Beskrajni dan

Ovih dana ponovno sa svih strana izjave o oporavku gospodarstva: iduće godine. Danas će još biti teško, ali sutra je novi dan. Guverner Vujčić prognozirao je da bi BDP 2015. mogao porasti za 0,4 posto, a ministar Maras pak najavljuje 2 posto.

Ne znam osjeća li se netko već kao Phill Connors iz Beskrajnog dana, čovjek koji se svako jutro budi i iznova proživljava jedan te isti dan. U početku se Phill trudio poboljšati situaciju, ali kad je shvatio da se dan ponavlja što god on učinio, jednostavno je digao ruke od svega i nastavio se nadati najboljem. Jednako tako, analitičari u Hrvatskoj iz godine u godinu najavljuju oporavak gospodarstva u nadi da će netko konačno uvažiti njihove savjete. No kako i ono malo najavljenih pozitivnih reformi bude obustavljeno zbog pritisaka raznih skupina proračunskih ovisnika, ne preostaje drugo nego pozitivne prognoze korigirati u negativne. 

Dobro, loše i zlo u Latviji

„Latvija je na tešku krizu i duboku recesiju odgovorila oštrim rezovima i primjer je kako oštre mjere mogu dovesti do ekonomskog rasta“, rekao je u petak u Rigi hrvatski premijer Zoran Milanović dodavši: „Hrvatska je blagoslovljena jer nije imala tako duboku krizu, ali prokleta jer je to nije natjeralo na rezove kakve je učinila Latvija.“

No koja je cijena njihovog oporavka, te imaju li hrvatski političari snagu i volju za tako velik zalogaj?

Latvija je, poput većine svjetskih država, svoj rast 2000.-ih temeljila na rastu potrošnje i zaduživanju, a optimizam i sigurnost su dodatno poticali ulazak u Europsku uniju i NATO savez. Ekstatičan nivo optimizma koji je vladao pokazuju izjave tadašnje vlasti iz 2006. godine kada su tvrdili kako će standard Latvijaca za samo deset godina prestići bogatstvo Irske. Tadašnji BDP po glavi stanovnika Latvije iznosio je 8,7 tisuća američkih dolara, a Irski 52 tisuće. Cijela situacija možda i nije toliko začuđujuća kada se stavi u kontekst naroda koji je relativno nedavno izašao iza željezne zavjese, pružaju mu se razne nove financijske mogućnosti, svijet optimistično leti na krilima kredita, a svaki spomen problema koji mogu nastati iznimno je anti-domoljuban. U takvim uvjetima posebno raste potrošnja siromašnijih i mlađih obitelji čiji snovi daleko nadmašuju prihode, a najjednostavnije se dižu krediti za stanove i automobile koji ujedno služe kao zalog u slučaju nemogućnosti otplate. 

O Canada

Već postoje brojna pitanja i tekstovi zašto ne možemo biti poput Skandinavije, a ovim tekstom pokušat ću dati odgovor na pitanje zbog čega Hrvatsku smatramo ekonomski manje uspješnom državom od Kanade na način drugačiji od onoga što smo navikli čuti od domaćih političara i ekonomista koristeći njihove metodologije mjerenja uspješnosti. Dakle ovo je samo usporedba pojedinih odluka, njihovih rezultata i kretanja gospodarstava.

90-ih godina XX. stoljeća Kanada je bila u gospodarski vrlo lošoj situaciji. Proračunski deficit gledan kao postotak BDP-a bio je veći nego hrvatski. Ali Kanada i Hrvatska sredinom 90-ih krenule su različitim putevima. Kanada je nakon 1995. ukrotila državnu potrošnju i provela opsežne fiskalne i tržišne reforme. Iako su kriza, te i dalje razmjerno velika socijalna država uzrokovali ponovni rast zaduživanja i državne potrošnje, njihovo restrukturiranje i dalje može biti dobar ogledni primjer, jer Hrvatska mora dovesti svoje gospodarstvo i proračun u red. Nastavak zaduživanja i rast deficita vodi jedino uništenju budućnosti mlađih naraštaja.

1968. na vlast u Kanadi dolazi Pierre Trudeau, koji pod krilaticom „Pravedno društvo“ pokreće kapitalne projekte s ciljem pokretanja slabije razvijenih regija države, a brojne nacionalizacije i rast potrošnje zbog sve ekstenzivnijih socijalnih programa nužno su tražili sve više proračunskog novca, te doveli do sve većih poreza, deficita i inflatorne politike. Period snažnog kanadskog intervencionizma „Pravedno društvo“, poput svih ostalih državnih planova, pokazao je da samo zato što država može intervenirati ili investirati u nešto ne znači da isto i treba. Koliko god nam se na prvi pogled državni intervencionizam činio poželjnim i pravednim, potrebno je shvatiti da putevi popločeni dobrim namjerama često ne vode tamo gdje bismo htjeli doći.

Preokret je počeo u 90-ima nakon stabilizacije inflacije. U nekoliko godina privatizirano je preko 30 strateških državnih kompanija, poznatih kao Crown corporations of Canada, među kojima su bile zračne kompanije poput Air Canada i Canadair, željeznice Canadian National Railway i Intercolonial Railway, telekomi, naftne kompanije, tv postaje. Zatim su uslijedile porezne reforme koje su za cilj imale smanjenje poreznog opterećenja građana i potpisivanje ugovora o slobodnoj trgovini koji su smanjili ili ukinuli carine.

Idući korak bilo je obuzdavanje državne potrošnje. Proračun iz 1994. godine pokazivao je ograničenje rasta, no iduće godine počeli su ozbiljni rezovi. U samo dvije godine, proračun je smanjen za 10%, što bi u hrvatskom proračunu bio rez od 12 milijardi kuna. Nemojmo se zavaravati, ali kada se u Hrvatskoj priča o bolnim rezovima, oni predstavljaju samo smanjenje brzine rasta proračuna, nikako istinsko smanjenje državne potrošnje i štednju. Do 1997. deficit je potpuno nestao sve do krize u 2008, a Kanada je u tom razdoblju neprestano bilježila suficit kojim je kontinuirano smanjivala zaduženje nastalo dvadesetogodišnjim socijalnim politikama.

Nakon tri godine  suficitarnog proračuna ponovno su smanjeni porezi na dohodak, te korporativni porezi koji su sa 50% smanjeni na prosjek od 27%. Smanjenje državne potrošnje i strukturne reforme dovele su do naglog 15-godišnjeg razvoja, smanjenja nezaposlenosti i općeg poboljšanja kvalitete života, koji je usporen tek nastankom globalne recesije.

Ne, Kanada nije slobodnotržišni raj, te je i dalje poprilično regulirana, ima veliku socijalnu potrošnju i provincije sklone visokoj potrošnji što se očituje u ovoj krizi, no pokazala je kako i umjerene mjere štednje kombinirane sa tržišnim reformama, liberalizacijom rada i pojednostavljenjem pokretanja posla, mogu dati snažan poticaj razvoju ekonomije. Provedene reforme uspjele su srezati državnu potrošnju privatizacijom, smanjenjem subvencija ekonomiji i provincijama, te manjim uplitanjem u ekonomiju, iako je država zadržala visok nivo socijalnih transfera prema siromašnijem dijelu populacije. Usporedbom podataka svjetskih zemalja dolazi se do zaključka kako velika državna potrošnja usporava razvitak, no nije jedini čimbenik koji utječe na njega. Zemlje poput Švedske, Kanade ili Estonije pokazuju kako nije bitno samo koliko država troši, nego na što država troši, te način na koji prikuplja sredstva i koliko se upliće u tržište.

Potrošnja i fiskalna odgovornost

Kanadske reforme i odgovorna vlast smanjivali su rastrošnost, te doveli do proračunskih suficita i smanjivanja javnog duga od početka reformi do svjetske krize kada je državna potrošnja ponovno eskalirala, za razliku od Hrvatskog kontinuiranog deficita.

Udio države u gospodarstvu

Privatizacija i smanjenje subvencija umanjili su porezno opterećenje i smanjili državni utjecaj, te preusmjerili državu na brigu o siromašnijem dijelu populacije.

Veća sloboda poslovanja

Veća sloboda poslovanja ogleda u efikasnom zakonodavstvu, nižem poreznom opterećenju, nižoj razini poslovne regulative i jednostavnom pokretanju posla i dovela je do puno niže nezaposlenosti, posebno one dugoročne. Porezni sustav daleko je jednostavniji, te samim time ne zahtjeva toliki gubitak vremena za pripremu, izračun i plaćanje poreza. Velik broj različitih poreznih stopa i olakšica u Hrvatskoj bitno komplicira i poskupljuje sustav, te omogućuje mnoštvo rupa za poreznu evaziju.

Zakoni o radu fleksibilniji su, što je dovelo do lakšeg otpuštanja i zapošljavanja radnika.

Rast blagostanja

Nakon provedbe reformi u smjeru liberalizacije tržišta, djelomičnog smanjenja državnog utjecaja i završetka tranzicijskog perioda, Kanada je zabilježila snažan ekonomski rast, a sve to vrijeme hrvatske vlade vodile su se isključivo populističkim mjerama zadržavanja vlasti umjesto potrebnim reformama, makar to značilo i gubitak izbora. Nakon tranzicije BDP je pokazivao konstantan rast unatoč smanjenju državne potrošnje, što znači da je gospodarstvo krenulo naprijed.

Kanada se na Indeksu ekonomskih sloboda trenutno nalazi na 6. mjestu, Hrvatska na 78. Postavlja se pitanje zašto hrvatske vlasti nemaju dovoljno političke snage provesti slične zakonske i fiskalne reforme?

Laž, velika laž, BDP

Naši ekonomisti ponovno se bave predviđanjem kretanja BDP-a, koje je zapravo poprilično jednostavno u ovo vrijeme: ukoliko država pokrene velike investicije, BDP će rasti, u suprotnom neće. Zašto? Sve skupa je besmisleno jer BDP gledaju isključivo kao brojku koja predstavlja sumu jednakovažnih elemenata. Pogledajmo formulu za izračunavanje:

BDP=C+I+G +X

Ovo je jednostavna verzija keynesianskog modela bruto društvenog proizvoda, kojeg čini zbroj privatne potrošnje, investicija, državne potrošnje i razlike uvoza i izvoza. Ideja je to koja u svojim temeljima sadrži destruktivnu misao kako je potrošnja izvor rasta. Gledajući ovu jednadžbu, možemo lako uvidjeti da ekonomisti koji savjetuju kako upravljati državom vjeruju kako je moguće stimulirati ekonomiju povećanjem državne potrošnje. Kada osobna potrošnja i investicije padnu, državna potrošnja trebala bi porasti kako bi se zadržala postojeća razina BDP-a. Hrvatska je imala godine rasta BDP-a, ali taj rast bio je prividan, jer je državna potrošnja iz godine u godinu rasla sve više. Imali smo velike građevinske projekte, poticanja zapošljavanja, spašavanja posrnulih kompanija, no gospodarstvo i dalje tone. Kao lijek, ova vlada razmišlja o novim kapitalnim investicijama koje bi potaknule zapošljavanje.

Problem ovoga jest, kao što je već navedeno, ideja kako državna potrošnja doprinosi rastu blagostanja, no u stvarnosti, ona ubija gospodarstvo. Stvarno gospodarstvo je privatan sektor. Državni sektor proizlazi iz privatnog. Nitko (nadam se) ne smatra kako bi povećana potrošnja kralja uzrokovala blagostanje kraljevstva, kada je kraljeva potrošnja financirana porezima prikupljenim od stanovništva.

Ista situacija odnosi se i na moderne države. Državna potrošnja je parazitska, a što je ona manja, stanovnicima te države je bolje. Svima bi nam bilo bolje kada bi veći broj stanovnika radio na proizvodnji stvarnih roba i usluga, umjesto da ispijaju kave u raznim Ministarstvima za gubljenja vremena, a sve to na naš trošak.

Državni programi koji plaćaju ljudima da ne rade također su poprilično nelogični. Razni oblici socijalne pomoći potiču ljude da ne traže posao (jer im se tako više isplati biti bez posla) podižu nezaposlenost, a financiraju ih trenutni zaposlenici. Svi takvi programi financirani su od strane privatnog sektora putem oporezivanja. Iako takvi transferi ne ulaze u izračun BDP-a, oni realno smanjuju količinu novca kojim privatni sektor može raspolagati, te u konačnici na taj način guše ekonomiju.

Zbog pojačanog oporezivanja koje bi trebalo financirati rastuću potrošnju države ljudi će zatražiti proširenje ili pojačanje socijalnih programa, kako bi vratili dio oporezivanih sredstava kroz neki oblik pomoći. To dovodi do još veće porezne presije i još jedne zablude – nemoguće je da svi subvencioniraju svakoga i da društvo napreduje u cjelini. Stavka G u jednadžbi BDP-a predstavlja upravo to – uz državnu pomoć trebamo jedni potkradati druge i to će nas dovesti do većeg stupnja blagostanja.

Mjere štednje koje naši mediji prenose, u stvarnosti ne postoje, jer ukoliko pogledamo kretanje državne potrošnje gotovo bilo koje države, vidjet ćemo konstantni rast, a ukoliko pogledamo kretanje poreznog opterećenja, vidjet ćemo da ono raste u skladu s apetitima države. Ono što zapravo moramo učiniti jest smanjiti državnu potrošnju, kako bismo smanjili poreze i oslobodili privatni sektor i stanovništvo da sami troše, štede ili ulažu svoj novac prema svojim željama i preferencijama.

Jednakost i socijalna EU

Ponekad razmišljam nisu li ideje zagovornika državne intervencije potpune idiotarije, ali ovo nije takav slučaj. Ideja koja dolazi od njemačkih socijaldemokrata je prisilno izjednačiti plaće i radne uvjete u cijeloj EU. Drugim riječima, traže uspostavljanje jednakosti plaća Europske socijalne unije u svim državama, iako one imaju različit BDP, preferencije, radni učinak, kulturne vrijednosti, navike, razine potrošačkih cijena, zakonodavstvo, poreze, itd.

Krešimir Sever prokomentirao je slijedeće:

To je socijalno pravedna ideja i baš zato je neostvariva u ovakvim okolnostima u Europi. Glavne zapreke su gospodarstvenici, menadžeri i politika koji su međusobno vezani, pa će svi oni, baš kao i analitičari, ustati u obranu slobode kretanja kapitala, govorit će o gospodarskim slobodama, produktivnosti i konkurentnosti, a u srži svega toga je pohlepa.

U ovom trenutku svi prestrašeno uzdahnemo razmišljajući kakav bi to užasan svijet bio gdje svi rade zbog zarade i poboljšanja vlastitih uvjeta života. Jer ipak, Sever nam je objasnio sva zla rada s profitom, pa što se tu još ima za dodati? Profit je jednostavno društveni način priznavanja poslovnih odluka tvrtke u prošlosti. On nam pokazuje što kupci žele i što kupuju. Veći profit privlači daljnje investicije u tu granu dok god ponuda ne naraste dovoljno da se ne isplati proizvoditi više nego bi ljudi kupili. To omogućava efikasnu proizvodnju i umanjuje mogućnost nestašica. Bez profita kao motiva, kako bi Sever raspoređivao resurse? Možemo ih rasporediti ili prateći želje kupaca ili dopustiti privatnim željama monopolista (države) diktiranje načina i količine proizvodnje. Mislim da je odabir poprilično jednostavan i jasan.

Želi li Sever možda baziranje ekonomskih odluka na maksimiziranju gubitaka umjesto profita? Bi li to bilo bolje?

Problem ovakvog razmišljanja jest traženje rješavanja posljedica niskih plaća umjesto rješavanja uzroka. Jedan od razloga niske plaće je niska produktivnost. Drugi je loše državno uređenje i birokratiziranost koji ograničavaju rad, poduzetništvo i investiranje, te samim time dodatno smanjuju produktivnost. Treći je visina poreza i ostalih davanja. A tu smo poprilično visoko, da bi Sever i slični mogli primati plaću mnogo veću od prosječnog radnika kako bi “svima bilo bolje”.

Na tržištu rada ljudi zarađuju onoliko koliko proizvedu. Poljoprivrednik koji zasadi krumpir i urod mu donese 5 tona može prodati 5 tona, ne više. Možemo ga oporezovati sa 20% i uzeti mu 1 tonu. Ukoliko isti poljoprivrednik uloži u tehnologiju, zaposli još ljudi i proizvede 10 tona, ne može prodati više od 10 tona. Tada ćemo ga oporezovati sa 50% jer je bogat i uzeti mu 5 tona krumpira, te ga ovim činom socijalne pravednosti potaknuti da ne proizvodi puno i otpusti ljude, jer će mu se uzeti puno.

Umjesto traženja i propagiranja načina smanjenja učinkovitosti tržišta rada, tj. smanjenja izbora nisko produktivnim radnicima, potrebno je riještiti institucionalne probleme, birokratiziranost, preveliko oporezivanje i ostale mehanizme ograničavanja mogućnosti i slobode nužnih za rast.  

Ovo je pokušaj izrazito centraliziranog birokratskog aparata da uspostavi jednakost i harmoniju u vrlo različitim društvima, te pokušaj odbijanja prava na slobodu odabira koji vodi u smjeru suprotnom od zamišljene ideje, uništavajući pri tome ekonomiju i kulturne raznolikosti.