni radnik godišnje uplati i oko 16.000 kuna za zdravstvo koje mnogi smatraju besplatnim. Ponovno, nešto putem doprinosa, nešto putem poreza kojim država sanira gubitke u zdravstvu. Besplatno obrazovanje prosječnom radniku ipak nije besplatno, jer ga financira sa oko 8.350 kuna godišnje. Taj radnik također potiče turizam iako možda nikad nije bio na moru, potiče sadnju pšenice iako možda ne jede kruh i tako dalje. Ukratko, besplatne stvari ne postoje, iako nam se ponekad tako čini. Ili ih plaćamo sami, a da toga nismo niti svjesni, ili ih plaća netko drugi.
Tekst je također objavljen u Jutarnjem listu.
Monopolizam 
Najnoviji komentari