Početna > Hrvatska, porezi, posao, zdravstvo, školstvo > Cijena mogućeg štrajka javnog sektora

Cijena mogućeg štrajka javnog sektora

strajkŠto je zajedničko radnicima u državnoj upravi, zdravstvu, obrazovanju, policiji, kulturi, carini, mirovinskom, pošti, elektroprivredi, ZG Holdingu, željeznici, zračnim lukama i vodoopskrbi? Osim što plaće uglavnom dobivaju iz proračuna, također su najavili i zajednički generalni štrajk. Čelnici pet sindikalnih središnjica tako su prošlog tjedna održali konferenciju za novinare na kojoj su izvijestiti o Rezultatima osobnog izjašnjavanja o organiziranju generalnog štrajka i daljnje aktivnosti. Od ukupno 382.190 članova sindikata, 71,65 posto izašlo je na glasovanje, te je od 273.839 glasova 92,31 posto izjašnjeno za opći štrajk.

Jedan od problema štrajka javnog sektora je činjenica kako su poslovi koje on obavlja uglavnom monopolistički. Štrajk radnika pojedinog trgovačkog lanca jednostavno će kupce preusmjeriti u kupovinu kod konkurencije. Štrajk prosvjetnog, željezničkog ili komunalnog sindikata paralizira cijeli sektor za čitavo vrijeme trajanja, a usluge poput željezničkog prijevoza, edukacije ili odvožnje smeća u tom periodu građanima jednostavno nisu dostupne. Štrajk privatnog sektora test je između poslodavaca i posloprimaca. Radnici se odriču plaća za vrijeme štrajka, a poslodavci zarade koja bi postojala u normalnom poslovanju. Obje strane snose gubitke, te imaju želju pronaći kompromis u što kraćem vremenu. Radnici znaju da ukoliko pretjeruju sa zahtjevima mogu poslodavca učiniti nekonkurentnim, te upropastiti i tvrtku i svoja radna mjesta. S druge strane, poslodavci koji pretjeruju s pritiskom vrlo brzo će izgubiti najbolje radnike. Štrajk javnog sektora koji nije opterećen bankrotom svoju snagu bazira na političkim pritiscima. Porezni obveznici, nezadovoljni situacijom u kojoj su brojne usluge nedostupne zbog monopolističkih privilegija, tražit će od nadležnih tijela što hitnije rješavanje problema, što u pravilu znači i brzo popuštanje zahtjevima prosvjednika kako bi nervozna vlast udobrovoljila glasače. Ovaj proces jedan je od glavnih razloga pada kvalitete i produktivnosti državno garantiranih monopola, te rasta troškova javnog sektora iz godine u godinu.

Zaposlenici javnog sektora zbog takve situacije u jedinstvenoj su poziciji. Kao glasači na izborima, mogu istovremeno biti i poslodavac i zaposlenik koji većinskim brojem glasova sam sebi izglasava veću plaću. Obzirom na takav status i želju za rastom plaće, zaposlenici javnog sektora u pravilu uvijek izglasavaju rast proračuna, ne vodeći računa o fiskalnoj stabilnosti države. Takav trend davno je prošao točku održivosti, a dovoljan pokazatelj toga su neprestani rast proračuna, porezne presije i rast zaduženja države, tj. dizanje novih kredita. Dok je plaća radnika u privatnom sektoru definirana profitabilnošću tvrtke u kojoj rade i visine poreznog opterećenja, plaća radnika u javnom sektoru definirana je gotovo isključivo snagom glasačke moći na izborima i kreditnim rejtingom države.

Gubitak radnih mjesta po djelatnosti 07_13Naši saborski zastupnici, umjesto da se ponašaju kao predstavnici poreznih obveznika, duboko su zagazili u populizam i predstavljanje svih onih koji primaju plaće, subvencije i ostale novčane transfere iz proračuna, te su rashodi proračuna sa 70,4 milijardi iz 2002. godine kroz deset godina skočili na 118,7 milijardi kuna. Proračunski rashodi za naknade zaposlenima tako su 2005. godine (dakle prije krize) iznosili su 23,2 milijarde kuna. Do krizne 2007. godine narasli su na 27,5 milijardi kuna, a unatoč nastaloj krizi i sve slabijem punjenju proračuna država je nastavila dodatno opterećivati proračun, te su rashodi za naknade zaposlenima premašili 31 milijardu kuna. Jedini koji su u svemu ovome nastradali su radnici privatnog sektora, dok je javni do nedavno ostao gotovo neokrznut. Od 2007. do 2013. prerađivačka industrija izgubila je gotovo 50.000 radnih mjesta, a zbog pada prihoda i potrošnje građana nastradala je i trgovina u kojoj je izgubljeno 30-ak tisuća radnih mjesta, te brojni drugi sektori koji pune proračun. 2009. godine Matica hrvatskih sindikata je umjesto najava smanjenja plaća javnog sektora tražila uvođenje kriznog poreza, kako bi se teret krize “ravnomjerno podijelio” na privatni i javni sektor. Stoga se nameću pitanja točnosti izjava kako radnici javnog sektora zbog najavljenih izmjena ZOR-a planiraju štrajkati kako bi zaštitili privatni sektor, tj. radnike kojima ZOR niti do sad nije pružao zaštitu od prekovremenog rada ili otkaza, je li pravi razlog štrajka pokušaj zadržavanja vlastitih povlaštenih pozicija što je duže moguće stopiranjem bilo kakve mogućnosti fleksibilizacije, te je li ovo zapravo demonstracija političke moći sindikata.

Uz spomenute razlike zaštite radnog mjesta iz uvoda ovog teksta, postoji još različitosti javnog i privatnog sektora. Tvrtke i radnici koji posluju na tržištu do novca dolaze samo ukoliko prodaju dobra i usluge koje ljudi žele kupiti, te po cijeni koju su kupci spremni platiti. Ako tvrtka u privatnom sektoru to ne uspije ostvariti, mora smanjiti troškove ili završava u bankrotu. Javni sektor najveći udio novca prima oporezivanjem, tj. iz proračuna, što znači kako ne moraju voditi pretjeranu brigu o tome smatraju li kupci kako dobivaju dobru uslugu za cijenu koju plaćaju. Ukoliko su troškovi veći od rashoda, umjesto mjera za kontrolu troškova, najčešće raste porezno opterećenje. Međusobno kritiziranje privatnog i javnog sektora često završava na izjavama kako privatni radi za javni, na što javni odgovara da bi država propala bez njih. Radnici privatnog sektora ne rade posao javnog, ali da bi zaposlenici javnog sektora uopće primili plaću, prethodno država mora oporezovati privatni sektor. U suprotnom, radnici javnog sektora neće imati odakle primiti plaću za svoj rad. Javni sektor također ne puni proračun plaćanjem poreza, nego tim činom samo vraća dio novca u državnu blagajnu iz koje ga je prethodno dobio u obliku plaće. Dakle istina je negdje između, no činjenica je kako se sredstva privatnog sektora osiguravaju isključivo dobrovoljnom razmjenom i nisu zagarantirana, dok se sredstva javnog sektora osiguravaju prisilnim prikupljanjem poreza, te kao takva mogu osigurati postojanje znatnog broja nepotrebnih radnih mjesta i rast korupcije.

Kolika je cijena štrajka takvih razmjera za gospodarstvo?

I sad dolazi onaj „nezgodni“ dio: koliko štrajk takvih razmjera košta gospodarstvo? Obzirom kako još nema informacija koliko bi štrajk mogao trajati, niti točan broj sudionika ovo je samo imaginarni izračun. Pretpostavimo da Vlada ne udovolji zahtjevima sindikata, te 80% navedenih radnika (ne svi zbog radnih obveza i slično) krene u generalni štrajk u trajanju tjedan dana. U tom slučaju, akcija će poremetiti brojne javne službe, od državne uprave, preko škola, do transportnog i carinskog sustava. Sve to također će predstavljati udar i na normalno poslovanje privatnog sektora, u kojem dio radnika neće moći doći na posao bez kašnjenja, pojedini roditelji će morati izostajati s posla ili naći alternativnu mogućnost zbrinjavanja djece, ionako dugo vrijeme čekanja na raznu obveznu dokumentaciju postat će još dulje, bolesnici će sve duže čekati na listama za preglede ili operacije, roba će dulje čekati carisnku inspekciju, a generalni štrajk državnih i javnih službenika poslat će negativan signal potencijalnim stranim ulagačima je li Hrvatska uopće otvorena za poslovanje. Udar takvog štrajka na gospodarstvo i BDP teško je izračunati, no zbog brojnih posljedica sigurno ne bi bio zanemariv.

Počnimo od troškova plaća za radnike koji štrajkaju. Na godišnjoj razini troškovi osoblja HEP-a iznose 1,9 milijardi kuna, što bi za 80% radnika koji su u štrajku u periodu tjedan dana predstavljalo iznos od 29 milijuna kuna. Rashodi za zaposlene u obrazovanju na godišnjoj razini iznose oko 9,4 milijarde kuna, što znači kako suma plaća štrajkaša u tjedan dana iznosi 143,6 milijuna kuna. Plaće štrajkaša iz Hrvatskih željeznica predstavljaju 23,1 milijun kuna, HZZO 5 milijuna, bolnica 82 milijuna, HZMO 4,5 milijuna, Carinske uprave 6 milijuna, Porezne uprave 8 milijuna kuna itd. Ovakva sveukupna procjena iznosa plaća radnika državnog i javnog sektora koji bi štrajkali tjedan dana iznosila bi oko 376 milijuna kuna. U slučaju da Vlada odluči kako radnicima u štrajku neće isplaćivati plaće za period neobavljanja posla, te troškove ili će podmiriti sindikati stavljajući svoje blagajne u funkciju ili će se štrajkaši morati zadovoljiti primanjima nižim razmjerno vremenu provedenom u štrajku.

Brojni fakulteti i pojedina javna poduzeća mogli bi se suočiti sa tužbama svojih klijenata koji su uslugu platili ali ju nisu dobili: primjerice studenti koji plaćaju predavanja, ili kupci mjesečnih i godišnjih karata za prijevoz HŽ-a i ZET-a. Ekonomski fakultet u Zagrebu od školarina uprihoduje oko 74 milijuna, a Filozofski fakultet oko 30 milijuna kuna, što bi u tjednom iznosu predstavljalo 2 milijuna kuna školarina koje bi studenti tih fakulteta mogli potraživati zbog otkazivanja predavanja. Prema Izvješću o radu rektorata Sveučilišta u Zagrebu, zagrebački fakulteti od školarina i ostalih oblika vlastitih prihoda godišnje ubiru 407 milijuna kuna, što bi u slučaju tjedne blokade i povrata sredstava fakultetima moglo prouzročiti štetu u visini 7,8 milijuna kuna. Na razini države iznos se penje do 25 milijuna kuna.

Ionako gubitaška državna kompanija HŽ mogla bi zbog sedmodnevne obustave prijevoza robe i putnika izgubiti dodatnih 64 milijuna kuna. Ukoliko ZET-ovi tramvaji ostanu u garažama, kompaniji koja ionako grca u dugovima to bi moglo predstavljati pad prihoda za 6 milijuna kuna, uz moguće odštete putnicima koji su unaprijed kupili mjesečne ili godišnje karte koje ne mogu koristiti. Zatvaranje zračnih luka Split i Dubrovnik tim tvrtkama moglo bi smanjiti prihode za 1 do 7 milijuna kuna, ovisno je li štrajk u sezoni, a Croatia Airlines mogao bi izgubiti i do 30 milijuna kuna prihoda.

Koliko će štrajk ukupno utjecati na hrvatsko gospodarstvo? Jedan od mogućih načina kako to ugrubo izračunati je pomoću ukupnog iznosa BDP-a. Ukoliko iznos BDP-a podijelimo sa godišnjim brojem radnih dana i brojem radnika, dobit ćemo produktivnost prosječnog radnika u Hrvatskoj koja iznosi 984 kune. Naravno, postoji razlika u produktivnosti kako među pojedinim radnicima i djelatnostima, tako i između privatnog i javnog sektora, no za potrebe jednostavnosti ovog primjera zadržimo se na spomenutom prosjeku. Ukoliko u ovom zamišljenom modelu sedmodnevnog generalnog štrajka bude sudjelovalo 300 tisuća radnika, takav štrajk gospodarstvo bi koštao nešto iznad 2 millijarde kuna. Ukupni efekti negativno bi se odrazili smanjenjem proizvodnosti javnog, ali i privatnog sektora, a posljedično manjom zaradom i poreznim prihodima. Naravno, ovaj izračun nije u potpunosti točna procjena, no u svakom slučaju otvara pitanje ispravnosti i pravog cilja ovakvih poteza u gospodarstvu iscrpljenom višegodišnjom recesijom.

Ovaj tekst objavljen je u Globusu.

  1. Veljača 7, 2014 u 6:56 pm

    Problem nije štrajk, već ,što je dobro uočeno,položaj zaposlenika u javnom sektoru. Kad je netko toliko osiguran raznim ugovorima ili nemogućnošću otkaza,a ujedno i tolika glasačka mašina, onda je normalno da je ucjenjivanje po sindikatima sasma normalna stvar. Političari ne mare za troškove u želji da osiguraju privilegij vlasti i ništa to ne može zaudati.
    Krucijalno je pak pozivanje na GENERALNI štrajk-a koji mu je cilj ?Poboljšanje produktivnosti,smanjeni broj administrativaca, teritorijalni preustroj zemlje, politička reforma, mirovinska i zdravstvena revizija i reforma, možda ? Ne, radi se o floskuli sindikalista “da žive život dostojan čovjek”, tj. da se povečaju rashodi. Izgleda da se u taj ćivot dostojan čovjek nikako ne uspijevaju ubaciti oni zaposleni u realnom gospodarstvu, koji sve to i financiraju !?

  2. dandy
    Veljača 9, 2014 u 5:14 pm

    Idealno bi bilo kad bi predsjednik RH i njegov ured, Hrvatski sabor i Vlada, sve njihove prateće službe te 2/3 državnih službenika po ministarstvima štrajkali jedno godinu dana (bez isplate plaća). Siguran sam da nikome ne bi previše nedostajali, bezbolno bi se riješili deficita državnog proračuna i svima bi postalo jasno da nam baš i nisu jako nužni.

  3. Veljača 11, 2014 u 2:58 pm

    Nažalost, nepotrebna administracija, partijsko zapošljavanje (SDP/HDZ), nepotizam je najveći problem državne uprave. U samo jednom ministarstvu se može bez problema izbaciti 40-60% neradnika i vucibatina, dovoljno je dva puta u tjednu proći po uredima i znaš tko radi ili ne radi. Nažalost, rezati će se radna mjesta, ali ne onih koji su došli po političkoj vezi ili jer su korisni, otkaze će podjeliti onima koji su nešto radili. Primjer se može vidjeti u CO, koji su prodali jer je problem dati prijateljima otkaze, ovako, privatnik je odmah najavio 1000 otkaza za sve te priljepke. Učitelja ima malo, ali zato tajnica, ravnatelja i računovotkinja ima na bacanje. Da ne kažem da se mnogi ne daju u mirovinu, što najviše šteti školstvu jer jednostavno nisu u toku. Zdravstvo je politčki podijenjeno, jednom bolnicom upravlja SDP, drugom HDZ i tu se isto ugnijezde nepotrebno. Imamo 5-6 razbacanih, ništkoristi bolnica u Zagrebu, isto toliko ravnatelja, zamjenika, računovodstva, bla bla, sve to zatvoriti, srediti bolnicu u Blatu i jedan ravnatelj. Može se rezati na puno razina ali, političari ne diraju svoju biračku masu. Da ne kažem kako su razmaženi načelnici, zamjneici ministra i slično. Troši se nenormalno, a priča da se nema gdje rezati. Svaki djelatnik dobiva printer u sobu, a postoje kopirke na svakom katu… nešto se pokušava, ali kažu, da treba polako… ma što polako. To je sve politika….

  4. kiki
    Veljača 13, 2014 u 8:57 pm

    Odličan tekst.Čestitke autoru na izvrsnom zapažanju.

  5. Veljača 17, 2014 u 5:56 pm

    nema se što dodati, odličan članak kao i uvijek🙂
    pozdrav

  6. Veljača 20, 2014 u 3:26 pm

    “Dok je plaća radnika u privatnom sektoru definirana profitabilnošću tvrtke u kojoj rade i visine poreznog opterećenja, plaća radnika u javnom sektoru definirana je gotovo isključivo snagom glasačke moći na izborima i kreditnim rejtingom države.” – ha,ha,ha i opet ha,ha ha, ova rečenica je dokaz da i u područjima van religije ima ortodoksnih vjernika,.

    • Veljača 20, 2014 u 7:31 pm

      Vrlo dobar odgovor, prepun kontraargumenata.

      • Veljača 21, 2014 u 9:24 am

        Svaki argument je suvišan, sama činjenica da se ovi tekstovi objavljuju u Globusu negira pola osnovnih argumenata citata – “profitabilnost tvrtke vs. predstečajna nagodba u kojem se procesu nalazi”. Ako treba elaborirat ću dalje – ne plaćamo PDV, doprinose i slične sitnice koje moraju plaćati oni koji nisu “too big to fail”, toliko o profitabilnosti tvrtke. Da, visina poreznog opterećenja je bitna, ali, ukoliko vjerujete da se definiranje plaće radnika u privatnom sektoru svodi na ove dvije varijable onda je riječ ili o istinskom vjerniku ili o osobi koja nikad nije vodila tvrtku u privatnom sektoru i isplatila plaću radniku. Suma summarum, postoji puno više varijabli od dvije navedene koje određuju plaću radnika u privatnom sektoru.

      • Veljača 24, 2014 u 4:34 pm

        Mate Teklić :

        Ako treba elaborirat ću dalje – ne plaćamo PDV, doprinose i slične sitnice koje moraju plaćati oni koji nisu “too big to fail”, toliko o profitabilnosti tvrtke. Da, visina poreznog opterećenja je bitna, ali, ukoliko vjerujete da se definiranje plaće radnika u privatnom sektoru svodi na ove dvije varijable onda je riječ ili o istinskom vjerniku ili o osobi koja nikad nije vodila tvrtku u privatnom sektoru i isplatila plaću radniku. Suma summarum, postoji puno više varijabli od dvije navedene koje određuju plaću radnika u privatnom sektoru.

        Ne znam mislite li pri tome na doprinose i slično?

  7. Antonia
    Veljača 21, 2014 u 1:32 am

    “…te troškove ili će podmiriti sindikati stavljajući svoje blagajne u funkciju…”
    – srdačno Vas molim, možete li mi dodatno pojasniti? Zar sindikati imaju toliko novca da pokriju trošak neisplaćenih plaća u štrajku?

  8. Antonia
    Veljača 24, 2014 u 1:26 pm

    Moguće da je pitanje smiješno, ja kao laik ne znam kakve su to blagajne. Ali nema veze, kao redoviti čitatelj bloga, nadam se da ste bili zauzeti pisanjem novog članka🙂

    • Veljača 24, 2014 u 4:29 pm

      Zaboravih na komentar
      Ne znam koliko sindikati imaju sredstava, no namjena tih sredstava je financiranje rada sindikata, štrajkova, povoljnijeg kreditiranja članova itd. Takvi generalni štrajkovi obično traju jedan dan, a kao što vidimo trenutno sindikati najavljuju štrajk od nekoliko sati.

  1. No trackbacks yet.

Odgovori

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s

%d bloggers like this: