Beskrajni dan

Ovih dana ponovno sa svih strana izjave o oporavku gospodarstva: iduće godine. Danas će još biti teško, ali sutra je novi dan. Guverner Vujčić prognozirao je da bi BDP 2015. mogao porasti za 0,4 posto, a ministar Maras pak najavljuje 2 posto.

Ne znam osjeća li se netko već kao Phill Connors iz Beskrajnog dana, čovjek koji se svako jutro budi i iznova proživljava jedan te isti dan. U početku se Phill trudio poboljšati situaciju, ali kad je shvatio da se dan ponavlja što god on učinio, jednostavno je digao ruke od svega i nastavio se nadati najboljem. Jednako tako, analitičari u Hrvatskoj iz godine u godinu najavljuju oporavak gospodarstva u nadi da će netko konačno uvažiti njihove savjete. No kako i ono malo najavljenih pozitivnih reformi bude obustavljeno zbog pritisaka raznih skupina proračunskih ovisnika, ne preostaje drugo nego pozitivne prognoze korigirati u negativne. 

Traže li sindikati doista promjenu smjera ili ubacivanje u veću brzinu?

Pet godina krize jasno pokazuje da politika štednje ne može izvući zemlju iz recesije. Hrvatska još ima prostora za zaduživanje, a od smanjenja deficita ne treba raditi dogmu, prvo treba izgraditi zdravu ekonomiju, kaže sindikalist Vilim Ribić koji se pritom poziva na nobelovce Paula Krugmana i Josepha Stiglitza, koji su već odavno procijenili da politika štednje ne može pobijediti krizu. Europa je preplavljena sličnim izjavama. Predsjednik Europske komisije Jose Manuel Barroso prošli tjedan u Bruxellesu izjavio je kako je politika štednje došla do svojih granica, te kako moraju imati rješenja skrojena prema potrebama pojedinih zemalja, a ne primjenjivati jedan, uniformni program za sve europske države. Predsjednik Europskog vijeća Herman van Rompuy na istom je sastanku ocijenio da gospodarska kriza traje predugo. Istaknuo je da treba brže provoditi reforme koje najizravnije utječu na rast.

Što znače takva rješenja skrojena prema potrebama država? Znači li to da će nekima dodatno narasti porezi, a drugima potrošnja ili rezovi? Iz njihovih govora može se isčitati kako zapravo ne planiraju odustati od dosadašnjih poteza koje i dalje smatraju pozitivnima, ali pravi problem je što sad dolaze do Francuske i Italije, koje su ipak veći zalogaj od grčke ili španjolske ekonomije. Kad zemlja poput Francuske potpuno utone u krizu, čak ni Njemačka neće moći i htjeti plaćati održanje socijalne države i zajedničke valute.

No postoje li mjere štednje u Europskoj uniji i Hrvatskoj? Sve dosadašnje državne mjere proizvele su učinak upravo suprotan od najavljenog i problemi koji su trebali biti riješeni su eskalirali. Svi pokušaji rezanja deficita doveli su do njegovog rasta, mjere dizajnirane za rezanje državne potrošnje rezultirale su rastom te potrošnje što očigledno rezultira pogoršanjem stanja u Europi i rastom javnog duga. Španjolski javni dug tako je od početka provedbi mjera štednje porastao sa 53% BDP-a na 90%, a Grčka koja je sa mjerama započela 2009. godine sa javnim dugom visine 129% BDP-a skočila je na 170%, francuski javni dug je 90,2% BDP-a, a hrvatski bi sa 29% BDP-a 2008. mogao dosegnuo 65% ove godine.  Kako je moguće da javni dug europskih država, pa tako i Hrvatske, raste ako se provode mjere štednje? Predstavljaju li te mjere štednje samo dizanje poreza građanima kako bi se omogućio daljnji rast državne potrošnje?

Laž, velika laž, BDP

Naši ekonomisti ponovno se bave predviđanjem kretanja BDP-a, koje je zapravo poprilično jednostavno u ovo vrijeme: ukoliko država pokrene velike investicije, BDP će rasti, u suprotnom neće. Zašto? Sve skupa je besmisleno jer BDP gledaju isključivo kao brojku koja predstavlja sumu jednakovažnih elemenata. Pogledajmo formulu za izračunavanje:

BDP=C+I+G +X

Ovo je jednostavna verzija keynesianskog modela bruto društvenog proizvoda, kojeg čini zbroj privatne potrošnje, investicija, državne potrošnje i razlike uvoza i izvoza. Ideja je to koja u svojim temeljima sadrži destruktivnu misao kako je potrošnja izvor rasta. Gledajući ovu jednadžbu, možemo lako uvidjeti da ekonomisti koji savjetuju kako upravljati državom vjeruju kako je moguće stimulirati ekonomiju povećanjem državne potrošnje. Kada osobna potrošnja i investicije padnu, državna potrošnja trebala bi porasti kako bi se zadržala postojeća razina BDP-a. Hrvatska je imala godine rasta BDP-a, ali taj rast bio je prividan, jer je državna potrošnja iz godine u godinu rasla sve više. Imali smo velike građevinske projekte, poticanja zapošljavanja, spašavanja posrnulih kompanija, no gospodarstvo i dalje tone. Kao lijek, ova vlada razmišlja o novim kapitalnim investicijama koje bi potaknule zapošljavanje.

Problem ovoga jest, kao što je već navedeno, ideja kako državna potrošnja doprinosi rastu blagostanja, no u stvarnosti, ona ubija gospodarstvo. Stvarno gospodarstvo je privatan sektor. Državni sektor proizlazi iz privatnog. Nitko (nadam se) ne smatra kako bi povećana potrošnja kralja uzrokovala blagostanje kraljevstva, kada je kraljeva potrošnja financirana porezima prikupljenim od stanovništva.

Ista situacija odnosi se i na moderne države. Državna potrošnja je parazitska, a što je ona manja, stanovnicima te države je bolje. Svima bi nam bilo bolje kada bi veći broj stanovnika radio na proizvodnji stvarnih roba i usluga, umjesto da ispijaju kave u raznim Ministarstvima za gubljenja vremena, a sve to na naš trošak.

Državni programi koji plaćaju ljudima da ne rade također su poprilično nelogični. Razni oblici socijalne pomoći potiču ljude da ne traže posao (jer im se tako više isplati biti bez posla) podižu nezaposlenost, a financiraju ih trenutni zaposlenici. Svi takvi programi financirani su od strane privatnog sektora putem oporezivanja. Iako takvi transferi ne ulaze u izračun BDP-a, oni realno smanjuju količinu novca kojim privatni sektor može raspolagati, te u konačnici na taj način guše ekonomiju.

Zbog pojačanog oporezivanja koje bi trebalo financirati rastuću potrošnju države ljudi će zatražiti proširenje ili pojačanje socijalnih programa, kako bi vratili dio oporezivanih sredstava kroz neki oblik pomoći. To dovodi do još veće porezne presije i još jedne zablude – nemoguće je da svi subvencioniraju svakoga i da društvo napreduje u cjelini. Stavka G u jednadžbi BDP-a predstavlja upravo to – uz državnu pomoć trebamo jedni potkradati druge i to će nas dovesti do većeg stupnja blagostanja.

Mjere štednje koje naši mediji prenose, u stvarnosti ne postoje, jer ukoliko pogledamo kretanje državne potrošnje gotovo bilo koje države, vidjet ćemo konstantni rast, a ukoliko pogledamo kretanje poreznog opterećenja, vidjet ćemo da ono raste u skladu s apetitima države. Ono što zapravo moramo učiniti jest smanjiti državnu potrošnju, kako bismo smanjili poreze i oslobodili privatni sektor i stanovništvo da sami troše, štede ili ulažu svoj novac prema svojim željama i preferencijama.

Čovjeku s maljem, svaki problem izgleda kao čavao

Vratio sam se s puta i očekivano, kod nas se i dalje svi problemi rješavaju na jedan način. Keynes i dalje nije pokopan. Štoviše, Jutarnji ne samo da zagovara printanje novca i kreiranje balona, nego krivce pronalazi u ljudima koji opreznije troše svoj novac u nesigurnim vremenima:

Kad kupuje eure, HNB u ulozi valutnog odbora emitira kune, a kad prodaje eure, HNB povlači kune iz optjecaja. Drugi važniji način emisije kuna bio bi da HNB kupuje hrvatske državne obveznice i trezorske zapise, ali on to cijele prošle godine nije činio, kako piše u HNB-ovu izvješću za 2011., “jer nije bilo potrebe”. Banke su, naime, 2011. imale i previše novca i još više im nije trebalo.

To je “paradoks štednje” u vrijeme financijskih panika i recesija, koji je još prije 80 godina uočio Keynes: to, da banke plivaju u novcu, a privreda grca u besparici, osnovno je obilježje ove vrste krize kroz kakvu i Hrvatska sada prolazi. Ne treba puno analize da se to ustanovi, dovoljno je prošetati se zagrebačkom Ilicom od Britanskog trga i prebrojiti zatvorene lokale. Da, i kafići propadaju, što se donedavna činilo nemogućim! Nema nikoga niti da uđe u kafić i naruči pelinkovac ili espresso, pa ni kafići nemaju za koga raditi.

Drugim riječima, HNB je kriv što nije spustio kamatne stope, a mi smo krivi jer štedimo umjesto da se zadužujemo i dižemo kredite. Istovremeno, svi mediji prepuni su upozoravajućih članaka i priloga o visokom trgovinskom deficitu i niskoj razini štednje. Čovjek bi pomislio da bi u tom slučaju smanjenje potrošnje bila dobra stvar, jer tako smanjujemo deficit u razmjeni.

Zaista je šokantno da g. Bošković savjetuje ljudima da rade upravo suprotno od zdravog razuma, tj. govori kako je uskraćivanje dijela potrošnje u svrhu akumulacije štednje za budućnost pogrešno.

Problem s ovakvim načinom gledanja problema jest eliminacija vremena iz jednadžbe i krivo percipiranje razloga napretka. Investicije (koje počinju štednjom) vode do rasta gospodarstva i blagostanja, a potrošnja bez štednje vodi u propast. Bošković, i ostali sljedbenici Keynesove nauke, smatraju da ljudi bezrazložno počinju manje trošiti u doba recesije i to dovodi do opisane spirale:

Novaca nema jer se obrtanje zbog panike usporilo, bankovni kreditni multiplikator je nestao, blaga, ali uporna inflacija usisala je i ono malo kuna u optjecaju – a HNB ne želi emitirati nove kune. Osim ako ne može kupiti devize. A ni deviza nema, i tako smo se našli tu gdje jesmo, uhvaćeni u spirali poniranja, paralizirani zastrašujuće brzim propadanjem zadnjih preživjelih proizvodnih poduzeća.

Dakle, gospodarstvo neće funkcionirati ukoliko nema potražnje za onim što gospodarstvo nudi. Njihovo rješenje je smanjenje kamatnih stopa, printanje novca i poticanje potrošnje, čak ukoliko je ona nepotrebna i neopravdana, samim time i dugoročno štetna. No, dugoročno ionako svi umiremo, kako bi rekao Keynes.

Ukoliko je ovo rješenje tako dobro, zašto ga koristiti samo u doba recesije? Zašto ne bi konstantno trošili kao pijani bogataši i tako podignuli zaposlenost i BDP? Tu dolazimo do još jednog problema: proizvod je potrebno prvo proizvesti da bismo ga konzumirali, što znači da prvo moramo imati zaposlenost, a tek onda potrošnju, a ne obratno. Možemo imati milijune kuna na računima, ako proizvod nije proizveden, ne možemo ga niti kupiti. Da ne spominjemo kako niske kamatne stope uzrokuju mislokaciju resursa i uzrokuju balone koji kasnije ponovno rezultiraju još težom recesijom kada stvar izmakne kontroli i prestane funkcionirati.

Poanta je u tome da mi kao potrošači raznih dobara i usluga odlučujemo kada ćemo trošiti, sada ili u budućnosti. Trenutna potrošnja pala je zbog straha za budućnost, ne zbog nerazumnog ljudskog ponašanja koje treba iskorijeniti masivnom intervencijom. Ta nesigurnost nije umišljena, jer zaista ne znamo što će se dogoditi u budućnosti, niti koja će biti iduća spasonosna mjera Linića i Čačića. Paradoks štednje nije nikakav paradoks, jer  kada bi povećanje potrošnje tako jednostavno riješilo krizu, svijet sada ne bi bio u ovim problemima.

Sudar titana

Evo jedan ilustrativni primjer koliko je pojam liberalizam danas iskrivljen. S jedne strane je naš “liberal” i (prema potrebi) zagovornik tržišta, a s druge Milton Friedman:

Slobodno tržište

Nije nam lako, ali za svakog građana bolje je da mi o tome odlučujemo. Boljeg rješenja nema.

– Radimir Čačić o vođenju države i gospodarstva na 11. izbornom Saboru HNS-a.

What most people really object to when they object to a free market is that it is so hard for them to shape it to their own will. The market gives people what the people want instead of what other people think they ought to want. At the bottom of many criticisms of the market economy is really lack of belief in freedom itself.

– Milton Friedman, Wall Street Journal, 18.05.1961.

Zdravstvo

Mora se ući u razvojni ciklus i pritom srezati neproduktivna potrošnja i koliko god je moguće zaštititi najugroženiji sloj stanovništva. U mirovinskom i zdravstvenom sustavu bitnih reformi neće biti, dok se u obrazovnom sustavu ide na praćenje tržišta rada.

Radimir Čačić, RTL, 28.03.2012.

It is taken for granted that workers should receive their pay partly in kind, in the form of medical care provided by the employer. How come? Why single out medical care? Surely food is no less essential to life than medical care. Why is it not at least as logical for workers to be required to buy their food at the company store as to be required to buy their medical care at the company store?

– Milton Friedman piše protiv plana zdravstvene reforme Hillary Clinton
WSJ, 13.02.1993.

Državna potrošnja

Vlada je rast BDP-a u 2012. utemeljila na projekciji rasta kapitalnih investicija za 7,4 posto, a kako je gospodarstvo izračunalo da bi investicije trebale zapravo pasti u tekućoj godini, to zapravo znači da će se planirane investicije morati povećati za 9,4 posto.

– Vladin plan investicija za 2012.

Cutting government spending and government intrusion in the economy will almost surely involve immediate gain for the many, short-term pain for the few, and long-term gain for all.

– Milton Friedman, WSJ, 15.07.1995.

Slobodna trgovina i poštena trgovina

Država se mora boriti protiv enormnih profita koje poslovne banke ostvaruju na njoj i njenim građanima.

– Okrugli stol HNS-a, Lider Press, 12. travanj 2011.

‘Fair’ is in the eye of the beholder; free is the verdict of the market. (The word ‘free’ is used three times in the Declaration of Independence and once in the First Amendment to the Constitution, along with ‘freedom.’ The word ‘fair’ is not used in either of our founding documents.)

– Milton Friedman, WSJ, 07.03.1996.

Postoji li život nakon bankrota?

Vlada se opet zadužuje, a najnoviji kredit u iznosu od 260 milijuna eura uz kamatnu stopu od 5,5 posto na pet godina podiže u Erste i Hypo banci kako bi platila obveznice za restrukturiranje gospodarstva iz 1991. godine.

I tako iz godine u godinu, iz obveze u obvezu.. jedina razlika je padanje ratinga i povećanje kamata na zaduživanje. Iako je Šuker svojevremeno tvrdio drugačije, zaduživanje nije način rješavanja duga. Ukoliko je država sama nesposobna servisirati svoj dug, on neće magično nestati još nepovoljnijim zaduživanjem. Problem je što svaka vlast (ne samo naša) gleda stvari kratkoročno, do idućih izbora: mi ćemo se zadužiti, a nasljednici neka plaćaju. Keynes je to lijepo (i sebično) upakirao rekavši da dugoročno dug nije bitan, jer smo dugoročno ionako svi mrtvi. Keynes je mrtav, a nama u nasljeđe ostavio je long run. I “začudo”, svijetu se to ne sviđa. Čak iako pojedine stranke ostanu na vlasti više mandata, i dalje nastavljaju s takvom politikom. Zašto? Jer povratka više nema, a druga opcija politički ne zvuči baš najbolje. Naravno, želja svake vlasti je zadržati postojeći standard koliko god je to moguće, makar to značilo katastrofu u budućnosti, jer ipak, to će postati tuđi problem. A što duže se problem gura pod tepih, ta budućnost postaje mračnija. Bankrot bi poprilično brzo posložio kockice, ali bi izazvao nemire i socijalne prosvjede. Zato se vlast okrenula metodi kuhanja žabe, pa zaduživanjem i inflacijama potiho odgađa probleme.

Umjesto dizanja poreza i/li dodatnog zaduživanja, Hrvatska bi trebala srezati potrošnju (naš recept za katastrofu su razne investicije u mostove, ceste i ostalu infrastrukturu koja zjapi prazna) i prodati dio imovine. 69 tvrtki od posebnog državnog interesa generira godišnje gubitke od 4,2 milijarde eura. Recimo HŽ za početak, koji uz monopolistički položaj i nevjerojatne subvencije i dalje gomila gubitke, zatim privatizirati Hrvatske šume, prodati nekretnine u vlasništvu države koje ionako samo generiraju gubitke i tako dalje.

Oni koji se opiru takvim idejama privatizacije moraju biti svjesni da će se ona morati dogoditi kad država ostane bez izvora kreditiranja, a tada će uvjeti u zemlji i hitnost rješavanja problema znatno spustiti prodajne cijene. Prodavati kada gori pod petama često znači daj što daš, tj. prodavati u bescjenje.

Privatizacija (naravno ne kriminalna) nije problem, nego rješenje.